čitam, mislim, pišem ...
27.04.2009., ponedjeljak
Corrine Hofman: Povratak u Barsaloi
|
nastavak prethodne knjige, jedva sam čekao da ga počnem čitati. nakon četrnaest godina odsustva, corrine se vraća u keniju, svom bivšem mužu i njegovoj (svojoj) obitelji. no, ovoga puta, ništa se neobično ni čarobno ne dešava. što je za nju zasigurno dobro, ali ne i za knjigu. :) |
- 08:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.04.2009., četvrtak
corinne hofmann: bijela masajka
|
nevjerojatna priča! švicarka corinne, sredinom 1980-ih dolazi na turistički posjet u keniju, ugleda jednog tradicionalnog masajca, s dugim štapom u ruci, okićenog perlama i zaogrnutog u kratku crvenu tkaninu. vrtoglavo se u njega zaljubi. toliko da odluči napustiti svoj europski način života, svoj posao, dečka, majku, sve – i preseli se u keniju k svom muškarcu Lketingi. Priča je toliko nevjerojatna, da su me tek fotografije uvjerile da ovo nije izmišljena priča, već autobiografija. priča o ljubavi i ženskoj upornosti. i naravno, o životu u blatu, među kozjim izmetom i muhama, o životu s nekim drugim vrijednostima koje polako nestaju, ali često ostaju duboko usađene u nas. prvi susret: "Tada, kao da me nebeska munja pogodila. Visok, tamnosmeđi, prekrasni egzotični muškarac gledao je svojim tamnim očima u nas, jedine bjelce u ovoj gomili. Moj Bože, prekrasan je; ljepši od svih koje sam ikad ugledala." fotke: |
- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.04.2009., utorak
sandor marai: kad svijeće dogore
|
dva starca, general i konrad, nađu se pri kraju svojih života na posljednjem razgovoru, razgovoru kojim su htjeli zatvoriti svoje životne priče i raspetljati svoje životne čvorove. prijatelji su od djetinjstva, zajedno otišli u vojsku, iz posve su različitih obitelji, po karakteru vrlo različiti, no nekako su se rano povezali i postali nerazdvojni. a onda se iznenada dogodilo nešto što je konrada natjeralo da naglo napusti zemlju, svog prijatelja i da ga ne bude punih četrdeset jednu godinu. to nešto što se dogodilo bila je generalova žena, kristina. odlazak konrada bio je ujedno i kraj zajedničkog života kristine i generala. sveto prijateljstvo se raspalo. sveti brak se raspao. i sad, predosjećajući svoje smrti, bivši se prijatelji sastaju. svaki s nekom svojom namjerom. general, da raščisti što se u stvari tada zbivalo, jer nikad to nije saznao, a konrad.... to samo možemo pretpostaviti, jer od njega nije puno riječi izašlo na tom susretu; da li je došao po posljednji put vidjeti kristinu, da li se došao pokajati? kad se bolje pogleda, primjetno je da cijelu priču promatramo samo kroz oči generala i da tu posljednju večer samo on priča i daje svoju vizuru njihova odnosa, njihova prijateljstva. general pokušava secirati, analizirati svoj odnos s konradom, čvrsto vjerujući da je to bilo (i da još uvijek jest) pravo, iskonsko prijateljstvo. i tako prijateljstvo u kontekstu definicije, postaje fokus, tema ove priče. a tu bi se dalo ponešto i komentirati, a ne mogu tome odoljeti. podozriv sam prema tom prijateljstvu, jer kao što sam rekao, čujemo samo jednu stranu priče. druga stalno šuti. zašto? čudno je to prijateljstvo u kojem se šuti i ne odgovara na upite, optužbe, sumnje. čudno je to prijateljstvo u kojem se jedan prijatelj tajno sastaje sa ženom drugog prijatelja. čudno je to prijateljstvo u kojem nitko nikome ne kaže oprosti. U kojem se “opraštaju bez riječi, nijemim rukovanjem i dubokim naklonom”. a na pitanje zašto je generalu toliko stalo do tog prijateljstva, nakon toliko protraćenih godina, odgovor bi mogao biti: taština? samoljublje? posesivnost? ili sve troje zajedno. od puno definicija prijateljstva na koje u knjizi nailazimo, ja bi dodao svoju: prijateljstvo ne može biti jednosmjerna cesta. tj. to mu nije svrha. u cijeloj ovoj priči, vrlo mi je žao kristine. kad već nisam uspio naći definiciju prijateljstva, evo dobre definicije starosti: “Čovjek polako ostari: prvo mu ostari volja za životom i za ljudima, znaš, polako sve postaje tako zbiljski, svemu shvatiš smisao, sve se ponavlja tako zastrašujuće i dosadno. I to je starost. Kada već znaš, da je čaša ništa drugo doli čaša. I da je čovjek jadnik, ništa drugo, doli samo smrtan čovjek, bez obzira što radio...Onda, odjednom ti počinje starjeti duša: jer kad je tijelo već istrošeno i pokvareno, duša još žudi i sjeća se, traži i veseli se, i želi radost. I kada prođe želja za radošću, ne ostaje drugo no uspomene i taština: i onda ostariš odista... ” general, o nevjeri svoje žene i svog prijatelja: “I, zamišljao sam pojedinosti vaših susreta, u kući na rubu grada, .... to drhtanje i skrivanje preda mnom, te četvrti sata pod izgovorom jahanja ili glazbe ili tenisa, te šetnje u šumi gdje stražare moji lovci radi krivolovaca.... zamišljam tu mržnju koja ispunjava vaša srca kada pomišljate na mene, kad se pri svakom koraku spotičete o moju moć, o moju aristokratsku moć, zemljoposjedničku moć, društvenu i imovinsku nadmoć, četu mojih slugu i o ono što je moć iznad svega – vaša vezanost koja vam zapovijeda da iznad svake ljubavi i mržnje znate: bez mene ne možete posve ni živjeti ni umrijeti.” general, o kristini: “Umrla je zbog toga što si ti otišao, umrla je zbog toga što sam ja ostao i nisam joj prišao, umrla je zbog toga što smo nas dvojica muškaraca kojima je pripadala bili podliji, oholiji, kukavičniji, glasniji i tiši, nego što jedna žena može podnijeti, pobjegli smo od nje, izdali smo je, jer smo je nadživjeli.” general, o svom napuštanju supruge: “Do večeri sam čekao; nije došla, onda sam otišao u lovačku kuću. To je možda bilo djetinjasto...sada, naknadno, kad se osvrnem, htijući presuditi sebi i drugima, i tu taštinu i to očekivanje i taj odlazak smatram djetinjastim. Ali čovjek je takav, vidiš, i razumom i iskustvom može malo protiv tvrdoglavosti fiksideja svoje temeljne naravi.” o prijateljstvu: “Zajednički interesi katkad stvaraju okolnosti koje nalikuju prijateljstvu.” “Ljudi rado bježe i od samoće u svakovrsne intimnosti, zbog kojih se najčešće kaju, ali neko vrijeme misle da je ta povezanost već neka vrsta prijateljstva.” “Kao ni zaljubljenik tako ni prijatelj ne očekuje nagradu za svoje osjećaje. Ne želi protuuslugu, ne vidi nestvarnim biće koje je odabrao za prijatelja, poznaje mu greške i prihvaća ga sa svim posljedicama.” “Čak i ako podari sve povjerenje mladosti, svu požrtvovnost muževnog doba i, konačno, podarujući drugome najviše što čovjek može dati; a to je slijepo, bezuvjetno i strastveno povjerenje, pa ako tada uvidi da je onaj drugi nevjeran i podao, ima li pravo uvrijediti se i željeti osvetu?” P.S. naslov knjige se, nažalost, baš kod čitanja ove knjige, dogodio i jednom živućem prijateljstvu. možda mi se i zato knjiga nije svidjela..... |
- 12:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.04.2009., subota
heinrich boell: biljar u 9.30
|
još jedan sjajan, strašan boell. još jedna slika jednog vremena: pred- i post- ratnog, i jednog prostora: njemačkog, naravnog. ah, čudne li zemlje, čudnog li naroda. knjiga nas upoznaje s tom i takovom njemačkom (kao u ostalom i druge njegove knjige) vozeći nas kroz vrijeme tamo-amo, od samog početka stoljeća pa do negdje kraja pedesetih, vrijeme dovoljno za odrastanje tri generacije jedne obitelji, obitelji fähmel. u isto to vrijeme zbivale su se pripreme za rat, te konačno i sam rat, o kojem böll najmanje piše u ovoj knjizi, ali koji naravno ostavlja strašnu brazgotinu na svim njemačkim obiteljima. priču započinje arhitekt fähmel dolaskom u jedan gradić i započinjanjem izgradnje velebne opatije, svog životnog djela. tu ostaje, zasniva obitelj, tu proživljavaju i preživljavaju rat... jedan od njegovih sinova, robert, tijekom rata, kao časnik wermachta, ruši opatiju.... žena mu završava u ludnici....drugi sin na užas obitelji postaje okorjeli nacist.... itd itd. nije to knjiga zapleta, napetosti, akcija. knjiga je poput albuma ispremiješanih slika, dnevnika. bloga? ovu duboku, dojmljivu, snažnu priču treba čitati negdje uz kamin i čašu nečeg beskonačnog, negdje pod mjesečinom sa satima i satima slobodnog vremena pred sobom. u avionu za južni pol, na brodu za sjeverni... nikako ne na plaži, pred televizorom, nikako u ikakvom društvu. karakteristični citati: hugo o sebi: "A kasnije sam pokušao drugačije: zaključao bih vrata u kući, gurnuo pred njih namještaj, nagomilao što god sam mogao naći - sanduke, starež, madrace, sve dok nisu uzbunili policiju i ona došla da odvede markiranta; policija bi opkolila kuću, vikala: " Izađi van, klipane", ali ja nisam izlazio pa bi slomili vrata, uklonili namještaj i uhvatili me, odveli u školu da me i opet tuku, da me i dalje guraju u jarak, grde, nazivajući me božjom ovcom; a on je rekao: "Pasi jaganjce moje", ali oni pasli njegove ovce, ako su uopće bile njegove. Sve uzalud, gospodine doktore, uzalud puše vjetar, uzalud pada snijeg, uzalud cvate cvijeće i opada lišće - oni jedu krumpire s umakom ili slaninu u zelju. Katkada je čak i moja majka bila kod kuće, pijana i prljava, vonjala je na smrt, širila vlagu raspadanja i vikala: zaštozaštozašto, vikala češće nego 'Smilujte se nama' u svim litanijama; tjeralo me u ludilo kad bi satima tako vikala zaštozaštozašto i pobjegao bih, mokro božje janje, trčao u kišu, gladan, glina mi se lijepila za cipele, po tijelu, bio sam sasvim obavijen mokrom glinom, čučao sam na njihovim repinim poljima, ali sam radije ležao u glibovitim jarcima, pustivši da kiša po meni pada, nego slušao taj strašni zašto: a netko bio se smilovao i meni, kad-tad, odveo me kući, u školu, natrag u to gnijezdo što se zvalo Denklingen, i oni su me opet tukli, nazivali me božjom ovcom, a moja je majka molila svoje beskrajne, strašne litanije: zašto, i ja sam opet bježao: i opet mi se tako netko bio smilovao, ali su me ovaj put odveli u prihvatilište. Ondje me nitko nije poznavao, ni jedno dijete, nitko od odraslih, ali ni dva dana nisam bio u prihvatilištu, a već su me ondje zvali božjom ovcom, i ja sam se prestrašio, iako me nisu tukli; rugali su mi se, jer mnoge riječi nisam poznavao; riječ doručak, na primjer; znao sam samo jesti, bilo kada, ako je što bilo da se jede ili ako bih nešto našao; ali kad sam bio pročitao na ploči: doručak 10 grama maslaca, 200 grama kruha, 50 grama marmelade, bijela kava, upitao sam nekoga: "Što je to doručak?" A oni su me svi okružili, došli su i odrasli, smijali se i pitali: "Doručak, zar ne znaš što je to, zar nisi još nikad doručkovao?" "Ne", odgovorio sam. "" ratne traume: "Ja se kod svakog čovjeka pitam da li bih želio da mu budem izručen i nema ih mnogo za koje bih rekao: da." evo kako boell u jednoj rečenici opisuje pejzaž: "Zelena rijeka, vedrina, blage obale s vrbovim granjem, šareni brodovi, modri bljeskovi aparata za zavarivanje: žilavi muškarci, usukane žene ozbiljna lica, s palicom prebačenom preko ramena, išli su po besprijekornom travnjaku za golfskim loptama; osamnaest jamica; dim se dizao iz vrtova; grahove i graškove vriježe i trule letve ograda pretvarahu se u dim, stvarajući na nebu ljupke plastove, nalik na vile iz jugendstila koje su se barokno zaobljavale da bi se zatim, svijetlosive na poslijepodnevnom nebu, razvukle u izmučene likove prije no što bi ih struja kakva vjetra tamo gore raspršila i potjerala prema horizontu; djeca, koja su tjerala romobile, ranjavala su ruke i koljena na grubo posutim stazama parka, pokazivala preplašenim majkama hrapave rane i izmamljivala obećanje da će im kupiti limunade, sladoleda; ljubavni parovi, isprepletenih ruku, išli su prema grmlju, tamo gdje je trag plime već odavno bio izblijedio: trska, čepovi, boce i kutije od paste za cipele; lađari su preko zaljuljani dasaka silazili na obalu; žene s košarama za kupovinu preko ruke i sa čvrstom nadom u očima; na izribanim lađama rublje je lepršalo na večernjem vjetru: zelene hlače, crvene bluze, kao snijeg bijele prostirke iznad mrke, crne boje svježeg katrana što se sjajio kao japanski lak; pokriveni muljem i algama, izranjali su dijelovi mosta; u pozadini siva, vitka silhueta Sv. Severina a u kavani "Bellevue" umorna je konobarica najavljivala: "Kolača s vrhnjem više nema", brišući znoj s grubog lica, čeprkajući po kožnatoj lisnici da bi potražila novac za uzvraćanje ostatka." |
- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |