čitam, mislim, pišem ...

05.02.2009., četvrtak

arto paasilinna: dražesno kolektivno samoubojstvo

ova me knjiga vrlo razveselila, knjiga kontroverze, knjiga morbidnog naslova i zaista vrlo morbidne radnje, no istovremeno knjiga koja cijelo vrijeme čitanja provocira smješak na mom licu i puni me nekom apsurdnom vedrinom. možda zato jer knjiga u stvari govori o životu. nije to borba za život, već neki kraj koji priželjkuješ kod čitanja, kraj koji želiš da se dogodi svim tim ljudima.
naslov govori sve, u tri riječi je opisan kompletan sadržaj knjige.
ovo nije književno-stilski odlikaš, prilično je narativna, jednostavnim jezikom napisana, simpatičnost podižu i egzotična finska imena (potrudite se čitati ih u potpunosti, ne brljajte).
knjigu sam posudio u knjižnici i imao peh da ju zaboravim u avionu. a da ju nisam dočitao. ne sjećam se kad sam tako brzo otišao u knjižaru i kupio novu (zamjensku) samo da bi ju mogao odčitati do kraja.
ovim blogom nisam htio biti niti kritičar a niti preporučitelj čitanja/nečitanja knjiga. htio sam samo ostaviti vlastiti dojam, samom sebi, jer prebrzo zaboravim pročitano.
ovdje pravim iznimku: pročitajte knjigu. ima neki nepoznati magnet u sebi.

glavni suicidalni likovi se zovu: direktor Onni Rellonen i pukovnik Hermanni Kemppainen, jedan od sporednih likova ima nadimak "kvaritelj žalosti Seppo Sorjonen". nadimak je stekao pričanjem vedrih priča, jasno kao dan, zar ne?.

zanimljjivi citati:
"Pukovnik Kemppainen se polako počeo zagrijavati za tu zamisao. U velikoj skupini samoubojica vidio je veliku prednost u racionalizaciji. Treba izbjeći amaterizam u samoubilačkom poslu. Kad je razmislio o cijeloj stvari iz časničke perspektive, vidio je prednost koju donosi brojnost. Ni dobar vojnik ne može sam dobiti bitku, ali kad se okupi složna četa koja ima zajednički cilj, rezultat ne izostaje."

"Korpelina brza linija skrenula je na parkiralište hotela i recepciju je prepravila vedra družina. Ponovni susret bio je radostan događaj. Samoubojice su se upravo natjecali tko će više hvaliti tjedan dana odmora provedenih u Norveškoj."

"Čovjek stavlja još nekoliko suhih grana u vatru, plamenovi drhte u ledenoj noći, iskre lete poput malih kometa. On vadi iz džepa sendvič, odgrize dobar zalogaj i pomisli kako je život ipak divan, uzbudljiv, jednostavan, vrijedan življenja. Gleda u vatru, očima miluje plamenove. Tako su Finci činili tisućama godina. Kao i samoubojice, sad, ovdje, uz logorsku vatru u Schwarzwaldu, daleko od domovine. Ljudi koji su puno propatili, ljudi iz čijeg je sjećanja misao o ljepoti života prerano nestala."

"Njegova je ruka potajice mazila prodekanicu Puusari po guzi koja ga je podsjećala na kupole Magdenburga."

- 00:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Komentari On/Off

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

google-site-verification: google8930073dab7299a1.html

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR

ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________