Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brown, Dan: Velika obmana

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Coelho, Paulo: Đavo i gospođica Prim

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Anouk Markovits: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Nicholls, David: Jedan dan

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Updake, John: Udaj se za mene

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

čitam, mislim, pišem ...

19.07.2017., srijeda

Paulo Coelho: Đavo i gospođica Prim

citati:

"Jednom godišnje, mještani bi se zatvorili u kuće, sačinili dva popisa, a potom se okrenuli licem prema najvišoj planini i podigli prvi popis prema nebu.
»Evo, Gospodine, mojih grijeha prema tebi«, izgovorili bi, čitajući zatim po redu pogreške koje su počinili. Trgovačke prijevare, preljubi, uvrede, i tome slično. »Mnogo sam griješio, i molim oprost za sve čime sam Te povrijedio.«
Nakon toga - a upravo je u tome ležala Ahabova domišljatost - ljudi bi iz džepa izvukli drugi popis, podigli i taj prema nebu, okrenuti prema istoj planini. I izrekli bi otprilike ovo: »A sada, Gospodine, evo popisa Tvojih grijeha prema meni: primorao si me na pretežak rad, kći mi je oboljela unatoč mojim molitvama, okraden sam kad sam živio najpoštenije, patio sam više no što zaslužujem«.
Pročitavši i drugi popis, zaključili bi obred: »Bio sam nepravedan prema Tebi, i Ti si bio nepravedan prema meni. Kako je danas Dan oprosta, ti ćeš zaboraviti moje grijehe, ja ću zaboraviti Tvoje, i moći ćemo živjeti u zajedništvu još jednu godinu«.


"Život može biti dug ili kratak, ovisno o tome kako ga živimo."


- 12:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2015., petak

Jeffrey Eugenides: Bračni zaplet


Knjiga prati, i priča iz perspektive triju studenata, djevojke Madelleine i momaka Mitchella i Leonarda. Mitchell voli nju ali ona baš i ne voli njega ali joj godi njegovo društvo. Madelleine se zaljubljuje (bar tako misli) u Leonarda, dečka s psihološkim hendikepom. Tako da se pitam jel' to prava ljubav ili samo ljubav u brigu, skrb i pažnju prema njemu.
Jako mi se sviđa stil pisanja, više nego sam sadržaj i radnja (koje baš i nema pa ju ni neću opisivati), ali u čitanju se definitivno uživa.
Čitam već sljedeću knjigu istog autora.



zanimljivi citati:
"Biti maneken za donje rublje, značilo je imati razvijene trbušne mišiće, a imati razvijene trbušne mišiće značilo je raditi trbušnjake i biti na dijeti. Zadovoljstvo koje bi osjetila gledajući Dabneyja moglo se usporediti sa zadovoljstvom koje bi osjetila kad je kao djevojčica gledala otmjene lovačke pse. Pod tim zadovoljstvom, poput ugljena što je hrani, tinjala je vatrena potreba da se omota oko Dabneyja i usisa njegovu ljepotu i snagu. Sve je to bilo vrlo primitivno i određeno evolucijom, a osjećaj je bio čudesan. Problem je bio u tome što nije mogla dopustiti sebi da uživa u Dabneyju ili da ga čak malo koristi, već je imala potrebu ponašati se kao pravo žensko i uvjeriti sebe da je zaljubljena u njega. Madeleine su očito trebali osjećaji. Nije odobravala besmislen seks, zadovoljstva radi.
I zato je počela govoriti samoj sebi daje Dabneyjeva gluma »suzdržana« ili »ekonomična«. Cijenila je to što je Dabney »siguran u samoga sebe« i »nema potrebu išta dokazivati«, što se ne »producira«. Umjesto da je zabrine što je mlitav, Madeleine je zaključila da je blag. Umjesto da misli kako nije dovoljno načitan, nazivala ga je intuitivnim. Preuveličavala je Dabnevjeve mentalne sposobnosti kako se ne bi osjećala plitkom zato što želi njegovo tijelo. Upravo zato pomagala mu je pisati - dobro, upravo je zato ona pisala - njegove eseje za engleski i antropologiju, a kad bi dobio odličan, bila joj je to potvrda da je inteligentan. Ispraćala ga je u New York, na audicije za manekene, na rastanku mu utisnuvši poljubac za sreću i zatim slušala kako se žesti na te »pedere« koji ga nisu primili. Ispalo je da Dabnev i nije tako lijep. Medu onima koji su bili istinski lijepi, on je bio tek tako-tako. Nije se umio čak ni pravo osmjehnuti."


"Urednik Terry Wirth svojedobno je bio pametan i idealističan student engleskoga jezika i književnosti, baš kao i Madeleine, a čovjek koji ju je dočekao tog popodneva u malom uredu zatrpanom rukopisima, s pogledom na sumorni kanjon Šeste avenije, bio je sredovječni otac dvoje djece, s plaćom znatno nižom od prosječnog džeparca bivših kolega na faksu koji je putovao s posla, prilično gadno, sat i petnaest minuta do dvoetažnog stana u Montclairu, u New Jerseyju. O izgledima knjige koja je izlazila tog mjeseca, memoarima najamnog radnika, Wirth je rekao: »Ovo je zatišje pred zatišje.«"


".. gotovo nikakvo seksualno zadovoljstvo, usprkos sasvim pristojnoj seansi koju su izveli; i nakon što je Leonard (kao svaki momak) smjesta zaspao, ostavljajući je da leži budna i miluje ga po glavi i negdje se u pri mozgu nada da nije zaradila infekciju urinarnog trakta, Madeleine se pitala nije li činjenica da je upravo provela noć brinući se, zapravo siguran znak da se zaljubljuje. I sigurno, nakon što je iduća tri dana provela kod Leonarda seksajući se i jedući pizzu, nakon što se dovoljno opustila da je uspjela barem povremeno svršiti i napokon se prestati toliko brinuti o orgazmu jer njezinu je glad za Leonardom na neki način zadovoljavalo njegovo zado¬voljstvo, nakon što si je dopustila da sjedi gola na njegovu groznom kauču i da ode do kupaonice znajući da joj bulji u (nesavršeno) dupe, da u potrazi za hranom prekapa po onom gadljivom frižideru, da pročita izvrsnih pola stranice filozofskog referata što je virio iz njegova pisaćeg stroja, da čuje kako taurinskom snagom piša u zahodsku školjku, bez sumnje, nakon ta tri dana, Madeleine je znala da je zaljubljena"


"Bio je divno i preplašeno svjestan vlastite golotinje pod tankim pokrivačem. Osjećao je da je i Madeleine svjesna toga. Pade mu na pamet da bi je mogao poljubiti. Na tren je pomislio da će ona možda poljubiti njega. A onda, s obzirom na to da ga nije poljubila, s obzirom na to da je bio gost u njihovoj kući i da su njezini roditelji spavali dolje, s obzirom na to da je, u tom veličanstvenom trenutku, imao osjećaj da se sreća okrenula u njegovu korist i da ima gomilu vremena za učiniti prvi potez, nije učinio ništa. Naposljetku je Madeleine ustala, s blago razočaranim izrazom. Sišla je stubama i ugasila svjetlo."


„Prozor je gledao na golublje sive krovove i balkone, od kojih je svaki imao isti okrhnuti lonac za cvijeće i usnulu mačku. Kao da se cijeli Pariz dogovorio držati istog prešutnog ukusa. Svaki je susjed davao sve od sebe da se drži standarda, što nije bilo ni tako lako jer francuski ideal nije bio jasno zacrtan poput uredno podšišanog, zelenog američkog travnjaka, već bi se prije mogao nazvati slikovitom zapuštenošću. Trebalo je imati hrabrosti dopustiti da se stvari tako prelijepo raspadaju.»


«Dok se Clyde prao u minijaturnom umivaoniku, Mitchell je uzeo jedan jedini ručnik za goste i pošao hodnikom do WC-a. Popišavši se, povukao je lanac na kotliću, osjećajući se poput vlakovođe. «


«Ono što je najgore kod religije to su religiozni ljudi. »


»Jeste li spašeni?«
Samo reci »da«, pomisli Mitchell. Reci »da« i kreni.
»Teško je to reći«, uzvrati. Krista da vam dođe u srce i doći će. To sam ja učinila. I promijenilo mi je život. Nisam oduvijek kršćanka. Veći dio života provela sam odvojena od Boga. Nisam Ga poznavala. Nisam marila za Nj. Nije da sam uzimala drogu ili nešto slično. Nisam se provodila noću. Ali u meni je bila ta neka praznina. Jer sam živjela samo za sebe.«
Na vlastito čuđenje, Mitchell otkri da je sluša. Ne njezin fundamentalistički tekst o tome da je spašena ili kako je prihvatila Gospodina. Već ono što je govorila o svom životu.
»Smiješno je to. Rodiš se u Americi. Odrastaš, i što ti govore? Kažu ti da imaš pravo biti sretan. I da je način da postaneš sretan pribaviti si mnogo lijepih stvari, ne? Sve sam to činila. Imala sam dom, posao, momka. Ali nisam bila sretna. Nisam bila sretna jer sam po cijele dane mislila samo na sebe. Mislila sam da se svijet okreće oko mene. A, znate što? Ne okreće se.«


«Zahladilo je. Noću se temperatura spuštala na plus četiri. Ma kamo pošli, sa stjenovitih brda dizale su se nedovršene građevine. Kako bi potaknuo gradnju, grčki parlament donio je zakon po kojem se na nedovršene zgrade ne plaća porez. Grci su na to lukavo reagirali ostavljajući gornji kat kuća trajno nedovršenim, lijepo se smjestivši na donjem katu. Dvije hladne noći, Mitchell i Larrv proveli su za dolar po osobi na nedovršenom trećem katu kuće u selu ltylo, koja je pripadala obitelji Lamborghos. Na to ih je nago¬vorio najstariji sin Iannis, kad su na gradskom trgu sišli s autobusa. Nisu se dugo penjali kad im je pokazao deku, zatrpanu cementnim bloketama Usprkos jezičnoj barijeri, Larry je počeo provoditi vrijeme s Iannisom. Dok je Mitchell ispijao kave u seoskoj kavani, i dalje u potaji ližući rane koje mu je zadalo Madeleinino pismo, Iannis i Larry odlazili su u duge šetnje u okolna brda puna koza. Iannis je imao dugu, gustu, kao ugljen crnu kosu i razdrljenu košulju poput kakva grčkog pjevačkog idola. Zubi su mu bili u lošem stanju i bilo ga se teško riješiti, ali bio je prijateljski raspoložen, ako je čovjeku bilo do prijateljevanja, a Mitchellu nije. Međutim, kad je Iannis ponudio da će ih odvesti natrag u Atenu jer ondje ima nekog posla, nije vidio kako bi to mogao odbiti i sutradan su krenuli njegovim malim autom jugoslavenske proizvodnje, Larry naprijed, a Mitchell na štropotavom stražnjem sjedalu.»


«Večera je bila sve ono što je željela na medenom mjesecu. Leonard je bio tako zgodan, u odijelu s vjenčanja. I ona sama osjećala se lijepom, golih ruku i ramena, guste kose spuštene po vratu. Sad su oboje bili upravo onoliko fizički savršeni koliko će ikada biti. Cijeli se život pružao pred njima, kao svjetla duž rijeke. Madeleine je već mogla zamisliti kako tu priču priča njihovoj djeci, priču o tome kad je »tata prvi put jeo hladnu juhu«. Vino joj je udarilo u glavu. Gotovo je to glasno izrekla. Nije bila spremna za djecu! A eto, već je razmišljala o njima.»


«Tek kad su napustili Pariz, stvari su se počele mijenjati. S Gare de Lyona krenuli su noćnim vlakom u Marseille, u romantičnim spavaćim kolima u kojima je romantika bila nemoguća. Kaotičan, s osjećajem opasnosti u zraku i miješanim stanovništvom, Marseille se doimao poput američkog grada., ili barem manje francuski. Prevladavala je mediteransko-arapska atmosfera, mirisao je na ribu, motorno ulje i verbenu. Žene s maramama na glavi dozivale su jata tamnopute djece. U baru s pocinčanim šankom, prve večeri kad su stigli, negdje oko pola tri u noći, Leonard se na brzinu sprijateljio s nekoliko Marokanaca u nogometnim majicama i trapericama s buvljaka. Madeleine je bila iscrpljena, željela se vratiti u hotel, ali on je navaljivao da popiju cafe cognac. Putem je skupljao riječi i svako toliko upotrebljavao ih, kao da to pokazuje kako govori francuski. Kad bi naučio neki izraz u slengu (na primjer riječ branche, koja kad se upotrebljava za osobu znači da je »dobro informirana«) objašnjavao ga je Madeleine kao da je on taj koji govori francuski. Ispravljao je njezin izgovor. Isprva je mislila da se šali, ali pokazalo se da nije tako.
Iz Marseillea su krenuli prema istoku, obalom. Kad je konobar u vagon-restoranu došao preuzeti narudžbu, Leonard je silom htio naručiti na fran¬cuskom. Uspio je uobličiti riječi, ali izgovor mu je bio grozan. Madeleine je ponovila njegovu narudžbu. Kad je završila, on ju je bijesno pogledao.»


«Trudila se postupati oprezno, ali nije bilo lako. Dovela ga je u New York kako ga ne bi ostavila kod kuće, bez nadzora. Ali sada, kad je bio u gradu, postojala je opasnost da će dobiti napad panike. Mogla je birati između toga da ga ostavi u Prettybrooku i brine se ili ga povede u New York i brine se. Općenito govoreći, manje se brinula kad ga je imala na oku. koja bi mogla biti pokazatelj da će se pojaviti neki znak upozorenja. Budno je pazila na upozorenja o znakovima upozorenja. A to ju je zbunjivalo. Na primjer, nije znala predstavlja li to što je Leonard rano ustao novu promjenu u njegovim navikama spavanja ili je to dio prijašnje promjene u njegovim navikama spavanja ili pak ukazuje na to da stvari idu nabolje. Nije znala pobija li njegov perfekcionizam nedostatak ambicije ili su to različite strane iste medalje. Kad stojiš između nekoga koga voliš i smrti, teško je biti budan i teško je zaspati. Kad bi Leonard ostajao budan, gledajući noćni program na televiziji, Madeleine je bdjela nad njim iz svog kreveta. Nikako nije mogla pravo zaspati, sve dok on ne bi došao gore i legao do nje. Osluškivala je zvukove koji dopiru odozdo. Kao da joj je vlastito srce kirurški odstranjeno iz tijela i smješteno negdje izvan nje, i dalje povezano s njom i pumpa joj krv u vene, ali izloženo opasnostima koje nije mogla sagledati: njezino srce u kutiji, negdje na otvorenom, nezaštićeno.»


«Iduća tri dana Madeleine nije htjela jesti sa svojima. Jedva je uopće sila¬zila. To je dovelo Mitchella u neugodan položaj. Kao jedinoj nepristranoj osobi u kući dopalo ga je održavanje komunikacije između dviju strana. Osjećao se kao Philip Habib, specijalni izaslanik za Srednji istok, kojeg je svake večeri gledao na vijestima. Praveći Altonu društvo u ispijanju koktela nakon večere, Mitchell je gledao kako se Habib sastaje s Yassirom Arafatom ili Hafez al-Assadom ili Arielom Sharonom, kako putuje amo-tamo, pre¬nosi poruke, nastoji pridobiti, nagovara, prijeti, laska i trudi se spriječiti izbijanje rata. Nakon drugog džina i tonika, Mitchell se osjetio nadahnuti m da povuče neke paralele. Zabarikadirana u svojoj sobi, Madeleine je bila poput frakcije PLO-a koja se skriva u Bejrutu i svako toliko izlazi da bi niz stube bacila bombu. Alton i Phylllda, koji su zaposjedali ostatak kuće, bili su poput Izraelaca, nepopustljivi i bolje naoružani, odlučni proširiti protektorat nad Libanonom i donositi odluke umjesto Madeleine. Prilikom svojih misija u Madeleinin tabor, slušao je njezine pritužbe. Rekla je da se Altonu i Phyllidi nikad nije sviđao Leonard. Da nisu željeli da se uda za njega. Istina, lijepo su se odnosili prema njemu nakon sloma i nijednom nisu spomenuli riječ razvod, sve dok to Leonard nije spomenuo. Ali sada je imala osjećaj daje njezinim roditeljima potajno drago što Leonardaviše nema i zato ih je htjela kazniti. Nakon što je prikupio sve te informacije o Madeleininim osjećajima, Mitchell se vraćao dolje na pregovore s Altonom i Phyllidom. Otkrio je da imaju mnogo više razumijevanja za Madeleinin položaj nego što im je ona pripisivala. Phyllida se divila njezinoj odanosti Leonardu, ali je držala kako je to izgubljena stvar. »Madeleine misli da može spasiti Leonarda«, rekla je. »Ali prava je istina da ga je ili nemoguće spasiti ili on ne želi biti spašen.« Alton je zauzeo oštar stav i rekao da Madeleine mora povući crtu pod svoje gubitke, ali iz čestih šutnji u koje ja zapadao i žestokih pića koja je pijuckao dok je na televiziji Habib u kariranim hlačama šepesao po tko zna kojem po redu pustinjskom slijetalištu, bilo je vidljivo koliko pati zbog Madeleine.
Slijedeći diplomatski primjer, Mitchell je širio mrežu i sve ih puštao da kažu što ih tišti prije nego što su napokon zatražili savjet.»



prva rečenica:
"Kao prvo, pogledajmo sve te knjige."
Posljednja rečenica:
«A Madeline je i dalje škiljila kao da se Mitchell već gubi u daljini, dok napokon, osmjehnuvši se sa zahvalnošću, nije odgovorila: »Da.«»



- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2015., četvrtak

Anouk Markovits: Zabranjena sam



Ovo je vrlo dirljiva priča o židovskoj obitelji u periodu od Drugog svjetskog rada do danas, priča o tri generacije prepričana uglavnom kroz Milu i Ataru, dvije polusestre koje su sasvim različito prihvatile tvrdu, tradicionalnu disciplinu koju nameće njihova vjera. Atara vrlo rano, još kao djevojka, napušta obitelj ne želeći se pokoriti, prije svega, budućem nametnutom braku, dok Mila ostaje vezana uz obitelj uvjerena u pravovaljanost i nužnost svega što joj vjera nalaže.
Posebno pričom dominira nešto što bi se moglo opisati "opravdavanjem grijeha u ime višeg cilja". U dva drastična slučaja. Prvi, u ratu, pri kojem se spašava vlastita glava u ime spašavanja zajednice, a drugi koristi Mila pri spašavanju svog brak na prilično neuobičajen i očajnički način.
Knjiga me se izuzetno dojmila, a prvo što sam napravio pročitavši posljednju rečenicu je bilo, da se vratim na njen početak.



početna rečenica:
"Lako, brzo Zalmanove su pete odjekivale po tlu dok je gol trčao kroz središnji prolaz u Domu molitve."

posljednja rečenica:
"Posljednji put Mila sanja Josefa kako stavlja ruku na srce, kako stavlja ruku njoj na srce i usnama izgovara riječ."


zanimljivi citati:

„Gojimi ne mogu kontrolirati svoje tjelesne sklonosti, ali Židov misli samo na Božju volju!"


„Dobro je. Ti ćeš biti sveti narod, sam ćeš se odvojiti. Dok lutamo po pariškoj divljini, pamtite: kad se mi Židovi ponašamo kao drugi narodi, Bog nas kažnjava."


"Bilo je važno da se djeca boje oca jer će tako stasati u Židove koji se boje Boga."


"Mila je našla krv između bedara. Hannah ju je smirila - nema razloga za strah, krv je Evina kazna što je Adam zbog nje postao smrtan. Mila je naučila novu molitvu:
S ljubavlju primam prijekor. Nisam smjela uzeti zabranjeno voće...
Atara je htjela da joj Hannahine priče budu draže od zabranjenih knjiga. Počeci Hannahinih priča bijahu puni obećanja, s raznobojnim riječima na jidišu - koje Hannah nije govorila u svakodnevnom životu, ili ih je izgovarala samo kad zimi ptičica zadrhti na grani ili kad siromašni učenjak Tore sretne duh, riječi molitve, a onda i samog Hašema - koje se same uvlače i Atari se činilo da su Hannahine šarene riječi bile smicalica za uvođenje Božjih riječi o kažnjavanju grešnih i nagradi za one koji se boje. Atara je jedne večeri shvatila da će žive riječi zauvijek nestajati iz Hannahinih priča i izjurila je iz sobe.
Katkad su obojene riječi iz zabranjenih knjiga ostajale uz nju čak i nakon što bi dovršila čitanje priča, a tada se Atara pitala može li kroz tajni prolaz izići u vanjski svijet."


"Kad bi joj bježale riječi ili pojmovi, nije odlagala knjigu u stranu: što je formulacija bila zagonetnija, to je obećanje slobode bilo bogatije. Izišla je iz knjižnice - biserne su niske vezivale krov s krovom, tavan s tavanom, kao blistava paučina pod kojom je sve izgledalo jednako izabrano.
Zastala je pokraj Sorbonne, zavirila u pošljunčano dvorište. Zazvonilo je zvono u kapeli. Brzo se probila kroz gomilu ljudi na bulevaru Saint-Michel, prešla Seinu, žurno, da stigne kući prije nego što Zalman primijeti da je nema."

"Riječi što ih je tražila da uobliči pitanje uplašile su Ataru. Pitanje bi moglo početi: Kada Biblija nalaže ubijanje male djece i životinja u ratovima, ili: Kada Bog zahtijeva žrtvu djeteta zbog očeva grijeha...? Atari su to bila dobra pitanja s implikacijama u stvarnom životu, pitanja koja su mogla biti važna i za Milu, ali se Atari ubrzao puls kad se pogled rabinovih tamnih očiju zaustavio na njezinoj podignutoj ruci i grlo joj se stegnulo: glas će joj zadrhtati i zagušiti se kao svaki put kad je nastojala postaviti pitanje takve vrste. „Ništa... Oprostite."


"Vrtlari, koji su gurali tačke pune biljaka u lončanicama, okrenuli su se prema njoj i stali fućkati. Mili je rub haljine pokrivao koljena, košulju dugih rukava zakopčala je do grla, ali je dražesne izgledala kad se vrtjela oko sebe onako tanka u struku i kose spletene u punđu. Mila i Atara uhvatile su se ispod ruke. Potrčale su ispod stabala kestena, izašle iz Luxembourga, zaputile se preko bulevara Saint-Germain, duž Rue de Seine. Na vrhu Pont des Arts nagnule su se preko ograde mosta i okrenule dlanove prvim kišnim kapima. Nebo se istreslo, a one su se vrtjele oko sebe kao kad su bile male, raširile su ruke i jezikom lizale usne da osjete okus oblaka. Ulične su im svjetiljke bile zvijezde... Atara je poletjela iznad rijeke i krovova, iznad svih granica što ih je svijet iscrtao oko nje."


"Sada je Josef stajao pokraj njezina kreveta, ljuljao se u molitvi.
Iznenadila se što se našla u Zakonu, a opet sama s njim. Nadvio se nad nju, poljubio je u obraz. Između njihovih tijela njegova dugačka noćna košulja, nekoliko preostalih centimetara mraka, njezina spavaćica koju je on sada zadignuo. Držao ju je kao oleandar, bojao se daje ne slomi, bojao se da bi je njegov dah mogao otpuhati. Neka naše sjedinjenje bude u svetosti, neka naša djeca... Osjetila je kako njegova muškost traži mjesto u njoj koje je i sama jedva poznavala sve dok ga nije naučila istraživati tijekom priprema za ovu noć.
Čuo se njezin dahtaj kad se zabio u nju. Zaustavio se - radi li to on nešto loše? On je naumio misliti na Toru, kao što mudraci savjetuju, ali se njegovo cijelo biće izvilo prema njoj. Osjetio je da ga privlači, pritisnuo je jače. Ponovno je zadahtala.
Njegovo sjeme u njoj, njegovo sjeme u njoj kao u snovima o njoj, ali drukčije od svega što je doživio u budnu životu.
Pomilovao joj je usne, trepavice - pa stao. Nevjesta i mladoženja moraju se razdvojiti odmah nakon samoga čina. Isteturao je iz kreveta i ustao, nesiguran, u mraku. Kad opet smiju razgovarati?
„Dobro sam", šapnula je.
Bol za njezinom nježnošću zamalo ga je natjerala da je uzme, da je drži na prsima pa da tamo čuje otkucaje Mila Mila Heller..."


"Atara je pritisnula gumb koji oslobađa kvaku porte cochere na ulicu. Teška su se vrata od orahovine napola otvorila. U treperavo pariško praskozorje zanjihao se krug makova, svaki cvijet grimizna sloboda koja podrhtava na krhkoj stapki."


"Uronio je u svoj san o njoj umjesto u nju."


"Atara je stavila djevojci ruku na rame. „Judith, postoje drugi svjetovi u kojima brak nije toliko pitanje održavanja podrijetla, gdje roditelji mogu bezuvjetno voljeti svoju djecu..."






- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2015., petak

Sara Gruen: Hotel na uglu gorkog i slatkog



Henry je mladi kinez rođen u americi koji dočekuje napad na pearl harbourg kao učenik, jedini kinez u školi za amerikance. rasna pripadnost je sasvim dovoljna da mu na dnevnoj razini njegovi frendovi priređuju muku i gade odlazak u školu. Tradiocionalno nastrojen otac želi od sina stvoriti amerikanca, a od sina-amerikanca želi stvoriti tradiocionalnog kineza.
dnevna maltretiranja odlaze u drugi plan kad u školu stigne drugi pripadnik iste rase, japanka Keiko. Nevolja ih bliži i njih dvoje počinju izgrađivati jedno toplo, drago, vrlo privrženo prijateljstvo.
problemi (pravi problemi) nastaju kad američka vlada odluči sve japance u sad-u deložirati i preseliti u logore. da bi dokazali amerikanizam i domoljublje (prema stars&stripes) fascinira mirnoća i dobrovoljnost tih ljudi da žive u neljudskim uvjetima. s druge strane, promatramo tako poznatu neljudskost domaćina koji ih bestidno pljuju i pljačkaju ono što iza njih ostaje. o tempora o mores! bljak.
i sad kreće onaj dirljjivi dio priče. henry navršava 13 godina (da, da 13) i kreće kontra svojem ocu, koji mrzi sve što je japansko i kreće ka svojoj dragoj prijateljici a možemo slobodno reći i svojoj prvoj ljubavi. Ovdje priča postaje pomalo (pa i poveliko) srcedrapateljna, vrlo bliska nekom petparačkom ljubiću s kioska... ali ne smeta, knedla u grlu stoji a priču gutate dalje.
inače, priču autorica paralelno vodi u dva vremena, ondašnjem i današnjem, henry klinac i henry skoro-pa-djedica.
a završetak dira u srce .......

p.s.
moram poslušati tog oskara holdena



Prva rečenica:
"Stari Henry Lee stajao je kao ukopan u vrevi ispred Hotela Panama."

Posljednja rečenica:
"- Ureshii desu – tiho je rekao Henry."

Zanimljivi citati:
«Henry je gutnuo slinu i uhvatio dah te više nije bio svjestan podrumske prašine koja mu je škakljala nos i nadraživala oči. Više nije osjećao suhoću.Dodirnuo je crte na listu papira i osjetio trag olovke, teksturu razmazanoga grafita koji je dočaravao svjetlo i sjenu. Uzeo je malu crtanku iz ruku svojega sina i okrenuo stranicu. Na njoj su bili isprešani cvjetovi trešnje, stari i osušeni, smeđi i krhki. Komadići nečega što je nekoć bilo tako živo.
Godine su bile nemilosrdne.»


«Henry je odahnuo i sjeo na stari sanduk. Kao i toliko toga što je želio u životu, i ovo je bilo oštećeno. Nesavršeno, poput njegova oca, braka, života. Ali nije ga bilo briga, samo je to htio. Nešto što će mu pružiti nadu, i to je i pronašao. Nije bilo važno u kakvom je stanju.»


«Odavno je već naučio: u obitelji nije najvažnije savršenstvo.»


2Henry je gledao i čekao dok nije ugledao prekrasnu vitku djevojku kako hoda po blatnjavoj stazi u izblijedjeloj žutoj haljini, crvenim kaljačama prekrivenim blatom i u smeđoj kabanici. Stala je s druge strane ograde, a nasmiješeno lice, blijedo od trovanja hranom, bilo je uokvireno hladnim metalom i oštrom žicom. Zatočena leptirica. Henrv se nasmiješio i polagano uzdahnuo.
— Sanjala sam te prošli tjedan — rekla je Keiko, izgledajući zadovoljno i sretno, ali i pomalo zbunjeno. I dalje mislim, daje ovo samo san.»


«Njihov rastanak bio je služben. Nakon što ju je odlučio pustiti (za njezino dobro, podsjetio se), držao se na pristojnoj udaljenosti, da im ne bi još dodatno otežao. Ona je bila njegova najbolja prijateljica. U stvari, i više od prijateljice. Puno više. Ubijala ga je pomisao da odlazi, ali pomisao na to da joj kaže što stvarno osjeća i onda da gleda kako odlazi bila je više nego što je njegovo malo srce moglo podnijeti.
Umjesto toga, rastali su se tako što joj je mahnuo i nasmiješio joj se. Čak se nisu ni zagrlili. Ona je sklonila pogled i nadlanicom obrisala oči. Postupio je najbolje što je mogao, zar ne? Njegov je otacjednom rekao da najteži izbor u životu nije između dobrog i lošeg, nego između onoga što je ispravno i onoga što je najbolje. A najbolje je bilo pustiti je. Henry je to i učinio.»


«Suznih očiju, brišući rukavom pokislo lice, Henry ju je kroz ogradu uhvatio za ruke te su se privili jedno uz drugo, posve blizu. Ruke su mu skliznule do njezinih dlanova koji su bili tako nevjerojatno topli, unatoč kiši. Kroz mali otvor na bodljikavoj žici priljubili su glave, a Henry joj je bio tako blizu, da je gotovo mogao osjetiti njezine trepavice kad bi trepnula. Njihova blizina štitila im je lica od kiše koja im se uz obraze slijevala u ovratnike.»

- 18:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2014., srijeda

Milan Kundera: Smiješne ljubavi


Sedam različitih priča, svaka opisuje odnos muškaraca i žena na jedan drugačiji način:
1. Nitko se neće smijati – mlađi asistent potajno udomljuje svoju curu, Klaru, koja ga voli jer joj je obećao pronaći posao u gradu. jednog danas dobiva pismo u kojem ga nepoznati kolega moli da mu napiše pozitivnu recenziju za članak. asistent to odbija učiniti, a da makne dosadno nasrtljivog kolegu, smišlja laž da se ovaj nedolično ponašao prema Klari. priča se tu zapetljava jer kolega sve ispriča svojoj ženi ......
2. Zlatna jabuka vječne čežnje
3. Lažni autostop – mladić i djevojka idu na odmor i spontano krenu glumiti osobe karaktera obratnog od onih što jesu. on, nekadašnji ženskar i ona, sramežljiva i plaha cura, mijenjaju uloge i igra prerasta u ne-lijepu stvarnost ....... ljubav se pretvara u seks
4. Simpozij
5. Neka stari mrtvi ustupe mjesto mladim mrtvima – ponovni susret nakon dugo godina, žene i mladića koji je nekada davno bio u nju zaljubljen. i ovdje se uloge mijenjaju, sada ona želi njega, no ......
6. Doktor Havel poslije deset godina – postarijeg doktora na odmoru u toplicama niti jedna žena ne zamjećuje niti reagira na njegove upade i upadice. razočaran, poziva svoju puno mlađu, prelijepu ženicu (slavnu glumicu) da ga posjeti na jedan dan te ju ponosno pokazuje po toplicama. sutradan, kad žena ode, situacija se stubokom mijenja i doktor postaje zapaženi gost (u očima drugih žena) ......
7. Eduard i Bog – Eduard hoda sa pobožnom curom koja mu se ustrajno ne želi podati već se čuva za prvu bračnu noć. u nastojanju da joj se zavuče u gaćice, počinje glumiti vjernika što se njoj dopada ali mu počinje stvarati probleme na poslu čime postane još veći u njezinim očima. međutim, nenadano, ta ga situacija učini privlačnim njegovoj šefici koja ga odvede u krevet. Eduard zahlađuje odnos prema svojoj djevojci koja pak postane sprema podati mu se. a tada ona u njegovim očima sasvim pada ...........
Majstor kontra i kontra-kontra-argumentiranja, majstor u seciranju muško-ženskih odnosa, majstor u kaskadnom stvaranju zapleta i raspleta .....Kundera u ovim pričama karikira naše psihe i dobro se (i nas) zabavlja.


citati:

Prva rečenica:
Ulij mi još šljivovice – rekla je Klara, a ja nisam imao ništa protiv.
Posljednja rečenica:
Zadržite ga, molim vas, u sjećanju tako, s tim osmjehom.“

zanimljivi citati:
prva priča:
(slijepa, odana ljubav)
Ne znam koliko se gospođa Zaturecka mogla koncentrirati na moje izlaganje, koliko ga je pratila i koliko ga je razumjela, ali pokorno je sjedila u naslonjaču, pokorno i poslušno kao vojnik koji zna da ne smije napustiti položaj. Trebalo mi je oko pola sata da kažem sve što sam htio. Gospođa Zaturecka je ustala, pogledala me svojim prozirnim očima i zamolila me bezbojnim glasom da joj oprostim, ali ja sam znao da nije izgubila vjeru u svoga muža i da je, ako je nekome nešto predbacivala, predbacivala samo sebi što nije bila u stanju suprotstaviti se mojim argumentima koji su joj se činili mračnima i nerazumljivima. Obukla je svoj vojnički šinjel i ja sam shvatio da je ta žena vojnik, tužni vojnik umoran od dugih marševa, vojnik koji ne razumije smisao naredbi, ali će ih uvijek bespogovorno izvršavati, vojnik koji odlazi poražen, ili čista obraza.“


treća priča:
Djevojka zaista nije voljela trenutke kad je u toku vožnje morala (mladić je često znao voziti bez zaustavljanja) moliti da na trenutak zaustavi auto negdje pokraj šumice. Uvijek je bila bijesna na njega kad je, glumeći čuđenje, pitao zašto da zaustavi. Znala je daje njen stid smiješan i staromodan. Već je mnogo puta na svome poslu doživjela da joj se kolege zbog osjetljivosti rugaju i namjerno je provociraju. Uvijek se već unaprijed stidjela zbog toga što će se stidjeti. „

„Htjela je da cijeli bude njen, a da ona cijela bude njegova, ali često joj se činilo kako što mu više nastoji dati sve, to mu više nešto uskraćuje - upravo ono što čovjeku pruža površna i plitka ljubav, što čovjeku pruža flert. Zato je patila što zna biti samo ozbiljna, a ne i lakomislena.“

„Uzalud je bilo prizivati razum i upozoravati ludu dušu kako mora zadržati odmak od igre i kako je ne smije shvatiti ozbiljno. Upravo zato što je sve to bila samo igra, duša se ničega nije bojala, nije se branila i omamljeno joj se predavala
.“


peta priča:
Uvjeravao ju je kako je još lijepa, kako se, zapravo, ništa nije promijenilo, kako čovjek uvijek ostaje isti, ali je bio svjestan da je zavarava i da je ona u pravu; poznavao je odveć dobro svoju tjelesnu preosjetljivost, svoje iz godine u godinu sve otvorenije gađenje nad vanjskim deformacijama ženskog tijela, koje ga je u posljednje vrijeme okretalo prema sve mlađima i - kako je s gorčinom uviđao - sve praznijim i glupljim ženama. Da, tu nema sumnje - ako je prisili na tjelesnu ljubav, sve će završiti odvratnošću, a ta će odvratnost onečistiti ne samo sadašnji trenutak nego i sliku davno voljene žene, sliku koju je čuvao u sjećanju kao dragulj.“


šesta priča:
- Da, djevojčica je zaista mila - rekao je Havel - ali mio može biti i pas, kanarinac ili patak koji se gega po dvorištu. U životu, prijatelju, nije važno osvojiti što više žena, jer je to samo vanjski uspjeh. Važno je gajiti vlastite kriterije, jer se u njima odražava vlastita vrijednost čovjeka. Sjetite se, prijatelju, da pravi ribar baca sitne ribe natrag u vodu.“


sedma priča:
Taj je Bog bio stvoren iz jedine ideje (drugih želja i misli nije imao) - zabranjivao je izvanbračnu ljubav. Bio je to, prema tome, prilično smiješan Bog, ali to nije razlog da se smijemo djevojci. Od deset zapovijedi što ih je čovječanstvu objasnio Mojsije čak devet uopće joj nije ugrožavalo dušu - Alice nije bilo ni na kraj pameti da ubija, da uskrati poštovanje svom ocu ili da poželi ženu bližnjega svoga; samo jedna zapovijed nije za nju bila sama po sebi razumljiva, nego ju je osjećala kao istinski teret i dužnost- bila je to čuvena sedma zapovijed: ne sagriješi bludno. Zato se, ako je htjela nekako ostvariti svoju vjeru, dokazati je i potvrditi, morala usredotočiti upravo na tu sedmu zapovijed. Tako je od neodređena, rasplinuta, apsolutna Boga stvorila za sebe Boga koji je bio posve određen, shvatljiv i konkretan: bio je to Bog nevinosti.
Molim vas, gdje zapravo počinje blud ? Svaka žena sama određuje tu granicu, prema nekim tajanstvenim kriterijima. Alice je rado dopuštala da je Eduard ljubi, a poslije bezbroj njegovih pokušaja, konačno se pomirila i s tim da joj miluje grudi, ali je negdje na sredini tijela recimo približno u ravnini pupka, povukla - strogo i beskompromisno - crtu ispod koje se prostiralo područje svetih zabrana, područje Mojsijeve zapovijedi i gnjeva Gospodnjega
.“

- 12:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.07.2014., ponedjeljak

Alek Popov „Misija London“

Kroz karikaturizirane likove autor se htio nasmijati politički imenovanim diplomatima i osoblju koje po nekim težim vezama dospijeva u London i slične željene gradove po Europi. U kojima se nastavljaju ponašati provincijski, odnosno jedino onako kako i mogu. A onda se događaju zabune, apsurdi, komične, tragikomične i tragične situacije.
Samokritika vlastitom podrijetlu, neumrlom socijalizmu, svojoj domovini Bugarskoj, danas ravnopravnoj članici EU. No, priču će sigurno prepoznati i pripadnici mnogih drugih naroda, pa tako i ja.
Zgodan knjižuljak, nije me natjerao na glasan smijeh, ali lagani podsmjeh, da.


citati:

prva rečenica:
Košta Gibaničarov sjedio je u dvorištu iza kuće na Hide Park Gateu i brojao avione koji su prelijetali South Ken-sington.“

posljedne 2 rečenice:
Sve ono što nas ne ubije, učini nas jačima. Dabogda crk'o onaj tko je to rekao!

Zgodni citati;

Bilo je meko proljetno jutro s promjenjivom naoblakom. U kutu dvorišta forzicija je jarko cvjetala. Košta Gibaničarov sjedio je na stepenicama, bos, u tra¬pericama i potkošulji. Do nogu mu je bila poluprazna boca Becsa, a među prstima mu je dogorijevala zabo¬ravljena cigareta. Avioni su prelijetali približno svake dvije minute. Buka motora vukla se još dugo za njima, sve dok se ne bi neosjetno slila s bukom novih strojeva koji su pristizali. Izbrojao ih je više od dvadeset Njihov zvuk podsjećao ga je na udaranje mora. Prozori kuće zijevali su širom otvoreni. Propuh je raznosio miris sta¬rih opušaka. Tanke zavjese bacakale su se poput volana pijane glumice. U blagovaonici na prvom katu još uvi¬jek su se vidjeli tragovi sinoćnje pijanke. Bližilo se jeda¬naest sati, ali Košta nije žurio s raspremanjem. Imao je cijelo poslijepodne na raspolaganju. U međuvremenu preletjela su još tri aviona. Uporna zvonjava izbacila ga je iz blažene ravnoteže. Košta si je prvo rekao da nema te sile koja bi ga natje¬rala da otvori. Poslije se smekšao shvativši da su slična raspoloženja pogrešna i štetna za njegovu biografiju.“

Očajno su pokušavali izaći iz zajedničkog lonca, ne gledajući gdje gaze. Veliko natjecanje za Europu je počelo. Zemlje favoriti su slavili jer su bili za prsa ispred svojih bivših saveznika, ali radost im je pomračila spoznaja da između njih i razvijenih europskih država leži još puno milja. Zemlje u zaostatku, medu kojima je bila i Varadinova domovina, bile su sretne da im je natjecanje uopće dopušteno. Nisu se ni pokušavali mjeriti sa Zapadom jer im je u svijesti odzvanjala izreka nepoznatog balkanskog mudraca: "Nećemo ih stići i da trče nama u susret" Hranili su svoj ponos time da ima još i težih slučajeva, poput Moldavije i Jugoslavije, koje ionako nisu našle mjesto za "stolom za pregovore" Zapadni diplomati nerado su gledali taj ne baš bistri koktel votke, palinke i loze koji su morali ispiti.“

Razgovori s njima nisu iziskivali više od tristo riječi i prvi put u svojoj karijeri posumnjao je da bi ga i jedan dobro istrenirani imbecil s lakoćom mogao zamijeniti na toj funkciji. Da nije možda upravo on taj imbecil?

o političarima:
Posljednjih nekoliko godina Varadin je izbliza promatrao ljude na čelu države i uhvatio je procese koji su se u njima neumoljivo odvijali, gotovo bez iznimke. Vlast ih je isisavala iznutra poput ostriga: lica su im se lijepila za lubanje, oči su im postajale okrugle i nepokretne, spremne iskočiti van poput sačmi. I osjetila su im se mijenjala: stara su atrofirala, a na njihovim su se mjestima pojavljivala nova koja su više nalikovala osjetilima guštera i insekata. Prvo su gubili sposobnost slušanja, kao da više nisu prodirali u smisao riječi, a potom su prestajali i gledati - gledali su kroz ljude, kao da su od stakla. Vjerovali su jedino vibracijama koje su odašiljali u svim smjerovima, da bi im se vratile noseći informaciju o okolnome svijetu.“

kako je postao veleposlanik
On sam kopao je rukama i nogama kako bi se izvukao iz svog jadnog ureda u ministarstvu i znao je da se za to vrijedi boriti i ponižavati do posljednjeg daha. Poznavao je i slatki umor od pobjede kad mandatić već spava u tvome džepu, ušuškan pokraj karte i putovnice. Tada odjednom prestaješ mariti, opuštaš se i počinješ ga premještati iz jedne u drugu nogavicu - i tako čitave tri godine. Pa zaslužio si to, mamicu mu! Sve dok ne sletiš ponovno u prašnjavi sofijski ured, prikovan mizernom plaćom. Odmor je gotov! I sve počinje ispočetka: aktiviraš se, mobiliziraš svu energiju nakupljenu tijekom mandata i trčiš gore-dolje po katovima kao lud; uspostavljaš stare veze, tražiš nove moguće pokrovitelje, visiš pred njihovim kabinetima satima, cviliš, puzaš, osluškuješ s jednim jedinim ciljem - da im dopizdi od tebe i da te opet protjeraju izvan granice. Što dalje, to bolje.“

jedan sporedni lik:
Plesač s vatrom jednako je sjedio u predsoblju veleposlanstva poput indijanskog vojnika, očekujući znak duhova sudbine. Imao je ravnu gustu kosu, koja se spuštala Čak do ramena. Lice mu je bilo crnpurasto i četvrtasto s gustim debelim obrvama. Nosio je crnu rokersku jaknu s resama na rukavima i crvene kaubojske čizme. Na stolu je ležao njegov portfolio, uvezan u masivni kožni fascikl.
Navikao je čekati, Nisu ga mogli uplašiti čekanjem. Tijekom dugog niza godina provedenih u Londonu izlizao je fotelje u stotinama ureda - malih i velikih. Dupe mu je postalo tvrdo kao peta dobrudžanskog seljaka. Obično bi ga ljubazno saslušali, uzeli mu posjetnicu i nikad se više ne bi javili
.“


- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.07.2013., petak

Ariel Magnus: Kinez na biciklu

vrlo simpatičan knjižuljak koji na vedar i šaljiv način opisuje kinesku grupaciju koja živi u Argentini. ali vrlo dobro opisuje Kineze kako naciju, općenito. ne vidim kod autora neke velike političke ambicije da se bavi problemom manjine ili nečim sličnim. priča nam jednostavnu ali apsurdnu priču o Ramiru, domaćem čovjeku kojeg na početku priče otima Kinez Li, zvani Šibica. Li je (kako on tvrdi, nepravedno) optužen za podmetanja požara, te odvodi Ramireza u kinasku četvrt, s namjerom da mu on pomogne dokazati nevinost. Ramirezu, koji se i inače bio zasitio svog života, se počinje dopadati zatočeništvo, počinje upoznavati svoje čuvare, zatim udomitelje a na kraju i svoje prijatelje, Lita i Chena. Ovdje pronalazi i svoju ljubav, Yintai.
svidjela mi se knjiga, vedra je, pozitivna, vrckasto napisana......
imao sam priliku poznavati jednog dobrog Kineza i imao sam priliku biti u Kini tjedan dana. dopao mi se, Yzag, dopala mi se Kina i svi oni Kinezi i Kineskinje koje sam sreo i upoznao. topli su, kao djeca su, sasvim sam se ugodno osjećao kod njih. i zato mi se ova knjiga dopala..........



citati:

prva rečenica:
Osjećam hladnoću pištolja na potiljku već i prije nego što čujem kako se vrata zahoda otvaraju uz tresak.“

posljednja rečenica:
Sretna Nova godina, ljubavi. “

zanimljivi citati (podebljavam ja):
U krevetu i usred akcije prestao sam joj biti smiješan i postao joj zanimljijv, svake minute mijenjala je moj položaj i stalno proučavala moje reakcije dok je iskušavala razne formule masaže i sisanja, ne bih joj htio poreći zasluge za znatan arsenal erotskih tehnika, ali osjećao sam kao da me preslušava liječnik. Priznajem da sam i ja nju malo osluškivao, nikad dotad nisam to činio s Kineskinjom, znatiželja je trajala nekoliko sekunda, jedva dovoljno da se uvjerim da nemaju usjek u horizontalnom smjeru. U jednom trenutku njezino zanimanje za anatomiju zamijenila je ljubavna žudnja i počela me jahati uznemirujuće bijesno, davao sam joj znak da uspori, ali ona ga je protumačila suprotno i ubrzavala, nakon nekoliko minuta, koliko me gnječila svojim zdjeličnim kostima, dogodilo se nešto nevjerojatno, svršila je, to mi nisu toliko potvrdili vandalski krikovi kojima je to objavljivala, nego činjenica da je smjesta zaspala. Mislio sam kako bih trebao zahtijevati ne samo da vrati novac Šibici nego i da meni plati za pruženu uslugu, ali samo sam se obukao i brzo izašao kao da me već očekuje sljedeća mušterija, ovoj ću naplatiti unaprijed. "I, kako je bilo?" "Fantastično." Čemu povrijediti istinom kad se može zahvaliti lažju, Li me potapšao po ramenu kao zadovoljan stric, na neki je način imao pravo, na neki je način to bio moj debi.“


Dok su zapadnjaci otkrivali atomsku energiju i upotrebljavali je za izradu bomba, ispio je Li svoju drugu šalicu čaja i zapalio cigaretu, dok su zapadnjaci svemu na kraju davali vojnu primjenu, od aviona i ultraljubičastih zraka do papra i senfa, Kinezi su odredili barut za vatromet i nisu se koristili borilačkim vještinama kako bi naudili bližnjemu, nego kako bi se održali u formi i meditirali. Time mi je Li htio reći da Kinezi nisu bili u osnovi ratoborni i da, iako odsijecanje glave ili vađenje vitalnih organa može s ove strane svijeta biti gledano kao barbarski čin, gledano s druge strane, najveće je nasilje i sadizam pokazivati siromašnima preko televizije stvari koje si nikad neće moći kupiti.“

„Protivno svim mojim očekivanjima Yintai me čekala obučena i našminkana., bio je to prvi put da je vidim u suknji i puštene kose padala je savršeno ravno i gotovo do struka, bijelo lice i crvene usne davali su joj neodoljiv izgled gejše. Tek kad sam je vidio tako dotjeranu, shvatio sam da nisam isplanirao kamo da je odvedem, jedino mjesto koje mi je padalo na pamet za ženu poput nje bio je najbliži motel i odande u prvu crkvu, srećom ona je preuzela inicijativu i, izjavivši da ne želi ići predaleko iz kvarta, predložila je da idemo do Barrancasa. Prelazak ceste uz nju i prolazak ono malo metara što nas je dijelilo do parka bili su jedinstveno iskustvo. Dok smo čekali da prođe vlak i poslije da se na semaforu upali crveno, ljudi su zlobno izmjenjivali poglede, prvo su nju gledali žudno, a mene iznenađeno, a onda bi se s nevjericom i žaljenjem okretali prema njoj, a prema meni sa zavišću i mržnjom.“

„Ja bi rekao da popiju kapučino i prestanu pljuvati na sve strane, nauče sjediti kako treba, prestanu se razmnožavati kao zečevi i osnivati krvoločnu mafiju u svim zemljama svijeta, odrežu nokte na malom prstu i počnu čistiti uši vatenim štapićima, napokon shvate da su karaoke najdosadnija stvar na svijetu i da ne znaju pjevati.“

„Kineska poslovica: Ako imaš ploblem kojij nema lješenja, zašto se blineš zbog njega; a ako ga ima, zašto se blineš?“

„Svijetom ne vladaju oni koji imaju praktičnu sposobnost da to čine, nego oni koji znaju inteligentno iskoristiti tuđu moć u svoju korist, da svi siromašni stupe u štrajk, planet bi kolabirao i stoga nisu oni ti koji drže uzde, to je veliki paradosk koj je komunizam želio rješiti ali paradoski nemaju rješenje, to je najveći paradoks.“

„Prema mom mišljenju, Kinezi ne vladaju svijetom jer ne žele, lijeno im je, unatoč fami o njihovoj radišnosti i o tome da neprestano rade, najviše na svijetu vole ljenčariti i ako im je dobro, neće prstom mrdnuti da im bude bolje, ne znam je li to nepomičnost koju je propovijedao Lao-ce ili nedostatak glagolskih vermena u jeziku, ali činjenica je da su u tom smislu savršeni komunistički birokrati. Vjerojatno je i zbog toga Maou bilo tako lako osvojiti zemlju. Kinezi su shvatili da nikad neće naći birokratskiji sustav od komunizma i da je birokracija najsavršeniji oblik hedonizma, u biti oni su jedini koji znaju kako voditi dobar život bez previše napora, a prijetnje koje svako toliko upute da će zavladati svijetom služe samo tomu da ih ostavimo na miru...“





- 21:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.11.2012., subota

Mario Vargas Llosa: Vragolije zločeste curice


Mislim da će donji citati sasvim jasno reći o čemu se ovdje radi. Priča o jednosmjernoj ljubavi. O muškoj opsjednutosti, slijepoj zaljubljenosti. O ženskoj težnji za sigurnošću, podčinjavanjem.
Priča je sladunjava, možda i iritiantna za nekoga tko ne shvaća romantiku, tko se u njoj iole ne prepozna, čiji je moto „pohebi i ostavi“, tko nije nikada osjetio makar djelom ovo isto što i Ricardo. Uzaludnu ljubav. Nesretnu ljubav.
Prelijepo napisana knjiga, dojmljiva vjerujem ipak svima.

Da li ću pogriješiti ako kažem da se samo muškarac može ovako slijepo, beznadno, uzaludno zaljubiti?

I još nešto: odličan prijevod, Tamara Horvat Kanjera!


prva rečenica:
“Bilo je to prekrasno ljeto.”

posljednje rečenice:
“Priznaj barem da sam ti dala temu za roman. Zar ne, dobri dečko?”

zanimljivi citati:
“No trenutak poslije, kad smo se opraštali, zaboravivši na bračni oprez, umjesto obraza ponudila mi je usne. Bile su pune i senzualne i onih nekoliko sekunda koliko su bile prislonjene uz moje osjećao sam kako se polagano miču u dodatnom milovanju pune nadraž¬avanja. Kad sam već bio prešao preko Saint Germaina na putu do hotela, okrenuo sam se da je vidim, a ona je i dalje bila ondje na uglu Les Deux Magots, jasan i zlaćan mali lik u bijelim cipelama koji me je promatrao dok sam se udaljavao. Mahnuo sam joj i ona je zamahala rukom u kojoj je držala cvjetni suncobran. Bilo mi je dovoljno da je vidim kako bih otkrio da je svih ovih godina ni na tren nisam zaboravio, da sam jednako zaljubljen u nju kao prvoga dana.”
“"To je iskustvo ono na koje mislim?" pitala me približavajući lišće na kojemu su se radoznalost i koketerija vječno miješali sa zlobom.”
“Pomisao da ću provesti cijelu noć s njom, da ćemo voditi ljubav, da ću na svojim usnama okusiti treptanje njezina "spolovila noćnih trepavica" (stih iz Nerudine poeme Material nupcial koju sam joj bio recitirao na uho prve noći što smo je proveli zajedno, u mojoj mansardi u Hotelu du Senat), da ću je osjetiti kako spava u mom naručju i u nedjelju ujutro probuditi se s njezinim mlačnim tjelešcem zakukuljenim uz moje držala me tri ili četiri dana, koliko je nedostajalo do subote, u takvu stanju da su mi nada, radost i strah da bi nešto moglo pokvariti plan jedva dopuštali da se usredotočim na posao. Lektor mojih prijevoda morao mi je prepravljati stranice nekoliko puta.
Ta je subota bila divna. U svojoj novoj novcatoj Dauphine kupljenoj prije mjesec dana odveo sam madame Arnoux kasno ujutro u Asnieres, na groblje pasa, koje nije poznavala. Proveli smo više od sata lunjajući medu grobovima - uz pse bilo je tu pokopanih mačaka, zečića i papiga - i čitajući epitafe, osjećajne, poetske, šaljive i apsurdne kojima su se gazde opraštali od svojih voljenih životinja. Činilo se da se zaista zabavlja. Smješkala se, njezina ruka počivala je u mojoj, oči boje tamnoga meda bijahu zažarene od proljetnoga sunca, a kosa uzlepršana od lahora koji je pirio uz rijeku. Nosila je laganu, prozirnu bluzu koja je dopuštala da se vidi obris njezinih grudi, otkopčanu jaknu koja je lepršala od njezinih pokreta i čizmice s visokom petom boje cigle.“


“Prestala je govoriti podsmješljivo i pogledala me vrlo ozbiljno i s ponešto prezira:
"Kako si naivan, kakav si sanjar!" naglašavala je svaki slog izazivajući me očima. "Ne poznaješ me. Ja bih zauvijek ostala jedino s čovjekom koji bi bio vrlo, vrlo bogat i moćan. Ti to nikad nećeš biti, na nesreću."
"A ako sreća nije u novcu, zločesta curice?"
"Sreća - ne znam što je to i nije me briga što je to. Ricardito. To za mene uvjerena sam, nije nešto romantično i sladunjavo kao za tebe. Novac pruža sigurnost, štiti te, dopušta ti da bez ostatka uživaš u životu ne brinući se za sutra. Jedina sreća koja se može dotaknuti."
Ostala me gledati s tim hladnim izrazom koji bi se katkad tako čudno izoštrio da se činilo da ledi život oko nje.
"Ti si dobar čovjek, ali imaš strašnu manu: nedostatak ambicije. Zadovoljan u ovim što si postigao, zar ne? Ali to je ništa, dobri dečko. Zato ne bih mogla biti tvoja žena. Ja nikad neću biti zadovoljna onim što imam. Uvijek ću željeti više."
Nisam znao što da joj odgovorim, jer iako me boljelo, to što je rekla bilo je točno.”



“"Dođi, idemo na autobus", rekla mi je primivši me ispod ruke. "Znam jedno zgodno mjesto za razgovor. To je park u koji cijeli Tokio odlazi na piknik i opijanje kad trešnje cvatu. Ondje ćeš mi moći reći neke neukusnosti."
Držeći me ispod ruke, povela me do postaje udaljene dva ili tri bloka od hotela gdje smo se popeli u autobus koji je blistao od čistoće. l vozač i kondukter nosili su one maske preko usana koje sam, iznenađen, vidio na mnogo ljudi što su hodali ulicama. Po mnogo čemu Tokio se doimao poput klinike. Predao sam joj Vuittonov neseser koji sam joj bio donio i prihvatila ga je bez pretjerana oduševljenja. Proučavala me je napola zabavljena, a napola znatiželjna.”



“Bio sam tjeskoban i osjećao sam se loše sve dok nisam vidio kako na pariškom nebu, kroz stropno okno bez zavjesa u mojoj spavaćoj sobi, rudi zora mišje boje. Zašto je bila toliko uporna i svako toliko me zvala? Jer ja sam u njezinu intenzivnom životu zacijelo bio jedna od ono malo stabilnih stvari, odan i zaljubljen idiot, koji uvijek čeka poziv kako bi gospodarica osjetila da je još ono što je već nedvojbeno prestajala biti, ono što ubrzo neće biti: mlada, lijepa, voljena, poželjna. Ili je možda nešto trebala od mene? Nije moguće. Odjednom se u njezinu životu pojavila neka rupica koju je luzer mogao ispuniti. l s tim svojim ledenim karakterom nije oklijevala da me potraži, uvjerena da nema bola i poniženja koje ona sa svojom beskrajnom moći što je ima nad mojim osjećajima nije kadra izbrisati u dvije minute razgovora. Poznavajući je, bio sam uvjeren da će biti uporna; i dalje će ustrajno pokušavati svakih nekoliko mjeseci ili godina. Ne, ovaj put imaš krivo. Neću ti se više javiti na telefon, Peruančice.”


“Dan sastanka osvanuo je kao jedan od onih sivih i vlažnih dana tipičnih za kraj pariške jeseni, kad više gotovo nije preostalo lišća na drveću ni svjetlosti na nebu, kad loše raspoloženje ljudi raste zajedno s lošim vremenom i na ulicama se mogu vidjeti užurbani muškarci i žene koji mrze cijeli svijet, zakriveni svojim kaputima, šalovima, rukavicama i kišobranima.”

“Mogao sam nazreti njezino malo srce, zamišljao sam ga kako umorno kuca.”

“Mi smo savršen par: sadistica i mazohist.”

“Pričekao sam petnaest minuta i onda sam, umjesto da sjednem na metro, krenuo u vrlo dugu šetnju pod oblačnim nebom s nagovještajem sitne kiše. Otišao sam do Trafalgar Squarea, prešao St. James Park, Green Park, udišući miris vlažne trave i gledajući kako kaplje s grana debelih hrastova, spustio se gotovo cijelim Brompton Roadom i sat i pol poslije stigao u polumjesec Philbeach Gardensa, umoran i sretan. Dugo hodanje bilo me je smirilo i omogućilo mi da razmišljam oslobođen meteža ideja i kaotičnih dojmova u kojima sam bio živio od svoga posjeta Newmarketu. Kako je moguće da te to što si je opet vidio nakon toliko vremena toliko potreslo, Ricardito? Jer točno je bilo sve što sam joj rekao: i dalje sam bio lud za njom. Bilo mi je dovoljno da vidim zločestu curicu pa da priznam kako je, čak i znajući da je bilo kakva veza s njom osuđena na neuspjeh, jedino što zaista želim u životu, jednako strastveno kao što drugi jure za bogatstvom, slavom, uspjehom, moći, imati je sa svim njezinim lažima, spletkama, njezinim egoizmom i njezinim nestancima. Sladunjavost nedvojbeno, ali je istina da do petka neću raditi ništa drugo nego proklinjati sporost kojom prolaze sati do novog susreta.”

“Svukao sam je uz sve mjere opreza ovoga svijeta, proučavajući poput jedinstvenih dragocjenosti odjevne predmete što ih je imala na sebi, ljubeći usrdno svaki centimetar kože koji bi se pomolio pred mojim pogledom, udišući blagu auru, lagano namirisanu, koja je izbijala iz njezina tijela. Sada je imala mali, gotovo nevidljivi ožiljak u visini prepone, jer su joj operirali slijepo crijevo, a pubis joj je bio prorjeđeniji nego nekoć. Osjetio sam žudnju, ganutost, nježnost, dok sam joj ljubio donji dio trbuha, mirisne pazuhe, naslućene koščice kralježnice i uspravljenu stražnjicu, na dodir nježnu kao baršun. Ljubio sam joj sitne grudi, dugo, lud od sreće.”



“l ne čekajući moj odgovor, smjestila se poleđice raširivši noge da napravi mjesta za moju glavu dok je istodobno pokrivala oči desnom nadlakticom. Osjetio sam kako se sve više i sve uspješnije počinje odvajati od mene, od Russell Hotela, od Londona i s intenzitetom koji nisam nikad vidio ni u koje žene stala se potpuno usredotočavati na vlastiti užitak, samotnjački, osobni, sebični, koji su se moje usne naučile pružati joj. Dok sam lizao, sisao, ljubio i grickao njezino majušno spolovilo, osjetio sam kako se navlažuje i treperi. Dugo joj je trebalo da svrši. Ali kako je slasno i egzaltirajuće bilo osjetiti je kako prede, zibajući se, uronjena u vrtoglavicu žudnje dok na koncu dugi jecaj nije potresao njezino tjelešce od glave do pete. 'Dođi, dođi', prošaptala je gušeći se. Ušao sam u nju s lakoćom i stegnuo je toliko snažno da ju je to izvuklo iz inertnosti u kojoj je ostala nakon orgazma. Jauknula je skvrčivši se, pokušavajući se otresti moga tijela, kukajući: 'Gnječiš me.'”



- 20:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.09.2012., srijeda

Torsten Pettersson: „Alfabetist“


ajoj, pokušaj da se napiše napeti krimić. nije uspjelo. pokušaj da se napiše psihološki roman, nije uspio. sve mi je tu nekako klišeizirano, izmješano.... ukratko, nisam uživao čitajući. naprijed me samo guralo pitanje "tko je ubojica", ali je odgovor bio neočekivan i blijed, a sam identitet ubojice sam morao listajući natrag kroz knjigu nanovo upoznati. srećom, slučajno brzo sam ga pronašao.... on?
ajoj.


prva rečenica:
KURVO!“

posljednja rečenica:
Na poleđini, istim četvrtastim rukopisom kao i na kuverti, pisalo je ZNAM TKO SI. Kraj.“

„zanimljivi citat“:
Bilo mu je oko pedeset, nižeg rasta ali snažne građe.“

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2012., srijeda

Martin Amis: „Strijela vremena“



Vrlo originalni koncept: ispričati priču unatrag, od kraja do početka, od smrti pa do rođenja. Zanimljivo, ali teško za čitanje - što zbog tog uvrnutog tijeka, a dijelom i radi pomalo nezgrapnog stila pisanja.
Obratni tijek u nekim je situacijama, barem u prvom dijelu knjige, bio ponekad i komičan. No, kasnije, kad se otkrije pravi identitet Toda Phrijateljskog, postaje i mučan. Tod je, naime aktivni učesnik nacističkih logora smrti.......
Samo zbog originalnost, knjigu sam otčitao zbog kraja.

Prva rečenica:
„Izdigao sam se iz najcrnjeg sna i našao se okružen doktorima... američkim doktorima; oćutio sam njihovu živost koju su jedva držali na uzdi, istu kao gustoću njihovih dlaka na tijelima; prijeteći dodir njihovih prijetećih ruku – doktorskih ruku, toliko snažnih, toliko čistih, toliko aromatičnih.“

Posljednja rečenica:
„I ja, u nutrini, ja koji sam stigao u pogrešnom trenutku – ili prerano, ili nakon što je za sve bilo suviše kasno.“

Zanimljivi citati:
„Ne razumijem. Irene i dalje navraća u stan, no susrećemo se sam slučajno. Gotovo je. Izgleda dobro raspoložena; izgleda kao da joj je laknulo. Dvaput tjedno osvetnički navrati da zapraši stan, uprlja sve suđe i uneredi krevet. Na kuhinjskom pultu ostavi neka četiri dolara – iako je odnedavno cijena pala na tri i pol.“

„Budućnost se uvijek ostvari.“


- 18:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.08.2012., nedjelja

Mischa Berlinski „Terenski rad“


vrlo zanimljiva knjiga. opisuje život antropologinje Martiye koja je nakon studija otišla u Tajland kako bi kroz proučavanje jednog lokalnog plemena izradila svoju doktorsku disertaciju. taj ju život potpuno zavede i s njima ostaje do svoje smrti. nažalost, kraj njene priče događa se u zatvoru u koji je strpana zbog ubojstva Davida Walkera, misionara koji lokalno stanovništvo preobraća u kršćane.
Knjiga je napisana iz perspektive samoukog istražitelja koji jednog dana zaprima vijest o smrti Martiye u lokalnom zatvoru. To ga zaintrigira i započinje istraživati njezini život.....
Toliko je vjerno opisan Martiyin životni put da knjiga izgleda poput biografije (izmiješane s Sherlock Holmes pedantnim korak-po-korak istraživanjem).
Nažalost, u prologu, autor knjige priznaje da je knjiga čist fikcija što me priznajem pomalo razočaralo.
No, bezobzira, užitak za čitanje.

Prva rečenica:
„Godinu dana nakon što je diplomirao na Brownu, moj prijatelj Josh O'Connnor osvojio je na tomboli u baru odmor na tajlandskim plažama.“

Posljednje rečenice:
„Što mislim, pitao me, što bi trebao učiniti s čekovima izdanim na ime Martiye van der Leun? Da ih pokuša unovčiti?“

Zanimljivi citati:
„Džai-jen. Tim tajskim izrazom Walkeri opisuju Davida, doslovno to znači „hladna srca“, no zapravo: opušten, blag, ne uzbuđuje se lako; čovjek koji čuva snagu za stvari koje su zaista važne. Onaj tko je novac za rođendan i za Božić štedio gotovo punih pet godina, i prije tjedan je dana za rođendan dobio novi Hondin moped (djelomice od vlastite ušteđevine, djelomice kao roditeljski poklon), koji je parkirao ispred ulaza u tržnicu; a onda ga neka budala u kamiončiću, pokušavajući parkirati vozeći unatrag obori, razbije mu retrovizor i gadno oguli lijepu, novu žutu boju, a prvo što učini ugledavši toga tipa jest da se nasmješi – e,taj je zbilja džai-jen.“

„Nekoliko dana nakon njegovog povratka, Walkeri su za Davida priredili zabavu. Zabava kod Walkera jednostavno je normalan život plus torta.“
„Sunčevo svjetlo polako je postalo ljubičasto kao patlidžan.“

„Od nečega se u Wisconsinu osjećala debelo, i to u svakom smislu: osjećala se teško, tromo, tusto i trontavo.“

„Kad bi njezin vodič i tumač Vinai opetovao njezina pitanja na pravilnom dijalu, ona nije razumjela odgovore. Nije bila sigurna, no činilo joj se da su je seljani počeli izbjegavati; ili, kad bi tražili njezino društvo, bilo je to kako bi tražili novac od nje. I nije očekivala da će biti toliko blata. Kamo god bi Martiya krenula, bilo je blata: uska staza koja vodi u donji dio sela sva je gnjecava; glavni put, koji vodi do kolne ceste, klizak kao skijaška staza. Blata ima u njezinoj kolibi, a osušena blata na njezinoj odjeći. Blato na stazi između Martiyine kolibe i zajedničke kuhinje tako je debelo da joj obuća ostaje u njemu. Martiya je u Dan Loi stigla na početku kišnog razdoblja. Gotovo od prvog trena Sunce je nestalo iza mračnog, prijetećeg pokrova olujnih oblaka što okružuju selo. Ima izmaglica, magli, niskih oblaka i gustih para; kad kiša ne pljušti odozgo, dižu se pare s rižinih polja odozdo. Monsun je te godine bio najjači što ga ljudi pamte: kišilo je, kišilo, kišilo, kišilo i kišilo i kišilo.“
„No, znate li kako ja gledam na diajlske duhove? Kao na birokraciju. Kao na golemu, moćnu birokraciju koja Dijalima nameće milijun pravila. Globi ih jednom kokoši, čak i svinjom, ili ih nekako gore kažnjava ako pogriješe. Kažnjavaju ih, nabacuju se njima, postupaju s njima, postupaju s njima kao sa smećem.“


„L.“ai-Ma i Puno Prdi imaju naviku koje se sjećam po svojem djedu i baki: jedno bi počelo rečenicu, a drugo završilo. Izgledaju kao par oživjelih vrtnih patuljaka."

Autorov PROLOG:
Ovaj roman nije počet kao roman, nego kao povijest obraćenja naroda Lisu na sjeveru tajlanda na kršćanstvo. Jednoga sam se dana probudio nakon duga poslijepodnevna drijemeža sa sižeom romana u glavi; tako je moja povijest postala roman. Toga sam trenutka odustao od bilo kakve namjere da ispripovijedam istinitu priču. Narod Dijalo ne postoji, osim na ovim stranicama. Nijedan od opisanih događaja nije se dogodio.“



- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.07.2012., četvrtak

Chloe Aridjis: Knjiga oblaka



Tatiana je mlada cura koja se odlijepila od Meksika i došla živjeti na nekoliko godina u Berlin. Život u Berlinu je, barem njezin, je prilično monoton. Život u Berlinu je opterećen prošlošću, srušeni Zid je još u sjećanju, a ostaci nekadašnjih podzemnih skrivenih prostorija nekadašnjih tajnih službi nekadašnjih nehumanih režima, i dalje u ljudima stvaraju jezu. Tatiana nema stalni posao, ne studira, nema stalnog dečka, ni stalne prijatelje. Priča je fokusirana na period u kojem se honorarno zapošljava kod profesora Weissa sa zadaćom da pretipkava njegov diktat, što malo demonotonizira njezine dane. U to vrijeme upoznaje i meteorologa Jonasa, nešto poput dečka za dvokratnu upotrebu.
Ovako monoton život teško je opisati a da sama priča ne postane monotona. Autorica je to dobro uspjela izbjeći. Interesantan stil pisanja, pitke rečenice poput radlera, puno slika i sitnih epizoda, tjeraju nas naprijed, sve do posljednje rečenice.
Ipak, ne mogu a da to ne otkomentiram, kritike na omotu knjige („Roman koji hipnotizira“, „magija i poezija posvuda su u ovome romanu...“, „Uzbudljiv i lirski roman...“, te na koncu, tj. na naslovnici samoljubivo stoji „“Iznimno“ kaže The Independent i „Ništa slično u suvremenoj prozi“ kako kaže LA Times, su ipak debela pretjerivanja. Koja me ponekad i unaprijed odvrate od uzimanja knjige s police. Nepotrebno.
Knjiga je autoričina prva i sigurno će slijedeće biti još bolje. Fingers crossed.

Prva rečenica:
„Onih dana dok je Reichstag bio tek spaljeni skeletni obris negdašnjega, a Brandenburška vrata više priječila nego omogućavala prolaz, vidjela sam Hitlera.“

Posljednja rečenica:
„Prije nego što smo dosegnuli visinu letenja, avion se probijao kroz gust sloj oblaka i nekoliko sekundi kroz prozor moglo se vidjeti samo bijelo i nisam mogla a da ne osjetim, dok smo sjekli kroz taj efemerni krajolik što se polako stanjivao i granao u tisuće neomeđivih smjerova, kako je taj trenutak pripremljen upravo za mene, neka vrsta zračnog rekvijema u čast gradu koji ostavljam za sobom, i naposljetku, nekoliko minuta kasnije, dok je Lufthansina stjuardesa zveckala u prolazu vozeći kolica s pićem, sjećam se da sam razmišljala o tome kako je mala razlika između oblaka i sjena i drugih pojava kojima oblik daje ljudska mašta.“


zanimljivi citati:
„Htjela sam opet biti sama, u svojem krevetu sa svojim plahtama i jastukom, da nikakvo drugo tijelo ne grije prostor, da nikakvo drugo disanje ne ispunjava sobu. Proveli smo ugodnu večer, no sada je gotovo i jedino sam željela da ustane, odjene se i ode, no umjesto toga samo je ležao ondje sanjarskih očiju i zurio mi u lice uz samozadovoljan cerek, točno onakav samozadovoljni cerek zbog kojeg sam se u prošlosti katkad znala šćućuriti od straha. Zatvorila sam oči i pravila se da sam na rubu sna, kao da me iscrpila tolika aktivnost, a kad to nije upalilo, podigla sam glavu na nekoliko sekundi, dovoljno dugo da zahvaljujući tračcima svjetla što je prodiralo s ulice vidim da sat na mom noćnom stoliću objavljuje deset do pet. On nije shvaćao poruku.
- Mislim da ne mogu zaspati s nekim u svom krevetu – rekla sam.“



Razgovor sa sestrom u Meksiku:
„Tereza, uvijek zadužena za izvlačenje informacija. Barem nije zvao moj otac, manijak kontrole: uvijek je tesao razgovor u oblike koje on želi, a ako nije bio zadovoljan, samo bi vas otpilio, ostavljajući vas da se rastrčite i skupljate grančice.
- Bila sam zauzeta. Imam novi posao.
- Čula sam. Nekakav profesor, jel'?
- Povjesničar.
- Kako si? Svi pitaju.
- Dobro sam.
- Samo dobro?
- Da... Što ima nova kod kuće?
- Ukiseljene haringe poskupjele su deset pesosa po kili.
- Ima li što drugo?
- Slana govedina poskupjela je šest pesosa.
- Pričaj mi o nečem drugom.
- Više ne dobivamo ječam od don Pedra.
- I što još?“



Poslodavac, profesor Weiss:
„Nekoć je vjerojatno bio visok i vitak, no sada je teška pognutost davala tugaljiv ton inače unekoliko impozantnu držanju. Usne su mu bile blijede i ispucane i lagano naškubljene, gotovo naprćene, oči jarko plave. Po nosu su se širile tanke crvene žilice poput pritoka što se granaju u nevidljivo ušće. Gusta srebrnkasta kosa, uredno počešljana ustranu, nije se ni za centimetar pomakla kad je maknuo glavu pa sam otkrila i lagani miris gela ili spreja za kosu, ali nisam bila sigurna, možda je puder. Jedina nepokorna značajka bile su obrve, dva gusta, neuredna siva luka. Sve drugo bilo je umjereno i pod kontrolom.
Slijedila sam taj lik, odjeven u tamnoplavu halju što se vukla po podu, niz hodnik s nekoliko zatvorenih vrata pa u primaću sobu sa starinskim stolcima i kaučevima koji su izgledali kao da se na njima stoljećima nije sjedilo. Nikakve zarezotine ni poderotine u meblštofu, svaki ukrasni jastučić savršeno nakošen. Na zidovima su visjeli razni pejzaži, najčešće niska obzorja s prijetećim nebosklonom i sićušnim ljudskim likovima koje je taj okoliš sveo na patuljke.“



„Na putu k Jonasu na naš takozvani spoj shvatila sam daje glavni razlog zbog kojeg sam pristala taj što sam htjela izbjeći još jedan osjećaj sto ako koji bi se pridodao dugom lancu ostalih sto ako u mome životu, lancu što je postajao sve teži kako su godine odmicale; dok je U-Bahn tutnjao iz jedne postaje u drugu i nosio me sve bliže osobi s kojom sam dogovorila sastanak, mislila sam o svim svojim skorašnjim i davnašnjim pokušajima sklapanja prijateljstva, da ne spominjem nekoliko prilično jadnih romantičnih uleta, i neprestance sam se divila samoj sebi kako sam svaki put zapanjujuće uspijevala sabotirati vezu u koju bih ušla.“




- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2012., ponedjeljak

Susana Fortes: Čekajući Roberta Capu



Dugo me jedna knjiga nije ovako emotivno dotakla kao ova. Počeo sam ju čitati rastresen, nekoncentriran, negdje oko trećine knjige sam primjetio da pojma nemam što čitam pa sam krenuo ispočetka. I otkrio predivnu životnu priču Gerte Pohorylle, židovke koja je pobjegla od nadolazećeg nacizma u Pariz. I otkrio predivnu ljubavnu priču između nje i Andrea Friedmanna, mladog fotografa.
Gerda Andreu daje umjetničko ime Robert Capa, ime pod kojim stječe svjetsku slavu fotografirajući ratna zbivanja, od španjolskog do vijetnamskog rata. Andre Gerdu uči fotografiranje, što ona zavoli te i sama postaje poznata fotografkinja.
Isto tako, prilično kasno sam skužio da knjiga priča o stvarnim osobama, pa sam ih još malo upoznao na wikipediji (http://en.wikipedia.org/wiki/Robert_Capa, http://en.wikipedia.org/wiki/Gerda_Taro) .
Veći dio knjige opisuje njihov zajednički život, naročito onaj u Španjolskoj u doba građanskog rata.
Knjiga je izuzetno emotivno nabijena, završetak mi je uspio grlo dobro dobro stegnuti....
Fascinantno je to bilo doba, kad su klinci od dvadesetak godina stvarali vlastite karijere, putovali po Europi bježeći od nadolazećeg Zla ali i stvarajući svoje vlastite ideale, bavili se ozbiljno pitanjem života, preživljavanja. Fascinantan je pogled na španjolski građanski rat, jedno idealistično raspoloženje među svjetskim intelektualcima, građanima, umjetnicima, svima sa slobodnim i građanskim stavom, a koji su romantičarski krenuli u pomoć protiv trećeg fašističkog bolesnika, Franka. Možda je to bio i posljednji internacionalni, spontani bunt protiv Zla. Kasnije smo se sve više i sve češće sakrivali iza zavjesa, pravili da nas se „to ne tiče“ i pronalazili izgovore za vlastitu šutnju i pasivnost. Netko drugi je počeo misliti u naše ime, od nekog drugog smo počeli očekivati da djeluje u naše ime. (ponekad prezirem demokraciju)
Knjiga je predivna, za na policu.


Prva rečenica:
Uvijek je prekasno povući se.“

Posljednje rečenice:
"Jesu li pronašli već moju kameru?" zapita stanjenim glasom.
Bolničarka odmahnu glavom.
"Šteta", reče, "bila je nova.
"


Zanimljivi citati:
Zovem se Gerta Pohorylle. Rođena sam u Stuttgartu, ali sam židovska građanka s poljskom putovnicom. Upravo sam sitgla u Pariz, imam dvadeset i četiri godine i živa sam.“

Njegovo je ime Andre Friedmann. Crne, silno crne oči španijela, mali ožiljak u obliku polumjeseca na lijevoj obrvi, vest azarolanog ovratnika, držanje filmskog glumca s minimalnim gestom prezira na spoju gornje usne. „Ona je moja zaručnica“, našali se, milujući kameru. „Ne mogu živjeti bez nje.“

Preživjeti znači pobjeći u budućnost.“

Možda je to bio trenutak kad je odlučila da će ga posvojiti, s tim očima napuštenog psa španijela na obali Seine. Sad su sjedili na drvenoj klupi. Slušali su drveće, rijeku. Gerta je imala podvinute noge i obgrlila je koljena. Za neke je žene najopasnije da im netko stavi u ruku štapić dobre vile. Spasit ću te, pomisli. Mogu to učiniti. Možda me bude skupo stajalo i moguće je da to ne zaslužuješ, ali ću te spasiti. Nema moćnijeg oćuta od toga. Ni ljubav, ni milosrđe ni želja. Premda to Gerta još nije bila naučila, bila je premlada. Zato mu je pomilovala glavu pokretnom negdje na pola puta između mršenja kose i mjerenja temperature.

Dana 24. lipnja 1935. Ljetni solsticij. Podne. Ni tračka zraka. Odjednom je ugledala kvadrat svjetlosti na kraju ulice i osjetila mravce u želucu. Preciznije je izoštrila pogled: bijela košulja podvrnuta iznad nadlaktica, mokra kosa, prtljaga na ramenu, koža prepržena španjolskim suncem. Bio je to oćut nalik onom kad se brod iznenadna naheri i tlo mijenja nagib. Uhvatio ju je nepripravnu taj metež udaraca, ali nije to bio trenutak da zastane i raščlani svoje emocije. Nije čak htjela ni pričekati da se popne. Spustila se stubištem, preskačući dvije po dvije stube i on ju je podigao u naručje u veži, kao što je činio njezin otac uvijek kad se vračao kući poslije putovanja, vrteći je ukrug zrakom, napola nasmiješen, siguran u sebe,očinski kao uvijek. Andre i njegov način da dolazi u najneočckivanijem trenutku, s tim očima koje te tjeraju da oprostiš. Zgodan do bola, pomislila je. Jebeni Mađar.“

Gerta osjeti strahovitu zasićenost, beskrajan umor i pomisli kako nijedno od njih dvoje ne zaslužuje ono što će se upravo dogoditi. Jer je odjednom znala da će je gledati točno onako kako je gleda, s nepovjerenjem, kad je podigao glavu, ozbiljna izraza, udaljen, golih nadlaktica ponad plahte. Nije to znala mišlju, nego tijelom i kožom koja joj se naježila, a pogodila je i što će joj reći, riječ po riječ, grubim tonom, gotovo neprepoznatljivim glasom i tada osjeti uskolalu krv kako ključa uspinjući joj se u lice, dok ga je slušala kako izgovara cijeli niz gluposti kakve muškarci stotinu puta ponavljaju ženama u bilo kojoj sobi bilo kojeg mjesta na svijetu. Ili on ili ja. Ili ovdje ili ondje. Ili bijelo ili crno. Povjerovala je da je on drugačiji, ali nije bio. Krajnje nerazuman kao i svi. Predvidljiv do smijurije. Kadar sve baciti preko palube ni za što, zbog glupog muškog ponosa, koji se ne zadovoljava onim što ima, nego želi više. Biti jedini. Samo on. Nitko drugi, ni sad, ni prije ni ikad. Dogovoreno, pa iziđi kroz ova vrata i vrati se u vrijeme otprije deset godina, kad sam još bila nježna djevojčica i još nije bilo vrča s tulipanima ni kućice na jezeru, ni zlokobnog pištolja na stolu, ni kramara koji bi ikoga guranjem izbacivali iz dućana, ni odlazaka na motoru u zoru da se bacaju pamfleti po ulicama Leipziga, ni Georga, ni Wachtcrstrasse, ni ičega, ni ičega, ni ičega. Pa što si je mislio taj Ciganin, da je svijet počeo s njim? Za ljubav Božju!

Da bi bio dobar igrač, moraš se ponašati kao da uvijek imaš asa u rukavu, govorio mu je njegov otac. Ako znaš dobro odigrati ulogu pobjednika, na kraju ćeš dobiti partiju.

„...privid uspjeha privlači uspjeh.

“Ako mi prilijepe metak, to je moja stvar", odgovori Capa vrlo ozbiljno, ne skidajući pogled. "Samo moja. Ona riskira kao i ja. Tako da kamo ja idem, ide ona. A ako te smeta njezino prisustvo, već znaš gdje su vrata." Capa pokaza prema jutenoj tkanini montiranoj na stalak koja je razdvajala stražnju prostoriju. Gerda mu se nasmiješi. Zbog takvih je stvari voljela tog ponosnog Mađara đavolskog karaktera i slabašnih manira. Katkad je možda častohlepan i egoističan ili se tvrdoglavi oko apsurdnih stvari kao i svi, ali je bio pouzdan i imao je opor duh koji ga je tjerao da se ponaša odvažnije nego većina muškaraca u sličnim situacijama. Plemenit, pomalo pjetlić i zgodan do besvijesti, pomisli za sebe, dok ga je pokušavala fiksirati u sjećanju takvog kakav je bio u tom trenutku, rastvorene košulje, osornog držanja, zatvorenih šaka u džepovima, serući na Nijemca i majku koja gaje rodila.“


Što su mogla značiti za mladi par fotografa ta suha polja, koja su prenosila oćut zagušujuće samoće, osobito kad su ih promatrali pod nepomičnim nebom preko blende kamere? Vjerojatno nisu još znali kakvim teritorijem stupaju, ali su počeli prema njemu osjećati nježnost nadahnutu divljenjem prema strogom redu ljudi, njihovom grubom smislu za humor, tvrdokornom načinu naroda da ostane prikovan za zemlju. I Capa i Gerda željeli su se uklopiti u taj krajolik. Postupno su se odljepljivali od svojeg podrijetla kao one rijeke koje duž svoga toka prolaze kroz mnoge zemlje. Željeli su svući sa sebe odjeću pripadajućih nacija. To je bila prva pouka koju im je prenijela Španjolska. Sunce i masline. Nacije ne postoje. Postoje jedino sela.

Slavna Capina fotografija
Jedan se vojnik trčeći spušta niz obronak uzvisine pokrivene strnikom. Bijela košulja podvrnutih rukava iznad laktova, vojnička kapa okrenuta unatrag, puška u ruci i tri nabojnjače od alkojanske kože na opasaču preko ramena. Sunce u pet popodne projicira straga svoju produženu sjenu. Stopalo lagano odignuto od tla. Prsa u zraku. Ruke raširene u križ. Raspeti Krist. Klik.

"Trebamo sići", opet je rekla, zamuckujući, neuvjerljivo, dok su sirene vani zavijale, a on ulazio unutra, čvrst, ozbiljan, ne prestajući je gledati kao da bi je htio zauvijek fiksirati u tamnoj komori svoga sjećanja takvu kakva je bila u tom trenutku, lagano namrštenog čela, pohlepnih, poluotvorenih usana, pomičući blago glavu na stranu, kao uvijek tren prije no što bi svršila i onda ju je snažno zgrabio za stražnjicu i ušao do dna, polagano, dobro je prikovavši unutra kako bi se ispraznio, polako i dugo, dok i njemu nije navro jecaj pa je pustio da mu glava naglo padne na njezino rame. Plava svjetla reflektora koja se vrte na stropu. Ona ga je bila poučila da se tako manifestira, bučno. Voljela je čuti kako izražava svoj užitak tim gotovo životinjskim zvukom, ali on je tomu bio nesklon, zbog intimnosti ili stida, zbog muške sramežljivosti. Nikad nije vikao za vrijeme orgazma tako kao toga dana uz zaglušujući let zrakoplova koji su prolazili blizu i seriju praskanja protuzračne obrane koje je odzvanjalo na drugoj strani ulice. Ostali su čas ispruženi u tišini usred te plavkaste polusjene koja se u krugovima vrtjela na stropu, dok mu je Gerda milovala leđa, a Madrid uzimao predah od svojih rana, i on ju je gledao u tišini, kao s druge obale, tim očima zgodnog Ciganina.

A onda ga ona pogleda šutke i zamišljena, kao da premeće ideju koju je teško jasno izraziti. "Da se barem dogodi nešto što će nas odjednom spasiti", pomisli. "Da barem nikad ne budemo imali vremena izdati se. Da nas barem ne dosegnu dosada, ni laž, ni razočaranje. Da barem naučim voljeti te ne naudivši ti. Da nas barem navika ne sroza malo-pomalo, udobno, kao sretne parove. Da nam barem nikad ne uzmanjka hrabrosti da počnemo nanovo..." Ali budući da nije znala kako, dovraga, izraziti sve te istinite i zbrkane i odane i proturječne osjećaje, koji su joj kao rafali prolazili glavom, ograničila se da ga zagrli vrlo snažno i poljubila ga je polako, napola mu rastvorivši usne, tražeći njegov jezik duboko unutra, sklopljenih očiju i drhtavih nosnica, milujući nered njegove kose, dok je on pustio da mu to čini, nježan i nepristupačan, a sunce se probijalo kroz veliki prozor stare kućerine markiza de Heredije i na radiju je netko pjevušio koplu: ni s tobom ni bez tebe, nemaju moje boljke lijeka,s tobom jer me ubijaš, bez tebe jer umirem.


- 21:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2012., petak

Nathan Englander: Ministarstvo posebnih slučajeva

knjiga opisuje možda jednu od najstrašnijih patnji koje ljudsko biće može doživjeti: nestanak vlastitog djeteta. Lillian i Kadiš žive u Buenos Airesu u vrijeme vladavine vojne hunte, u vrijeme kad su ljudi nestajali bez traga i glasa, kada se nestanak nije smio ni prijaviti niti o njemu govoriti, kada je strah upravljao ponašanjima i uspostavljao odnose među ljudima.
strah od nekog nestaje a strah za nekog se rađa.
nestanak njihovog sina Pata suočio je ovo dvoje jedno nasuprot drugom. sve dotada minorizirane i zanemarene razlike isplivale su poput preokrenute sante leda. svaki na svoj način krenuo je u potragu, postupno se međusobno udaljujući....

i mjesto i vrijeme radnje sasvim su nevažni, ali osjećaji, razmišljanja i postupci vjerujem da su jedinstveni za sva vremena i sve civilizacije. sve mame i sve tate.
o djeci da i ne govorim


operacija kondor:
http://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Condor
http://en.wikipedia.org/wiki/Dirty_War

ono što mi nikako ne ide u glavu je pitanje:
kako čovjek može ovako nešto činiti drugom čovjeku?
što je to u ljudskom biću da je sposoban drugima nanostit nevjerojatnu patnju i bol, pa možda čak u tome i uživati?

tko nas je takvima stvorio?


prva rečenica.
Židovi se pokapaju kako i žive, nagurani, jedni drugima upadaju u prostor.”

posljednja rečenica:
I kao svake noći, pomislila je, doći će


zanimljivi citati:
(razgovor direktora i svoje asistentice)
“Kad si zadnji put izišla na dobru večeru?"
"Ako me to morate pitati, nemate pojma koliko me plaćate”



Uopće se nije osvrtao na nju, koja je gnječila šake, drobila ih, vikala da otvori vrata. U neko drugo vrijeme, u nekoj drugoj Argentini, na takvu bi larmu dotrčao susjed, drugi bi se došao žaliti. O zid između stanova tresnula bi cipela, gđa Ordonez uzvratila bi drškom od metle – došlo bi do rikošea i različitih reakcija pa bi naposljetku bila pozvana i policija. Sad su svi pretpostavljali da je larmu upravo ona i izazvala.
Kad bi ljudi čuli buku, nisu odgovarali vlastitom. Zaustavili bi ono što su radili i oborili pogled. A sve su više gledali svoja posla. susjedi viša ništa nisu čuli, ma koliko bučno bilo.”


“Prva linija obrane svakog korumpiranog sustava koji ne funkcionira jest postaviti nesposobnjakovića na ulazna vrata.”


“O dometima koncerta raspravljali su kad je završio. Njih troje i stotine drugih nagurali su se u najbližu pizzeriju, gdje su pričali o nastupu, stvorivši sretan i prilično glasan žamor.
Rafa je mislio da je stvar jasna: budući da je svaki drugi medij slobodnog izražavanja korumpiran ili kooptiran u režim, glazbenici su ostali zadnji koji mogu govoriti istinu. Bio je siguran da je rock preživio zato što odrasli u njemu ne razumiju ni riječi. njima to sigurno zvuči kao obična buka, larma u kojoj se ništa ne da razaznati.
“Sve je to smišljeno”, rekla je Flavia “To i nogometni stadion – ostavili su nam jedina dva mjesta gdje možemo vikati, psovati i udarati nogom. Nisu oni glupi”, nastavila je, “ nego zli. Znaju da moraju ostaviti medij, kao odušak. Bez tog ventila na koji se smanjuje pritisak, zemlja bi eksplodirala.”
“Kad bi znali što smo pjevali”, rekao je Pato.
“A ti misliš da ne znaju?” upita Flavia.
“Mislim da ne”, odgovori Pato.
“Rekla bih kako do sad u povijesti ni jednu skupinu ljudi nisu odveli na stratište, a da pritom nekom pjesmom nisu držali korak.”
“Ja se slažem s Patom”, rekao je rafa. “Da znaju na što se stihovi odnose, ne bi to dopuštali. Vidi nas”, rafa je pokazao na sve s koncerta koji su sad stajali oko njih. “Ta se energija može nekamo usmjeriti.”
“Izgleda da se ne može”, rekla je Flavia. Ispred su se zaustavile jake policijske snage. Dovezli su dva autobusa gradskog prijevoza kojima su zatamnili prozore. Nekoliko se mladih dalo u bijeg, ostali se nisu usuđivali. Bilo je uobičajeno zlostavljanje, gotovo da se uračunavalo u cijenu ulaznice. Rafa je izvukao ostatak sadržaja džointa, strpao ga u usta i uz gutljaj kole progutao. nakon sveg onog žamora, sad je vladala potpuna tišina, osim koraka ljudi koje je policija trpala u autobuse
.”


Čovjekovo pravo biće pokazuje se u tri slučaja, kad je posrijedi novac, kad govori u srdžbi i kad je pijan.”




- 13:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.01.2011., nedjelja

Lucia Etxebarria: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Ana, Cristina i Rosa tri su sestre koja pričaju svaka svoju priču o sebi, djetinjstvu, o razvoju i putu koji je svaka od njih proputovala da bi došla do točke u kojoj su sada. A sada su onim srednjim (kriznim?) godinama kada se već podvlače crte, postavljaju pitanja da li je moglo bolje i zašto sam dospjela baš tu gdje jesam. analiziraju se prve ljubavi, prva seksualna iskustva, naročito se pitaju i sjećaju oca koji ih je vrlo rano napustio i ostavio strogoj majci. zašto, zašto, zašto?
tri se sestre potpuno razlikuju jedna od druge, Ana je nekonvencionalna, iako nadarena i pametna radi kao konobarica, druga je život posvetila poslu i novcima i ostala sama bez obitelji i treća, najstarija, koja je oličenje konvencionalnosti i koja svoj život nije uopće posvetila sebi nego isključivo svojoj obitelji. zašto zašto zašto?
užitak je bio čitati ove tri otvorene priče, toliko realistično pisane da sam se osjećao poput voajera koji viri kroz poluotvorena vrata. pričanja nisu kronološki poredana, pa se mozaik slaže polako, kockica po kockica.



prva rečenica:
Mnoge će ti strasti obilježiti život, pokazivala je moja astralna karta.„

citati:

Neke koračaju čvrsto, visoke su, ponosne. Jake i uporne, uspravne poput jarbola. Močne i lukave, sigurne u sebe, razumne, zrele, odlučne, sve će osvojiti. Uđu, zagospodare i, napokon, u svom uredu, čvrste i upućene, znaju gdje im je mjesto, znaju koja im je uloga. Ulaze, izlaze, zagriju se, ubrzavaju svjesne svojega carstva. Carstva za jednu noć, kraljevstva za jedan poljubac.
Druge su sićušne, nemirne i neposlušne. Buntovne, znatiželjne, nikad im ne nedostaje prostora za igru, istraživanje i nestajanje u prostoru i vremenu. Slatke istraživačice, katkada ti izmiču, skliske guje, baš kao sapun u kadi. Začuđeno klize niz mokre mišiće i sve su brže, znatiželjnije i nemirnije, dok okretno poskakuju u vlažnom i toplom utočištu za koje znaju da ih čeka. Ribice koje skaču nošene tvojom unutarnjom strujom, sretne i mokre, i nije im baš bitno ni kako ni gdje. Mlade su duhom. Gotovo ni same sebe ne uzimaju ozbiljno.
Moći ćeš ih jako voljeti, ali ih nikad nećeš imati. Moći će te voljeti još više i nikad te neće imati.


Bio je to dugačak i dubok jecaj koji se penjao iz dubine moje utrobe, s nekog skrivenog i dosad neistraženog mjesta i koji je rezao zrak poput noža. Rastvarala sam se poput oceana. Kao da se otvara brana. Iz mene su izvirali valovi i valovi slane vode. Osjećala sam kako iz mene izviru rijeke, nastaju jezera, mora... a on se kretao prema mojim dubinama kao da pliva protiv struje. Koliko riba, jajašaca, bakterija i bacila pliva u mojim dubinama, koliko flore i faune živi u meni, ja sam tako živa, ja; ekosustav, ženka, Gaia. A kad sam svršila, on se nastavio izvijati u meni u sinkroniziranom plivanju, još nekoliko minuta koje su meni izgledale kao sati, jer me boljelo među nogama i napokon sam ga čula kako jeca i bilo mi je jasno da je i on gotov. Zatvorila sam oči, izmučena, i gotovo odmah zaspala.
Probudila sam se sljedeće jutro kad sam pala iz kreveta. Spavao je dijagonalno i uspio me izgurati u kut. S čežnjom sam ga pogledala. Pomislila sam da je prilično lijep, ali ništa senzacionalno. Spavala sam i s boljim primjercima. A ipak, kroz glavu mi je poput munje sjevnula misao: ovo će biti otac moje djece.


opis likova u standardnim porno filmovima (jedine literature za upoznavanje sa osnovama seksa):

Plišani medvjedići diskretne kilaže koji su s ponosom pokazivali dvadeset pet centimetara profesionalne krutosti. Poblajhane Kalifornijanke, nezasitne tigrice isklesanih oblina i svjesne leopardice, stručnjaci za fellatio, kurvaju se ritmično i uzbuđeno. Tamnoputi muškarci dlakavih prsa, nezasitni i inventivni, pravi lati¬no loveri. Rekonstruirane božice naoružane megaatomskom pregačom, koje obilnim silikonskim žlijezdama pokoravaju sumnjičave partnere. Reciklirane plastične Venere koje s ponosom pokazuju ružičaste čipkane grudnjake i dopuštaju nam da vidimo kako se njihove čelične ratničke grudi ponosno uzdižu u nebo prkoseći osnovnim zakonima gravitacije i genetike. Simentalke s energijom dostojnom lokomotive koje iz grla svojih prijateljica izvlače autentične povike ugode. Mladići s nageliranim repićem, nalik na sposobne svodnike. Mulatkinje s očaravajućim stražnjicama micale su bokovima snagom tornada. Kurviši u tijesnim trapericama i uskoj majici, prepuni anabolika, čiji je oklop isklesanih mišića, za razliku od njihova sićušnog alata, sugerirao mali fitilj za gomilu dinamita. Prekrasne azijske orhideje, više sofisticirane nego precizne, nježne i opasne poput cvijeta mesoždera. Vozači kamiona koji su nepostojeći osjećaj za ritam i potpunu neizražajnost nadoknađivali sirovom snagom svoje sjemene tekućine, pravog potopa. I poblajhani tipovi koji su čudesnom prirodnošću pred kamerom s pretjeranim nagonom i srčanošću nedostatak spektakularnosti nadoknađivali nekonzistentnim prolijevanjem vitalne tekućine.
...
Kao rezultat ovog atipičnog spolnog odgoja ostala mi je ideja da dečki uvijek svršavaju vani, osim kad žele djecu, jer su to napravila petorica mojih ljubavnika i jer su to radili dečki u pornićima. I postala sam opsjednuta veličinom, sirota ja, a ta me opsjednutost više nikad neće napustiti. A to je tužno jer su mi životno iskustvo i vrijeme pokazali da, nasuprot onome u što su me uvjerili pornići, dvadeset pet centimetara nije pravilo nego iznimka.
Katkada mislim da sam se zato tako zaljubila u Iaina: on je materijalizirao sve moje adolescentske fantazije, one koje su u mene usadili pornofilmovi. Jer, njegova je oprema bila golema i mogao je isto onako dugo kao pastusi u pornićima i radio je iste stvari kao i oni.



Ne smije se zaboraviti u kojem sam stanju bila kad sam upoznala Iaina. Osamljenija od kaktusa usred pustinje, izgubljena kao divljak u kupaonici.„


Sviđao mi se njegov smisao za humor, tako suptilan da se ponekad činio neprimjetnim. Sviđao mi se slatkast miris njegove kože, luk njegova vrata, čvrst dodir njegovih ramena. Dojam usredotočenosti koji su ostavljale njegove usne kad se, nagnut nad računalo, borio s pričama koje nije uspijevao napisati. Sviđale su mi se sve sitne pojedi¬nosti koje sam naučila prepoznavati kao bliske. Mogla sam uroniti u njegovu odjeću i onesvijestiti se od mirisa. Katkada sam nazivala njegov broj samo zato da mu čujem glas snimljen na sekretaricu. Na slijepo bih prepoznala njegove korake u mnoštvu. I sve one sitnice po kojima je bio prepoznatljiv i koje su činile njegovu osobnu iskaznicu, bile su mi tako svete i nepromjenjive kao molitve koje sam naučila kao djevojčica. Znala sam ih napamet iako nikad nisam razmislila o njihovu značenju.
Neznanje je izdajica koji je sklopio savezništvo s maštom. O njemu i o onome što radi ne znam ništa. Je li mnogo napisao? Je li ševio i druge žene? Hoću li mu nedostajati? U mislima crtam njegovu sliku i spajam djeliće. Najprije bistre oči, zatim djetinjasto mrštenje i tijelo stvoreno od mlijeka, golema stopala, duge noge, skladan i čvrsti torzo.



Tu je profesor s kojim sam izgubila nevinost, ne zato što bi mi se previše sviđao nego zato što sam mislila da mi je u dvadeset prvoj godini već vrijeme da prestanem biti gospođica. On nije znao da sam djevica pa je tom činu pridao mnogo veće značenje od onoga koje je stvarno imao. Jadnik, osjećao je obvezu prema meni.
Ipak, za mene je to bio empirijski pokus, ne posebno zadovoljavajući, naravno. Za mene pitanje djevičanstva nije imalo veće značenje.
Moj djevičnjak bio je tek ostatak mojega tijela koji sam htjela sačuvati za Gonzala, ali kako ga Gonzalo nije htio uzeti, požurila sam se pokloniti ga prvom koji ga je želio. Budući da je bio oženjen, mislila sam da će sve to proći kao nebitna avantura
.“


Te sam zime u Madridu počela izlaziti za vikend i išla sam u kino i na tulume i u diskače i dopuštala sam da me ljube drugi mladići u mračnim kutevima, a jedan mi je dodirivao grudi, a s jednim sam otišla čak i dalje od toga. Bio je to jedan dečko iz susjedne škole s kojim sam izlazila dva mjeseca i kojemu sam se jedne olujne noći kad smo se sakrili u vezu prepustila pa smo dirali jedno drugo dok nismo svršili, ili nešto slično, ne znam. Stavio mi je ruku među noge i pokušavao mi gurnuti prst, a ja sam mu dirala spolovilo onako kako sam ga dirala Antoniju dva ljeta prije, bez previše entuzijazma i bez prevelikog razmišljanja, on je ejakulirao, a mene je opet bilo sram kao i prvi put. To su očito od mene očekivali. lako meni nije bilo jasno zašto.
Gledala sam se u zrcalu i čudila me pomisao koliko sam se promijenila. Sa šesnaest godina imala sam lice djeteta, bucmasto, ukrašeno dvjema vragolastim rupicama i sjajne rumene obraščiće slične jabučicama, a sad sam gledala enu maslinaste puti, blago upalih očiju s donje strane naglašenih ljubičastim podočnjacima koji su po boji podsjećali na skapulare časnih sestara, i dvije koščate jagodice, čvrste, koje su licu davale izraz rezignirane odlučnosti i makar sam imala samo sedamnaest godina, osjećala sam se starom, stoljećima starijom od ostalih djevojčica iz razreda pa mi se zato činilo prirodnim da me ni jedna od njih ne bi razumjela.


o sebi:

Rodili su me 1966. godine u Valenciji, slučajno, makar su moji roditelji Baski i makar naše genealoško stablo seže jako daleko u prošlost. Osim toga pola života proživjela sam u Madridu. Zahvaljujući tome što ne pripadam nijednom mjestu, nemam svijest o nacionalnom identitetu pa sam zato kad je riječ o nacionalizmu, seksizmu, ekstremizmu, šovinizmu i ostalim izmima prihvatila vrlo široke poglede koji proizlaze iz nametnute udaljenosti. Uz to diplomirala sam novinarstvo, iako gotovo nisam zakoračila na Fakultet. Radim od 19. godine kao konobarica, prevoditeljica, djevojka za sve u diskografskoj kući, i predstavnica za tisak u mnogim multinacionalnim tvrtkama.


- 12:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

David Nicholls: Jedan dan


zanimljiv koncept. pratimo Emmu i Dextera na točno jedan određeni dan i to u periodu od dvadesetak godina. priča započinje 15.7.1988. kade se njih dvoje spetljaju nakon završetka mature, provedu zajednu noć i tada krene njihovo prijateljstvo. dvadesetak sljedećih poglavlja na isti dan ali godinu za godinom, opisuju što se njima događalo. putevi su im se razišli, nekad manje a nekad i poprilčno. naravno da cijelo vrijeme očekujemo kada će se ti putovi opet iskrižati i naravno da se to na kraju i dogodi.
vratit ću se opet na taj koncept 15.7. da nije njega, ne znam da li bi mi knjiga privukla neku pažnju. ovako, dopala mi se .


prva rečenica:
“Pretpostavljam da je važno ostaviti traga”, rekla je, “znaš, zaista nešto promijeniti.”

posljednja rečenica:
“Doviđenja.”


- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.11.2010., subota

Lucia Etxebarria: O svemu vidljivom i nevidljivom


Podnaslov romana kaže da je ovo „roman o ljubavi i drugim lažima“.
I on to zaista i je. Dubinski, detaljan, psihološki, pedantno secirani prikaz jedne ljubavi. Jedna laži.
Jer, sve su nesretne ljubavi laž. Samo toga nismo svjesni do pred sam kraj.

Knjigu kao da je pisao psiholog a ne književnik(ca, pardon), do u tančina su opisane obostrane misli, podmisli, sva zujanja koja se dešavaju u glavi. Tko god je bio u ljubavi, prepoznat će se malo u Juanu malo u Ruth.
Ukratko, radnja: u Madridu živi Ruth, tridesetogodišnja umjetnica, samostalna samosvojna, zgodna žena koja bira i uzima; kako sam sebe opisuje „ja sam muškarac zarobljen u tijelu žene“. U Madrid iz provincije dolazi deset godina mlađi pisac-početnik, Juan, kojeg u svom kraju čeka draga i mila Biotza. Juan i Ruth se snažno zaljubljuju, totalno različiti po svemu, energično se sjedinjuju u svojoj komplementarnosti. No, on ne želi raskinuti sa Biotzom, počinje ih razjedati ljubomora, nju na Biotzu a njega na njene bivše muškarce, na njen seksipil i snagu karaktera. Počinje izjedanje, počinje ona ružna i jadna polovica.....otkriovenje laži, privida, zablude....... kako su ekstremno proživljavali vrhunac tako i ekstremno proživljavaju kraj. On alkoholom, ona tabletama......
:(
Da li ste imali barem jednu nesretnu ljubav u životu? Ako da, prepoznat ćete se ovdje....

Sad bi još trebao reći, e da sam ovo pročitao prije......ali neću, jer nesretnu ljubav ne možeš prepoznati unaprijed. Niti ju izbjeći. Ona samo dođe i pojede te.
Pročitajte.
Nadam se da ju nikada nećete i doživjeti.


Zanimljivi citati:
Konobarovo lice pocrvenjelo je kao Nijemac prvi dan na plaži.“

ulazak:
Ona ga je gledala sa strahom, blijeda, čeljust joj je podrhtavala sve dok se nije ugrizla za donju usnu, očiju vlažnih od tuge. Na rubu plača, nezaštićena u kratkoj haljini. Njezino iznenadno bljedilo pokazalo je Juanu da noćas ovisi o njemu, da je došao trenutak za preuzimanje rizika. U tom su trenutku iz Ruth provalile suze koje je sekundu prije susprezala, a niz obraz joj je tekla debela, tiha suza, bez jecaja. Juan joj se približi i poljubi joj usne zaštićen mrakom stubišta. Nije se odmaknula, ali nije ni uzvratila na dodir, nije otvorila usta. On se polako povukao.
- Ako budeš sama i ako budeš trebala nekog za razgovor, znaš gdje sam
.“

Noću su se i vrata ljuljala od tuge, a njihove šarke jecale, da ne spominjemo stare cijevi koje su noću oplakivale svoju starost najčudnijim vodenim jecajima, a od njihovih su suza i muke ostajali neizbrisivi tragovi vode na stropu Ruthine kupaonice.“


depresija:
U toj se tužnoj jazbini Ruth provlačila kroz dane i snove, držeći se u zavjetrini, gutajući tablete i živeći, u najslobodnijem značenju te riječi. Pronašla je savršen razlog svojeg povlačenja: svima je govorila da se zatvorila kako bi radila, kako bi napisala scenarij pa nije morala priznati da se zatvorila jer joj se više nije dalo izlaziti. Njoj, baš njoj, koja je bila jedna od najslavnijih londonskih socialites, a poslije i radost madridskih noći. Njoj, paklenoj kokainomanki koja je uvijek ostajala zadnja na tulumima, do zore, njoj koja je bila the light and soul of every party. Dakle, nju, baš nju, obuzeo je preko noći nesavladiv strah od izlazaka na javna mjesta pa je izlazila iz kuće samo ako je baš morala kako bi kupila hranu (hranu nije kupovala svaki dan, samo kad više nije bilo ničega u hladnjaku) ili kad bi imala neizbježan sastanak, kao ono slikanje za El Mundo, recimo. Katkad tri ili četiri dana ne bi izlazila iz kuće, čak ni u šetnju. Depresija je bila kruh njezin svagdašnji, začinjen uljem straha i solju samožaljenja. Međutim, depresija je bila simptom Ruthina problema, a ne njegov uzrok. Ruth, koja je bila bezrazložno depresivna, tražila je spas u stvaranju, ali ono joj je donijelo slavu pa je na kraju imala osjećaj da se, pokušavajući se spasiti pada u ponor, uhvatila za trnovitu granu.“

ekstaza:
Ruth je ležala na trbuhu, svijenih nogu i sputanih sapi. Crvena kosa koja je obasjana svijećom poprimila živahne tonove padala joj je u spiralnim slapovima niz leđa. Juan ju je zgrabio straga i ušao ravno u nju, bez otpora. Boljelo je. Ruth se sjećala najdražih igara iz djetinjstva. Većina se sastojala od maštarija koje su uključivale vezanje. Otete kraljevne, krvnici i zatvori... Konop za preskakanje, cijev za polijevanje, neupotrebljiv lanac za bicikl... Pribor za složene ritualne hobije. Kad je Juan došao do dna, istodobno su zajecali od zadovoljstva. On je rastao u njoj kao da se hrani prostorom u kojemu se našao. Boljelo je, ali je njezin uzdah bio pun potpunog predavanja.
Vrijeme se pretvorilo u ocean. Ali taj ocean nije gasio žeđ. Dubok ocean u koji je uranjala Ruth, drhteći poput kapi, poput vala satkanog od svih valova, od udaraca vode koja se razbijala pod vlastitom težinom, vode koja se prelijevala između ružičastog spoja njezinih nogu - tamo gdje je treperila - nemirna rijeka koja se prelijevala, bujica koja je tekla medu plahtama, natapala mrak, crtala je kartu razlivenih tekućina i kose.
Kako opisati nešto slično? Kao nježnu iznemoglost osjetila koja joj opija svijest i beskrajno je nježno ljulja, kao modra svjetla koja obasjavaju nasladu u toj grčevitoj borbi, kao zatvorene oči koje drhte u zagrljaju i kako sve izgleda kao sreća koja će trajati do smrti, kao mir sve do praznine. Između muškarca i žene, između dvaju tijela, između drugoga i onoga koji ga slijedi, otvarao se beskrajan prostor, čija se veličina nije mogla ni zamisliti, koji ni cijeli svijet ne bi mogao ispuniti. Za Ruth je vrijeme stajalo, koračala je beskrajem poput sunca, kružila poput oceana po ležaju od pijeska, a tijelo više nije bilo tijelo nego neustrašivo jedro koje ide naprijed nošeno olujom. Nemoguće je bilo zadržati toplinu tog trenutka, nemoguće je bilo zgrabiti plamen na Ruthinoj koži. Sve se okretalo i posrtalo u toj posljednjoj, pomalo frenetičnoj opijenosti životom, u grozničavom, znojnom plesu pijanih demona, u čudnoj i hipnotičkoj glazbi koja je zujala u njoj, u tijelu sklupčanom poput zmije, obu¬zetom strujom od koje podrhtava i trese se, u Ruth koja je vikala jecala u grču, izvan sebe, koja je grizla plahte, koja se noktima hvatala za drvo kreveta, u Ruth iz koje se razlijegala simfonija jecaja, duša i gospodarica disonancije, gospodarica oštrog kontrapunkta, gospodarica svojeg spolovila, mesa koje je obilježavalo protok vremena, koje se otvaralo i zatvaralo u čistom animalnom ritmu, tunel koji se stezao i zarobljavao. A zatim je Ruth nježno nestala, sretna, i sve se smirilo. Pulsiranje je najavilo izbacivanje sperme. Sav taj niz nevidljivih osjećaja bio je sadržan u tekućem i vidljivom spektaklu: ništa nije izmišljeno. Stoljećima su se muškarci i žene igrali u krevetu pokušavajući se spojiti u goleme, odvratne kukce s osam nogu.
- Reci mi da me voliš - šapat izgovoren između plahti zvuči kao da je pojačan deset puta, tolika je moć tišine.
- Ne mogu - odgovori ona. — Kako ti to mogu reći?
- Uostalom ti nikad ne lažeš.
- Uostalom, to ne bi bila laž.
Ruth se protegne poput mačke, kosa natopljena znojem zalijepi joj se na užareno čelo, dok su se na njoj još vidjeli tragovi putovanja, zadovoljstva: zelen pogled koji je svijetlio poput semafora, napet vrat, nasmiješene i vlažne usne, uzdignute bradavice, uzdrhtali trbuh... Tijelo joj je bilo poput boce vina koje je netko popio: podsjećalo je na radost i bilo je prazno.


opčinjenost
Prošlo je nekoliko minuta vječnosti prije nego što je Ruth začula drugi glas, mekan i miran koji je već počela voljeti.
- Molim?
- Bok, ja sam. Ruth. Pročitala sam tvoje pismo.
- Onda je ovo čudo jer sam baš krenuo u uredništvo predati izvješća. Da si nazvala dvije minute kasnije, ne bi me našla. Čuj, kad završim, moram ići na promociju najnovije knjige Marcosa Giralla u Cock. Hoćeš ili sa mnom?
Kako će ga Ruth pratiti na javni događaj, kad ih mrzi, kad se razboli čim primijeti da ju je netko prepoznao, kad umire od straha čim posumnja da u žamoru koji se širi za njom kad se pojavi na javnom mjestu, kruži suspregnuta mržnja, bujica kritika, lava zavisti.
- Naravno, idem s tobom - kaže Ruth.
- Dobro. Onda se možemo naći u Comercialu na kavi prije toga. Može u šest?
- Može.
- Onda, vidimo se u šest. Velika pusa.
— Pusa. Vidimo se u šest.
Zujanje u slušalici značilo je da je Juan prekinuo razgovor. Ruth je nastavila gledati u slušalicu ne uspijevajući je vratiti u ležište. Zvuk se probijao kroz duge spirale kabela, iz kabela je prelazio u prste koji su stezali telefon, a iz prstiju, kroz vene, do Ruth koja je dugo ostala nepomična, hipnotizirana tim električnim mrmljanjem sve dok, napokon, nije vratila slušalicu u ležište tako nježno kao da miluje bebu.
Tip-top, tip-top. Tip-top... Šeherezada zamišlja korake onoga kojemu se divi, kojega, diveći mu se, ponovno stvara (jer, napokon, ako neki lik nije kušnja, što bi onda mogao biti?), onoga koji silazi niza stube prema vratima, kratkim i gipkim koracima, pomalo na vrhovima prstiju (ali ne previše, ne poput balerine, nego jednostavno odljepljujući pete s poda, taj je hod potpuna suprotnost umornim koracima starijih ljudi ili onih sa srušenim nadama). U tom silasku kamera (jer naša moderna Šeherezada je filmska redateljica i misli, što je i logično, jezikom slika) najprije vidi stopala, velika, dugih prstiju, pomalo asimetrična i vrlo svijetla, slijede (kamera se uspinje) listovi, bijeli (što se moglo očekivati) prekriveni rijetkim dlačicama, gotovo baršunastim, koje skrivaju savršene mišiće, kao isklesane, nedvojbeno muške koji, međutim, imaju čudnu i osjetljivu žensku prirodu jer su gotovo savršeno stilizirani što ne znači da su slabi, kao da je netko zamislio i pomislio na Dijanine noge. Kad napokon vidimo cijeli lik vlasnika tih nogu, znamo da nosi kratke hlače i bijelu košulju, da mu je kosa raščupana, a oči krmeljave kao da se tek probudio, a ni ruke nemaju što zavidjeti nogama na eleganciji i čvrstini
.“

prijatelj Pedro:
Dosad je već nekoliko puta upoznala neuzvraćenu ljubav, ali obično nije davala nego primala. Odnosi s najbliskijim prijateljima i prijateljicama uvijek su bili opasnost, pa se još u pubertetu naviknula na etilni zanos onih koji su iskorištavali pijanke kako bi joj izjavili što osjećaju, isto onako kako je ona iskorištavala trijeznost sljedećeg dana kako bi se pretvarala da nije razumjela ili nije pristala na ono što je otkriveno. A to se dogodilo i s Pedrom: Pedrova ljubav bila je tu i znalo se, godinama se znalo da je bio dovoljan samo jedan njezin mig, simbolično pružanje ruke (pismo, telefonski poziv...) pa da se prijateljstvo pretvori u nešto drugo, isto kao što se znalo da to nikad neće učiniti. A neće učiniti jer se bojala, jer nije bila spremna ponavljati priču iz Bowlesa, jer nije htjela dijeliti Pedra s tko zna koliko mladića koji su se povremeno pojavljivali, a koliko je ona znala, ono što ju je vezalo uz Pedra bilo je mnogo jače od seksa i nijedna noćna priča ne bi bila ravna bliskosti koja je postojala medu njima, vezi koja bi mogla poslati nerazoriva samo kad bi se ona usudila napraviti korak koji nikad nije napravila. Osjećala se preslabom da bi se upustila u tako čudnu vezu, da postane Prva žena u Pedrovu životu, Jedina žena u Pedrovu životu, pa se pretvarala da je konvencionalna kako bi sakrila činjenicu da se odbijanje veze koja joj se nudi ne temelji na konvencionalnosti nego na strahu: na strahu od preuzimanja velike odgovornosti, na strahu od upletanja u ljubavnu priču čija bi pravila morala izmišljati u hodu, jer se ne bi mogla ostvariti u sklopu parametara koji obično definiraju ljubavne priče, onih koji vrijede za njezinu sestru i prijateljice iz škole i za vezu Juana i Biotze i koji su vrijedili čak i za vezu Beaua i Ruth, ali ne bi vrijedili za Ruth i Pedra i koji doista ne bi vrijedili, makar Ruth to nije znala, za samu Ruth jer je Ruth, ipak, bila drukčija od sestre, drukčija od prijateljica iz škole, drukčija od Beaua i drukčija od samog Juana. Možda Ruth nije prihvatila ni Beauovu ni Pedrovu ljubav jednostavno zato što se bojala, jer je bila riječ o dvije apsolutne ljubavi koje bi od nje tražile istu predanost.“

ljubav je slijepa
Ruth je mislila da u Juanu vidi kulturna čovjeka, uzor intelektualnih vrlina, talentirana genija pa nije primjećivala da je lak, koji je prekrivao Juana i davao izgled plemenita drva najobičnijem šupljem gipsu, satkan od konvencionalnih i jednostavnih rečenica negdje pročitanih, kalkova tuđeg ponašanja. Juan se intelektualno nakitio, ispeglao jezik, skrojio svečano odijelo svojim mislima i služeći se prerano sazrelim slikama. I Ruth se zaljubila u svoju ideju o ljubavi, ideju podvučenu odjećom s potpisom koju je kupila Biotza, Juanovim dobrim izgledom, sjajem njegovih crnih očiju, glupom slavom, ševom, zrakom... Ruth će tek s vremenom postati jasno da Juan ne zna toliko koliko se čini, da samo ponavlja rečenice kuje je pročitao u tuđim knjigama, da nema ni dovoljno hrabrosti ni talenta da bi izrazio vlastitu ili originalnu ideju i da katkad, jer je pročitao puno knjiga, ali malo psihologije, ekonomije, antropologije ili bilo koje druge ije u formi eseja, ponavlja autentične gluposti iz 19. stoljeća, uzdižući u kategoriju vrhunske misli kakvu god primitivnu misao samo zato što ju je vidio otisnutu s potpisom uglednog autora.
Ali u to je vrijeme Ruthina mašta sastavila osobu u kojoj su se spajale sve vidljive i nevidljive ljepote. Njezin se duh rasplamsao u ljubavi koja je graničila s misticizmom jer je biće koje je pokretala takva odanost živjelo više u Ruthinoj glavi nego u Studentskom domu, iako je točno da je nedodirljivi Juan po nečemu sličio stvarnome, ako ništa drugo, dijelili su izgled, ali ništa manje točno nije bilo da je Ruth štovala boga iz vlastite mašte više nego mladoga smrtnog pjesnika. Bila je zaljubljena u muškarca koji ne postoji jer da je postojao, bio bi bog, a bog, koliko znamo, ne silazi baš na ovaj svijet samo zato da bi pružio zadovoljstvo neurotičnim tridesetgodišnjakinjama (pod pretpostavkom da takav bog uopće postoji).
Oboje su se naučili koristiti mnoštvom nježnih izjava koje još nikad nisu izgovorili, djetinjarijama izgovorenim maznim glasom, sladunjavim glupostima, jezičnim karikaturama izgovorenim s najvećom mogućom ozbiljnošću. Živjeli su obavijeni gugutanjem i koristili svaki trenutak kako bi se krišom teatralno grlili i bučno ljubili. Sve im je bilo povod za smijeh i zadovoljstvo, išlo im dobro ili loše; smijali su se s oduševljenjem i rugali svim zaprekama. Kad je bilo sunčano, smijali su se, ako je kišilo, isto tako. Sve što je Juan govorio, pa makar to bila najozbiljnija stvar na svijetu, Ruth je nasmijavalo pa se grohotom smijala svakoj gluposti koju bi on izgovorio. Mislili su da žive jedno za drugo i oboje za "nas" iako su zapravo živjeli za ideal. Do najsitnijih pojedinosti pričali su jedno drugom sve neugodne događaje, one koji se ne zaboravljaju jer ih je varljivo pamćenje uljepšalo ili saželo, one zbog kojih smo to što jesmo, ili zbog kojih u to vjerujemo.


vrata počinju škripjeti
Ruth se 13. veljače probudila u jedanaest i otkrila da je sama u neobično hladnom i tihom stanu. Te je noći jedva oka sklopila. Juan je otišao u pet ujutro, uz ispriku da mora spremiti kovčeg, iako je Ruth savršeno dobro znala da nije htio ostati jer mu se nije svidjelo ono što je doznao o njezinoj prošlosti. Kako su besmislena objašnjenja, kako apsurdna, kako je djetinjasto izmisliti uvjerljiv izgovor u pet ujutro, kako sramotan žuran bijeg i kako očito zamuckivanje, podrhtavanje ruku, brzina odlaska, nervozno nakašljavanje, lažan osmijeh na odlasku, gorak grč ocrtan na rubovima usana koje se ne uspijevaju svinuti prema gore... Kako je nespretan, kako deprimirajući rastanak. Rastanak je ekstaza, nerazumno slavlje nesreće. Ruth je noć provela napola budna, svaki čas se budeći iz grčevitih snova. Živci je nisu slušali, a mozak je u snovima radio pretjerano živo, ponavljajući i iskrivljujući trenutke sinoćnjeg razgovora tako da je Ruth osjećala da je tište čudne slike deformiranoga Juana, grče se i razaraju joj glavu koja bi svaki čas mogla eksplodirati. Pokušavajući se riješiti toga gorkog tereta, Ruth se izvijala i tresla u snu: u jednom trenutku bila je u krevetu, ali deformiranom, u svojem krevetu koji se pretvorio u oniričan prostor, da bi se odmah zatim opet našla u istome krevetu, ali ovaj put u pravome, tako da katkad nije znala sanja li ili je budna. Što je stvarnost, a što fantazija? Koji je krevet vidljiv, a koji nevidljiv? Ludjela je. Dokad će joj na usnama trajati okus tuđe sline, i toplina tuđeg tijela na vršcima prstiju, tuđi pogled u zjenicama?

Vrata škripe i s druge strane
„ ... trebalo mu je neko vrijeme da prepozna realnost i postane svjestan situacije. Sve ga je boljelo: svjetlo u sljepoočicama, buka u glavi, Ruth u srcu. Gotovo je ponovno poželio loše snove, koliko god bili grozničavi, jer je barem u njima bio oslobođen od nove, stvarne more. Ustao bi loše volje, opterećen mržnjom prema samome sebi i prema ženi koja spava uz njega. Uglavnom, ispričavao bi se poslom samo da što prije ode, premda je znao daće se iste večeri ponovno prepustili struji (toliku je u njegovoj krvi kipjela želja) i još iste noći vratiti u Ruthin krevet. U tom stanu nije ostavio čak ni četkicu za zube, nego se naviknuo nositi je u džepu sakoa jer bi taj simbolični potez značio želju da ostane koju on nije htio pokazati.
No, taj isti čovjek koji je odbijao vezu što ga je vezivala uz crvenokosu i njezin krevet, gubio je glavu dok je vodio ljubav s njom, neprestano je mislio na nju dok nije bila uz njega, gubio se u sjećanju na svaki trenutak koji su proveli zajedno, bio je opčinjen slatkom uspomenom na strast koju je proživljavao do najsitnijih detalja, prepuštajući se žaru puti i instinktu. Nije mogao nijekati da je zaljubljen, nije mogao, ali isplati li se platiti toliku cijenu za to! Isplati li se ranjavati žene koje voli, ljutiti urednika, izdati vlastite principe, a sve samo za neku tamo koju može ostavili svaki čas, kojoj nikad nije obećao ozbiljnu vezu, zbog žene koja na tijelu nosi tragove tko zna koliko muškaraca? Jadno Ruthino tijelo, koje je služilo samo kao primatelj, nedužna pregažena životinja. Ta pomisao - tragovi drugih muškaraca na tijelu njegove ljubavnice - bila mu je odvratna, nije se s njom mogao suočiti. Naselila mu se u mozak poput oštre, gotovo fizičke, boli i bilo mu je jasno da neće moći živjeti s Ruth jer neće svladati retroaktivnu ljubomoru koja ga je izjedala. Znao je da može opet voljeti Biotzu, da može mirno živjeti s njom, ali za to se mora osloboditi tereta, opsjednutosti koja ga izjeda, prestati neprestano misliti na Ruth, pa što bude. Iznenadan strah od neobičnoga i nepoznatoga, od nečega što ne može kontrolirati, upozoravao ga je da se ne smije neoprezno zalijetali u tu noćnu ljubav. Iskonski strah koji se budio u duši osuđenoj na to da ga uvijek osjeća, u njegovoj se svijesti užurbano, željno, brzo, tjeskobno-pretvarao u velik bijeg naprijed
.“

Ali srce je bilo jače od glave i katkad je mislio da bi radije živio kao prije, na starinski i apsurdan, ali miran način, nego što se upleo u ovu spiralu izdaja i krivnje; da bi radije slijedio poznate i obilježene putove, s pravilima, zabranama i određenim kaznama, nego riskirao nastavljati put kroz prašumu bez pravila. Pa je okretao pogled, tužan i nostalgičan, prema slatkom mirnom životu, prema onim bistrim i dosadnim, sad nepovratnim, danima. A ipak je živio u nepodnošljivoj situaciji, podijeljen između djevojke koja mu to više nije bila, ali se ponašala kao da to nije prestala biti i ljubavnice koja mu nikad neće biti djevojka, ali je njegovo srce i spolovilo čvršće držala u ruci od dvjesto zaručnica zajedno. I mislio je da će poludjeti jer se još nije rodio muškarac koji bi istodobno mogao pokazivati dva različita lica, a da na kraju ne posumnja koje je pravo. Juan je, ne znajući, poštovao zakon Bushi-Do: pravi samuraj ne može služiti dvama gospodarima istodobno.“

Juanovo uspoređivanje nje i nje
Dobro ju je poznavao i mogao je predvidjeti njezine osjećaje i reakcije. Vjerovao joj je kao toplomjeru, ali Biotza je bila beskrajno dosadna pa se pitao koliko dugo muškarac može živjeti uz dobru i lijepu ženu ali bez razgovora, koliko može nositi tu dosadu na plećima poput ruksaka. Nekad je volio Biotzu, ili je mislio da je voli, volio je idealno biće koje je predstavljalo sve što je želio – ljepotu, dobrotu, blagost, bezuvjetnu ljubav - pa mu je dodao Biotzine oči, kosu, ruke i tijelo. Kad je zamišljeno biće pobijedilo stvarno, u idealiziranoj viziji bilo je mnogo više ljubavi nego u racionalnoj kontemplaciji, a uživanje u idealu - toliko potpunom i savršenom iscrpilo je svaku mogućnost da zavoli pravu Biotzu. Jer kad se realnost nametnula, s godinama svakodnevnog dodira i druženja, kad je postalo nemoguće i dalje izmišljati kvalitete ženi koja ih očito nije imala, svakodnevna Biotza - očiju ugaslih poput močvare, bezizražajnoga glasa bez modulacije i nježnosti - pokazala se toliko drukčijom od sanjane Biotze da je Juanova unutarnja muka bila golema. A kad se pojavila Ruth, samo se potvrdilo nešto što je Juan već znao: da mu se Biotza već odavno ne sviđa, da je njegova zaljubljenost bila pubertetsko samozavaravanje, a daju je poslije održavao na životu iz čiste navike, rutine i straha, jer nije imao hrabrosti ni očitih razloga zašto bi je ostavio.“

ljubomora:
Sljedeća tri mjeseca, kad god je Juan za vikend išao u Bilbao (dvaput mjesečno!) Ruth bi upala u krizu akutne čežnje, grčevite i snažne, toliko ekstremne da je graničila s ludilom, toliko jaku da nije mogla disati ni jesti. Bila je sve mršavija i iscrpljenija, s pogledom progonjene životinje, umorne boje puti, slaba poput ispuhane lutke,
Jer iako se Juan kleo da više ne spava s Biotzom i da tek tu i tamo ode s njom na kavu u ime starih vremena, Ruth je znala daje Biotza i dalje u kontaktu s Carmen koju je nazivala gotovo svakoga dana i posjećivala u Bermeu, dok Juan nikad nije rekao Ruth da će je povesti u Bilbao ili Bermeo, a kamoli upoznati s majkom, premda je priznao da je Biotza ušla u njegovu kuću gotovo u samom početku veze.
A ta nepravda - činjenica da je Biotza prihvaćena, a ona isključena - ispunjala je Ruth ljubomorom koja joj je trovala krv, jakom ljubomorom koju se po snazi moglo usporediti samo s Juanovom kad god bi pomislio na Ruthinu prošlost.


njegovi strahovi, kajanje, njegovi kompleksi (deja vu dragi ggirry, deja vu)
Moramo postaviti pitanje zašto je Juan nije ostavio. On se uvijek vraćao Ruth kao što se brod vraća u poznatu luku, premda mu je bilo svega na vrh glave, premda ju je prezirao i mrzio, premda se bojao. A zapravo ju je volio, previše ju je volio, ali emocionalnu bliskost predmeta njegove ljubavi - Ruth - bila mu je naporna i pretjerana. Katkada se bojao da će mu se previše približiti i istisnuti ga iz njegova prostora. Baš ga je zato Ruth, s kojom je osjetio najveću bliskost u životu, pretjerano izazivala. Kad je bila ljubazna i dobroćudna, on ju je vidio kao opasnost, napast, prijetnju. Kad je reagirala, kad je nasrtala na njega ili izlazila s drugim muškarcima, bila je neprijateljski raspoložena i odbojna. Ruth nikad nije bila nedužna. Nije je mogao ostaviti iz istog razloga zbog kojega nije mogao ostati s njom: ono čemu se divio činilo mu se toliko velikim i jakim da je mislio kako se neće snaći. Ruth ga je privlačila jer je za njega bila jednostavno zanosna, u najboljem i najgorem smislu te riječi, jer je mislio da ona može sve srušiti, počevši od mirnoće duha, koju mu je već iščupala. Nije mislio da je upoznao drugu ženu s toliko kvaliteta: lijepu, pametnu, senzualnu, dobra ukusa, kulturnu, talentiranu. Ali je mislio da su još mnogi imali tu čast i da će joj jednoga dana dosaditi pa će ga ostaviti zbog bilo kojeg udvarača, zbog onoga koji će imati više novca od Juana i manje osobnih problema. Napokon, ona nije imala osjećaja za moral, nije bila žena koja bi pripadala samo jednom muškarcu, to je već pokazala i neće joj biti teško odbaciti ga kad joj dosadi. Ali Ruth nije dosadilo, činilo se daje luda za njim, makar je to možda bilo zato što ga nije mogla imati, jer Juan je bio jedini muškarac kojega nije držala pod nogom. O Ruth se mnogo govorilo i on je čuo mnogo toga. Da je u svom stanu nekad organizirala orgije, da je bila u vezi s Pedrom, da je bila u vezi s Guillaumeom Depardieuom, da je onaj režiser s kojim je Ruth izlazila nekoliko mjeseci bio toliko opsjednut njome da je svoj sljedeći film nazvao Ruth i vječni povratak (u kojemu je u glavnoj ulozi bila neka crvenokosa slična Ruth, ali u mladoj i stiliziranijoj verziji), da je Ruth izluđivala muškarce, da je spavala s cijelim Madridom, da je kurva, da je ovo i ono,.. Da, možda su to bile samo priče, pretjerivanja, naklapanja, ali bez dima nema ni vatre, a Juan je sigurno vidio kako je drugi gledaju i, još gore, kako ona uzvraća poglede, a znala je da ga to izluđuje, i da će, nastavi li, on postati još ludi jer je nikad neće moći kontrolirati, neće znati kamo ide ni odakle dolazi, a bilo mu je dosta njezinih scena, bilo mu je dosta svega, bilo mu je dosta osjećaja nesigurnosti, njezinih šala na račun njegove odjeće ("oblačiš se kao djed", govorila bi mu), na račun njegova govora ("govoriš kao profesor" govorila bi mu), na račun njegova provincijskog podrijetla ("morao bi otići u London", govorila bi mu). Ona je uvijek bila snob, po posljednjoj modi u svemu, u glazbi, tehnologiji, bila je tako uvredljivo bogata i u sve upućena. Bilo mu je na vrh glave toga da se toliko smije Indaleciju, da ga tako prezire, na temelju priča, onoga što je pisao Juan, jer ako ne cijeni njegova mentora, možda indirektno prezire i njega samog? Bilo mu je na vrh glave toga da više nije isti kao prije pa je katkada proklinjao dan kad ju je upoznao. Da je barem nastavio hodati s Biotzom, da se barem oženio, da je barem slušao majku... Mnogo toga nikad ne bi vidio, ali mu ne bi nedostajalo jer ne možeš izbrisati ono što nisi upoznao i ne bi izgubio glavu ovako kako je sad gubi.”

kukavičluk:
Juan nije mogao ostaviti Ruth, ali se nadao da će ona ostaviti njega.

završetak:
Ruth je slutila da je njihovu ljubav na kraju ubilo baš to uporno nijekanje ljubavi jače od vjernosti obitelji, predanosti poslu, ili samopoštovanja. Njihova se ljubav prelijevala i razlijevala jer je nitko nije znao obuzdati niti je itko znao što bi s njom. „
“Nije voljela Juana nego lik koji je stvorila u mislima. Voljela je ideju, sliku koju je sama stvorila. Ukratko, voljela je samu sebe u Juanu, a njezina ljubav prema njemu bila je odraz, iluzija. Uporna iluzija, točno. Čak je i u seksu voljela svoj užitak, onaj koji joj je dao klitoris, a ne Juan. Zadovoljstvo koje je Ruth sama stvorila i primila kroz Juanovo tijelo. Jadna utjeha. Te očite istine toliko puta pročitane i ponovljene, te tako ozbiljne i otrcane tvrdnje nisu mogle izliječiti njegovu odsutnost koja joj je bila toliko bolna
.“



Prva rečenica:
Spavam, spavam, spavam, spavam, ja sam stablo, biljka, i mislim, mislim, mislim, mislim, sokovi u meni vriju, a ja iz tla crpim suze i kroz uske biljne žilice tjeram ih prema čaški.“

Posljednja rečenica:
Dovoljna i potpuna struktura



- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.10.2010., nedjelja

Gabriel Garcia Marquez: Sjećanje na moje tužne kurve



prva rečenica (vidi niže), kaže o čemu se tu radi. da, zaista, jedan čili usamljeni devedesetogodišnjak sam sebi za rođendan kupi noć s mlađahnom (vrlo vrlo mlađahnom) djevicom. i po prvi puta se u svom životu, zaljubi.
zgodna priča, u kojoj su godine samo jedan mali anegdotski dodatak (i velika utjeha osamdesetogodišnjacima i mlađima, mlađima, pa i umornim i posustalim pedesetogodišnjacima), ali prije svega je ovo jedna lijepa love story.




Prva rečenica:
One godine kad sam navršio devedesetu, poželio sam si darovati noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom.“

Posljednja rečenica:
Konačno sam otpočeo stvarni život, mirna srca, osuđen da umrem od ljubavi u sretnoj agoniji ma kojeg dana nakon što doživim stotu“.


U to sam doba čuo da je prvi pokazatelj starosti kad počneš nalikovati svom ocu. ... Istina leži u činjenici da prve promjene dolaze tako sporo da ih se jedva primijeti, sami sebe iznutra vidimo onakvima kakvi smo oduvijek bili, no drugi ih opažaju izvana.


Probudio sam se u osvit, ne znajući gdje se nalazim. Mala je još spavala okrenuta mi leđima u fetalnom položaju. Imao sam neki neodređen osjećaj da je po noći ustajala i da sam čuo puštanje vode u kupaonici, ali moguće je i da sam samo sanjao. Ovo je bilo nešto novo za mene. Ništa nisam znao o tajnoj moći zavođenja i uvijek sam nasumce odabirao djevojke za jednu noć, više gledajući cijenu nego njihove draži i zatim bismo vodili ljubav bez ljubavi, najčešće polu-odjeveni i uvijek u mraku kako bismo se zamišljali ljepšima. Ove sam noći otkrio neusporediv užitak promatranja ženskog tijela u snu, bez pritiska želje, bez smetnje ili stida.


Majka me na svom samrtnom odru preklinjala neka se mlad oženim bjelkinjom, pa da imamo barem troje djece, jednu djevojčicu s njezinim imenom, imenom njezine majke i njezine bake. Želio sam održati obećanje, ali moje poimanje mladosti bilo je u tolikoj mjeri elastično da mi se činilo da nikad nije isuviše kasno. Sve do onog vrućeg podneva kad sam, pogriješivši vrata u kući obitelji Palomares de Castro u Pradomaru, golu zatekao Ximenu Ortiz, najmlađu kćer, koja je spavala u susjednoj sobi. Ležala je leđima okrenuta vratima, pogledala me preko ramena takvom brzinom da nisam stigao pobjeći. Ajme, oprostite, uspio sam promucati, dok mi je srce tuklo u grlu. Osmjehnula se, okrenula se gipkošću gazele, dok mi se njezino tijelo nije u potpunosti razotkrilo. Cijela je prostorija odisala njezinom intimom. Nije bila sasvim naga jer je ponad uha imala poguban cvijet narančastih latica, kao Manetova Olimpija, i još zlatnu narukvicu na desnom zglobu i ogrlicu od sićušnih bisera.“


i jedan predivan za kraj:
Krv je tekla njezinim venama poput pjesme, granajući se do najskrovitijih predjela njezinog tijela pa se pročišćena ljubavlju vraćala njezinom srcu.



- 12:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.09.2010., srijeda

Haruki Murakami: Kafka na žalu


petnaestogodišnji Kafka napušta svoj dom, u stvari svog oca s kojim živi i kreće na put u nasumično odabrani grad na suprotnoj strani (što-dalje-to-bolje) japana. kreće u potrazi za odgovorima o sebi, o svojoj obitelji, majci, sestri, prošlosti, tuzi, prazninama i pitanjima, o nadolazećem pubertetu, zbrci u glavi, o čavki koji putuje s njim u njegovoj glavi..... .
pronalazi privatnu knjižnicu koja mu postaje ishodište tog drugog života, upoznaje Oshimu koji mu postaje pravi spasilac i prijatelj, upoznaje gospođicu Saeki u koju se zaljubljuje. u paralelnoj priči, upoznajemo i postarijeg gospodina Nakatu, psihički oštećenog, koji isto tako kreće na put kroz japan i završava u istom mjestu u kojem je i Kafka. čudnovati i misteriozni događaji povezuju te dvije priče.....


i ovog murakamija čitam kao da pijem vodu. riječi, stranice samo prolaze ispred mojih očiju....slike, uglavnom nadnaravne po kojima više i ne pokušavam čeprkati tražeći smisao (zašto mi je bulgakov često došao na pamet čitajući ovu knjigu), mudroslovne rečenice s kojima se teško ne složiti i koje poput zlatnih čavala drže moju pažnju i tjeraju me da se slažem. sa knjigom. po difoltu (kao se ovo kaže na hrvatskom?).
ali to neću
pitko je, ali nije to vitaminska bomba. slatkih i lijepih tu okusa povremeno ima, ali ipak, rijetko koji murakami, barem do sada, mi je bio nešto više od bokala hladne, pitke, vode.


prva rečenica:
“Onda je sve u redu s novcem, je li? – upita dječak zvan Čavka tipičnim lijenim glasom.”

posljednja rečenica:
“Dio si potpuno nova svijeta.”

citati:

“Mislim da Kafka daje čisto mehaničko objašnjenje onoga složenog stroja u priči kao svojevrstan nadomjestak za objašnjenje stanja u kojemu se mi nalazimo. Hoću reći... - Moram još malo razmisliti. - Hoću reći, to je njegov vlastit izum za objašnjenje života koji vodimo. Ne tako da govori o našem stanju, nego tako da govori o pojedinostima stroja.“
hm hm. razmišljanje jednog petnaestogodišnjaka o kafkinoj priči “U kažnjeničkoj koloniji”. tako tipično za ljude tih godina, zar ne? hm hm

o svom tijelu:
“Uzimam dah. - Oshima, da vam kažem neuljepšanu istinu, ni meni se ne sviđa kontejner u kojemu sam zatočen. Nikada mi se nije sviđao. Mrzim ga, zapravo. Svoje lice, svoje ruke, svoju krv, svoje gene... mrzim sve što sam naslijedio od roditelja. Ništa mi ne bi bilo draže nego umaknuti od svega toga, kao što se bježi od kuće.
On zuri u moje lice i smiješi se. - Ti imaš lijepo, mišićavo tijelo. Bez obzira na to od koga si to naslijedio, prilično si zgodan. No, možda malo previše jedinstven da bi te se nazvalo sasvim zgodnim. Ali ne izgledaš loše. Meni se barem sviđa kako izgledaš. Pametan si, okretan. Imaš i lijep pimpek. Na tome ti zavidim. Hrpe će djevojaka padati na tebe, zajamčeno. Tako ne mogu vidjeti zašto nisi zadovoljan svojim kontejnerom.”

“Skupa idete duž plaže natrag u knjižnicu. Gasite svjetlo u tvojoj sobi, navlačite zastore i bez riječi liježete u krevet i vodite ljubav. Prilično slično vođenje ljubavi kao prethodne noći. Ali s dvije razlike. Poslije seksa ona počne plakati. To je jedno. Zarije lice u jastuk i tiho plače. Ti ne znaš što bi učinio. Nježno spuštaš ruku na njezina gola leđa. Znaš da bi morao nešto reći, ali nemaš pojma što. Sve su riječi umrle u šupljini vremena, gomilajući se bešumno na mračnom dnu vulkanskoga jezera. I ovaj put dok ona odlazi možeš čuti motor njezina auta. To je drugo. Ona pali motor, gasi ga na neko vrijeme, kao da o nečemu razmišlja, zatim opet okreče ključ i odlazi s parkirališta. Ono prazno, tiho međurazdoblje ostavlja te tužna, tako strašno tužna. Poput magle s mora, ta praznina nalazi put u tvoje srce i ostaje u njemu dugo, dugo vremena. Napokon je dio tebe.
Ona ostavlja za sobom vlažan jastuk, mokar od suza. Dodiruješ tu toplinu rukom i gledaš kako se nebo polagano rasvjetljuje. U daljini grače čavka. Zemlja se polako i dalje vrti. Ali onkraj svih tih pojedinosti stvarnoga svijeta ima snova. I svatko živi u njima.”

“Nakata se nije naročito iznenadio našavši tu kamen. Njegov um se smjesta prilagodio novoj stvarnosti, prihvatio ju je, nije se pitao kako se dogodilo da je tu. Istraživanje uzroka i posljedica nikada nije bilo njegova jača strana.
Sjeo je ukočeno kraj kreveta, uredno podvio noge i proveo nešto vremena nasamo s kamenom, zureći pozorno u nj. Napokon je pružio ruku i dodirnuo ga, kao da miluje veliku, usnulu mačku. Isprva oprezno, tek vršcima prstiju, a kad mu se učinilo da nema opasnosti, pomno je prešao cijelim dlanom po čitavoj površini. Dok ga je gladio stalno je razmišljao - ili je barem imao zadubljen izgled nekoga tko razmišlja. Kao da čita zemljovid, rukom je prešao po svakom dijelu kamena, pamteći svaku izbočinu i pukotinu, upoznavajući opipom njegovu tvrdoću. Zatim je naglo podignuo ruku i protrljao kratku kosu, tražeći možda suodnos između kamena i svoje glave”

“Snaga koju tražim nije od one vrste u kojoj pobjeđujemo ili gubimo. Ne tragam za zidom koji će odbiti silu što dolazi izvana. Želim onu vrstu snage koja je sposobna upiti izvanjsku silu, suprotstaviti joj se. Snagu da se mirno podnesu neke stvari - nepoštenje, nesreća, tuga, pogrješke, nesporazumi.”

“Ljudi koji podignu visoke, jake ograde, najbolje opstaju.”


“Jednu stvar ne razumiješ osobito dobro - imaju li žene seksualnu želju. Teoretski imaju, naravno. Toliko i ti znaš. Ali kad se dođe do toga kako se ta želja javlja, kakva je - ti si izgubljen. Tvoja seksualna želja je jednostavna stvar. Ali ženska želja, naročito želja gospođice Saeki, potpuni je misterij. Kad te je držala, je li osjećala istu tjelesnu ekstazu? Ili je to nešto posve različito? Što više misliš o tome, to više mrziš što ti je petnaest godina. Osjećaš se beznadno. Da ti je barem dvadeset - ne, čak i osamnaest bi bilo dobro, bilo što samo ne petnaest - mogao bi bolje razumjeti što znače njezine riječi i postupci. Onda bi mogao odgovoriti na pravi način. Nalaziš se usred nečega čudesnog, nečega tako strahovitog da možda nikada više ne ćeš to iskusiti. Ali ne možeš stvarno razumjeti kako je to čudesno. Zbog toga si nestrpljiv. A to sa svoje
strane vodi u očaj.”

nasmijao sam se na ovo:18...ma ni sa 58, kafka, ni sa 58....

“Golem crn leptir veličine moga dlana pojavljuje se iz sjene drveća i leprša crtom moga zrenja...”

“Kao ni prethodne noći, gospođica Saeki se ne pojavljuje. Ni stvarna gospođica Saeki, ni iluzija, ni ona kao petnaestogodišnjakinja. Tama ostaje samo to - tama. Upravo prije usnuća snažno mi se diže, snažnije nego ikada prije, ali ne drkam. Odlučio sam očuvati netaknutu uspomenu na vođenje ljubavi s gospođicom Saeki, barem za sada. Čvrsto stisnutih šaka tonem u san, nadajući se da ću je sanjati.”

“nema rata koji će okončati sve ratove”

“Sama u ovako dubokoj šumi, osoba zvana ja osjeća se praznom, užasno praznom. Oshima je jednom uporabio izraz šuplji ljudi. Eto, upravo takav sam postao. U meni je neka praznina, ništavilo koje se polako širi, proždirući sve što je ostalo od onoga što jesam. Mogu čuti kako se to događa. Potpuno sam izgubljen, moj identitet umire. Nema nikakva smjera gdje se nalazim, nema neba, nema tla.”

“Kažeš da me je majka jako voljela. Želim ti vjerovati, ali ako je to istina, meni jednostavno nije jasna. Zašto voljeti nekoga znači da ga moraš jednako toliko ranjavati? Hoću reći, ako se to tako zbiva, čemu uopće nekoga voljeti? Zašto do vraga to mora biti tako?
Čekam odgovor. Dugo su zatvorena moja usta, ali odgovora nema.”




- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2010., subota

orhan pamuk: muzej nevinosti


kako izgleda kad se muškarac zaljubi? ali kad se zaljubi onako za pravo, životno, kad stavi na stranu sav ostali dio svog života i posveti se samo Njoj.
kad ljubav postane opsesija.....
ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali mislim da se jedino muškarac može tako zaljubiti.

uživajte i patite kroz 500 stranica ove knjige s Kemalom.... vrijedi!


citat:
"Toliko mislim na tebe da mi ni matematika više ne ide u glavu", reče zajedljivo. Glasno se nasmijala kao da se radi o nečemu posve nemogućem, ili kao da je izgovorila neku frazu iz filmova, a onda joj lice obli jarko rumenilo.
Da nije bila toliko ljutita, da nije toliko tugovala, i ja bih se potrudio sve okrenuti na šalu. Ponašali bismo se kao da nam nije ni na kraj pameti da ću se toga dana zaručiti. No nije bilo tako. Oboje smo osjećali zgusnutu, snažnu, nepodnošljivu tugu. Shvaćali smo da od te tuge, koja se ne može prebroditi šalom, ublažiti razgovorom i olakšati dijeljenjem, možemo pobjeći samo vodeći ljubav. No tuga je i to usporila i zatrovala. Kao da promatra oblake tuge nadvijene nad svojom glavom, Fusun je neko vrijeme ležala opružena na ležaju, poput bolesnika koji osluškuje svoje tijelo; opružen kraj nje, i ja sam gledao u strop. Djeca u dvorištu taj su dan bila tiha, čuli smo samo udaranje lopte. Onda su i ptice umukle, i zavladala je duboka tišina. Čuli smo sirenu nekoga vrlo dalekog broda, zatim još jednoga.
Kasnije smo se počeli ljubiti nakon što smo iz iste čaše popili viski; bila je to čaša naslijeđena od Ethema Kemala, moga djeda, a prvoga muža Fusunine bake. Dok ovo pišem, osjećam da ne bih smio previše rastužiti čitatelje koji se zanimaju za moju priču. Roman ne mora biti tužan samo zato što su mu junaci tužni."


prva rečenica:
"Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao."
posljednja rečenica:
"Neka svatko zna da sam proživio vrlo sretan život."

- 13:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

10.04.2010., subota

zoran pilić: krimskrams


zanimljivo je počela ova knjiga, opisujući našu današnjost, moju generaciju, kroz priču Petra Pandže pripovjedača. Ali kasnije je odlutala u neke malo maglovite vode, rasplinula se......
i ostavila bez nekog posebnog komentara

citati:
Ima samo jednu fotografiju na zidu, i to crno-bijelu: Charlie Chaplin odlazi nekamo, okrenut je leđima, ali svi znamo da je to on. Vrti štap, a na glavi je poznati polucilindar. Nakon Kretschmannove epizode paranoja je u blažem obliku prešla i na mene. Što ako to nije Chaplin? Ne vidiš mu lice, zar ne? Može biti bilo tko.

prva rečenica:
Mediteran kkav je nekad bio.”

posljednja rečenica:
Past će teška, teška kiša



- 09:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.03.2010., nedjelja

claudia tajes: seksualni život ružne žene


za spojiti te dvije riječi zajedno: „ružna“ i „žena“ treba velika hrabrosti a onda o tome i napisati knjigu. knjižicu bolje reći.
brazilka Ju sama sebe tako opisuje te nam priča kako izgleda ljubav iz perspektive žene s velikim viškom kilograma i sa izgledom koji ona (da ne bi rekao ja) opisuje kao „ružan“. Većina žena koje sam do sada upoznao a imaju sličan opis, smatram veselim i vedrim ženama, ženama sa dobrim pa čak i izvrsnim smislom za humor. Nerijetko i prema sebi samima.
Vrlo vedra i duhovita knjiga!! Uživao sam kroz svaku stranicu.

Zanimljivi citati (s kojima se vrlo slažem):
Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.“
A naročito sa ovim:
Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav.

Prva rečenica:
Ja sam ona koja, dok prolazi uredom prema fotokopirnom stroju ili ustaje po šalicu kave iz termosice, čuje dvojicu kolega kako tobože tiho razgovaraju: „Između nje i smrti što bi izabrao?

Posljednja rečenica:
Ne bih mogla reći da sam pomišljala na brak ili na vječnu ljubav kada nisam našla njegovu ruku.

- 20:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

marina lewycka: kratka povijest traktora na ukrajinskom


kako ne volim kad odmah na same korice knjige, postave tako privlačan podnaslov „najsmješnija knjiga“ ili „fantastično duhovita“ ili nešto slično. očekivanja odmah porastu a cijelim tijekom čitanja očekuješ pa kad ću se već jednom početi kuglati od smijeha.
i ovoj se knjizi to isto dogodilo, pa je jedna možda sasvim obična i prosječna knjiga postala razočaranje.
eh, ti izdavači .....
priča priča priču o obitelji ukrajinaca koja je nakon Drugog svjetskog rata emigrirala u Veliku Britaniju i tamo nastavila živjeti. radnja se odvija u današnje vrijeme, a u središtu je pater familias koji u svojim poznim godinama, osamdesetim, odluči oženiti za puno mlađu sunarodnjakinju. njegove dvije kćeri, nisu baš tom idejom oduševljene.......
priča kombinira sadašnjost s prošlošću te obitelji, sa prilično upečatljivim opisom ratnih godina, godina koje su tada mlade roditelje i malenu kćer, okarakterizirali za cijeli ostatak života.
priča , na momente tragična, kad se o povijesti radi, a na momente realna sociološka, kad se o odnosima roditelja i kćeri radi. lijepa priča.
komična?
ha, ha!

zanimljivih citata i nisam našao
Prva rečenica:
Dvije godine nakon što mi je umrla majka, moj se otac zaljubio u glamuroznu plavokosu ukrajinsku raspuštenicu.“

Posljednja rečenica:
Pozdravljam sunce!


- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.03.2010., petak

Nick Hornby: Kako biti dobar

kate i david carr živuckaju i trpe se u jednom običnom građanskom braku sve dok kate ne dojadi njen čangrizavi muž i ne počne joj ići na živce. uleti u jednu avanturu te kaže mužu da želi razvod. ni sama nije sigurna u istinitost vlastitih riječi.
david, negativac po konstituciji (iliti pljuvator na sve pokretne i nepokretne mete), začuđujuće flegmatično prihvaća tu informaciju (želju?) i onda i on (ali i cijela knjiga) odlaze u jednom sasvim drugom smjeru (meni ne više tako zanimljjivom).
naime, david upoznaje jednog tipa (a tip se zove Dobra Vijest) koji se bavi alternativnom medicinom i koji propovjeda u budističkoj maniri Ljubav, Sreću, Jednakost ...... david to ozbiljno shvati i dovede tipa (doslovno ga useli) u kuću kod kate i njihove djece. te započne svoju metamorfozu.
oprosti kate nevjeru i krivnju svali na sebe, otkaže posao te započne, zajedno sa DV stvarati Idealni Svijet.
priča je ispričana iz perspektive Kate, koja opterećena vlastitom krvinjom, trpi ovu promjenu i tretira ju kao jedan davidov kratki hir. zanimljivo je pratiti reakcije nje, običnog čovjeka kakvi smo svi mi, na konkretne akcije davida, kada dolazi u čudnovate situacije u koje ju on dovodi (npr. zbrinjavanje beskućnika, dijeljenje novaca siromašnima, poklanjanje “viška” stvari onima koji to nemaju). kako se obraniti od te Apsolutne istine, Ljubavi i Pravde i kojim argumentima sebično zaštiti Sebe, Svoje i Svoj život koje se između ostaloga temelje na Sebičnosti, Škrtosti, Egoističnosti...?

zanimljivi citati:
"Istina je da više ne želim da David bude David. Želim sa stvari budu u osnovi iste - želim da je on otac moje djece, želim da je on u braku sa mnom već dvadeset godina, čak mi ne smetaju ni kile ni bolna leđa. Samo ne želim slušati taj glas, taj ton, to neprestano režanje. Želim da sam mu draga, zapravo. Je li zaista previše tražiti toliko od svojeg muža?"

"Sasvim je moguće da silazim s uma; ili, s druge strane da sam naprosto zbunjena i nesretna; ili, s treće strane, da znam točno što želim, ali se ne mogu natjerati da to učinim zbog sve boli koju bi to izazvalo, a od napetosti između tih dvaju stanja bivstvovanja najradije bih ekslopidrala. Ali kad me David tako dotakne, nježno, s ljubavlju i brižno, sve se to saspe u ništavilo, i samo želim ostatak života provesti s njim i s djecom. Ne želim ni pipnuti Stephena, ne želim se svađati oko toga što David jest ili nije možda rekao drugima, ili oko onoga što je svakako rekao Molly i Tomu. Samo želim preko dana raditi svoj posao, navečer gledati dinosaure, noću spavati s Davidom. NIšta drugo nije bitno. Sve što trebam učiniti jest zadržati ovaj osjećaj i bit će mi dobro."

"Molim te, ne idi", rekao je, ali nisam u njegovu glasu mogla čuti nikakve usrdnosti ili očajavanja. Možda se nije dovoljno trudio.
"Zašto ne želiš da odem?" upitala sam ga. "U čemu će tebi biti razlika?"
I nastupila je duga, zamišljena, fatalna stanka prije nego što je išta rekao, stanka koja mi je prvo omogućila da zanemarim, a zatim i da zaboravim, ono što je na kraju skrpao.
"


prva rečenica:
Nalazim se na parkiralištu u Leedsu dok govorim svome mužu da više ne želim biti u braku s njime.”

posljednja rečenica:
To je iskra koju želim uzgojiti, dašak života u praznome akumulatoru; ali baš u krivom trenutku ugledam noćno nebo iza Davida i jasno mi je da ondje nema baš ničega.”

- 21:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.02.2010., subota

Renato Baretić: Osmi povjerenik


Knjiga progutana u tri dana, još jedan radostan izlet u imaginarni svijet literature. Siniša je mlad ali poznati političar, koji dobija premještaj (novi zadatak) da na otoku Trećiću, koji je daaaleko od civilizacije i ostatka države, organizira izbore i time uspostavi pravnu državu. Na Trećiću žive samo stari ljudi, govore svojim čudnim dijalektom, i rekli bi da Siniši predstoje teški dani. I jesu došli, ali knjiga ne bi bila knjiga kad ne bi imala to ali. Najviše sam fasciniran prijateljstvom Siniše i Tonina, baš onako kako i je muško-muško prijateljstvo.
Uživao sam čitajući, ali trećićijanski jezik nisam uspio skužiti. Ocjena: pazitiv!

Citati:
„Benarivoali noa Tretjitj, uvi stoun tir, uvu lakrimu oj kamika!“
„Ni se buojoat, donbi freid“

Prva rečenica:
„- Krasna ti je škvadra – bile su prve riječi što ih je Siniša Mešnjak čuo pri povratku među žive.!
Posljednja rečenica:
„-Vengo coj- vikne i snažno se čakljom odgurne od jedrilice.

- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.02.2010., srijeda

Bernard Malamud: Pomoćnik


Morrise i Ida stariji bračni par, Židovi, drže mali dućančić od kojeg očajnički preživljavaju. U tome im pomaže njihova kći Helen, zgođušna djevojka većih ambicija nego joj sredina u kojoj živi, to omogućuje. U ovu turobnu situaciju uključuje se polagano talijan Frank, u ulozi trgovačkog pomoćnika, a koji se korak po korak počne primicati prvo Morrisu a zatim i Helen.

Zanimljivih citata baš i nema.

Početna rečenica:
Tog ranog jutra u studenome, ulica je bila mračna, premda je svanulo, a vjetar je , na trgovčevo iznenađenje, već brijao.“

Posljednja rečenica:
Nakon Pashe, postao je Židov.“

- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.02.2010., utorak

Zeruya Shalev: Ljubavni život


Izuzetno dojmljiva priča.
Jara, asistentica na fakultetu, nije zadovoljna svojim običnim, monotonim, brakom i svojim običnim monotonim suprugom Jonijem. Susreće očevog prijatelja, Arieja, dvostruko starijeg muškarca i očajnički se u njega zaljubljuje i očajnički u njemu vidi rješenje svoje jadne situacije. Arie prihvaća poklon koji mu pada s neba, pomalo sirovo i surovo iskorištava Jarin očaj, koristi ju kao običan objekt, povezuje ju s jednim likom iz prošlosti i kao da se osvećuje, seksualno ju ponižava, a jara to mazohistički trpi te polako sve više pada.
Priča je ispričana kao jedan konstantni monolog, iz usta same Jare, čak su i dijalozi prepričani u formi monologa, rečenice su vrlo kompleksne i nije ih lako pratiti. No, doživljaj čitanja je toliko upečatljiv, realan, živ i uvjerljiv, kao da sami sjedimo u njenoj glavi i vozimo se kroz njen život.
Upečatljivo, upečatljivo.
I, nadasve, tužno


citati:
nakon seksa sa Ariejem:
“... Joni se uvijek privije uza me poslije ševe, a ovdje nema ni trunčice zadovoljstva. S izraženim nestrpljenjem čeka da popijem, kao vlasnik dućana koji već želi zatvoriti, i pružam mu ispražnjenu čašu i on hita s njom u kuhinju, i opet kaže, moja supruga će se svakog trena vratiti s posla, i ja šapćem, da, već odlazim, pokušavam se zbrojiti, pokušavam iscijediti malo topline iz sivih očiju, no one su potpuno ugašene...”

“... pogled mu je bio gorak i neprobojan i rekao je, ovo je sve što ima, kao da se to odnosi na sladoled, i upalio je cigaretu, a ja sam pomislila koliko će mi ugodno biti živjeti s njim jer ću uvijek znati da me ne voli i neću morati neprestano ovisiti o toj napetosti, što bi bilo ako me odjednom prestane voljeti, i osjećala sam da sam u golemoj prednosti nad svim ženama svijeta jer me uistinu ne voli.”

Tko je on uopće? Crpka koja izvlači svu moju snagu i moje vrijeme i svu moju volju i koja mi je zagospodarila životom, i ništa mi nije dala zauzvrat osim naslade da ostanem bez snage i vremena i volje, a i to je činio s tolikom ravnodušnošću, kao da mi čini uslugu time što mi omogućuje da na nj potrošim svoj život.

Umočila sam spužvu u posudu i počela trljati velike tanjure, i gledala kroz prozor limunovo drvo koje je tamo raslo, obasjavalo ga je svjetlo ulične svjetiljke i plodovi su blistali kao mali mjeseci, i pomislila sam što ja uopće radim ovdje, perem posuđe starog smrdljivca i njegove ljubavnice umjesto da perem u svome domu svoje i Jonijevo posuđe, i da stojim pred našim prozorom, koji zakriva tamni grm, i da slušam Jonijev meki glas koji me okružuje, visoku i pomirljivu melodiju, umjesto ovog dubokog kašlja, sa svim bacilima koji su ravno iz bolnice pristigli u njemu.

Priljubila sam se uz njegovo rame, ispitujući izbliza sivi profil, i pomalo spljošten nos, kao u crnaca, i agresivnu bradu ispod punih usana, strašno sam ga željela, ali ne baš spavati s njime nego se stopiti s njime, htjela sam znati sve što misli u ovome trenu, htjela sam biti dio onoga o čemu on misli, htjela sam da on poželi znati što ja mislim, i da postoji neki dio koji se prožima u tim mislima, mojima i njegovima. Htjela sam ga protresti, pa ako u njemu postoji bilo kakva ljubav za mene, bar veličine nokta, da se proširi po cijelom njegovu tijelu, no on se nasmijao sam sebi svojim tajnovitim osmijehom, osmijehom koji je sam sebi dovoljan, koji čak i ako nije daleko, nije blizu, osmijehom koji je ubrzo nestao...

pakiranje kofera za odlazak na put sa svojim suprugom:
Od silne sreće sjela sam u kofer, priljubivši se uza svoju smionu odjeću, i protegnula ruke kao da sam se istog trena probudila i rekla sam mu, dođi, želim te, i nisam ga baš potpuno željela, ali isto tako nisam ni lagala, jer jako sam ga željela željeti, i mislila sam, ako ga uvjerim, uvjerit ću i sebe, i kad sam vidjela da ne shvaća, pružila sam ruke prema njemu iz kofera, a on se sagnuo iznenađen, i rekao, možda da prije jedemo, strašno sam gladan. Odozdol je njegov trbuh izgledao velik i obješen, iako je bio prazan, i to mi se malo gadilo, no usprkos tome odlučila sam još jednom pokušati, i prekrila sam lice nekom čarapom ili možda gaćicama, bilo je teško razlučiti što je što, i rekla sam mu zavodničkim glasom, hrana neće pobjeći ali ja hoću, i on se počeo smijati kao da je to neka šala, ne shvaćajući prijetnju, i rekao je, ali uskoro će zatvoriti trgovinu a nemamo ni kruh, skočit ću na trenutak, a ti me možeš pričekati u koferu. I prije no što sam trepnula nestao je, a ja sam odmah izašla, najbolje da ga čekam u koferu, što on misli da sam ja, gumena pratilja neuspjelog mađioničara, i ne samo da sam izašla nego sam i počela vaditi iz kofera sve što sam bila spakirala s tolikim oduševljenjem, sve mi se odjednom činilo potpuno beznadno, i sve se rasulo po sobi, mrlje raskošne čipke na našem običnom, istrošenom namještaju, a onda sam ga ugledala iza sebe, kako tiho ulazi, praznih ruku, i upitala sam ga, onda, već su zatvorili trgovinu, a on je rekao, ne, nisam ni stigao do trgovine, shvatio sam da sam te možda povrijedio pa sam se vratio, i glas mu je bio bijedan, beživotan, nesretan. Pokušala sam se sjetiti je li bio takav i prije no što smo se sreli, ili je to zbog mene, ali nisam mogla znati, pa prije no što smo se sreli bilo je prije no što smo se sreli, i kad sam ga prvi put vidjela, na primjer, glas mu je bio tužan, a ja sam mislila da je to zato što mu je umrla mama, no onda je bio tužan a sada je bijedan, a jad i bijeda rastužuju više od tuge...”

Njegova je ruka mirovala dolje na mom trbuhu, lijepa i tamna, i da sam tamo imala bebu, rekla bih mu neka osjeti kako se miče i držala bih je čvrsto, ali ovako, što mu zapravo imam reći, zaspao je kraj mene kao da sam mu žena od pamtivijeka, supruga sa stažem kraj koje se može umiriti nakon burnih telefonskih razgovora, i mislila sam o tome koliko je malo uloga na ovoj pozornici, koliko malo mogućnosti. Jednom je ovdje ležala Žozefin, danas sam to ja, sutra će biti Zečica, jučer je kraj mene spavao Joni, danas Arie, sutra netko drugi, toliko mnogo truda da bi se na kraju dobila više-manje ista stvar, i ispunilo me čuđenje ponad tuge, bešćutno čuđenje, kiselo, zbog svih onih budućih života koji me još očekuju, osjećala sam ih u trbuhu baš kao što se osjeća dijete, toliko mnogo novih života da bismo se na kraju našli na više-manje istome mjestu.”


Prva rečenica
On nije moj otac, ni moja mati, zašto mi onda otvara vrata njihove kuće, svojim tijelom ispunjava uzak otvor, drži kvaku na vratima, i ja počinjem uzmicati, izgleda pogriješila sam kat, no urešena pločica uporno svjedoči da je to njihova kuća, ili bar da je bila, i pitam slabašnim glasom, što se dogodilo mojim roditeljima, a on širom otvara svoja velika usta, siva, ništa im se nije dogodilo, Jara, moje mu ime titra u ustima kao riba u mreži, i ja nahrupim unutra, ruka mi se protrlja o njegovu glatku hladnu ruku, prolazim kroz praznu dnevnu sobu, otvaram zatvorena vrata njihove spavaće sobe.”

Posljednja rečenica:
Prvi put otkad je sve počelo dišem punim plućima, pužem prema blijedoj svjetiljci i sjedam pod nju, čuje se samo šapat listova kako se širi velikim dvoranama, i nastavljam tražiti sve dok ne spazim onu legendu, i znam da sam pronašla točno ono što sam trebala, legendu o svećenikovoj kćeri koja je prešla na drugu vjeru na večer Propasti, i otac ju je oplakivao sedam dana, i treći dan ona je došla k njemu i stala pred njega i rekla mu, oče, to sam učinila samo da spasim tvoju dušu, no on je odbio prekinuti korotu i suze su mu kapale sve dok nije umrla, a onda je prestao i presvukao se i zatražio kruha, i bila sam sigurna da sam već jednom čula tu legendu, prije mnogo godina, kad mi ju je mama čitala jedne večeri, dok nije bilo struje i svi troje sjedili smo uz jednu svijeću, a tata je rekao, zašto joj to pričaš, zar ne vidiš da je to pretužno.”




- 13:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.01.2010., utorak

haruki murakami: kad padne mrak


da li je ovo prepričani film ili scenarij jednog dokumentarca?
knjiga napisana „izvana“, iz pozicije vanjskog promatrača, boje reći kamere, neživog predmeta koji snima i bilježi.
nema pogleda „iznutra“, ne čitamo unutarnje misli, osjećaje, želje, strahove...osim ako nisu izrečeni ili mimikom iskazani.

promatramo, kao voajeri, jednu noć jednog japanskog grada s jednom običnom devetnaestogodišnjom Mari, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u jednom običnom restoranu gdje čita knjigu, ispija kave, pali cigarete i pušta da noć polako prolazi.
pratimo na ekranu ove knjige i njenu sestru Eri, koja je potražila odmor od svoje svakodnevice u dugačkom, ali baš dugačkom snu, radoholičara Širakavu koji iz sasvim nepoznatog razloga prebija mladu kinesku prostitutku i koji, u stvari, poslom bježi od svoje svakodnevice.
promatramo i mladog i punog života, glazbenika Takahašija, različitog od ostalih, on djeluje kao svjetionik u toj noći i moje su ga oči cijelo vrijeme tražile i pratile.

knjiga je priča i o ogledalima, ogledalima koje svi mi imamo i u koje se ponekad želimo sakriti.
ili pronaći.


a u backgroundu ove knjige sviraju:

Five Spot After Dark - Benny Golson
Sophisticated Lady - Duke Ellington and his orchestra



citati:
Sve pet, kaže Korogi. Nema se smisla forsirati ako to ne želiš. Da ti iskreno priznam, spavala sam s dosta muškaraca, ali mislim da sam to radila uglavnom iz straha. Bojala sam se da neću imati nikoga tko će me držati za naručju pa nikad nisam znala reći ne. To je sve. Iz takvog seksa nikad ništa dobro nije proizašlo. Samo svaki put samelje i smrvi još jedan komadić smisla života.“

pola šest ujutro:
Dok smetlari istresaju kontejnere i tutnje, ljudi koji su proveli noć u raznim dijelovima grada zauzimaju svoja mjesta, kreću prema stanicama podzemne željeznice, odlučni da uhvate prve vlakove koji će ih odvesti u predgrađa, kao jata riba što plivaju uzvodno. Ljudi napokon gotovi s poslom koji su morali raditi cijelu noć, mladi koji su se umorili od cjelonoćne zabave: bez obzira na to što su u sasvim različitim situacijama, i jedni i drugi jednako su suzdržani i šutljivi. Čak ni mladi par koji stoji kraj automata s kavom i sokovima, slijepljen u zagrljaju, nema više riječi jedno za drugo. Umjesto toga bezglasno dijele preostalu toplinu svojih tijela.
Novi ej dan upravo stigao, ali stari još vuče teške skute. Baš kao što se morska i riječna voda bore i miješaju na riječnom ušću, staro vrijeme i novo vrijeme sudaraju se i isprepliću
.“

Mari i Takahaši:
Ali zašto te ja zanimam?
Dobro pitanje. Ovog časa ne znam to ni sam objasniti. Ali možda – možda – ako se budemo nalazili i pričali, nakon nekog vremena će nam u pozadini zasvirati filmska glazba u stilu Francisa Laia i odjednom će se niotkuda stvoriti cijeli niz razloga zašto me ti zanimaš. Ako budemo imali sreće, možda nam padne i snijeg.


prva rečenica:
Oči bilježe oblik grada.
posljednja rečenica:
Ima vremena dok ponovno ne padne mrak.

- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.12.2009., srijeda

Lilly Palmer: Sve zbog dugog nosa



Ruth je priroda pri rođenju „obradovala“ izuzetno velikim, ružnim nosom. Ruth je s tim nosom proživjela duga i duga ljeta, privikavši se na kratke začuđene poglede, naučila se povući u posljednje redove, pognuti glavu, prikriti se i umiriti. Udala se za Heinza, čovjeka-medu, velikog skromnog dobričinu koji je u njoj prepoznao sigurnost za sebe, zavolio ju takvu kakva je.
Jednog lijepog dana.....Ruth odluči napraviti estetsku operaciju smanjivanja nosa. I život joj se počne polako preokretati. Začuđeni pogledi postadoše drugačiji začuđeni pogledi, dugi, znatiželjni, iznenađeni ljepotom koju gledaju, muškarci joj se počeše javljati, udvarati, i ona se odjednom se počne brzo brzo uspinjati svojim unutarnjim stepenicama i iz svog duhovnog podruma, te gladno, ali i nespremno i nespretno, počne živjeti svoj novi život.
Prvi muškarac, drugi muškarac, zatim neizbježan razvod braka, jer se dobroćudni medo uplašio što odjednom uz sebe ima prelijepu ženu, a ne više onu ružnu, ali svoju, samo svoju ženu.
Taj vrtlog u sebi, Ruth ipak spozna, i nakon što upozna gospodina Erpea, valjda trideset godina starijeg od sebe, odluči vezati se uz njega, uz njegovu stabilnost, mudrost, mirnoću i naravno, njegovu ljubav prema njoj. Ništa čudno, potez vraški mudar (jer teško da bi mogli reći da je ljubav bila njen motiv), kad u priči ne bilo još malo zapleta. A zaplet se zove Karl, mutna neka faca, osobni poslušnik Erpea, njegov šofer i maser. Njih dvoje, Erpe i Karl, toliko simbiotički živjehu, da se Ruth, pa i svjesno, udala za obojicu.

Vrlo lijepa knjiga, zanimljive teme: preobrazbe odraslog pačeta u lijepog labuda, nespremnog svojom psihom da nosi sada svoj lijepi izgled, s baš dobro opisanom borbom u sebi i za sebe, ali ponajprije i ponajviše za ono najdragocjenije na svijetu: za svoje dijete, tj. djecu (skužit ćete ako pročitate do kraja).

Pozdrav hrabroj Ruth!
Ah, što volim priče sa sretnih svršetcima.


prva rečenica:
Posljednja dva tjedna obje su žene počesto sjedile jedna pokraj druge.“

posljednje dvije rečenice, nastale na kraju Ruthine ispovijedi svom malom sinu o svemu što je u „drugom“ životu radila:
Razumiješ li što mislim? Ne - reče – ispričaj mi to kad budem stariji.

- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.11.2009., ponedjeljak

david lodge: misli ...


baš mi se dopala ova knjiga, pričana iz perspektive dvoje ljudi: ralph messengera, profesora koji upravo ulazi u pedesetu i koji živi život punim plućima, te helen reed, spisateljice, od nedavno udovice koja dolazi jedan semestar odraditi na sveučilište gdje radi ralph.

profesorov život uključuje naravno i afere i izlete podalje od njegove žene, a kako su to uvijek zanimljive teme a i kako je lijepo biti voajer i viriti kroz tuđe ključanice, tako i u ovoj knjizi, pa praktički od prve stranice, naslućujemo (iščekujemo) da ralph i helen bi mogli ....

ralphova profesionalna pasija je umjetna inteligencija, pa cijelo vrijeme pratimo i filozofska promišljanja njih dvoje na tu temu, s različitih aspekata. zanimljivo, ali nemojte misliti da je to tema knjige. :)
ne, tema je puno prizemnija, sirovija, primitivnija, a svodi se samo na jedno pitanje: da li će mu se helen podati? i kako i gdje. da li će ju upoznavanje sa njegovom ženom u tome spriječiti?

zar se zaista cijeli život vrti oko kreveta a sve ostalo je u drugom planu?
ili je to samo u knjigama?
ili ipak nije.



prva rečenica:
jen, dva, tri, proba, proba ... diktafon radi...Olympus Pearlcorder, kupio sam ga u djutiću na Heatrowu kad sam išao...kamo ono?
posljednja rečenica:
Događa se u ne tako novom zelenom sveučilištu, a zove se Plač je zagonetka”.

jedan vrlo upečatljiv citat kada helen sazna da ju je muž za života varao:
Sjedila sam za svojim stolom možda cijeli sat, gotovo nepomično, i polako listala stranice svoga bračnog života i prečitavala ih u svjetlu onoga što sam upravo saznala. Živjela sam u posvemašnjoj obmani. U karakteru i ponašanju svoga muža postojala je cijela jedna dimenzija koju ja, unatoč svojoj famoznoj književničkoj pronicavosti i intuiciji, nikad nisam naslutila ni pogodila. Kako to da na njemu nikad nisam osjetila miris parfema ili tijela tih mladih droljica? Niti ikad na njegovim ovratnicima pronašla trag ruža, kompromitirajuće pisamce ili dvije poništene ulaznice u njegovim džepovima? Sigurno je bio vrlo, vrlo oprezan. Ili sam jednostavno ja bila vrlo glupa, vrlo slijepa, vrlo lakovjerna. Sada kad sam bez imalo sumnje znala da mi je kronično nevjeran, najednom mi je pred očima sijevnulo bezbroj sitnih epizoda i nejasnoća, koje sam u ono doba jedva registrirala, nabijenih skrivenim smislom.”

- 08:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se