uvreda

četvrtak , 14.05.2015.



onokad, te netko uvrijedi, jako.
kad krene bezazlenom greškom, namjernom il' nenamjernom, svjesnom il' nesvjesnom. i onda krene lavina. gruda snijega koju jedna strana ne može zaustaviti. pa to prihvati i druga strana. pa krenu pridjevi i epiteti. poredbe i metafore. sve u svemu, prilično nisko. sve u svemu, ispod nivoa obojice.
e sad, da li to izrečeno, a izrečeno je prvi put na iznenađenje druge strane, predstavlja zaista ono što je ta osoba duboko u sebi mislila i prije fajta? ili je jezik bio brži od pameti pa se samo htjelo drugoga bocnuti, pa piknuti a onda i ozbiljno raniti. kraljevstvo za točan odgovor!
jel' se netko kaje za izrečeno?
jel' ikome žao što je onom drugom nanio bol?
što je sve povrjeđeno, koja je šteta? sujeta, ponos, čast.....
e,sad sve to skupa vodi ka ključnom pitanju: kako dalje? ima li dalje?
da li sam važniji ja sam sebi, pa veličam svoju bol i branim svoju čast (ego?) ili mi je do nje stalo pa ću prvi pružiti ruku....
a što ako je to ozbiljno mislila? ako to zaista misli o meni? čemu onda pružati ruku kad će opet dobiti tešku pljusku i sve će boljeti još više i dulje.
dal' je obrana vlastitog ega u šutnji (neće ona mene samo tako vrijeđati) ili u pomirenju?

upitnici u svakom retku, a odgovora ne znam.
da li će vrijeme dati svoj odgovor?

u 3 dimenzije

srijeda , 13.05.2015.

jebite se svi.
kad je meni teško i kad meni treba društvo priča utjeha, nema nikog.
a ne mogu vam to reći u lice jer ste mi dragi.
i imate i vi svoje brige

Uvijek govori istinu pa nećeš morati pamtiti sve što si rekao

Mark Twain






tisuću zašto

četvrtak , 28.04.2011.

zašto je tako teško postati nekome prijatelj?
ili, zašto je teško ostati prijatelj?

zašto se sramimo onoga što smo rekli?
zašto se bojimo onoga kome smo rekli?

zašto se bojimo stvarnosti?

kažu da je zaljubljenost projekcija samoga sebe u drugoj osobi.
zašto se bojimo onda sami sebe upoznati?

zašto se bojimo riskirati?

da li više volimo ostaviti sebi mrvicu ružičaste mašte nego tu maštu otkriti u javi?




što je to tako grozno u stvarnom svijetu, da ga se bojimo?

ja?

virtalne veze

četvrtak , 03.02.2011.

ima jedna zanimljiva stvar u virtualnim poznanstvima.
naime, nije rijetko da se dvoje sugovornika uopće i ne poznaju.
sakriveni otkrivaju koliko i što žele, participiraju onako i onoliko (i kad) im to odgovara.
rekao bi da je to ok dok god to shvaćate kao nešto ne-ozbiljno. ako sutra ta veza pukne, recimo da nestane struje na nekoliko dana, i vas baš briga za ono nešto što je nestalo, onda mogu reći da je to prava virtualna veza u virtualnom okruženju, koja nije uspjela pružiti svoje pipke u realni svijet.

no, postoje ljudi koji se počinju vezati jedni za druge i u tim virtualnim vezama. počinju osječati nešto, neku obavezu, odgovornost, simpatiju, a usudim se reći i ljubav. prema onoj drugoj osobi. ne dolaze na "spoj" samo radi sebe, stalo im je do partnera, i takav oblik veze evoluira, produbljuje se, raste, pretvara se u različite oblike.
i, uvlači se polako u realni svijet jednog i drugog aktera.

ne moram podsjećati da je najveća karakteristika virtualnih veza potpuno razotkrivanje samo ga sebe, otkrivanje svih neotkrivenih tajni, da sugovornika tretiramo poput i liječnika i psihoterapeuta i prijatelja i svečenika. virtualne su veze stvorene da iz sebe izbacimo doista sve.

u jednom momentu (ili bolje reći, postepeno) javlja se potreba za dvije stvari:
da se sazna identitet pratnera i da se osobe sretnu uživo.
oboje smatram prirodnom i normalnom potrebom, kao još jedan pomak, kao još jedan korak u evoluciji te veze.
upoznavanje u živo je želja da se i ostale čula uključe u valorizaciju i percepciju partnera, da se doživljaj produbi, da se izmaštana slika partnera preklopi sa njenom stvarnom slikom. i fizičkom i osobnom.
identificiranje partnera imenom i prezimenom i njegov smještaj u realni svijet je potreba za sigurnošću. sigurnost da znamo gdje zaista završavaju sve informacije koje dajemo, sigurnost da znam zaista da je virtualna Sanja i u stvarnosti Sanja. sigurnost, na kraju krajeva, da virtualna Sanja nije možda moja stvarna susjeda/sestra/žena najboljeg prijatelja/vlastita žena.

i jedno i drugo otkrivanje, identiteta i fizičke pojave, postaju i dokaz povjerenja, postaju jedan zavjet i dodatno učvršćuju tu vezu, te ona time definitivno prestaje biti virtualna. postaje stvarna, a virtualnost postaje samo jedan oblik komunikacije, a ne više jedino okruženje u kojem veza živi.

što se zbiva nakon upoznavanja? sve su opcije otvorene, jer par tada u stvari započinje svoju novu vezu, skoro pa ispočetka. znaju toliko toga (intimnoga) jedno o drugome, ali o tome ne mogu razgovarati normalnim načinima komunikacije (razgovorom). i zato opet pronalaze dodirne točke, konverziraju oko tih dodirnih točaka (posao, vrijeme, obitelj) i započinju po drugi puta graditi svoju vezu. neki u tome uspiju, neki ne.

što se zbiva ako se nikada ne upoznaju i ne otkriju? i tu su sve opcije otvorene. dok god obje strane ravnopravno participariju i jednako prihvaćaju stupanj i okružje veze, problema nema.

a što se zbiva kad jedna strana želi taj iskorak, a druga ne? veza puca. uvlači se nervoza, nepovjerenje, nezadovoljstvo.
otkrivanje identiteta mora biti obostrano, inače nastaju svi mogući razlozi za paniku. gdje su otišle moje informacije? kome sam ja to sve rekao? zašto se druga strana skriva? TKO je druga strana?


meni se dogodilo ovo zadnje, najgore. ja sam svoj identitet svojevoljno otkrio, pokazavši time koliko ju cijenim i koliko povjerenje imam i davši joj time podršku da uzvrati. nije nikad. dapače, podijelila je to drugim .....

i polako je nastao je problem.
koliko god sam to želio shvatiti i prihvatiti, nisam uspio.
pitanje "tko je sanja" postajalo je opsesija.
pitanje "zašto neće" pokrenulo je nesigurnost, aktiviralo tugu.


zaključka nemam, lako bi sad bilo reći trebalo je ovo ili nije trebalo ono. nema u vezama hoda unatrag. samo naprijed.



addendum (dan, mjesec, godina poslije)

u slučaju kada govorimo o ozbiljnoj vezi, u kojoj se zaista zbližite, mislite i brinete za partnera, a niste bili u prilici uspoznati ga (ju), tada se počinju zbivati čudni doživljaji.
naime, nepoznavanje izgleda i identiteta za posljedicu ima da ju pronalazite u stvarnom svijetu, skoro pa svaki dan. da se razumijemo, nije to traženje, to su sitne iskrice koje bljesnu u slučajnim susretima na ulici, u šopingu, čekajući zeleno na raskršću, .... u novinama u stranicama koje se bave i onim čime se partner bavi... iskrice neke podudarnosti, sličnosti i koje onda pobude tu neobičnu misao da je to ona.
dovoljno je vidjeti auto kakav i ona vozi, da na cesti zastanem i okrenem se.
ili zapiljim se tako u neku ženu iz čista mira, otvoreno i dugo, i promatram ju i čekam reakciju. da li bi to mogla biti ona? procjenjujem, uspoređujem (ne znam samo s čim)...naravno da ne prilazim i ne pitam, nego odlazim s još jednim upitnikom u džepu.
kvart za koji pretpostavljam da joj služi za šetnju, izbjegavam jer ne mogu a da na svakom metru ne očekujem da ću je sresti.

i tako, umjesto da imam jednu Osobu koju pamtim, ja imam jednu fikciju sakrivenu u tisućama osoba

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se