U ovakvim trenutcima mi dođe da otvorim novi blog, da deklariram svijetu svoje nove zamisli i da svi vide o čemu ja to razmišljam, odnosno da svi vide kako I am worth upoznavanja.

Cijelo vrijeme razmišljam o IT-u tj. svaki put kada se sjetim muške osobe s kojom sam imao intimne i lijepe trenutke sjetim se njega, iako znam da sam u to vrijeme bio toliko optećeran tom „obvezanošću“ koja je bila sve samo ne to. Prošlo je 3 godine od kada sam djetinjasto prekinuo svaki odnos s njime iz tog glupog razloga i svako toliko, nekad češće, nekad rijeđe, od tog trenutka mi dođe da mu se javim, nađem se s njim i upoznam ga zapravo – ali osjećaj da je taj brod otplovio svoje, tj. više misao nego li osjećaj, je tu. Iskreno u dilemi sam žešćoj jer ne znam što je gore javiti mu se nakon toliko godina out of the blue i pitati ej-kako život-što ima ili ne javiti mu se i vraćati se na ovu temu kao pokvarena ploča?

Drugi element Rijeke je – što ja više ne znam biti sam. Ne znam jesam li ikada to naučio, ali sam se barem trudio. Otišao bih sam prošetati, na koncert, „uživao bih“ u toj anksionosti koja me pratila...ali danas tražim zabavu u drugim ljudima – tražim druge ljude kako bih zajedno s njima uživao. Ali nije ni to toliko loša želja – ja jesam usamljen, I am 'lone dancer . Ne da mi se više biti sam sa kompjuterom i serijama and all that shit, mislim volim to, cijenim to, ali hoću druge ljude u svom životu za chill, za plesanje, za igranje, za rad, za seksanje, za voljenje, za sve. Ne želim biti sam, ali život valjda ne funkcionira tako...moraš biti sam, naučiti biti sam i otvoren i tek' onda će doći i drugi ljudi na ovoj razini kojoj želim.

Obično me pisanje razveselilo na nekoj čudnovatoj razini, ovaj put me samo deprimira.
Eh. Sada želim da me netko zagrli. Well...till next time dušo draga. Bye.