Rođendani

subota , 28.09.2013.

"Ne,ne - ovako mi je bolje - kad se sjednem onda se sva skvrčim i bude mi teško - hodim sa štapom i krećem se i bude bolje..." kaže moja nona već deseti put, a možda i koji put više, dok Jinxi i dalje pjevaju iste stvari na istom radiju...

Neke stvari se zaista ne mijenjaju.
Još uvijek mi je čudno percipirati tu riječ "obitelj" - kao crna ovca unutar iste - rijetko spoznajem bit u njoj.
Počelo je to kroz tinejđerstvo, a onda se jednostavno nastavilo kao ja-obitelj i vice versa u nekom čudnovatom
spletu osjećaja, misli i djela. Nije mi to bilo drago i pokušao sam promijeniti neke stvari...
i zaista jesam.

Ove godine sam spoznao osjećaje. Ono što je dugo vremena ovdje bilo zataškano - otkrio sam ih i želio
sam ih podijeliti sa svima. Nekima sam rekao, nekima nisam, no i dalje je najteže to reći njima - obitelji.
Općenito - sve je njima teško reći. Teško je započeti kada drugu stranu to ne zanima i kada druga strana
često zaboravlja da ono što je njima važno, ne mora biti važno i meni.
Al' eto dođem iz najgore vožnje busem ikada, pješke dolazim doma i "osjećaj" da sam među svojima izostaje jer
jednostavno sada, trenutačno, jesam ili nisam ovdje, nikog nije briga (osim sestri - što zaista je lijepo).
Pro forme radi sam ovdje - zašto? To ne znam...

Nije to lijepo osjećaj...nije uopće. Nekako sam si možda sam kriv jer sam sam i stvorio percepciju toga tko sam i što sam svojim vlastitima, ali meni se jednostavno ne da.
I ne želim biti ovdje - želim ići van sa Antonijom ili ostati u Zagrebu i partijati u Klubbu, vidjeti ljude koje nisam vidio sto godina, ali došao sam jer...koliko god ne razumijem, koliko god sada biva bezobrazno tvoje ponašanje -
mama, ja te volim.

I htio sam doći danas - odvesti te po stranu i reći ti jednostavno koliko mi je drago što sam imao baš tebe za majku. Da nevjerojatno cijenim činjenicu da sam imao prelagodan život i uz sve tvoje mane, uz sve gluposti along the way i moje kritike jer ono "uvijek može biti bolje" činjenica je da sve što sam ja trenutačno imam tebi za zahvaliti i da je ovo najbolje što sam mogao postati i jedino mi je žao što ima tako puno barijera koje su glupe i retardirane između nas da ove riječi jednostavno su odijeljene od osjećaja samih po sebi, al' ja ću ih govoriti i jednoga dana ćemo oboje moći prihvatiti ovu ljubav takvu kakvu je, izrečenu u jednostavnom zagrljaju, poljubcu ili šta ti ja znam čemu bez ustručavanja i kontroliranje onoga što nas čini ljudima - osjećajima.

Ah...evo te shvaćaš da nešto nije u redu i pozivaš me da se vratim nazad. Čak si otišla i kupila kremšnite iako si znala da rade do 17h i da možda nećeš stići. Gluposti....

Dušo čitalačka, malo sam popio viskija i iskreno, malo sam sjeban....al' eto kremšnite me čekaju i cijela obitelj je tu, iako ih ne shvaćam...oni su uvijek tu, a ima ih (desetak ih je). Nadam se da vi shvaćate što to znači, ja još uvijek muku mučim sa filozofijom tom, ali jednu stvar znam - it's a good thing i no matter what - zaista se isplati svaki trud uložiti u njih ma kako vas iritiraju, ma kako vi ne razumijete...it is always a good thing!

Uživajte mi i pozdrav! :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se