Oporavljanje duše - by force, mystical and great

utorak , 19.02.2013.

Došao u Rijeku and BAM! - i'm good.



To je ta neka magična moć grada gdje si odrastao, stvorio život i gdje po defaultu već živiš.
Volim to, ali činjenica da me Zagreb tek čeka odnosno da tamo tek' trebam razviti život me muči,
jer kakav će to život biti?
Ja mogu birati, ali to ne radim već se prepuštam "višim silama" da ga oblikuju kako žele i tu je problem.
Kroz cijeli ovaj semestar ja samo gledam kako se konformiram pred onime što je iznad mene, al' ujedno
onime što je loše za mene...ili barem ja to tako vidim.
To su moje brige sada, to je ono što bih treba riješiti slijedeći semestar.

Inače, nemam puno toga za pričati, ali htio sam napisati post za vrijeme moje kvazi-sreće i htio sam napisati
koliko ovaj grad volim, ulice, svijetlo, more, ljude, pa čak i prokleti vjetar koji stalno puše...jednostavno predivno.
Tako da, da.

To bi bilo to od mene dušo čitalačka.
Uživaj! :)

Rijeka and shit

četvrtak , 14.02.2013.

Otkad sam počeo pisati, mozak mi je počeo razmišljati na potpuno drugačiji način - smisleniji, racionalniji -
i to me čini, hvala bogu, barem malo više emocionalno stabilnijim.
Prije bi me previše misli, vizija i gluposti opsjedalo i to najviše po noći kada si sam i kada biš trebao raditi nešto drugo,
ali bam i odoše u drugu dimenziju.

Anyway...misli su napokon prešle iz nekih apstraknih scena u riječi i razumljivu logičku konstrukciju, te mi se u glavi
cijelo vrijeme izlistavaju priče koje bivaju nedovršene od mog samog početka življenja u Zagrebu i mislio sam
da ću o tome pričati slijedeće ovdje, but no.

Let's talk more about shit that concerns me right about now.

Gdjegod bio, ne možeš pobjeći od samog sebe. Ne možeš reći, hey i'll just stop being me jer to jednostavno tako ne ide.
Uvijek si zatočen u samom sebi. Nekada je to divno, nekada je to užasno i svatko tko ima nesređen život, iz ovog
ili onog razloga, to shvaća i zna.
Kada sam došao u Rijeku shvatio sam da se ovdje osjećam predivno, štogod me mučilo jednostavno se mogu
prepustiti tom duhu, toj prirodi, svemu oko mene...želim proplesati po Korzu, želim se derati retardirane stvari i želim pjevati, ali ne mogu to; pa se samo glupavo nasmijem tu i tamo i hodam, i hodam, i hodam po tom gradu kojeg obožavam. Ono što me muči nije u Rijeci. Rijeka doesn't need fixing, ali Zagreb treba.
Ta podvojenost, dualnost nije imala smisla i dalje nema smisla, ali ono što ova duša želi reći jest da
ja kao ličnost je bila ovdje hranjena svim mogućim sranjima i ta ličnost je kroz sve svoje faze upoznavala tako puno
drugih ljudi i kod svakog je pustila dio sebe zbog onih utilitarnih razloga opstanka i življenja,
Ali to nije opstanak u smislu nekog biološko-fiziološkog sustava već više u sustavu čiste psihologije povezane
sa natruhom sociologije. To je opstanak mene kao ličnosti koja se ne želi promijeniti, koja ne želi prestati djelovati
kako djeluje, razmišljati kako razmišlja i koja zna da je u onih 30-40ak % nefunkcionalna.
I tako to biva, ovdje u Rijeci sam uspio; prilagodio sebe, druge na sebe i stvorio sam neko mjesto za svoju kvazi-funkcionalnu ličnost u društvu - bez ikakvih poroka, bez ikakvih psihologa - divno racionalno biće.

...ali u Zagrebu toga nema. I tih 30-40% se polagano uspinje i diže...i ja fakat ne znam što da radim.
I have no solution i mijenjam se u nešto što ne shvaćam, u nešto što ni nisam siguran dal' volim.
Pričam što ne mislim, radim što ne želim i što je još gore bojim se djelovati sam, a to je tim' gore ako
si po definiciji loner koji je do nedavno volio tu svoju stranu. I ne znam što da radim.
Nekoliko puta sam probao unijeti promjene but nothing worked so far tak' da 25. kada se vratim
opet sređen, stabilan, divan i krasan vrijeme je za još jedan pokušaj, ali ako i taj faila.
Well...then i'm done. Neću više pokušavati, nego ću prihvatiti svoj novi "još običniji" život i vidjeti
what that brings.

Yes, I'll do just that.
S ovim jadom i čemerom te pozdravljam, te se nadam da živiš boljim životom,
uživaj dušo čitalačka! ;)



p.s. ovo je poprilično pisano između pjesama, možda je blago nepovezano, a možda i nije; ne znam, ali osjećao sam da sam se morao opravdati nekako (kao i uvijek :D).

"Girls" - not a good show, but still I want it...

subota , 09.02.2013.

...taj život.

Oke, prvo jedna kratka digresija nevezana uz ovaj naslov.
06.02.2012. je bila moja "službena" šesta godišnjica pisanja na blogovima. Službena zato jer
sam pisao i prije but all that got lost. Pisao sam ppogled.blog.hr, trulajabuka.mojblog.hr, gay.hru i pisao
sam jedan glazbeni blog koji je čak bio objavljen na tportalu (ah, ta vremena...), a koji sam ja dakako
izbrisao.
Anyway, imao sam potrebu napisati nešto kratko o tome - a to je činjenica da smatram da moj
život zaista nije ništa posebno. U usporedbi s drugima osjećam se uvijek "manje životno", u smislu da
drugi zaista žive, ja više opstajem (?) i pasivno se borim (paradoksa li) za neke stvari koje mislim da želim,
ali non the less, ponosim se svojim životom i ponosim se ovim blogovima i ljudima koje mi je donijelo moje pisanje.
Danas, ti ljudi predstavljaju moje omiljene osobe i moram priznati da jedan od razloga zašto sam opet počeo pisati
je taj.
Pred negdje tri godine, nasilno sam prestao pisati, bivati na msnu i sl. sajtovima jer sam prestao vjerovati u
to da je ovakva komunikacija realna. Koga god upoznao na taj način jednostavno sam morao upoznati irl i to je bilo to.
No more writing and talking over the internet jer to je zlo. Kroz zadnje tri godine, ako sam išta naučio jest da sam poprilično nesposoban upoznati ikoga na "normalan način" i da ovaj "nenormalan" bolesno osuđujem kad zapravo ne bih trebao, nego bih jednostavno trebao taj dio prihvatiti - i eto me ovdje sada, prihvaćam taj dio i ponovo pišem.
Naravno to nije jedini razlog pisanja, ali da je jedan od "većih" svakako je. It goes along with argumentom sistematiziranja i sređivanja misli.

Anyway, u to vrijeme "blog.hr" je bio in. Svi su ga imali i pisali all the shit they could think about, ali sada je nekako to više postao retro shit za nas nekolicinu - ono što je prije bio "mojblog" sada je zapravo svaki blog. Dijelomično je to
i zato jer su ljudi prešli na famozni tumblr i tu dolazimo do teme ovog posta - tv show "Girls".



Slika je preuzeta sa tumblra koji mi postaje redoviti izvor funny scena i slika iz serija i tako to.
(znam da je tumblr većini ljudi izvor drugačijih radosti, ali o tome nećemo ovdje xD)

Ugl. ovdje na slici vidite kraj jedne divne epizode loše serije zvane Girls (zašto sam skinuo cijelu sezonu nepitajte).
Ono što mene najviše frustrira u toj seriji što uz sav awkwardness, uz sve gluposti, ta likica sa lošim samopouzdanjem
ima odlične frendice, ide na preawesome partije i još, i još dobije tog zgodnog dečka as her boyfriend.
I mean; come on? I kako da ja sada nemam aluzije o tome kako ću ja jednog završiti na takvom nekom partiju (koji je for free i u RH) i kako ću ja jednog dana imati takvu osobu pored sebe koja je partijaner, weird und seksej? Kako?
To jednostavno nije fer. I ta frustracija nepravde jednostavno je morala biti izrečena tj. napisana. Ke god.
To bi praktički bilo to od mene;
Sada odoh učiti povijest za koju se fakat nadam da ću bar nešto i znati na ispitu. Wish me luck.
Adios, dušo čitalačka, hvala ti na čitanju i have a great day! ;)

p.s.
here's some good trash.
http://www.youtube.com/watch?v=9T2d_woxdLQ

Čudno je to

nedjelja , 03.02.2013.

...intrigantno; ma ludo je to sve; straaašno, diivno; pun sam ja takvih izraza, ispraznih i poneki put sa natruhom smisla, al' čak i tada je to povremeno, privremeno, ne-stalno jer većinu vremena ne znam što osjećam, što mislim, što radim;
bilo je jedno vrijeme, jedno predivno vrijeme kada sam znao što želim i kamo da idem. Sa tom ostavštinom se i sada vodim i zaista s vremena na vrijeme osjetim da je "true", ali ujedno da nije sve.

Loše je kada u tebi postoje one tri dimenzije u ogromnom raskoraku. Što govoriš, što misliš i što radiš, ali dulje vrijeme sam mislio da je to sasvim u redu jer svi to radimo zar ne? ...ne.
I onda sam pokušao to sve svesti na jedno; govorimo sam što sam mislio, a radio sam što sam mislio da sam mislio.
To je ispalo malo nespretno pošto moj mozak ne prati baš najbolje onaj kompleksni slijed, lol, bilo bi lijepo kada bi ga
barem zapamtio. Ne, Luka se izgubio i u tom klupku misli i radnja se baš više ne može snaći onako kako je to prije bilo.
But that's okay...ljudi smo, mijenjamo se - otvaramo se i zatvaramo, gradimo i rušimo i siguran sam da i ovo klupko
ima svoje mjesto u mom životu samo imam jednu preveliku-ogromnu-humangos! potrebu da se žalim, a to je nešto
što baš i ne volim raditi u krugu prijatelja (haha...but seriously I'm trying!) i onda ovo pisanje služi svojoj svrsi, no to sam vam već rekao jel'? (...) Ionako se stalno ponavljam u životu; I did it in the past and guess what future miserable me? You do the same.

Anyway, back to žaljenje. I tako u tom klupku teško je shvatiti što točno mislim, osjećam i sl...idem više nekako po nekom nadnaravnom instinktu i on mi kaže "now study", "now have fun", i tako dalje i tako dalje iii ne vodi to nigdje.
Nema onog smisla samog smisla, nego samo odlazak u još veću pustopoljinu i izgubljenost.
I tada jednostavno sjediš na krevetu, u svom stanu, u drugom gradu i razmišljaš kako jednostavno ne znaš.
Vrijeme prolazi, nedjelja će se pretvoriti u ponedjeljak a ti ćeš i dalje sjediti na krevetu, slušajući Neila kao pozadinu
tvog "ne znam".

I u tom trenutku kažeš sam sebi onu ispraznu koju toliko puta govoriš; "Čudno je to sve",
nasmiješ se tvoreći onaj osmijeh za kraj špice koji ti daje osjećaj da će sve biti u redu,
otvoriš laptop i nastaviš kliktati po bespućima interneta
until we meet again, dušo čitalačka.
adios! :)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.