...sa društvom, stanom, ljubavi and so on and so on, ali ako se i zapitam jesam li ikada bio sretan na bilo kojem od tih polja rekao bih da nisam. Oke, lažem...prijatelji su mi uvijek bili tu :)

Od kada sam u Zagrebu pokušavam pronaći što više ljude i upoznati ih, ali ako bi me se pitalo zbog čega,
odgovor bi bio; zato jer želim s nekim izaći. Haha...kako utilitaristički.
Činjenica je da kada sam došao ovdje već sam imao prilično dobru bazu prijatelja koju još uvijek imam
i koju zaista ne bih mijenjao, a jučerašnja večer mi je to i dokazala tj. jučerašnji osjećaj "uljeznosti" koju sam osjećao
na rođendanskom partiju.
Tipa ono, budeš pozvan u ekipu punu nepoznatih i onda sa tim istima jedva da razmijeniš par riječi "ozbiljnije" tematike i onda se samo pitaš "wtf am i doing here?". Baš...žalosno. :(
Ali najbolji dio slijedi sa istrčavanjem iz te zgrade gdje je bio parti, jurenje na 12-icu i odlazak Riječanima.
Bože mili...zaista su mi postali prepredragi ti ljudi i one večeri koje sam jednom davno smatrao "neispunjenim"
sada me ispune baš srećom i nekom bezbrižnošću i tada fakat shvaćam da sam se promijenio jer "ona potreba"
za izlascima, plesanjem kao jedinim ispušnim ventilom se smanjila na neku kvazi-normalnu razinu, a pojavila
se nova; ona za samo druženjem, pjevanjem, nabacivanjem gluposti, pa čak i za komentiranjem ljudi (lolić).
I onda još kada shvatim da imam na faxu ljude koji mi potencijalno mogu postati odlični prijatelji (i jednu koja već je),
pa dear Lord; ja sam sretan i to tu, u Zagrebu. Like LOL.

Druga stvar koju u Zagrebu još uvijek nisam pronašao jest "the perfect" stan, ako je to uopće moguće pronaći? xD
Tri put se već selio, a danas mi čak došlo da se odselim i 4x...i to tam' kod ovih Riječana - ulica dalje. Haha...kak' bi to bilo loly i fora :D Al' eto stanodavka me ipak razveselila, "Vidimo se u 7, pozz :)" napisala je što bi značilo da se ne ljuti.
Wo-ho. XD

A ljubav? Haha...ljubav. Da sam bar jednom i to doživio bilo bi lijepo, al' ajde nije to ni neki cilj koliko bi bilo lijepo
upoznati nekoga izvan "mrežnih stranica", zaljubiti se, imati kvazi-spoj i ono taj đir. Ma neka za tjedan dana napravi neku glupost i povrijedi i što god....barem bih imao tih tjedan dana. Eh...c'est la vie i to moj život.

Ma tko uopće može razmišljati o ičemu kada se mora učiti - rekli bi neki - ali ne ja. Ja pišem blogove i jadam se neko neki petnajstogodišnji emač na svojem blogić na ovom užasnom blogu koji je sporiji od reda u FER-u u 14h.
Al' ajde volim taj dio sebe koji nije odrastao, koji i dalje voli pisati, jadati se i razmišljati o životu koji nikada neće imati.
Sa kvazidepresijom odlazim u jad i čemer učenja Teorije, Sociologije i tako to.
Jer eto, ja sutra imam zadnji kolokvijić + usmeni. Oh jolly me!
Evo ti i pjesmica, dušo čitalačka!

Papa :)