Pred tri godine kada sam bio totalno izgubljen u ovom svijetu, kada nisam imao prijatelje osim onog jednog best frenda uputio sam se u ovaj internet-blog svijet. Iako je to jedno veliko prokletstvo bilo (i ostalo), to je značilo nešto ogromno u mom životu...
Onog trena kada sam počeo razmišljati i shvaćati svijet oko mene, krenuli su i problemi...počeo je pubertet!
Nisko ili ništa samopouzdanja, neznanje, depresivnost i osječajnost (nekako mi se to dvoje prije veoma često mješalo) sve to sam bio...počevši svoje misli bilježiti u ove čudnovate internet dnevnike, čitajuči vaše posteve, doživljaje, probleme...moj je život postao lakšim.
Na čudan sam način kroz svo ovo iskustvo dobio lažno samopuzdanje koje mi je pomoglo ignorirati loše ljude, kroz krščanstvo sam shvatio koliko je važno oprostiti tim istim ljudima i okaniti se mržnje i sve ovo mi je pomoglo da shvatim da je život tuga i sreća, patnja i radost...i da sam ja dijete sa dosta različitim stavom na život.
Kroz sve ove godine upoznao sam svakakve ljude i hvala svim onim ljudima koji su mi postali prijatelji ili možda da kažem prijateljice pošto večinu frendova su cure...da li bi se trebao zabrinuti? ...nije važno...

Samo želim reći prokleto HVALA svim ljudima koji su mi pomogli da postanem ovo što sam sada!

Hvala, hvala i hvala.

Ljudi ovo je 100. post!
Slijedeći post će napokon biti "ono nešto" drugačije...jer planiram nešto novo!
Do tada uživajte u ovom ljetu...budite zahvalni na životu kao što je sada mene puklo...

Pozdrav!

p,s.
post je sav zbunjen poput mojih misli u glavi, ali ovo sam jednostavno trebao prenijeti na blog.