Drugi dio su mogli pogledati samo neki ljudi.
A ovaj dio je napisan nakon svega izdogađanog, znate onaj low point kada vas jednostavno uhvati žalost...u kvadratnim zagradama je ono što sada mislim o svemu napisanome, a napisao sam ovo:

Opet ona ista rana, rupa u meni koja ako se prošiti, guta sve. Opet ju osjećam koliko god se ja trudio kontrolirati ili pak quite opposite ignorirati ju.
Štogod napravio, neuspijeva, ona će uvijek biti tu. Mislio sam "ja sam to rješio", ignorirati ga i ne vezati se uz njega...ali on mi je otac. A oca ne biraš...
Nisam mu rekao sve što mislim, možda zato jer to tajim i sam od sebe al' opet...eh, kao sanja sam sad.
[pitam se što sam mislio na ovo zadnje "kao sanja sam sad"]

Cijeli život on je ovakav, cijeli svoj život gledam ga pijanog. Oke sjećam se svog omiljenog trenutka, imao sam 3 godina kad me nosio na ramenima, a ja bio sav onakav "jeeeeeeej".
[nije li to predivno? Uvijek sam se čudio kako su djeca na početku tako slična: bezbrižna i nevina, a onda pogledajte molim vas kako smo svi ispali? Komplicirani, sami sebi radimo probleme i...isto smo smješni kao i kada smo se rodili. Prije bili smješni jer smo bili izgubljeni, radili nekontrolirane jednostavne radnje i face koji izgledaju kao smajlići, a sada jer smo izgubljeni, radimo najkompliciranije radnje, a i dalje radimo face koji izgledaju kao smajlići....pretty much the same, ha? ]

Sječam se onog novijeg što se dogodilo, učio me voziti auto [neuspješno afkors. xd]. Al' to su one rijetke uspomene... [Kroz jednu godinu on bi bio samo pola godine, a i manje, kući. Nije bio ovdje ni na mom rođenju. I to kužim...trebalo je zarađivati za ovu obitelj. Ali recimo danas, kada ima posao u Hrvatskoj i kada je svakog dana nakon 17h kući i dalje nemamo neki special odnos, al' ono on mi je otac.]

On mene voli, on tako kaže i ja mu vjerujem. Ali ja ne znam da li ja njega volim. Osjećam se loše upravo zbog toga...

(...jedan dio preskočen...)

Ne mogu sada reći "tata je kriv što smo ispali ovakvi". Ali moram reći da je na naše živote utjecao big time.
[...kako sve više razmišljam o ovome, danas, shvaćam da je istina ovo "tata je kriv što smo ispali ovakvi" samo ne u negativnom tonu u kakvom je ovo bilo napisano, već u pozitivnom, jer sve to je izgradilo i izgrađuje mene. Ali uvijek ću se pitati...što bi bilo da je bilo?]
Ah...nije se ni ispričao. Čak niti to! Iskreno nismo ni pričali puno al'...ah....A eto that's life, a sve što možeš jest nastaviti s životom u pozitivnom smjeru. I to je to. Idemo dalje!

Pozdrav! =)

[ovo je ono kada sami sebi govorite "sve će biti dobro" jer ti jednostavno to treba u životu i čak kada vam i nada i vjera pada u vodu uvijek sami sebe možete bodriti....]

Da....ovo je i jedan razlog zašto vodim ovaj blog, zašto pišem ove posteve....da raščistim ovo sam sa sobom. Zašto to objavljati?
Jer vjerujem da ima puno osoba na ovom planetu koji trebaju znati da se to ne događa samo njima...i zato jer je ovo istina. A ja često volim bježati od istine, svjesno ili nesvjesno...a to pokušavam popraviti.

Stoga...ljudi...adio!

p.s.
Što mislite o pisanju novog bloga na "trulajabuka.mojblog.hr"?
Tamo ću vjerojatno pisati ove 2off stvari", pričice, pjesmice, događaje, hobiji....the usual stuff.