be my escape...

petak, 09.09.2011.

A small tribute to Čakovec

Čakovec... ko bi reko da ću doć u taj mali grad kao jedna osoba i otić iz njega kao jedno potpuno drugačije i novo stvorenje. Postoji toliko faktora koji su me (pre)oblikovali u tom Čakovcu da ne znam ni gdje bi počela kad bi išla sve nabrajat. Sjećam se ljeta kad sam se preselila iz Osijeka u Čakovec. Stajala sam u kuhinji naslonjena na frižider, pričala s mamom i plakala. Kontala sam kako nemam blage zašto sam tu i zašto sam morala ostavit prijatelje koje sam jedva našla tamo, jer sam bila užasno povučeno i zatvoreno biće. „Hoćeš se vratit u Osijek?“ – to je bilo majkino pitanje. Iako sam u tom trenutku bila apsolutno u iskušenju da kažem da hoću, to naravno nisam napravila. Mislim da bi se prije pretukla nego, nakon sve drame seljenja i ostavljanja prijatelja, odlučila ipak vratit nazad i bit kukavica. Tako da ta opcija nije bila realna opcija. Naravno da sam ostala u Čakovcu. Sjećam se i prvog dana srednje u Čakovcu, kad sam krenula u treći razred jezične gimnazije. Roditelji su bili otišli na more i bili tamo prvih tjedan i pol mog školovanja u novoj školi. Ne sjećam se dal sam ikad bila više tjeskobna nego tad. Kontam da se tamo i tad počeo oblikovat moj racionalizirajući um. Da si nisam počela racionalno analizirat situaciju i smirivat samu sebe, mislim da bi ta ogromna tjeskoba bila daleko veća. Ali ono što sam počela lagano shvaćat tamo i tad je bilo to da se stvari nužno moraju mijenjat. Dakako, nisam to znala tamo i tad, ali ta spoznaja je kroz iskustvo postajala jasnija. Tu prvu večer kad sam se vratila iz škole nisam ni bila svjesna koliko će mi zakon bit slijedeće dvije godine u tom malom gradu, gdje mi je trebalo 5 minuta do škole pješke i 5 minuta do centra pješke – a živjela sam na izlazu iz grada.

Moram priznat da se nisam kontala s ljudima iz razreda predobro od početka. Ne znam u čem je finta, al uvijek mi treba ogromna masa vremena da se povežem s ljudima koji su samnom u razredu (bilo u školi, bilo na faksu, bilo u klubu (u razredu u klubu, da)), al zato ću izvan te grupe nać ljude u roku od odmah, gdje god došla (doduše, u Čakovcu sam tek počela otkrivat tu svoju karakternu crtu tako da mi je i tamo trebalo neko vrijeme da upoznam 'vanjske' ljude). Tako da je moja introvertna strana postajala sve jača i jača, s obzirom da sam bila sama većinu vremena. To je bilo vrijeme kad sam skoro potpuno prestala slušat bilo koju drugu vrstu glazbe osim kršćanskog repa. Vrlo formativno razdoblje, s obzirom da su njihovi liriksi vrlo duboka teologija koja me je počela zanimat sve više i više tad. Počela sam pisat – dakako, nekvalitetno, al pisala sam; raznorazne misli, gluposti koje su mi padale napamet, priče... to je bio način na koji sam analizirala i oblikovala svoje misli koje su bile kaotične. S obzirom da je prijateljstvima trebalo neko vrijeme da se počnu formirat, u tom se međuvremenu vrlo ojačala moja introvertnost i introspekcija. (također vjerujem da je sve što se događalo u tom razdoblju bilo razlog zašto sam se razvila u emocionalnog cripple-a, ali daleko od toga da je to sve bilo negativno. Zapravo je bilo više pozitivno nego negativno (zapravo više otrovno, nego škakljivo...)). Što je zanimljivo jest to da u sred tog okretanja u sebe, imala sam potrebu se i okrenut „prema van“, vjerujem iz čiste znatiželje i oduševljenja „novim“.

Ono što se dogodilo u Čakovcu, tj. nakon selidbe u Čakovec, bilo je to da sam u skladu s tim otkrivanjem novog, i „novim početkom“ , i tim svim „novim“ odlučila da želim ispunit svoju dugogodišnju želju – plesat hip hop. To je bio jedan od ključnih momenata u mom životu. Zbog toga sam počela gledat forume i naletila na ČK scenu, upoznala masu ljudi (on line doduše), saznala masu stvari , saznala za Tribe – udrugu za promicanje hip hop kulture, i zmeđu ostalog saznala gdje se mogu upisat hip hop ples. Na prvi trening sam otišla, čini mi se, prvi vikend 10. mjeseca 2006. Ne mogu opisat oduševljenje koje me počelo preplavljivat tad. To naravno nije bio nikakav super ogroman izvrstan klub. Par cura je radilo koreografije i plesalo. Al meni je to tad bio vrh vrhova. Iako sam bila totalno nesigurna u sebe, i išla protiv apsolutno svakog dotadašnjeg znanja o sebi, odlučila sam ne bit ograničena onim što je bilo prije. Bila sam u novom gradu i niko nije znao šta sam bila prije. Toliko mogućnosti se otvorilo i jednostavno sam ih prihvatila – dan danas ne znam odakle mi hrabrost za to. Nije dugo trebalo da se apsolutno totalno zaludim tim plesom. Tim više što sam dobila ponudu da vodim treninge pod Tribe-om, vrlo kratko nakon što sam počela trenirat. Iako sam se smatrala iznimno nedoraslom tom zadatku, prihvatila sam jer sam bila oduševljena cijelom stvari. Tribe je meni bio vrh vrhova. Cijeli svemir u minijaturi. Organizirali su partije, imali MC-jeve, writere, i onda sam i ja postala dio toga tim što sam vodila treninge hip hop plesa. Oduševljavala me ta „kultura“. Hip hop sam slušala cijeli život – uvjetno rečeno. Sjećam se scene iz trećeg razreda osnovne škole; sjedila sam s prijateljem ispred učionice dok je bio vjeronauk (jer nas dvoje jedini nismo išli na vjeronauk) i pričali o 2pacu. Mi smo bili jedini koji smo slušali to tad. Zanimljivo mi je da kad sad gledam klince u trećem razredu, kontam si kako još nisu svjesni ničega. A zapravo, mi smo tad vrlo duboko razgovarali o 2pacovoj glazbi i o tome šta nam se sviđa u repu. U trećem razredu osnovne sam imala možda 9 godina. U kojoj god sam glazbenoj i modnoj fazi bila kasnije u životu, šta god sam slušala, rep je uvijek bio prisutan. Ko što sam već napomenula, u Čakovcu sam počela slušat isključivo samo hip hop glazbu. I ples je također bio nešto što sam oduvijek voljela. Još dok sam trenirala gimnastiku najdraža sprava mi je bila parter. Ples je bio nešto što sam naprosto morala radit. Vrlo skoro sam otkrila koliko mi je udobno u tom okruženju („hip hop plesa“). Kroz to sam se počela otvarat prema van. Osim što mi se zbog intenzivnih treninga cijela konstitucija promjenila, počela sam i upoznavat masu ljudi. Također sam i počela „izlazit“. Plesanje u krugu s legicama je bilo nešto sasvim novo mojoj 16 ili 17godišnjoj sebi, al mi je totalno odgovaralo. Taj osjećaj bivanja „vani“, u nekom klubu (koji nikad zapravo nije bio klub nego uvijek kafić koji je imo praznog prostora u kojem se plesalo), s legicama je posto nešto o čem sam bila ovisna. Iako se to mojim roditeljima nije nikako sviđalo, moji petkovi i subote navečer su bili provedeni vani. U početku je to „vani“ značilo stvarno odlazak u „In“ (tako se zvao taj „klub“) i bivanje tamo, ali kako su se moja poznanstva širila i prijateljstva s curama produbljivala, tako su ti izlasci van postajali i jednostavno višenje ispred Centra za kulturu, ili điranje po gradu (uvijek jedno-te-isti krug), ili bilo šta slično. Kasnije se to „višenje“ ispred CZKa pretvorilo u plesanje ispred CZKa. Jednom kad sam otkrila koliko zapravo mogu postić ako se ne bojim svih i svega, i ako si dopustim da ne budem nesigurna – jer nisam imala zašto bit nesigurna – naprosto sam došla u „zonu“. Nije više postojala neka granica onoga što sam mogla ili nisam mogla. Počela sam radit ono što sam htjela – u smislu, ostvarivat ono o čemu sam do tad mogla samo maštat. Naučila sam kako pobjedit svoj strah od ljudi, same sebe, čega god, i kako dobit nešto od trenutnog života.

Počela sam se izgrađivat iznutra karakterno, i izvana „socijalno“. I dan danas tvrdim da je za to odgovoran prije svega ples. On me uveo u cijelu jednu novu sferu ljudi, ideja, želja i težnji, i što je bitnije, dao mi da ostvarim te želje i težnje. To mi je podiglo samopouzdanje i dalo novi stav prema sebi, svojim mogućnostima i prema mom odnosu s drugima.
To se odrazilo prije svega u tome što sam oko sebe skupila jednu grupicu zakon ljudi. Upoznala sam i sprijateljila se s mnogo zakon ljudi u tom gradu, i doživjela svega i svačega, ali ta mala grupica je ostala samnom.
Tri djevojke s kojima sam provodila više manje svo svoje slobodno vrijeme je bila totalno otkriće za mene, koja dotad još nisam imala iskustvo „bliskog društva“ kao takvog. Ta podrška „čopora“ je bila od neopisive važnosti za cijeli proces mog oblikovanja i rasta. Bez njih vjerojatno nebi uspjela napravit sve to što sam zamislila i htjela. S te tri djevojke sam ostvarila jedan od svojih tinejdžerskih snova – imala sam svoj „crew“, zajedno smo trenirale, provodile večinu slobodnog vremena zajedno, imale nastupe sve po svuda, i postepeno postale poznate u gradu i oklici. Kroz to što sam imala s njima, što smo zajedno stvorile, smo upoznale još jednu masu ljudi sa svih strana.
Ono što mi iskače cijelo vrijeme dok ovo pišem, a što sam već spomenula, je ta sloboda koju sam dobila, postigla, štogod. Ako je bio neki parti negdje, dogovorile smo se i išle smo. U Varaždin, Novi Marof... Veliku Goricu. Išle smo. Nije bilo možda, ili ne znam, jednostavno smo išle. Ako je trebalo nastupat negdje, bile smo tamo. Nismo dobivale pare za to, al smo uživale svaki put na naš poseban mali način. Slavile smo rođendane također na svoj poseban mali način, tako da smo se šarale s flomasterima po faci, pile kolu, žvakale čungalunge, kupovale si besmislene poklone i provodile mnogo vremena zajedno. Sve te stvari su mi otvorile jedan skroz drugi svijet malih kreativnih mogućnosti koji sam dotad poznavala samo kroz maštu.

Često puta sam si kontala da se ništa od tog nebi dogodilo da sam živjela bilo gdje drugdje. Čakovec je bio savršeno malo mjesto za sve ono što se trebalo dogodit. Za jedan mali tinejdžersko-filmski život, tako reć. I kao svaki dobar tinejdžerski film, i moj čakovečki film je imao svoje romantične ups and downs. Neke od tih situacija su bile izlječene tek kad sam otišla studirat u Zagreb. Očito je za neke stvari bilo potrebno mnogo više mjesta nego što je Čakovec mogao pružiti. To se naravno pokazalo istinitim na više razina, ne samo na toj romantičnoj. Sve što se u Čakovcu oblikovalo, bilo je iznimno dobra podloga za ono što me u čekalo u Zagrebu (a i mnogo dalje od Zagreba). I mislim da mogu reć, opet sa sigurnošću, da su se stvari odvrtile tako kako su se odvrtile baš zbog Čakovca. To je, dakako, jedna banalna istina, jer, čini mi se da svi znamo da je u životu jedna stvar uvijek uzrokovana drugom. Al ipak, htjela bi na trenutak stavit na stranu tu banalnost i dat „credit“ Čakovcu, jer ga zaslužuje. Samo, da se razumijemo, ne govorim ovdje o Čakovcu koji je na karti, glavnom gradu Međimurske županije, i ne govorim o Čakovčanima općenito; govorim o mom Čakovcu. O onom gradiću koji me tako lijepo dočekao i svojom pojavom mi otvorio vrata za mnogo toga, iako sam ga u početku prosuđivala po tome što sam doživljavala od njegove „vanjštine“. S vremenom sam ga doživjela drukčije. Vjerojatno baš iz tog razloga jer sam tamo postala nešto drugo od onoga što sam bila do tad. Iz jednog odbojnog međimurskog grada, postao je nešto moje. Upoznali smo se malo bolje, i shvatila sam da je i on mnogo više od onoga što se vidi na van. Iskreno vjerujem da je i on uživao u mom društvu isto onoliko kolko i ja u njegovom. I volim vjerovat da sam i ja barem malo promjenila, preoblikovala njegovu dušu.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv