be my escape...

subota, 10.12.2011.

Kako pustit prošlost?

Kako pustit prošlost?
Previše me proganja ono prošlo. Prošlo svršeno, da budem točna. Barem se čini da je svršeno, da je gotovo. U glavi mi se već neko vrijeme vrti pjesma, koju smatram tematskom pjesmom ovog razdoblja svog života, koja kaže „I used to rule the world, seas would rise when I gave the word, now in the morning I sleep alone, sweep the streets I used to own.“ Razmišljam kako je malo tužno i tinejdžersko-filmski da jedna 22-godišnja osoba tuguje za prošlim vremenima. Kao da više ne postoji sutra, budućnost, nego samo nostalgična sjećanja. Daleko od toga da nisam svjesna da postoji (ako Bog da) budućnost koja će se tek dogoditi i koja u sebi nosi nove uspjehe ili što god, ali kad stojiš u praznini, ne vidiš ništa od tog. Jedine slike koje razlikuju nešto od ničega – te praznine – su slike prošlosti. Te slike postanu prestvarne i na trenutak zaboraviš da više nisi tamo, i da ta prošlost više, tako reć, nije stvarna. Zatim se naglo vratiš u stvarnost, u prazninu, ili bolje – u svoj mali stan iz kojeg vidiš u tuđe prozore, i svi kao da nešto rade; kao da planiraju, ispunjavaju, kreću se; a ti sjediš uz prozor, fokusiran na tuđe prozore, leđima okrenut svojoj vlastitoj maloj stvarnosti. Kad se sve drugo čini tako puno bolje. Možda ne toliko bolje, koliko važnije. I odjednom, kao da je sve to što si ikad napravio, postigao, izgradio, kao da više ničeg od toga nema. Ne samo da nema, nego kao da nikad nije ni postojalo. Više ne znaš tko si. Sve stvari koje su te nekad definirale pred drugima, a i pred sobom samim, više nisu. Ljudi koji su te nekad zbog tih stvari poznavali, sad te više ne poznaju, ili te možda ne žele poznavat, jer više nisi u korak s njihovim idejama. Gdje gledat tad?
Kako iz sjećanja izvući najbolje, i ne zarobit se u njih, u trenucima kad se čini da su ti sjećanja jedina stvarnost? Kako se redefinirat kad ne želiš pustit, ili ne znaš kako, i kad se nalaziš u nečemu poput vakuma? Kako je moguće usudit se okrenut leđa prošlosti i vjerovat da će, iako ne vidiš nikakve uspjehe u sebi, ni vrijednosti, ova neobećavajuća praznina otkrit smisao kad se suočiš s njom?

petak, 09.09.2011.

A small tribute to Čakovec

Čakovec... ko bi reko da ću doć u taj mali grad kao jedna osoba i otić iz njega kao jedno potpuno drugačije i novo stvorenje. Postoji toliko faktora koji su me (pre)oblikovali u tom Čakovcu da ne znam ni gdje bi počela kad bi išla sve nabrajat. Sjećam se ljeta kad sam se preselila iz Osijeka u Čakovec. Stajala sam u kuhinji naslonjena na frižider, pričala s mamom i plakala. Kontala sam kako nemam blage zašto sam tu i zašto sam morala ostavit prijatelje koje sam jedva našla tamo, jer sam bila užasno povučeno i zatvoreno biće. „Hoćeš se vratit u Osijek?“ – to je bilo majkino pitanje. Iako sam u tom trenutku bila apsolutno u iskušenju da kažem da hoću, to naravno nisam napravila. Mislim da bi se prije pretukla nego, nakon sve drame seljenja i ostavljanja prijatelja, odlučila ipak vratit nazad i bit kukavica. Tako da ta opcija nije bila realna opcija. Naravno da sam ostala u Čakovcu. Sjećam se i prvog dana srednje u Čakovcu, kad sam krenula u treći razred jezične gimnazije. Roditelji su bili otišli na more i bili tamo prvih tjedan i pol mog školovanja u novoj školi. Ne sjećam se dal sam ikad bila više tjeskobna nego tad. Kontam da se tamo i tad počeo oblikovat moj racionalizirajući um. Da si nisam počela racionalno analizirat situaciju i smirivat samu sebe, mislim da bi ta ogromna tjeskoba bila daleko veća. Ali ono što sam počela lagano shvaćat tamo i tad je bilo to da se stvari nužno moraju mijenjat. Dakako, nisam to znala tamo i tad, ali ta spoznaja je kroz iskustvo postajala jasnija. Tu prvu večer kad sam se vratila iz škole nisam ni bila svjesna koliko će mi zakon bit slijedeće dvije godine u tom malom gradu, gdje mi je trebalo 5 minuta do škole pješke i 5 minuta do centra pješke – a živjela sam na izlazu iz grada.

Moram priznat da se nisam kontala s ljudima iz razreda predobro od početka. Ne znam u čem je finta, al uvijek mi treba ogromna masa vremena da se povežem s ljudima koji su samnom u razredu (bilo u školi, bilo na faksu, bilo u klubu (u razredu u klubu, da)), al zato ću izvan te grupe nać ljude u roku od odmah, gdje god došla (doduše, u Čakovcu sam tek počela otkrivat tu svoju karakternu crtu tako da mi je i tamo trebalo neko vrijeme da upoznam 'vanjske' ljude). Tako da je moja introvertna strana postajala sve jača i jača, s obzirom da sam bila sama većinu vremena. To je bilo vrijeme kad sam skoro potpuno prestala slušat bilo koju drugu vrstu glazbe osim kršćanskog repa. Vrlo formativno razdoblje, s obzirom da su njihovi liriksi vrlo duboka teologija koja me je počela zanimat sve više i više tad. Počela sam pisat – dakako, nekvalitetno, al pisala sam; raznorazne misli, gluposti koje su mi padale napamet, priče... to je bio način na koji sam analizirala i oblikovala svoje misli koje su bile kaotične. S obzirom da je prijateljstvima trebalo neko vrijeme da se počnu formirat, u tom se međuvremenu vrlo ojačala moja introvertnost i introspekcija. (također vjerujem da je sve što se događalo u tom razdoblju bilo razlog zašto sam se razvila u emocionalnog cripple-a, ali daleko od toga da je to sve bilo negativno. Zapravo je bilo više pozitivno nego negativno (zapravo više otrovno, nego škakljivo...)). Što je zanimljivo jest to da u sred tog okretanja u sebe, imala sam potrebu se i okrenut „prema van“, vjerujem iz čiste znatiželje i oduševljenja „novim“.

Ono što se dogodilo u Čakovcu, tj. nakon selidbe u Čakovec, bilo je to da sam u skladu s tim otkrivanjem novog, i „novim početkom“ , i tim svim „novim“ odlučila da želim ispunit svoju dugogodišnju želju – plesat hip hop. To je bio jedan od ključnih momenata u mom životu. Zbog toga sam počela gledat forume i naletila na ČK scenu, upoznala masu ljudi (on line doduše), saznala masu stvari , saznala za Tribe – udrugu za promicanje hip hop kulture, i zmeđu ostalog saznala gdje se mogu upisat hip hop ples. Na prvi trening sam otišla, čini mi se, prvi vikend 10. mjeseca 2006. Ne mogu opisat oduševljenje koje me počelo preplavljivat tad. To naravno nije bio nikakav super ogroman izvrstan klub. Par cura je radilo koreografije i plesalo. Al meni je to tad bio vrh vrhova. Iako sam bila totalno nesigurna u sebe, i išla protiv apsolutno svakog dotadašnjeg znanja o sebi, odlučila sam ne bit ograničena onim što je bilo prije. Bila sam u novom gradu i niko nije znao šta sam bila prije. Toliko mogućnosti se otvorilo i jednostavno sam ih prihvatila – dan danas ne znam odakle mi hrabrost za to. Nije dugo trebalo da se apsolutno totalno zaludim tim plesom. Tim više što sam dobila ponudu da vodim treninge pod Tribe-om, vrlo kratko nakon što sam počela trenirat. Iako sam se smatrala iznimno nedoraslom tom zadatku, prihvatila sam jer sam bila oduševljena cijelom stvari. Tribe je meni bio vrh vrhova. Cijeli svemir u minijaturi. Organizirali su partije, imali MC-jeve, writere, i onda sam i ja postala dio toga tim što sam vodila treninge hip hop plesa. Oduševljavala me ta „kultura“. Hip hop sam slušala cijeli život – uvjetno rečeno. Sjećam se scene iz trećeg razreda osnovne škole; sjedila sam s prijateljem ispred učionice dok je bio vjeronauk (jer nas dvoje jedini nismo išli na vjeronauk) i pričali o 2pacu. Mi smo bili jedini koji smo slušali to tad. Zanimljivo mi je da kad sad gledam klince u trećem razredu, kontam si kako još nisu svjesni ničega. A zapravo, mi smo tad vrlo duboko razgovarali o 2pacovoj glazbi i o tome šta nam se sviđa u repu. U trećem razredu osnovne sam imala možda 9 godina. U kojoj god sam glazbenoj i modnoj fazi bila kasnije u životu, šta god sam slušala, rep je uvijek bio prisutan. Ko što sam već napomenula, u Čakovcu sam počela slušat isključivo samo hip hop glazbu. I ples je također bio nešto što sam oduvijek voljela. Još dok sam trenirala gimnastiku najdraža sprava mi je bila parter. Ples je bio nešto što sam naprosto morala radit. Vrlo skoro sam otkrila koliko mi je udobno u tom okruženju („hip hop plesa“). Kroz to sam se počela otvarat prema van. Osim što mi se zbog intenzivnih treninga cijela konstitucija promjenila, počela sam i upoznavat masu ljudi. Također sam i počela „izlazit“. Plesanje u krugu s legicama je bilo nešto sasvim novo mojoj 16 ili 17godišnjoj sebi, al mi je totalno odgovaralo. Taj osjećaj bivanja „vani“, u nekom klubu (koji nikad zapravo nije bio klub nego uvijek kafić koji je imo praznog prostora u kojem se plesalo), s legicama je posto nešto o čem sam bila ovisna. Iako se to mojim roditeljima nije nikako sviđalo, moji petkovi i subote navečer su bili provedeni vani. U početku je to „vani“ značilo stvarno odlazak u „In“ (tako se zvao taj „klub“) i bivanje tamo, ali kako su se moja poznanstva širila i prijateljstva s curama produbljivala, tako su ti izlasci van postajali i jednostavno višenje ispred Centra za kulturu, ili điranje po gradu (uvijek jedno-te-isti krug), ili bilo šta slično. Kasnije se to „višenje“ ispred CZKa pretvorilo u plesanje ispred CZKa. Jednom kad sam otkrila koliko zapravo mogu postić ako se ne bojim svih i svega, i ako si dopustim da ne budem nesigurna – jer nisam imala zašto bit nesigurna – naprosto sam došla u „zonu“. Nije više postojala neka granica onoga što sam mogla ili nisam mogla. Počela sam radit ono što sam htjela – u smislu, ostvarivat ono o čemu sam do tad mogla samo maštat. Naučila sam kako pobjedit svoj strah od ljudi, same sebe, čega god, i kako dobit nešto od trenutnog života.

Počela sam se izgrađivat iznutra karakterno, i izvana „socijalno“. I dan danas tvrdim da je za to odgovoran prije svega ples. On me uveo u cijelu jednu novu sferu ljudi, ideja, želja i težnji, i što je bitnije, dao mi da ostvarim te želje i težnje. To mi je podiglo samopouzdanje i dalo novi stav prema sebi, svojim mogućnostima i prema mom odnosu s drugima.
To se odrazilo prije svega u tome što sam oko sebe skupila jednu grupicu zakon ljudi. Upoznala sam i sprijateljila se s mnogo zakon ljudi u tom gradu, i doživjela svega i svačega, ali ta mala grupica je ostala samnom.
Tri djevojke s kojima sam provodila više manje svo svoje slobodno vrijeme je bila totalno otkriće za mene, koja dotad još nisam imala iskustvo „bliskog društva“ kao takvog. Ta podrška „čopora“ je bila od neopisive važnosti za cijeli proces mog oblikovanja i rasta. Bez njih vjerojatno nebi uspjela napravit sve to što sam zamislila i htjela. S te tri djevojke sam ostvarila jedan od svojih tinejdžerskih snova – imala sam svoj „crew“, zajedno smo trenirale, provodile večinu slobodnog vremena zajedno, imale nastupe sve po svuda, i postepeno postale poznate u gradu i oklici. Kroz to što sam imala s njima, što smo zajedno stvorile, smo upoznale još jednu masu ljudi sa svih strana.
Ono što mi iskače cijelo vrijeme dok ovo pišem, a što sam već spomenula, je ta sloboda koju sam dobila, postigla, štogod. Ako je bio neki parti negdje, dogovorile smo se i išle smo. U Varaždin, Novi Marof... Veliku Goricu. Išle smo. Nije bilo možda, ili ne znam, jednostavno smo išle. Ako je trebalo nastupat negdje, bile smo tamo. Nismo dobivale pare za to, al smo uživale svaki put na naš poseban mali način. Slavile smo rođendane također na svoj poseban mali način, tako da smo se šarale s flomasterima po faci, pile kolu, žvakale čungalunge, kupovale si besmislene poklone i provodile mnogo vremena zajedno. Sve te stvari su mi otvorile jedan skroz drugi svijet malih kreativnih mogućnosti koji sam dotad poznavala samo kroz maštu.

Često puta sam si kontala da se ništa od tog nebi dogodilo da sam živjela bilo gdje drugdje. Čakovec je bio savršeno malo mjesto za sve ono što se trebalo dogodit. Za jedan mali tinejdžersko-filmski život, tako reć. I kao svaki dobar tinejdžerski film, i moj čakovečki film je imao svoje romantične ups and downs. Neke od tih situacija su bile izlječene tek kad sam otišla studirat u Zagreb. Očito je za neke stvari bilo potrebno mnogo više mjesta nego što je Čakovec mogao pružiti. To se naravno pokazalo istinitim na više razina, ne samo na toj romantičnoj. Sve što se u Čakovcu oblikovalo, bilo je iznimno dobra podloga za ono što me u čekalo u Zagrebu (a i mnogo dalje od Zagreba). I mislim da mogu reć, opet sa sigurnošću, da su se stvari odvrtile tako kako su se odvrtile baš zbog Čakovca. To je, dakako, jedna banalna istina, jer, čini mi se da svi znamo da je u životu jedna stvar uvijek uzrokovana drugom. Al ipak, htjela bi na trenutak stavit na stranu tu banalnost i dat „credit“ Čakovcu, jer ga zaslužuje. Samo, da se razumijemo, ne govorim ovdje o Čakovcu koji je na karti, glavnom gradu Međimurske županije, i ne govorim o Čakovčanima općenito; govorim o mom Čakovcu. O onom gradiću koji me tako lijepo dočekao i svojom pojavom mi otvorio vrata za mnogo toga, iako sam ga u početku prosuđivala po tome što sam doživljavala od njegove „vanjštine“. S vremenom sam ga doživjela drukčije. Vjerojatno baš iz tog razloga jer sam tamo postala nešto drugo od onoga što sam bila do tad. Iz jednog odbojnog međimurskog grada, postao je nešto moje. Upoznali smo se malo bolje, i shvatila sam da je i on mnogo više od onoga što se vidi na van. Iskreno vjerujem da je i on uživao u mom društvu isto onoliko kolko i ja u njegovom. I volim vjerovat da sam i ja barem malo promjenila, preoblikovala njegovu dušu.

srijeda, 11.05.2011.

14 days of Istanbul

So, what to say? I definitely have a new goal – to go to Istanbul again.
I don't think it's possible to compress everything that happened into a few sentences, so the biggest part of the Istanbul experience shall remain unsaid and simply felt (*read with a poetic voice). However, something needs to be said about the whole thing, and I definitely have the need to write something down, so I’ll share it with “to whom it may concern”.

First things first, the reason for going to Istanbul in the first place was to attend a two week intensive program in Intercultural Theology and Interreligious Studies. The first part of the program was a conference of the ESITIS (European Society for Interbla bla bla) and the topic was “The Study of Religions in a Changing Europe: Integrity, Translation & Transformation”, and it lasted 3 days. The second part was the actual student program, and the topic was “Translating God(s): Islam and Christianity in South East Europe”. We arrived in Istanbul on April 25th. The conference began on the next day.

The first night was awesome. Not the night itself, but the evening. Our plane landed somewhere around 6pm, and we had to get to the hotel somehow. The hotel was located on the Asian side of Istanbul. The airport was on the European side. Everything was in Turkish. People were speaking only Turkish. We had some instructions how to get to the hotel, some names were written but we couldn’t really tell they were pronounced. So, finding a bus to the Asian side was exciting. The 7 of us, all from the Irish School of Ecumenics – one Irish, two Americans, one Sri Lankan, one Latvian, one Greek and I. So, among us, we spoke at least 5 languages, and none of those were helpful. We took one of the buses that were going somewhere. Luckily, it was the bus we needed. We had to get off at the last stop. Funnily enough, the last stop was somewhere in the middle of the road; a construction site on one side, huge buildings on the other side. So, after about half an hour of driving with that bus, we got off in the middle of nowhere. By that time, my introverted side was feeling pretty stressed out, and intimidated by the hugeness of the city. As we were driving from the European to the Asian side, we saw dozens of huge buildings being built all over the place, a billion houses, the traffic was chaos (there will be more talk about this a bit later) ... I was stressed. Anyway, we got off the bus and got two cabs. Giving the address and arranging the price for the fare was exciting, since no one spoke English. In the end they understood us; we got into the cabs, and were at the hotel in a few minutes. That cab ride was awesome... the guy didn’t speak English of course, but he spoke some German. There were two of us in the cab who also knew some German, however, his German was basically Turkish. So, that wasn’t much help. But it was fun trying very hard to remember how to say “telephone” in German. ... we got to the hotel. It was a really nice hotel as far as I’m concerned. The funnest part, was the fact that it was in an older neighbourhood that looked a bit like the slums. Anyways, the hotel staff was amazing. Such nice people. We made friends with one of the waiters, Cem (read as Gem). He got a crush on Carrie, one of the girls from our group, so we got free cake, fruit and very nice service.

Also, one of the fun parts of that hotel was that there was always something going on in the restaurant during dinner time. One evening, we went down to have dinner and there was a wedding. A Turkish wedding... amazing stuff. Great music – oriental sounds, reggaeton beats, and the voice... and it sounds nothing like Serbian turbo folk. It was actual, genuine music. And the people were loving it. We were loving it too, because it was way fun. That was one of the funnest evenings.

Since we had classes every day from 9am – 6:30pm, and we had to leave the hotel at 8:10, I made a routine of getting up at 6:30 and going down to the lobby to have coffee. I made friends with the guy who was working there. He spoke no English, I spoke no Turkish. But, as Croatia was one of the countries (partly) under the Ottoman Empire, we share some words. It is handy that some of those words are “Kava” and “Čaj” (coffee and tea). The thing with their coffee is that they don’t use actual milk, it’s always powdered milk. Don’t remember when was the last time I used that – well, except for the fact that I’ve been drinking it for the past two weeks. Anyways, after I was down there having coffee a few days, the guy asked my name (at least I think he did...), and so we were officially introduced. After that he told me he loved me (true story) and then we started laughing. I’m guessing that was the only thing he knew how to say in English.

But those kinds of things weren’t that unusual. We were getting compliments all around. Trips to the bazaars were the best. There is a Spice bazaar and the Grand bazaar (http://en.wikipedia.org/wiki/Spice_Bazaar,_Istanbul, http://en.wikipedia.org/wiki/Grand_Bazaar,_Istanbul). First we went to the Spice bazaar. As soon as we walked in guys were trying to get us to buy the stuff they were selling. We got hugs, kisses, Turkish delight, small roses, pictures with the sales guys, evil eyes (good luck charms) and a whole bunch of compliments and nicknames (Charlie’s angels, Spice girls and such). We also went to the Old bazaar. Much smaller than the previous two, but amazing as well. One of the girls wanted to buy a jacket, so we got into a leather jacket store. The man who was working there was absolutely amazing. We stayed there for about half an hour, he gave us tea because it’s their custom to invite people for tea, and we chatted. We came back there another day again for another leather jacket, and we got tea again. Some of us haggled a bit; some of us weren’t brave enough to haggle. But anyways, the whole bazaar-experience was amazing. I think that we got lost at one point in the Grand bazaar. It is huge. Turkish delight everywhere and people were just handing it to us to “try”. I did not like that stuff before, but now I love it. The same goes for baklava, their most famous desert. We had it everywhere. Walks through the bazaars were the best, partly because of the lines the sales people use to get you to buy in their place. It’s all about being the most inventive, and attracting most attention. Because pretty much everything they’re selling is the same everywhere, just the prices vary. So we heard all kinds of lines. From “I know you. I saw you on tv. Miss universe.” (that guy actually didn’t want us to buy anything, he just said it for the sake of saying it), to “Are you looking for me?”, and of course all kinds of “Are you from ...?” where they’re trying to start a conversation. I got greeted with “Hola” most of the time and was asked on various occasions if I was from Spain, Argentina or Brazil. The best thing, speaking superficially, about Istanbul is the amount of good looking people, namely guys, who dress normally. No offence to Irish people, but the fashion here is to die for. And not in a positive way. I kept finding myself surprised by the normality of the clothes and generally looks of people. So many good-looking guys... and that is an objective fact confirmed by many.

Another interesting experience was sitting in a really Turkish open cafe in the Old bazaar, and smoking nargile (http://camlkk.comze.com/images/nargile.jpg412acc8d-4e88-42ce-8732-841c5782cde0Large.jpg). It was the first time I smoked anything, and I believe it was the last. I had a terrible headache the next day. But it was still a fun experience.

In one of our randomly-walking-into-random-shops moments, we (us three girls) went into a carpet shop (those were everywhere). The sales guy spoke real good English, and was really stylish and sophisticated. He knew we weren’t going to buy anything but he still showed us around, told us stories about carpet- and kilim-making, told us how to buy carpets, what to look for etc. And he showed us some amazing pieces of artwork. One was a really small carpet, which took 10 or so years to make and had 400 knots on a square inch. It actually looked like a real painting.

All the bazaars and site-seeing was on the European side. So we took the ferry several times. When you’re on the ferry looking over at the coast, it’s impossible to see an end to the city. As far as your eye can see you see buildings, mosques, houses. It’s absolutely enormous. Oh yes, so mosques. ... they are everywhere. One of the most amazing things was hearing the call to prayer for the first time from the minaret. It was 9:30, we were in our room, it was cold outside and the sky was kind of reddish. And suddenly we heard the call. It sounds like when the liturgy is sung, except this is in Arabic and has a more oriental melody. Great stuff.

The first morning after we arrived, a few of us went to walk around the neighbourhood a bit. A few minutes walking and we found a burek place. Of course we bought some. And to all you Croats and the likes who like to say that burek with cheese is not burek, take it up with the people who invented it! ... anyways, it was great.

We had breakfast in the hotel everyday – boiled eggs, feta cheese, tomatoes, cucumbers, huge bowls of black and green olives, jam, butter and coffee with powdered milk every day for two weeks. We had lunch on campus where we had classes. It was cafeteria food – enough said. After a while some of us just started going to a nearby Starbucks instead of lunch. And we had dinner back at the hotel or the hotel area. First we always had dinner in the hotel but then we discovered a small local kebap joint. Great people. Didn’t speak a word of English. Menus were all in Turkish. But we had amazing food there. It became our place. And by the end of the trip, we were friends with the guys there and took a picture with them before we left.

Another amazing thing was seeing the Blue Mosque at night. It was like being in Disney’s Aladdin. And of course, seeing the enormous Aja Sofia from the inside. Christian and Muslim symbols all around the place. The best part of seeing that place was imagining its history. I think that if I have had time, I would have just sat there and started inventing and writing stories about the place.

Oh yes, and to mention the traffic. It was simply amazing to see people drive there. If there is one city that I wouldn’t want to drive in, that would be Istanbul. It was chaos. Honking all the time. All the time. For nothing. I saw people honk for no apparent reason. Cab rides were always playing with death, but were always fun. But the funny thing, those people did not seem frustrated at all. They were on top of things all the time. It was chaos, but they function like that.

It is an amazing city. It was so nice to be there. On the one hand, it was like nothing I’ve ever seen or experienced before. On the other hand, it reminded me so much of my childhood in Croatia. I can’t define it. It is obviously a cosmopolitan city, but in the same time it is not western. The kids play in the streets. People are friendly, interested in other people, most of the businesses are owned by families so there is always a bunch of people in restaurants and shops that serve you and make buying earrings/having dinner/coffee/etc an amazing experience. The feeling there was good.

The conference itself was a somewhat different story. The experience was definitely a good one. Although if I had to say what I learned there I don’t think I’d be able to answer concretely. There were definitely some good lectures and presentations. Some great people as well. However, there was also a bunch of “what the hell am I doing here?” moments. As well as “what is this all about?” moments. And the likes... However, the whole thing just made me realize a bit more what a big place the world actually is, and how it’s not easy to answer some questions and it never will be. I have been displaced once again. But, I think that is the best thing that could have happened. Being displaced is the worst feeling. Not being able to hold on, seeing how things that were once so sure just are now starting to dissolve. However, I’m thinking it’s the best place to be at.

14 days of Istanbul went by really fast. Although, at certain points of the day, namely around 5pm when the last lecture of the day was starting, it always seemed as if time was standing pretty still. But generally, it went by fast. I had loads of fun with the amazing people of the ISE. I kept seeing Croatian words all over the place, which was cool. The mentality was familiar. I think that was the reason that on various occasions I simply started speaking in Croatian to my English speaking friends. My English got so much worse in those couple of weeks. Partly because I was listening to all kinds of accents, and partly because we had our own internal jokes that required us speaking with weird accents and completely without grammar. It was fun. Think this was the best trip I have ever been on.
Istanbul, the city on two continents; the city of mosques, bazaars, chaos, lights, endless houses and buildings, friendly and good looking people, history, art, genuinity... ah... I sound like tourist. But I’ll definitely remember Istanbul as a city of all those things. And I will go back there some day.

subota, 06.11.2010.

Boje

Millijardu misli mi prođe kroz glavu, al jedna se uvijek vrati.
Više nije tako toplo. Jutros je pao već treći mraz, hladno je. I roze, mekane papučice na mojim nogama upućuju na istu stvar. Sunce me sve rijeđe posjećuje. Nekad prođe i par dana, a da mi se ne javi uopće ili prođe skroz na brzinu, bez da mi išta kaže. Znam da to tako ide, da radi nešto drugo i da ga neću vidjet tako često, al fali mi. Ne toliko zbog toga što je hladno trenutno, nego jer me veselo podsjećalo na neke druge dane. A sad kad ga nema, sad me njegov nedostak podsjeća na te iste dane, samo ne više tako veselo. Jer više nije toplo. Hladno je. I roze, mekane papučice na mojim nogama upućuju na istu stvar. Hladnoća znači da je prošlo već dosta vremena od toplog. Zelena trava me podsjeća na zelene borove, al žuto-crveno lišće me podsjeća na zimzelene borove. I nije više tako veselo. Da se razumijemo, nekako je veselo, samo ne na onaj topao, zelen, žut, crven, plav način. Šteta što sve zelene nisu iste zelene, što sve crvene nisu iste crvene i što sve plave nisu iste plave. Al ipak, možda je to dobro. Možda zaboravim na toplo i nađem veselje u hladnom. Zaboravim zeleno, žuto, crveno, plavo i nađem ono veselje u zelenom, žutom, crvenom i plavom. Pa onda jednom, kad se krug zatvori, možda shvatim da sve ima svoju čar i vrijeme – u svoje vrijeme.

nedjelja, 31.10.2010.

Dan Reformacije

31.10.1517. je Martin Luther pisao nadbiskupu Meinza i Magdeburga protiv indulgencija (prodavanja oprosta), koje su se prodavale da bi se skupio novac za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu. Taj dan se slavi kao dan Reformacije (u predaji, dan kad je Luther zakucao 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu).

Danas sam bila u Luteranskoj crkvi u Dublinu. Inače se liturgija odvija na njemačkom, ali jednom mjesečno (i vjerojatno danas iznimno) se održava na engleskom. Prva stvar koju mi je bilo iznimno vidjet je da je liturgiju, i euharistiju također, vodila žena. Naime, luterani prakticiraju ređenje žena kao sasvim normalnu stvar. Nama nekima je to još uvijek začuđujuće. Ipak, ono što je bilo nekako još čudnije od toga je bilo to da je propovjedao gost. Svake godine za dan Reformacije zovu nekog drugog da propovjeda u toj crkvi. Ove godine je to bio katolički svećenik. Katolički svećenik propovjeda u Luteranskoj crkvi na dan Reformacije – o jedinstvu kršćana. Rekao je cijeli niz iznimnih stvari. Nešto što mi je najviše ostalo je bilo slijedeće: rekao je da mi često gledamo u nazad i razmišljamo o tome kako su ljudi koji su napravili raskol u crkvi bili loši ljudi i koliko su štete napravili, a oni su zapravo bili ljudi koji su bili gorljivi kršćani i nisu htjeli stavljati kompromis na evanđelje. Doduše, bili su ljudi i kao takvi su radili greške. Ali jako puno toga smo naučili o sebi i o drugima na temelju te bolne povijesti. Ono što često mi ne shvaćamo je to da mi danas radimo veću grešku kad ne ispravljamo stvari koje možemo ispraviti. Mi možemo jedino moliti za jedinstvo, ne možemo ga postići – to je dar od Boga. Ono što možemo praktično napraviti je baviti se problemom ne-jedinstva, i zacijeljivat rane koje možemo zacijelit. Jako često smo više opterećeni održavanjem identiteta svoje male grupe i zaboravimo na bitnije stvari, na braću i sestre koje isključujemo radi nekih teoloških razlika. Citirao je jednog od nadbiskupa Canterburya koji je rekao da ćemo postić jedinstvo kad svi budemo zajedno sudjelovali u euharistiji koja je hrana koju Krist daje, ali da to nije nešto što je blizu.

... razmišljala sam o tome šta meni znači Večera Gospodnja (euharistija), mnogo puta u zadnje vrijeme. To je obrok s Kristom. Ona meni predstavlja prihvaćanje od strane Krista, zajedništvo s njim i s njegovom Crkvom (trebalo mi je dugo da uključim Crkvu u taj čin). Ali, koliko god ja mislila da je to nešto jednostavno i ne znam zašto svi prave veliku stvar oko toga, ako nas Isus zove da to činimo u zajedništvu s njim i jedni s drugima - stvarno nije tako jednostavno. Ogroman period vremena bolne razdvojenosti stoji kao prepreka 'jednostavnosti'. Prošlu srijedu sam bila u Anglikanskoj crkvi i sudjelovala sam u euharistiji. Razmišljala sam dal hoću ili ne, i onda, taman prije tog čina je bila pročitana molitva u kojoj je bilo rečeno da su svi pozvani uzet i tim činom svjedočit jedinstvu Kristove crkve. I uzela sam. Danas nisam sudjelovala; barem ne što se tiče fizičkog sudjelovanja. Ne iz nekog posebnog razloga, jednostavno sam ostala sjedit i molit na mjestu.

Još uvijek sam zatečena konceptom katoličkog svećenika koji propovjeda o jedinstvu kršćana u Luteranskoj crkvi, na dan Reformacije. I to ne neku propovjed koja sugerira nečiju dominaciju i nečije otpadništvo, nego propovjed koja potiče na ljubav, prihvaćanje u različitosti radi cilja za koji se Isus molio (Ivan 17) – da budemo jedno.

četvrtak, 21.10.2010.

Komadić literature

" (...) Taj dan nije bio najljepši. Bilo je čudno sivo i zamorno. Nije mi se izlazilo nigdje i još sam osjećala posljedice prošlomjesečnih ispita. Nikako nije bilo vrijeme za veselo druženje. Bilo je vrijeme za limun, tequilu i nešto masno i nezdravo. Ali nisam mogla opet otkazat. Svaki put sve otkazujem i savjest je već počela opako djelovat. Obukla sam svoje kvazi uske hlače, uobičajeni gornji dio trenerke, zavezala svoju polumasnu, prije dva dana ispeglanu kosu u visoki rep, stavila nešto maskare i olovke na oči – čisto da ne izgledam ko smrt – i krenula. Vani je bilo prilično hladno. Ona vrst hladnoće kad misliš da će ti oči ispast. Kad je sve što želiš topla dekica i debele mekane čarape. I plačeš (doslovno) misleći da nikad nećeš osjetit toplotu. Došla sam do zgrade i nazvala X da mi otvori vrata. Javila se kroz smjeh, a moja je smrznuta čeljust odbijala suradnju pa sam morala triput ponovit zašto ju zovem. Kad smo se napokon sporazumjele pustila me unutra. Ušla sam u lift, nakon što sam čekala izvjesno vrijeme da se spusti sa 100og kata u prizemlje i da bakica sa vrećicama izađe iz njega. Stisnula sam na brojku i kroz par trenutaka sam bila ispred stana. Kao što ja to običavam mahnito sam počela lupkat po vratima razne melodije istovremeno, zabavljajuć se pri tome. „Y daj otvori vrata pliz!“ – čula sam Xin glas. Odmah sam prestala kucat i vrata su se otvorila. Sa unutrašnje strane je stajao Y, Xin godinu dana mlađi brat. Smješkao se. Osjećajući se pomalo glupo zbog lupkanja po vratima, nasmješila sam se nazad: „Imam sindrom mahnitog lupanja po vratima... zaboravila sam popit...tablete...“ – rekla sam tiho, više sebi u bradu nego njemu dok sam ulazila. (...) Mislim, nije mi bilo svejedno. Bila sam svjesna kako izgledam. To je bio razlog zašto nisam htjela izać iz kuće na prvom mjestu. Onaj osjećaj kad samo želiš da sljedeći modni brend bude vreća za smeće i vrećica na glavi. Al bila sam tamo, oni su bili tamo, bilo je gotovo. (...)"

utorak, 19.10.2010.

Bol do bola

Napisat ću nešto. Nešto u nizu svih mojih predthodnih neštova. U kratkom vremenu kojem sam ovdje u Irskoj, na ovom vrlo akademski jakom faksu, naučila sam (više nego što sam to znala prije) da ne treba bit u ekstremu. Treba gledat stvari kolko je moguće objektivno i razlučivat šta, kad i kako reć. Također, znat argumentirat svoj stav na jedan validan, relevantan i ne ekskluzivan način. Isto tako znam da osjećaji često znaju bit izvor argumenata koji su suprotni od sveg gore navedenog. Ipak, s tim rizikom pišem ovo što slijedi.

Svijet nije uniformno mjesto. Svijet nije zato što mi jesmo. Naša kultura nije centar svijeta. Naše vjerovanje nije jedino vjerovanje. Tvrdit suprotno od bilo čeg od ovog što sam navela je bahato, ekskluzivno i fundamentalističko (s onom negativnom konotacijom). Zapad je razvio svojevrsnu „filozofiju centralnosti“ gdje je sve što se u „nezapadnom“ svijetu događa manje važno/podređeno zapadnom svijetu (termin 'zapad' koristim pretežno za europsko/sjevernoameričko područje gdje prevladavaju pretežno bijelci-'kršćani'). Toliko se ukorijenio taj monopol na apsolutnu istinu (čak i kad je navodno nema), da je svaka osoba koja je dio „zapadne kulture“ uzela za pravo da tvrdi da baš ona ima potpuno pravo i apsolutnu istinu. „Kršćanstvo“ je napravilo kroz povijest vjerojatno više štete nego koristi. (ne gledam u nekim makro razinama, nego na razini pojedinačnih osoba). Gledam samo danas kolko ljudi je oštećeno zbog nečeg što je neki kršćanin napravio. A šta se tek događalo kroz povijest. ... sramotno što su ljudi koji su bili čak pomalo ateistični, ko Voltaire, bili više etični i više kršćani i branili prava ljudi i vrijednosti ljudskog života kad je to (prava i vrijednosti) bilo ugroženo od strane kršćanske crkve. Sramota. Kršćani su se klali međusobno da bi dokazali čiji Bog je onaj pravi Bog ljubavi. I nije ništa drukčije danas. Sve naše denominacije, sva naša glupa tradicija, svi naši glupi običaji, svetkovine i sve ostale gluposti koje tako vatreno i predano držimo su čista, beskorisna, odvratna glupost ako u njihovom temelju ne stoji ljubav. Svaka naša osuda i isključenje nekog drugog na temelju onoga što on je, u što vjeruje, automatski pljuje i bljuje po svim našim ritualima, običajima, vjerovanjima i tom slično. Ne znam, dal je rečenica „tko nema grijeha, nek prvi baci kamen“ stvarno dvosmislena? Dal je to neka alegorija koja ne znači zapravo to nego znači, kršćani smiju sudit sve jer su oni superiorni svima i mogu bacat kamenje na sve i svakoga jer posjeduju vrhunsku istinu? Dvoličnost, licemjerje, pokvarenost, bolesno do srži očito. Centar kršćanske poruke, centar Kristove poruke je ljubav. Ne ljubav koja pozna svoje granice i staje tamo gdje sretne drukčije, nego ona ljubav koja prihvaća, koja ne osuđuje, koja ne tjera svoje, ne nameće svoje, ne glumi autoritet i ne zahtjeva monopol ni na šta. Nema dvosmislenosti! Ili voliš ili ne! Ili si Kristov ili nisi! Ljubav nema granice! I ne staje tamo gdje naši principi i naš odgoj postavljaju svoje granice. I gdje naš ponos i naša bahatost zahtjevaju podređenje našoj vlastitoj istini – bolje rečeno vlastitoj percepciji nečega. Svi smo grešni, i nitko ne dostiže Božji standard. Ono što nas čini pravednima nije naša etička superiornost nad „grešnicima i svijetom“ , nego naša vjera u Krista. I to ne znači da smo bezgriješni i da imamo pravo sudit bilo kome drugom, to znači da smo svjesni da smo grešni i da nemamo pravo nikom predbacivat ništa jer ni sami nismo dovoljno dobri, nego smo DOBILI milost od nekoga! To nas ne postavlja ni na kakav tron, to nas treba bacit na koljena! I na isti način na koji smo mi dobili tu milost, tako ju i pokazujemo dalje. I to ne na način da mi „dajemo milost jer smo tako dobri i uzvišeni“, nego da drugima, koji su odbačeni, osuđeni, prezreni od strane društva i nekih „moralnih i etičkih normi“ pokazujemo na sebi taj znak milosti koji smo dobili od Krista i da ih ljubimo onom, neograničenom, nepretencioznom, nesebičnom ljubavlju koju smo i mi sami dobili. ... kako se još uvijek usuđujemo reć nekom drugom da nije dovoljno dobar za nas? Ili da je gori od nas zbog bilo čega? ... grijeh nema ljestvicu težine. Grijeh je odmak od Boga. Svaki odmak od Boga je jednako opasan. Osuda drugog je jednako tako opak grijeh koliko bilo šta drugo zbog čega osuđujemo nekog drugog i isključujemo ga iz svoje ljubavi.
Mi nismo pozvani na toleranciju. Pozvani smo na ljubav. Ajd da se prestanemo ponašat superiorno na temelju neke tradicije, s kojojm se zapravo vrlo često ne možemo ni hvalit kolko je nekršćanska i odvratna.

subota, 16.10.2010.

... i had to say goodbye...

"True love got the power to change any circumstance
I knew we were far from the same, but still I took a chance
Wish I could have look in advance to your advances
Knowing I’m the book that you read to your advantage
I understand it’s not like we planned it with the worst intentions
Taken for granted, I was stranded in your first impressions
I know it hurts to question, but were we a curse or blessin’
I guess it’s worth confessin’, maybe then we’ll learn our lesson
Searching for your attention, hoping you were doing the same
Pursuing the fame, knowing that only you were entertained
Using me, and I was new to the pain
Cause rejection I hadn’t meet him, though I knew him by name
True I grew from the pain, in the days where I’d pay anything
Standing there like John Cusack from Say Anything
Planning on you to call back but then it never rings
There were so many things, there were so many signs
And now I’m chasing winds knowing it’s a waste of time
Untill my God reminds me of what I truly need
I take a look behind just before your beauty leaves
To get a glimpse of you hoping that you see me too
And now we staring at two people that we never knew
And probably never know, hoping I’ll forever grow
Into the one who finally gained the strength to let you go
You changed my ides of what true love is
I wipe my eyes clear and rise above this"

http://www.youtube.com/watch?v=dAE2CJgtwYk

<	prosinac, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?