gespenster-divisionen

junkers and junkies!

srp i čekić u pičku velim ja toj usahloj starici koja je pičkom cipala drva.preskočio sam malu drvenastu ogradu i odvalija joj žlepetaču da je odmah preminula ali sekundu prije preminuća pljunula je stari truli zub da ga zubić vila uzme i stavi,a gdje drugo nego u pičku.sieg heil stuka fighter fight fight or die!

čičak.mačak.hračak.tobolčar mahnito salutiraju dragom vođi dođi genocidiši nas srpićima i čekičićima.srbe ćemo baciti lavovima i njihovu nejač a prije toga ćemo ih iseckati na male crveno bele kockice.kokice pop corn korn metal ka fol heh kurac a ne metal slayer mrate.
ps:polako voz' rad' dice-plesku ćut' prilipit,'es' čuje?
priča iz varoši

došao sam,kao i svaki vikend do tada, po porciju kvalitetnog(insert rekalama za ribar crni) vinca vincacaj crnog ribara :( u market u varoši.nakon obavljene kupovine vidno zadovoljan krenuo sam prema rivi kršiti zakon i picukati po starom običaju vikend pijanaca ..hm utorkom.
..
da čuo sam priče o njima ali nisu mi do tog dana bile ništa doli običnih pričica kojima dokoličari, ispičuture, raspikuće, i neradnici ..kao ja krate vrime.zamišljajući u sebi kako bi to uopće đaner(narkoman) vampir trebao izgledati smijem se sam sa sobom i podižem pogled prekinut iznenadnim upadom tj upitom-mrate ej,imaš dvi naku,ej..?naravno,pomislih,napad žicanjem na tvoje zadnje dvi kune ko uvik..ili ne.nestalo mi je sve na ribara i retardiranu falšu colu.iznija sam svoju problematiku spodobi koja je stajala isprid mene ili radije lelujala naprid nazad pokušavajući ostati na mistu i hineći "normalu".vani je bilo poštenih 4-5 iznad nule ali njemu nije previše smetalo hladnjikavo vrime jer je bija obućen u obični šuškavac ispod kojeg je virila majca nekog nogometnog kluba i naravno loto trenerka.ispijenog pogleda,vidno iznerviran što nije uspija užicati,nabacija je neki polu osmjeh u djeliću kojega sam uhvatio pogledom lijevi dosta razvijen očnjak..koji sam više viđao u psa nego u ljudi.naravno da sam ga primjetio kad razmišljam cilim putem do grada o đanerima vampirima i ostalim ubber šizofrenim bitnim stvarima.javio sam se još nekoj silueti koju poznam i viđam po varoši i nastavija napokon prema cilju -ugodnoj čaši vina sa ekipom.
da,eh naravno bez greške sve je bilo na razini ugodnog utorka na rivi.čaša vina,čaša razgovora,čaša smija i svak svojoj kući.hard core rekli bi naši stari hehehe.
kud bi išao nego kroz varoš ..jednom sam dobro rekao da mi je varoš matični kvart ali da se idem doma odmoriti-što je i blizu istine ako uzmemo u obzir vremenski razmjer mojih lutanja po gradu i vrimena koje provodim u kući.da, sad opet idem kući i usput onako pripit i sa prikrivenim smješkom pregledavam ostake kaosa koje pijanci ostavljaju iza sebe,od boca,razbijenog stakla,plastičnih vričica pa do razno raznih kutija cigareta ,limenki i sličnog materijala bilo je tu svega,starih novina,patika..patika?par starih diadora patika virija iza visoke zelene kante.ništa tu nebi bilo čudno da ove nisu bile na vlasniku koji je ležao duboko uronjen u masnilo crnih vriča iz obližnjih fast food bistroa.zastao sam na trenutak i uočio onu istu loto trenirku na onoj sivoj eminenciji ranije ove večeri.
.varoš je bila neobično pusta i tiha,čak malo previše tiha iako je bio utorak,tj srida ako je sad 04 i 25 po mom satu koji je kupljen u nekom velikom trgovačkom lancu ali usprkos tome nije nikad kasnio.nisam previše razmišljao što ću uraditi.pokuša san probuditi tipa koji kako se činilo ipak disao.pokušao sam ga izvuči iz gadosti i ljige u kojoj se nalazija.napokon sam mu izvuka glavu i posjeo ga sa strane kante.lice, osim što je bilo tipično đanersko i zasrano različitim smećem, imalo je nekakvu nijansu ljubičastila laganog ili je to bilo u mojim očima koje su pomalo još plivale u crnom ribaru.da stvar bude još gora liku je u desnoj ruci visila zabijena šprica.odlučio sam se svega riješiti i posisti tipa na stolicu obližnjeg kafića i eventualno pozvati nekog ili potražiti neku pomoć,bilo kakvu pomoć.kad sam ga uhvatija oko struka očekiva san da ću lomiti kičmu od tereta ali imao sam osječaj da dižem plastičnu vriču od dvi kile kruva.pomislio sam da je to malo previše lagano čak i za đanera koji su uglavnom kost i koža.nisam previše s tim razbija glavu.postavija sam ga na stolicu.glava mu je zakljucala na obližnje staklo u kojem sam vidija svoj bljedunavi alkoličarski odraz,ljubičaste podočnjake i usne ljubičaste od bojila kupovnih "kvalitetnih ispod stolnih vina"
nešto mi je falilo u cijeloj slici i nije mi ulazilo u glavu ali mi je dolazilo slabo od tolikog buljenja u iskrivljeni odraz samoga sebe koji je u stvarnosti ionako bio dovoljno sikrivljen.otišao sam do ugla i odmah naišao na poznatu osobu s kojom rado uživam tekuće opijate.ukratko sam mu rekao o čemu se radi te ga zamolija da na mobitel dozove pomoć.ja naravno nisam ni pomislio na svoj mobitel ..ali da ionako mu je baterija krepala.otišli smo natrag do onog nesretnika da odlučimo što ćemo.jedini problem koji smo zatekli kad smo došli je taj što ga uopće nije bilo.na podu je bila samo šprica koju je koristija.
nakon dovikivanja i tražnja po varoši zaključili smo da nas je spasija brige i posla i otišli smo prema kući.kad smo se proljudikali i zapalili duvan,dva razišli smo se.

meni je ostalo još dobrih 25 min do kuće.sam sa sobom svatko razmišlja pa sam i ja prolazija cilu tu situaciju u glavi koja se odvijala malo prije u varoši.blesave situacije pomislija san i prevrta to sve po glavi.došao sam do parka koji je po danu vrlo zelen i zanimljiv prizor i po noći bi bija da neki kreteni nisu polupali pet od šest rasvjetnih lampa.moram se negdi popišati zaključija san.imao sam i što poslije toliko vinarenja. u trenutku dok sam se olakšavao dobio sam jezivkast osjećaj da me netko potapša po ramenima te sam se naglo trgnuo u čudu ali naravno da nije bilo nikoga.osupnut završija sam dotad ugodno pišanje.začudo kad sam nastavio svoj beskrajan put doma osjeća san se nekako otežanim iako sam se olakšao kako se kaže..pripisao sam to svom dosta teškom kožnjaku,motorki kako je odmila zovemo.teturao sam prema onoj jedinoj lampi koja je izbjegla sudbinu svih ostalih.park je bio zimski tih i spokojan sa tupim šumom vitra u visokim krošnjama starih hrastova-bura pomislih.odlučio sam se još jednom pozabaviti onim svojim odrazom u staklu onog šminkerskog kafića.da bilo je tu nešto jezivo ali nisam sam sebi toliko jeziv,mislim,nisam ni prekrasan ali nešto me tu kopalo osim mog okorjelog umornog lika.nešto je falilo na toj slici,na tom odrazu.falija je lik koji je sidija na stolici na koju sam ga ja postavio i koji se polovicom tjela naslanjao na staklo i kasnije isparija kad sam se vratija sa pomoći..da to nisu oni alkoholni filmovi o kojima sam toliko sluša?nadam se da nisu jer mi psihoza pored svega mog čemera i jada ne treba u životu.ali opet pokušavam sebi racinalono objasniti stvar i naravno zdravom pameti zaključujem da može biti optička varka ili jednostavno crni ribar u koji ko zna što ne stavljaju.

napokon umoran od pijanstva i svojih misli dolazim do lampe i u daljini vidim svoju sjenu koja mi se polako primicala kako sam bio bliže lampi.sjena je uvik ugodan suputnik samotnjacima na duge staze.tako i meni moja koja kako mi se primicala naizgled,opet naravno ,kao i svaka sjena bila malo izdužena i bljedunjava te je imala grbu na leđima,kao zvonar crkve notre-dame?što?
zastao sam sad već skroz pored lampe i zanjemio.nisam imao hrabrosti dodirnuti zatiljak glave.stajao sam još sekundu na mjestu i u toj sekundi sam osjetio materjaliziranje svojih nočnih mora i čuo sam samog sebe kako ispuštam urlik osuđenika na smrt.zapeklo me u stražnjem djelu vrata divljački.padam na kolina.grgljam još nekakav polu uzvik lamatam rukama po tom stvoru koji mi je pija život ko crnog ribara.zadnjim grčem desne ruke otkidam komad nekog platna ili kože sa tjela te spodobe padam na pod i gledam svoju ruku dok me život napušta. a u ruci znak-loto trenerke.

pitate se jel to i malo istina...pa loma san te i tapi mrate hahaha...