cure s geodezije

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i mane, naŠli su se na jednom skrivenom mjestu na zemlji.


Kada je DOSADA zijevnula po treći put, LUDOST je, uvijek tako luda uzviknula: "hajmo se igrati skrivača!" INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, ne mogavši odoljeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" "To je jedna igra" počela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun dok se vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, krećem u traganje i koga ne pronađem taj je pobjednik."


ENTUZIJAZAM je zaplesao, slijedila ga je EUFORIJA. SREĆA je toliko skakala da je to nagovorilo SUMNJU i APATIJU, koju nikada ništa nije zanimalo, da se pridruže igri.


Ali nisu se svi željeli igrati!


ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?! Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio riskirati...


"Jedan, dva, tri...", počela je brojati LUDOST.


Prva se sakrila LIJENOST, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VJERA se popela na nebo, ZAVIDNOST se sakrila u sjenku USPJEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUSNOST se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakrit jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero a KRASOTA je nasla svoje mjesto u letu leptira. SLOBODA u dahu vjetra. SEBIČNOST je pronašla savršeno i prozračno skrovište, ali samo za sebe. LAŽ se sakrila na dno oceana (laže, sakrila se na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije ni važno.


Kada je LUDOST brojala 999999, LJUBAV još uvijek nije pronašla skrovište jer je svako mjesto bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, pokrivši se prekrasnim pupoljcima.


"Milijun", vikala je LUDOST i počela svoje traganje.


Prvu je pronašla LIJENOST, iza obližnjeg kamena. Ubrzo je začula VJERU kako priča sa Bogom na nebu, a STRAST i POZUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno je pronašla ZAVIST i naravno USPJEH, a SEBIČNOST nije trebalo ni tražiti, sama je izletjela iz svog skrovišta koje je bila pčelinja košnica. Od tolikog traganja LUDOST je ožednjela i tako je u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU. Sa SUMNJOM joj je bilo najlakše, ona se nije mogla odlučiti gdje se sakriti, pa je ostala sjediti ispod obližnjeg drveta.


Tako je LUDOST, malo pomalo, pronašla sve.


TALENT u zlatnom klasju žita, TJESKOBU u izgorjeloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopće igrali... Samo LJUBAV nigdje nije mogla naći. LUDOST je pretražila svaki grm, svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušavši u ružičnjak, uzela je suhu granu i, od bijesa i iznemoglosti, počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se iz ružičnjaka začuo bolan krik. Ružino trnje je izgreblo oči LJUBAVI i oslijepilo je. LUDOST nije znala sto da napravi i kako da ispravi ono sto je učinila. Plakala je i molila za oproštaj... Na kraju je odlučila da zauvijek ostane uz LJUBAV i pomaže joj!!!


Od tada... LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE UVIJEK PRATI...