|
Moje mud(r)olije
Čovjek ne shvaća apsurdnost životne realnosti. Ne razumije koliko je kocka sudbine varljiva stvar. Jedan dan si na vrhu, sljedeći si na dnu.
Netko jednom reče da su prijatelji poput ogledala. Shit....ponekad stvarno izgledam ružno.
Trula poezija živi u srcima ljudi koji ne vide dalje od svog nosa. Prava, istinska poezija proizlazi iz ljudi koji dijele svoje osjećaje, misli, želje, nade… svoj život s drugima.
...Ako je suparnik jači od tebe, ti budi brži. Ako je suparnik brži od tebe, ti budi spretniji. Ako je suparnik spretniji od tebe, ti se koristi trikovima da nadvladaš njegove prednosti i zadaš odlučujući udarac...
...Kada pobjeđuješ budi častan, kada gubiš budi još časniji. Nemoj nikada dopustiti da te pobjeda učini oholim i samodostatnim niti da te poraz učini svirepim i gorkim...
|
12.01.2005., srijeda
...Noćas sam imao krila. Krila satkana od snova. Nošen vlastitim mislima, gonjen žudnjom za ljubavi obletio sam svijet u trenu i poletio put Mjeseca vođen svijetlom sazvijedža. Letio sam da izvadim biser iz rijeke mjesečevih suza. Da okupam izgrebenu dušu i natopim žed samotnog, slomljenog srca. U rijeci na kojoj se napajaju jednorozi, u kojoj se rađaju vile i kupaju boginje. Zadivljen tamnomodrim bojama svemira put mi bijaše kratak. Prekratak. Ugledah obalu srebrne rijeke koja sjaji kozmičkom svjetlošću neprekidne božanske čarolije.
Obala meka, zelene joj se rubovi. U cvatu. Na njoj jednorozi – pasu. I vile u kolu veselo plešu. Pjesma mila ušima i ugodna srcu plovi nošena vjetrom. Miris ružmarina, lavande prožima zrak. Pokleknuo sam da uronim ruke u vodu, da vidim svoj odraz kako se zrcali na površini, nadajući se kako ću ugledati obraz davno nestalog dječaka u vlastitiom oku. Da umijem umorno, izborano lice starca. Ali desi se nešto čarobno. Umjesto svog, na površini ugledam lice žene. Zadivljujuće lijepo i tužno. Neobično tužno. Zastao mi dah od njene ljepote. Snježne puti i smaragdno sjajne kose - plače. A dok plače tamne joj oči biserno sjaje. Njene suze - kristali. Bodež vruč kao da je iskovan od lave ubode me usred srca. I začudih se boli jer smatrah da odavno zamrlo srce ništa više ne osjeća. Svaka njena suza, jedan žig na mojoj duši – vreo i pakleno bolan. Zaljubih se u to biće na prvi pogled!
I dok sam gledao taj lik u rijeci bezvremenskog toka klizne mi suza niz lice. A sa suzom i sav čemer mog bića. Duša mi očišćena, srce otvoreno, živo. Moja suza rasprši se u vodi praveći savršene krugove na površini. U tom trenutku djeva me pogleda.
“Pij!“ kao šapatom nježno mi zbori: „Pij i živi!“
Nagnuh se bliže rijeci, a voda postane živa, poprimi oblik te djeve i usnama mi dotakne usne. Poljubac joj hladan, mekan. Moje usne gore. Udah života prostruji mi cijelim tijelom. Ispunjava me polako kao toplina rakije koja kola niz grlo. Staračke pjege i sijedi vlasi izbrisane u trenu. Moje tijelo ponovno živnu. Mladost mi kola žilama. Djeva mi se osmjehnu milo i izlije se natrag u vodu nošena strujom riječnog toka. Zbunjen sam, a erupcija pitanja probija mi um: „Tko je ona? Gdje je? Zašto plače?...“
Zvijezde mi se smiju u vodi. Razdragano. Poznati mladić uzvraća mi pogled. S čuđenjem gledam u zrcalo rijeke i pomislim kako sam začaran, ali tad ugledam onog odavno nestalog dječaka u oku mladića. I shvaćam, sve. Neki šum iza leđa skrene mi pažnju. Okrenuh se. Vile prestale da plešu. Gledaju u mene i smiju mi se poput nestašnih djevojčica. Krošnja bagrema skrene mi pažnju na sebe. Opet onaj isti šum. Začu dubok glas. Zove neko ime i iako se ne sjećam da sam ga ikad čuo osjećam da je moje. Da je bilo moje. To je glas Vjetra. Zove me. Priča mi mirnim tonom. I ne razumijem te riječi, ne znam njihovo značenje i već poželjeh kriknuti u očaju kad odjednom iz dubine mog bića kao neki val preplavi me oluja sjećanja. Počinjem razumjeti, počinjem shvaćati. Nezaustavljiva bujica riječi odjednom dopire u moj mozak. Razaznajem sve što pričaju ptice, što pjevaju vile, što znači šuštaj lišća i žubor vode, što mi govori Vjetar. I slušam i smijem se. Razigran i veseo poput malenog dječaka u igri uživam plešući u vilinskom kolu pjevajući. Slatkoća glasova vila ne da mi da prestanem. Vrtim se u krug, vrtim mahnito poskakujući… Tu igru prekine Vjetar. Reče mi: „Uzmi dlan ove srebrene vode i odnesi je onoj za kojom tvoja mladost žudi. Osuši joj suze i ljubi je – zauvijek.“ Te riječi otrijeznile me u trenu. Pošao sam prema obali naklonivši se usput rasplesanim nasmijanim damama.
Bez razmišljanja zagrabih rukom vodu. Kapi mjesečevih suza kao biseri na mom dlanu. Sjaje. „Idi! “ reče Vjetar. “Idi tamo gdje mjesečeva sjena stanuje. Idi i ne boj se. Mjesečevo svjetlo koje držiš na dlanu bit će ključevi tvoje sreće.“ Krenuo sam. Zvijezde mi opet pokazuju put. Obložen je mahovinom. Prati me pjev ptica i miris ciklama…
…Put posut zvjezdanom prašinom vodi me k njoj. Miris vilinske jazbine. Jorgovan ispunio zrak. Ulazim na prstima bojeći se probuditi njenu sjenu, bojeći se da ne savijem plamen svijeće. Njena odjeća smežurana kraj postelje. Na podu. Ona naga leži na krevetu od lišća. Podložena svilom njena meka snježnobijela put ima čaroban odsjaj. Miriše na livadu u cvatu. Rumene usne joj napućene. Spava. Diše mirno, spokojno kao povjetarac u krošnjama ranog kestena.
Srebrene suze na mom dlanu zasjale još jače. Prinio sam ih bliže njenom licu. Obosjano mjesečevom vodom lice joj je zasjalo poput onog boginje – prelijepo. Zastao mi dah jer nikad nisam vidio tako milu i spokojnu ženu.
Polako, gotovo ne dišući uspeo sam se na postelju. Prinio sam svoj dlan ispunjen suzama Mjeseca njenim usnama. Nježno sam je napojio. Otvorila je oči i vatromet svih mogućih boja ocrtao se u njenom pogledu. Osmjehnula mi se milo. „Dobrodošao natrag ljubavi“ reče kroz polusan i zaspe. Čujem joj bilo, osjećam ga. Moje srce kuca u istom ritmu kao i njezino. Sad znam da sam se konačno vratio tamo kamo me moje biće vuklo cijeloga života – u njeno naručje. Nema više lutanja, nema više krivih skretanja. Vratio sam se kući. Zauvijek!
I dok spava položio sam glavu u njeno krilo. Vilinska uspavanka plaho dopire izvana. Mami slatki san na oči. Mjesečeva kiša rominja. Udahnuo sam još dva, tri puta i zaspao. Spokojan i sretan okružen mirisom orhideja...
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ovo je dnevnik jednog sasvim običnog neuglednog dječaka kakvog srećete svakog dana na cesti, u tramvaju,… na putu u svoje realnosti. Dnevnik jednog malog neprimjetnog pijuna na šahovskoj ploči života. I iako me vidite, ne zamjećujete me. Što i nije neobično jer danas više nitko ne zamjećuje nikoga i ništa. Vidimo samo sebe. Ponašamo se kao otpali listovi koji više ne poznaju stablo s kojeg su pali ni ne čuju list koji je još do jučer kraj nas disao. Dobrodošli su svi bez obzira na namjere i stanje duha. Jer uostalom, tko još danas ima lice djevičanstva…
Citati
"Svaki događaj je predodređen proročanstvom.
No ako nema heroja nema ni događaja."
Zarin Arctus - podkralj
"Crome! Nikada ti se nisam molio. Nemam vremena za to. Nitko, pa čak ni ti neće se sjećati jesmo li bili dobri ljudi ili zli. Zašto smo se borili i zbog čega smo umrli? Ne. Jedino što će se pamtiti je da su bila dvojica protiv mnogih. Samo to je važno. Cijeniš hrabrost. Zbog toga mi ispuni jednu želju. Daj mi da se osvetim! A ako me ne slušaš…IDI DOVRAGA!!!"
Conan - molitva Cromu
"Žive samo oni koji se bore, kod kojih
izvjesna čvrsta namjera ispunjava duh i tijelo
oni koji se penju na visoke sudbe strmi vrh,
ti žive...
A ostale žalim!"
Victor Hugo
"Kada nas oni koji idu za nama ne mogu stići,
uporno tvrde da smo na pogrešnom putu..."
Mari von Ebner-Eschanbach
"Never increase, beyond what is necessary, the number of entities required to explain anything"
William of Ockham
Intelligence is the flower of discrimination. There are many examples of the flower blooming but not bearing fruit.
Nabeshima Naoshige (1538.-1618.) - samuraj
Life is like unto a long journey with a heavy burden. Let thy step be slow and steady, that thou stumble not. Persuade thyself that imperfection and inconvenience are the natural lot of mortals, and there will be no room for discontent, neither for despair. When ambitious desires arise in thy heart, recall the days of extremity thou has passed through. Forbearance is the root of quietness and assurance forever. Look upon the wrath of the enemy. If thou knowest only whatit is to conquer, and knowest not what it is to be defeated, woe unto thee; it will fare ill with thee. Find fault with thyself rather than with others.
Ieyasu Tokugawa (1543.-1616.) - samuraj
One should not be envious of someone who has prospered by unjust deeds. Nor should he disdain someone who has fallen while adhering to the path of righteousness.
Imagawa Sadayo (1325.-1420.) - samuraj
|
|
