Moje mud(r)olije
Čovjek ne shvaća apsurdnost životne realnosti. Ne razumije koliko je kocka sudbine varljiva stvar. Jedan dan si na vrhu, sljedeći si na dnu.


Netko jednom reče da su prijatelji poput ogledala. Shit....ponekad stvarno izgledam ružno.


Trula poezija živi u srcima ljudi koji ne vide dalje od svog nosa. Prava, istinska poezija proizlazi iz ljudi koji dijele svoje osjećaje, misli, želje, nade… svoj život s drugima.


...Ako je suparnik jači od tebe, ti budi brži. Ako je suparnik brži od tebe, ti budi spretniji. Ako je suparnik spretniji od tebe, ti se koristi trikovima da nadvladaš njegove prednosti i zadaš odlučujući udarac...


...Kada pobjeđuješ budi častan, kada gubiš budi još časniji. Nemoj nikada dopustiti da te pobjeda učini oholim i samodostatnim niti da te poraz učini svirepim i gorkim...


27.12.2004., ponedjeljak

tko sam?

Izlazim u noć. Ledeni vjetar mi puše u leđa neumorno mi hladeći šiju. Povlačim kragnu zimskog kaputa prema glavi, i komentiram vlastitu inteligenciju jer nisam ponio ni kapu ni šal. Trpam ruke žurno u džep i krećem niz sivo tamnu ulicu. Lokve nedavno pale kiše polako se lede. Ne razmišljm o tome. Promatram užurbane ljude. Kao da lebde pokraj mene ne obračajući pažnju na mene, kao i da nisam u njihovom svijetu, kao da sam tek duh koji se zaželio da na trenutak vidi svijet koji je odavno tijelesno napustio pa je uspio od nadležnih isposlovati propusnicu za taj izlet. Kao zbog dobrog vladanja tamo gdje god već duhovi obitavaju. Ili je možda obrnuto. Možda su ti živi tek na izletu prošaranom prolaznosti i nestalnosti, dok ne umru i time si kupe ulaznicu za zagrobni život. Koji je izgleda neka vrsta čekaonice dok ne stigne vlak vječnosti da nas odvede u raj ili pakao. U svakom slučaju nisam zamjetan. No, to i nije ništa čudno. Rijetki se danas osvrću. Ni ja nisam neka iznimka. Prestao sam se odavno osvrtati. Savršeno sam se uklopio u ovaj svijet lima, stakla i betona. Materijalizma. Nema duhovnosti, pa čak ni u crkvama, ako ih je ikad tamo i bilo. Sumnjam. Odavno su crkve, hramovi i mošeje pretvorene u ogromno stado zlatnih teladi, onakvih kakvo su Izraelci izlili da bi mu zahvalili što ih je izvelo iz višestoljetnog ropstva. Na način na koji su ti Izraelci izgubili strpljivost čekajući Mojsijev silazak sa Sinaja, tako ni “moderni” ljudi nemaju strpljenja da stanu i pročitaju svetu knjigu. A u njoj piše debelim slovima: bez ikonografija, bez institucija ili bilo čega materijalnog što bi čovjek mogao ili želio napraviti u ime Boga, MOLIM!. Ali lakše je podići crkvu ili izrezbariti raspelo i samodopadljivo se smješkati likujući kako smo dobri vjernici i istinski humanisti nego ispružiti ruku drugom čovjeku. Skromno i bez predrasuda, ne osuđujući ga. Zato sam se i odavno prestao osvrtati. Bilo mi je dosta uprtih prstiju, oštrih, zajedljivih pogleda i ciničnog smješka. A s vremena na vrijeme opazim takve geste uprte prema drugima. Šačici onih koji još uvijek imaju srca, koji slušaju svoju dušu kad se bune, kad plaču, kad dižu glas za svaku vlat trave nasuprot betonskim grdosijama, tim košnicama ljudi, koje se dižu poput gljiva poslije kiše. Ja prolazim pored tih posljednjih križara ljudskosti spuštena pogleda ne želići im pružiti ruku da se izdignu iznad blata ljudske pohlepe. Bez da svojim grlom poduprem glas osvještenosti.
I prolazim žurno pokraj njih, a žedan sam ljubavi i gladan sam strasti. Ako ljubav još uopće i postoji ili ju je zamijenila zadovoljstvo i požuda. Iako ima ljudi koji tvrde da pozanju što je ljubav, da su probli njene gorko-medene usne, ne vjerujem im. Mislim da se ljubav već odavno izgubila. Nije umrla iako su je oderali, uboli, pribili, raskrvarili, već se sakrila. Čeka nekog čistog da dođe. Nekog imunog na gluposti svakodnevnice i slabosti ljudske. Nekog duhovnog. Suosjećajnog. Nekog tko ne odbija da vidi samo zato jer je lakše zatvoriti oči i okrenuti glavu da ne čuje. A ja? Što ja čekam? Ja čekam nekog tko uništava sve što dotakne. Da me poljubi i da smrvi ovu kamenu koru koja se poput lave upekla u moje ledeno srce. Da mi dahom odledi odavno zamrlu dušu. Da mi rastvori žile kako bi vidio da li u njima još uvijek teče vrela krv ili tek ledena voda. Nekog tko će probuditi život u meni. I kako god da taj život bio bolan ipak je topao i sladak. I moj. Ja želim da živim! Opet, ponovno i jako.
Hodam niz ulicu sa rukama džepu, a ledeni vjetar mi tuče u lice. Hmm, ne nije vjetar okrenuo smjer, ja sam. Nisam se izgubio, znam točno gdje idem, gdje mi je krevet. Samo ne znam tko sam…

- 01:02 - Mudruj (3) - Iskleši - #

Designed & Mastered
by Narcisa & Gemini

< Mudrovanja On/Off Image Hosted by ImageShack.us Click Here!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovo je dnevnik jednog sasvim običnog neuglednog dječaka kakvog srećete svakog dana na cesti, u tramvaju,… na putu u svoje realnosti. Dnevnik jednog malog neprimjetnog pijuna na šahovskoj ploči života. I iako me vidite, ne zamjećujete me. Što i nije neobično jer danas više nitko ne zamjećuje nikoga i ništa. Vidimo samo sebe. Ponašamo se kao otpali listovi koji više ne poznaju stablo s kojeg su pali ni ne čuju list koji je još do jučer kraj nas disao. Dobrodošli su svi bez obzira na namjere i stanje duha. Jer uostalom, tko još danas ima lice djevičanstva…
Citati

"Svaki događaj je predodređen proročanstvom.
No ako nema heroja nema ni događaja."

Zarin Arctus - podkralj


"Crome! Nikada ti se nisam molio. Nemam vremena za to. Nitko, pa čak ni ti neće se sjećati jesmo li bili dobri ljudi ili zli. Zašto smo se borili i zbog čega smo umrli? Ne. Jedino što će se pamtiti je da su bila dvojica protiv mnogih. Samo to je važno. Cijeniš hrabrost. Zbog toga mi ispuni jednu želju. Daj mi da se osvetim! A ako me ne slušaš…IDI DOVRAGA!!!"

Conan - molitva Cromu


"Žive samo oni koji se bore, kod kojih
izvjesna čvrsta namjera ispunjava duh i tijelo
oni koji se penju na visoke sudbe strmi vrh,
ti žive...
A ostale žalim!"

Victor Hugo


"Kada nas oni koji idu za nama ne mogu stići,
uporno tvrde da smo na pogrešnom putu..."

Mari von Ebner-Eschanbach

"Never increase, beyond what is necessary, the number of entities required to explain anything"

William of Ockham

Intelligence is the flower of discrimination. There are many examples of the flower blooming but not bearing fruit.

Nabeshima Naoshige (1538.-1618.) - samuraj

Life is like unto a long journey with a heavy burden. Let thy step be slow and steady, that thou stumble not. Persuade thyself that imperfection and inconvenience are the natural lot of mortals, and there will be no room for discontent, neither for despair. When ambitious desires arise in thy heart, recall the days of extremity thou has passed through. Forbearance is the root of quietness and assurance forever. Look upon the wrath of the enemy. If thou knowest only whatit is to conquer, and knowest not what it is to be defeated, woe unto thee; it will fare ill with thee. Find fault with thyself rather than with others.

Ieyasu Tokugawa (1543.-1616.) - samuraj

One should not be envious of someone who has prospered by unjust deeds. Nor should he disdain someone who has fallen while adhering to the path of righteousness.

Imagawa Sadayo (1325.-1420.) - samuraj