Moje mud(r)olije
Čovjek ne shvaća apsurdnost životne realnosti. Ne razumije koliko je kocka sudbine varljiva stvar. Jedan dan si na vrhu, sljedeći si na dnu.


Netko jednom reče da su prijatelji poput ogledala. Shit....ponekad stvarno izgledam ružno.


Trula poezija živi u srcima ljudi koji ne vide dalje od svog nosa. Prava, istinska poezija proizlazi iz ljudi koji dijele svoje osjećaje, misli, želje, nade… svoj život s drugima.


...Ako je suparnik jači od tebe, ti budi brži. Ako je suparnik brži od tebe, ti budi spretniji. Ako je suparnik spretniji od tebe, ti se koristi trikovima da nadvladaš njegove prednosti i zadaš odlučujući udarac...


...Kada pobjeđuješ budi častan, kada gubiš budi još časniji. Nemoj nikada dopustiti da te pobjeda učini oholim i samodostatnim niti da te poraz učini svirepim i gorkim...


08.02.2008., petak

In darknes of your love
I feel complete
In betreyal of our souls
We stop to compete
With life.

Your arms around me
Like chains of fire
Burning my naked body
In this twisted desire.

The smel of yor skin
Enhance the lust
While look of your eyes
Shattres me to dust.

In taste of your sweat
I feel the pain
Poison of your tongue
Slowly ending the game.

I put my bear hands
On your black heart
Reaching for your mouth
With my lips apart.

You pull me inside you
That pool full of sorrow
I'm a men on death row
Who has no tomorrow.

Your mind so cold
Your body so hot
Feeding the hunger
Of my fallen heart.

Submited to your will
Just the way you like
Waiting for your
Final painfull strike.

In betreyal of your love
I feel complete
In darknes of our souls
We stop to compete
With life.

- 13:46 - Mudruj (29) - Iskleši - #

29.04.2007., nedjelja

I can not give you
What you seek!

Ja ti ne mogu pružiti
Ono što tražiš!
Moje srce zavezanih očiju
I sputanih udova
Leži odbačeno u tamnici
One koja mi je okrenula leđja.
Žudeći za ljubavi
Čistom i neokaljanom
Sad ispranom dubokom rijekom
Gorčine.

Ne želim podići
Koprenu zablude pred tvoje oči.
Ispijajući ti dušu
Da bi hranio svoja šuplja prsa.
Ti žudiš za nečim
Čega u meni odavno nema.
Ostala je samo ljuska prividnosti
Napukla i krhka.

Zato odlazi
I potraži sreću
Na sunčanoj strani ulice.
I pusti me da živim
U iluziji odavno odsanjanih
Snova.

Ne mogu ti pružiti
Ono za čim žudiš!
Jer kiše su odavno isprale
Suze s mog lica.
Moje usne
Na tvojim usnama
Prašnjavi tragovi
Bez osjećaja.
Rasipaju se na vjetru
Iskrenosti.

Ne želim roditi
Kurvu propasti u tvojoj duši
Izjedajući ti srce
Dok ne uvene u nevjeri.
Tražiš u mom dodiru
Toplinu i maznost ljubavi
Pepeo okusa iz prošlosti
Ugaslog i usahlog.

Zato odlazi
I snivaju "me" u zagrljaju
Nekog drugog stranca.
Onakvog kakav sam
Možda
Nekad i bio...

- 22:25 - Mudruj (3) - Iskleši - #

09.12.2006., subota

Come now

Angel and devil
In your body
Your sweet lips
Spikes of torment
Covered with my blood
You drinking it slowly
With passion in your eyes

Your touch heaven and fire
Your skin hell and water
Your love a fool’s game
Your heart an empty sorrow
Your breath sucking my soul
Away

Come now
Tell me what you see
My eyes are burning from hate
Come now
Tell me what you hear
My voice is screaming from pain
Come now
Tell me what you want
My heart is bleeding emptiness
'Cause of you

It’s hard to get out
Trapt in your web
Of bitter and sweet
I don’t wanna get out
I’m giving up the light
Kissing the dark
In you

Your touch heaven and fire
Your skin hell and water
Your love a fool’s game
Your heart an empty sorrow
Your soul sucking my breath
Away

So come now
Tell me what you see
My eyes are burning from hate
Come now
Tell me what you hear
My voice is screaming from pain
Come now
Tell me what you want
My heart is bleeding emptiness
'Cause of you...

- 21:07 - Mudruj (6) - Iskleši - #

04.11.2006., subota

Stojeći na ivici vremena, vjetar mi mrsi raspuštenu kosu. Tamnu. Pokoja sjeda svjetluca na mjesečini stvarajući srebrni odsjaj sazviježđa… pogled mi prikovan na bezdan besmrtnosti podno litice stvarnosti. Jedan korak dijeli me od vječnosti božanskog savršenstva…

* * *

Neki meki glas, nježan poput onog u anđela sneno mi dopire do ušiju: «Ostani!» Naglo se okrenuvši ugledam prekrasnu djevojku pod svojim nogama. Kleči. Zlatni joj se pramenovi rasuli niz ramena nježno joj milujući leđa. Meke modre oči milo je uprla u mene dok su joj ljupke oble usne propuštale milozvučne riječi: «Ostani, želim te!
Otkidam si krila i polažem ih pod tvoje noge. Vrela, tamna krv klizi mi niz leđa, ne osjećam bol. Zatomljuju je tvoji dodiri, meki vreli poljupci, ljupkost, tvoja ljubav….
Prelijevaš se po meni. Ulaziš mi kroz pore, i mijenjaš me. Osjećam nabolje. Moja svijest ušutkana, opijena tvojim dodirom. Prolijevaš se po meni stvarajući talas koji me odnosi… upijam te poput presahlog pustinjskog pijeska. I znam da ću procvjetati. Jer ti si česma na putu iscrpljenom putniku namjerniku kroz pustinju života. Pustinje izgrađene na prahu lažnih prijateljstva, obmane i površnih ljubavi hranjene pijeskom ljudske gluposti i taštine… i prije no što sam te sreo boje mi bijaše blijede, moje oči slijepe za ljepotu svega ovozemaljskoga. I demoni prerušeni u mačke, plaču na polju preko puta ceste, nepomoćni i nemoćni. Ljubomorni.
Ližem medene sokove tvojih usana, otrov za moju dušu. Zagrljeni u prohladnoj proljetnoj noći, okruženi mirisom usnulih ruža, tkamo ćilim mjesečeve strasti. Svilenim koncem sirove požude. Prostranstvo kozmosa u tvojim očima, vrućina pustinje u tvojem dahu, okus nježnosti na vratu i dodir bogova na usnama. I dodirom prstiju i drhtajem tijela, treptajem oka i mirisom kože zaokružuješ osjećaj istinske euforije.... Potpuna ispunjenost prožima mi cijelo biće rušeći sve prepreke uzavreloj ljubavi. Skidaš prašinu s mog usnula srca…odavno zaspalog sjećanja na blagoslov koji budiš. Silina osjećaja struji tvojim tijelom prelazeći u me dodirom vrhova tvojih prstiju. I sve je kao u snu…
Urezujući tvoje ime u koru vlastite duše shvaćam da život više nikad neće biti isti.…Shvaćam da sam dosad bio samo sjena od čovjeka…
Kćeri Mjeseca…jedva sam dočekao ovu noć da se utješim u tvojem zagrljaju…poput mjesečara vođenog zrakama nebeskog tijela, vode me tvoje ruke preko nabreklih ti grudi. Toplina tvog dlana unosi spokoj dostojan Bogova u me. Ti predstavljaš sunčani smiraj nakon kišnog ljetnog dana. Prepun ispunjenosti ljubavnog bića noćas osjećam tvoj vrući dah, mekan dodir tvojih usana na svom vratu, tvoje prste kako prolaze milo kroz moju raspuštenu kosu nježno me vukući bliže tebi. Blažen miris tvoje kože vodi me duž tvog vrata do božanske mekoće tvojih medenih usana koje, lagano se otvorivši, propuštaju moj jezik da blago dotakne tvoj pridružujući mu se u igri nalik na ples zaljubljenih leptira. Noćas te osjećam... nježno i potpuno…Noćas te osjećam i prije no što zaspim svoju posljednju misao posvećujem tebi…

Ali jutro donosi bol. Razotkrivaš obmanu netom izgovorenih riječi. Tvoje srce nije kucalo za moje. Tvoje ruke, tvoje usne dirale su iluziju tvog vlastitog uma. Um kreirao, a srce na kraju razotkrilo i razbilo. Ne znaš ni sama što je to bilo, igra ili tek neostvarena želja snene djevojčice. Prostireš šuplje riječi preko jezika, otkrivajući obmanu vlastitog srca. Mog srca. No, nisi bezosjećajna. Patiš, ali ne umireš. Ne kao ja. I gledajući te tako dok venem pred tvojim zamagljenim očima, ne mogu da te mrzim, anđele moj. Sva bujica emocija koja navire ne sadrži ni trunku ljutnje prema tebi, niti tračak srdžbe, ni mrvicu pogaženog ega. Sve je uprto u suosjećanje za tebe. U brigu za tebe. Slušam sve što govoriš i shvaćam. Krila nisu bila moja, krila bijaše tvoja. Ja sam tek smrtnik kojeg je dodirnuo anđeo. Kriv sam jer nisam znao letjeti, jer nisam imao hrabrosti ni da pokušam. A nije na meni da te sprječavam da letiš. Da odletiš. I odlaziš, bez pozdrava…
I dok pogledom pratim kako kliziš u nepoznato razdire me bol. Dječak u meni hranjen prividnom ljubavi želi izaći van, razdire mi utrobu. Plač mu je nesnošljiv nalik na riku paklenog bića. Njegova jeka me guši. Zašit ću mu usta koncem jada, okovat ću mu udove lancima razočarenja. Tuge. Neka se uguši i umre u vlastitim suzama. Ne treba mi više, vrijeme je da postane/m muškarac. Čistokrvan, evoluiran i egoističan. Bezosjećajan. Ali ne mogu to učiniti. Ne mogu ubiti bitak mojeg postojanja. Ne mogu ubiti… sebe. To nisam ja, znam to ne bih bio ja… I evo me opet, na početku…

* * *

Stojeći na ivici vremena, vjetar mi mrsi raspuštenu kosu. Tamnu. Pokoja sjeda svjetluca na mjesečini stvarajući srebrni odsjaj sazviježđa… pogled mi prikovan na bezdan besmrtnosti podno litice stvarnosti. Jedan korak dijeli me od vječnosti božanskog savršenstva. Srce mi ne da naprijed. Vuče me u zagrljaj smrtnosti. U neki novi vreli zagrljaj, ali s tobom zauvijek u mislima. U srcu, u duši… Okrećem se i s ogromnim smiješkom na licu prepuštam se sudbini. Jer osjećam da je moja vječnost tu pod ovim zvijezdama, a ne među njima. Shvaćam da dokle ću god znati što znači voljeti preživjet ću. Živjet ću… A na anđelima je da odluče koga će dotaći.


Posvećeno Narcisi – Hvala ti što si me dotakla!


- 14:59 - Mudruj (2) - Iskleši - #

21.10.2005., petak

muha zunzara

Kasni ponoćni sat, zujanje u zraku.
Pakosno malo stvorenje kreće na put
Popločen vlastitom ljubomorom i taštinom.
Krlilma neumorno para zrak, zuji.
Ni let mu nije logičan.
Ono je zbunjeno i zavedeno projekcijama vlastitog priglupog uma.
Taj insekt mrzi samog sebe.
Leti ka mojem krevetu naoko srdačnog osmjeha
Gorkog iznutra.
Misleći da nisam pročitao što se krije iza maske istog.
I iako naoko šuti, tihi glas dopire iz njega.
Zlobna šaputanja pale duše sve glasnije
Prodiru van.
Šume i krckaju poput lošeg TV signala.
A misli da su nečujna njena zlobna šaputanja.
Uperena protiv nas čistih srca.
Ne shvaća da leti zabluđena vlastitom ništavnom veličinom
Uvjerena u važnost svog postojanja
U superiornost svoje spodobe
Nakazne, nakaradne i licemjerno-dvolične.
Ne shvačajući beznačajnost svog jadnog života
Mjerenog jednim udarcem novina ili prskanjem spreja.
Zuji i sljeće smradeči sve što dotakne
Mrtva muha na mom jastuku.
Jastuku koji ne pulsira za nju.
Uhvaćena u mrežu vlastite trule zavjere.
Možda da isčupanih krila završi na udici
Ali za to su one odabrane.
No njena osušena ljuštura za to nikada i nije bila
Ovako neukusna.
Mrtva muha na mom jastuku
U kasni ponoćni sat.
Podsjeća tek na zunzaru koja je možda nekad bila.

- 23:36 - Mudruj (10) - Iskleši - #

08.07.2005., petak

...Budim se bolnih očiju. Oko mene mrkla tišina. U polumraku razaznajem sive betonske zidove, pomalo već napucale. Miris vlage u zraku. Usred stropa tek oveća žarulja visi na dvije stare potamnjele žice. Crveni tepih na sredini omanje prostorije nasred koje dugačak drveni stol s petoro smeđih stolica visokih, šiljatih naslona presvučenih nekom crnom tkaninom. Na zidu iza njih ogromna metalna vrata. Negdje pored vrata zvuk tupog udara kapljica vode o keramiku. Jednoličan i monoton. Dopire iz omanjeg umivaonika. Prostorija mi liči na podrum neke stare zgrade u centru grada. Kao da me netko ošinuo bičem hladnoća prostruji mojim tijelom zatomljujući nesnosnu bolu u glavi i mučninu u želucu. Pokušam se pomaknuti, no neugodni zveket otkrije mi prirodu moje sputanosti. Okovi iznad zglobova ruku i stopala bili su pričvršćeni debelim lancem koji se protezao prema podu i stropu. Bio sam razapet u okovima. Gol kao netom rođen…

* * *
Ne sjećam se kako sam ni kad dospio ovdje. Jučer, danas, sinoć… ne znam zapravo kada jer ne znam koliko sam dugo tu.. Znam da sam izašao u petak navečer. Trebao sam se susresti sa starim prijateljem kojeg već dugo nisam vidio, u nekadašnjem okupljalištu, u rock baru pod nazivom “Čistilište”. Čim sam ušao zapljusnuo me već pomalo zaboravljeni miris kožnih garnitura i dima cigareta. Miris iz mladosti. Ali i nova lica, novi mirisi ispunjavali su ovaj polumračni prostor dajući mi do znanja da sad neki novi klinci igraju igru nošeni ritmom hard rocka. Rupa se nije izgledom nimalo promijenila. Siguran sam da, u svom tom vremenu, otkada sam zadnji puta kročio ovdje nisu ni okrečili WC. Nadam se da su ga u međuvremenu barem koji put oprali. No poznavajući klijentelu njima to zasigurno ne smeta, znam da nije tada smetalo ni mene. Tko zna, možda još uvijek stoje oni isti grafiti na zidu desne kabine. Ipak, nisam imao hrabrosti da provjerim. Smiono sam koračao prema šanku pokušavajući spriječiti tupi pogled da oda čovjeka odavno prošle mladosti. Znam da nisam star, ne više od deset godina u odnosu na ljude oko mene, no ipak, u usporedbi sa mnom ovi su dvadesetogodišnjaci izgledali poput prave djece. Barem sam ja imao takav dojam. U vlastitim očima, ja sam čovjek s iskustvom i obavezama, a to ipak nosi svoju težinu. Ugledao sam onu istu opaku njušku barmena iz vremena mojeg hodočašćenja u ove odaje, samo ružniju. Na tren sam pomislio da me prepoznao, ali s obzirom da mu je ljepota, a ne inteligencija, bila jača strana osobnosti nisam se previše razočarao kad sam shvatio da nije. Sjeo sam za šank i naručio piće polako trzajući glavom u ritmu vibracija zvučnika. Čaša nije bila ništa čišća no što se sjećam pa sam se rashlađivao pijući pivo iz flaše. Vrijeme je lagano počelo kliziti, ali moj se prijatelj nije pojavljivao. Znao sam da ga nema smisla zvati usred ove buke te sam odlučio da ću, ako se ne pojavi dokle iskapim flašu, lagano otići. I baš kad sam naumio krenuti udario me blagi miris ženskog parfema i pored mene je za šank sjela prekrasna tamnokosa djevojka. Nešto mi je govorilo da usprkos svojoj crnoj kožnoj odjeći nije pripadala ovdje. Uputila mi je poludugi prodoran pogled i naručila piće. Shvatio sam to kao pozivnicu.
- “Dopusti da ti platim piće.” – rekoh
- “Zašto da ti dopustim?” – upita
- “Iz više razloga, no jedan od njih je taj što s tvoje desne strane stoje dva ružna kvazi bajkera, a ako im je zadah samo upola dobar kao što su lijepi bit ćeš mi zahvalna ako tamo i ostanu.” –
- “Misliš da se ne znam brinuti za sebe?”– upita odvažno.
- “Ne bojim se ja za tebe, već za sebe.” – odgovorih brzo – “Ovako će misliti da smo zajedno.”-
- “Pa ako je u humanitarne svrhe nema problema.” - reče nasmijavši se glasno.
- “Ja sam Luka, drago mi je.” - rekoh sa smiješkom.
- “Ja sam Lejla.” - reče smijući se.
Bila je izrazito lijepa sa svojim blijedim licem, malenim savršeno zaobljenim nosićem iznad kojeg su dominirala dva oka boje lješnjaka. Boja im bijaše intenzivna. Crveno obojane usne skrivale dva reda lijepih bjelkastih zubića koji su se nesebično pokazivali svaki put kad bi se nasmiješila. No nije to sve što je dominiralo na njenom tijelu. Pored njenog dubokog dekoltea koji je sramežljivo prikrivao pozamašnu raskoš nisam mogao, a da ne spustim pokoji pogled na njene grudi. Primijetila je kud mi pogled neprestano bježi i namjerno se namjestila bliže meni, nagnuvši se na način da mi je pogled mogao utonuti dublje otkrivajući još malo više kože. Shvativši što radi uspio sam, teškom mukom, skrenuti misli s njenog tijela koncentrirajući se na razgovor.
Popivši nekoliko serija pića i ubivši par sati razgovorom rekla je da mora ići jer je već kasno. Upitao sam je da li želi da je otpratim do kuće, a ona me bez razmišljanja nježno uhvatila pod ruku i osmjehnuvši se veselo rekla: - “Hoćeš li? Divno!” –
Prateći je do kuće, putem smo pričali i razdragano se smijali životnim dogodovštinama. Djelovala je kao draga djevojka. Pozvala me da uđem i nisam odbio. Nije prošlo dugo i već smo se lagano mazili, polako se ljubeći i sramežljivo si šapćući nježnosti na uho. Ponoćni jazz milo je strujio iz zvučnika omekšavajući atmosferu. Pijući čašu slatkog crnog vina sjećam se kako mi se naglo počelo spavati, ali ne sjećam se da sam zaspao. Sad je očito da jesam…

* * *
…U tom trenu začujem klopot nekog ogromnog ključa kako otvara izlizanu bravu. Teška vrata polako se otvore ispuštajući groznu škripu odavno hrđavih šarki. Taj se zvuk zarezao u moj mozak stvarajući bol kao da me netko batom udario u glavu. U trenu sam shvatio da sam bio drogiran. Kroz vrata je ušla vitka djevojka u crnoj lateks odjeći koja je suptilno naglašavala njena oveća prsa i duge noge koje su završavale na prekrasno oblikovanim bokovima. Zveket potpetica visokih crnih čizama staloženo mi se približavao. Lice joj je bilo prekriveno bezličnom maskom i jedino su usne i oči odavale djevojku iz bara. Koračajući tako prema meni, ne žureći se previše, shvatio sam da me ta njena silueta poprilično uzbuđuje. Ipak, nisam shvatio što tu radim.
Prišla mi je vrlo blizu, toliko blizu da sam mogao osjetiti njenu toplinu na svojoj promrzloj koži, ali nije me dotakla. Prije no što je progovorila udario me val njenog snažnog ženskog parfema istančanog mirisa. Nisam mogao točno dokučiti od čega je no njegov me miris neodoljivo podsjećao na ljiljane. Želio sam upitati što se zbiva, no jezik bješe pretežak da se pomakne. Pitanje sam formirao pogledom.
- “Što je svinjo, što buljiš?” – izderala se strogo.
- “Vidim da si se probudio. Očito je doza bila preslaba, trebao si spavati do dolaska ostalih, ali neka…što više patiš to bolje.” -
Ostalih? Ta mi se riječ urezala u mozak. Zar postoje i ostali?! Priznajem da mi ta pomisao i nije bila previše ugodna, no te misli mi na čas prereže pogled na njezinu čvrstu zaobljenu stražnjicu u odlasku. To je vjerojatno bila najljepša stražnjica koju sam vidio u životu dok se lagano povijala lijevo-desno sve dok se nije udaljila i nestala iza metalnih vrata zalupljenih neugodnom škripom. Čudesno kako funkcionira muški mozak, kakve mi se misli motaju po glavi obzirom na nezavidnu situaciju u kojoj se nalazim. I opet klopot ključa u bravi. Zaspao sam…
Probudila me neka neugodna svijetlost žareći mi oči. Miris tamjana prožeo je prostoriju. Kad su mi se oči malo privikle na intenzitet svijetlosti dokučio sam da se radi o stolnoj svjetiljci uperenoj direktno u mene. Primijetio sam pet spodoba kako sijede za onim istim drvenim stolom, u sjeni, iza izvora svijetla koji mi nije dopuštao da razaznam izgled niti spol istih. Glavobolja je, doduše, donekle popustila, ali je u kombinaciji sa svijetlom činila prilično iritantan koktel.
- “Molim vas, maknite svijetlo…smeta mi za oči.” – rekoh nervozno.
- “Pa on govori!? Začepi gubicu, nitko te nije ništa pitao!” – oštro mi dobaci neki ženski glas iz sjene.
- “Tko ste vi? Što želite od mene?” – ispalim kao u rafalu.
- “Začepi mu gubicu Lel!” – izdere se onaj isti ženski glas.
- “Ovo mora da je neka greška, ja sam…” - prije no što sam uspio završiti rečenicu brz i oštar udarac izbi mi zrak iz pleksusa. Bijaše to Lejla, djevojka od sinoć, s bokserom u ruci. Rekao bih “AU!”, no gumena loptica na brzinu nagurana u usta spriječila je taj zvuk. Gorak ukus gume tjerao me da automatski pokušam ispljunuti lopticu iz usta, no to mi je onemogućavao remenčić s malenom kopčom koja se vezala iza glave.
- “Vrijeme je da počnemo. Lel znaš što ti je činiti.” – zapovjednim tonom dopre od stola.
- “Da, gospodarice.” – reče Lejla pokorno.
Kretala se oko mene polako, ne žureći se u pokazivanju svojih ženskih atributa. Povijala je tijelo u jednoličnim erotskim pokretima, elegantno i … onako mazno. Prišla mi je odostraga i dok je vrhovima prstiju počela lagano milovati moje usne, nježnim dodirom usana ljubila me niz vrat. Usprkos ugodi koje je izazivalo njeno milovanje, pokušao sam se otrgnuti u znak protesta no lanci mi nisu dopuštali neki veći otpor. Kao da ucrtavaju tek utabane staze na karti djevičanstva njene vrele usne pomno su obilježile moja leđa sve do stražnjice i milo se preko boka i trbuha popele do bradavica. Koliko god se trudio nisam uspio sputati izdajničko nabreknuće koje se naziralo u mom međunožju. Izgleda da je to pobudilo još veće zanimanje voajera iz sjene jer je gotovo u isti mah jedna od spodoba iza svjetiljke ustala i krenula u mom pravcu. Strogoća i odmjerenost udaraca potpetica dale su naslutiti dolazak strahota koje me tek očekuju. Prvo što sam ugledao bijaše dugačka vitka noga obavijena svijetlo-modrim lateksom u čizmi s visokom potpeticom iste boje. Za njom iz sjene istupi dugokosa plavuša savršenih oblina strogog izraza lica i val skupocjenog cvjetnog parfema. Nježno blijeda put odavala je prekrasno lice žene u kasnim tridesetim godinama. Blago nanesena maskara kao da je još više isticala njene krupne modre oči čija se boja podudarala sa onom njene odjeće, a sjenilo nad očima još je više istaklo strogoću njenog pogleda. Modro obojane napućene usne rastegle su se u oholi smiješak otkrivajući svijetlo bijele zube ukrašene nakitom plavog odbljeska. Ličila je na anđela. Stala je ravno ispred mene u raskoraku s obje ruke zabačene na leđa očito pokušavajući tom pozom još više naglasiti svoju ulogu gospodarice ovog prostora. Oči su joj lagano klizile niz moje tijelo temeljito ispitujući svaki centimetar moje kože pritom ne skidajući onaj oholi smiješak s lica. Nemoć, posramljenost, ogoljenost koju sam osjetio u tom trenutku, vjerujem, bijaše najgora koju može osjetiti neko živo biće izloženo ovakvom ispitivačkom pogledu. No, gore bijaše to što iako sputan, ponižen i podložan, morao sam priznati da me ova žena neobično privlačila, a što je najgore krutost u donjem dijelu tijelu potvrđivala je moje misli. Primijetivši moju erekciju, smiješak joj se još više rastegne popraćen neobičnim odsjajem u modrim očima. Najednom osjetim oštru bol i trnci mi u trenu prođu cijelim tijelom. Lel me, očito nezadovoljna što mi je pogled bio fiksiran na pridošlicu, ugrizla za bradavicu.
- “Uhvatila si krasan primjerak Lel.” -
- “Hvala, gospodarice!” -
- “Vidi se da mu se sviđaš draga, no usne ti propuštaju očiti dio. Obavi ga ustima i poigraj se njime.” -
Pomalo oklijevajući, djevojka se spustila na koljena te lijevom rukom uhvatila moju erekciju. Lagano je jezikom nekoliko puta pomazila vrh uda prije no što ga je polako počela uvlačiti sve dublje u svoja topla, vlažna usta. Igra njenog jezika i usana neobično mi je godila i to nisam mogao sakriti. Gospodarica je i dalje stajala nepomično promatrajući moju reakciju. Odjednom zvuk električne gitare propara zrak. Neki dubok, hrapav glas, gotovo demonski oštar prebirao je riječi u paklenskom ritmu hevy metal glazbe. Uspio sam razaznasti tek nekolicinu riječi.
“…Come now
tell me what you see
My eyes are burnin from hate
Come now
tell me what you hear
My voice is screaming from pain
Come now
Tell me what you want
My heart is bleading emptynes…”
Nošena ritmom glazbe Lel je pojačala milovanje. Njene usne sad su usko obavijale moju muškost te udarcima jezika hlapljivo prizivle mlazove sokova muškosti. Objema rukama obuhvatila mi je stražnjicu i oštro zarila nokte u kožu. Bol je bila toliko nesnosna da mi je odvratila pažnju s njene igre i svim sam se snagama pokušao otrgnuti iz okova. Taj moj neuspjeli pokušaj izazvao je histeričan smjeh zadovoljstva kod gospodarice.
- “Bravo Lel. Naš primjerak ovdje uživa u tvojem milovanju. Muškarci vole kad smo na koljenima da ih uslužujemo, da budemo pokorne…” - sa sarkazmom reče gospodarica.
- “Lel draga, donijela sam ti mali poklon. Iskoristi ga kako najbolje umiješ.” – rekavši to, gospodarica pokaže svoju desnu ruku koju je dotad tako vjerno držala za leđima i pruži je Lejli. U ruci joj bljesne lovački nož. Lejla podigne glavu i pogledi nam se ukrstiše. U njenim prekrasnim smeđim očima zabljesnu neopisiva mržnja. Oči kao da joj se zamutile od tog bljeska izgubivši svoj dotadašnji sjaj. Dok je pružala ruku da dohvati nož, uputi mi zlobni smiješak koji joj izobliči lice u demonsku grimasu. Znao sam da se sprema nešto loše…
- “Sjeti se svega što su ti činili one noći u parku. Što su ti činile sve te muške svinje. Vrati se tamo te noći i zamisli što bi učinila da si imala nož. Zamisli da je on jedan od njih…” – reče gospodarica polako se odmaknuvši par koraka unazad.
Tog trenutka vrijeme kao da stalo. Kao da sam se našao zarobljen u beskonačnom krugu boli, patnje i užasa gonjenom hrapavim izričajem havy metal pjevača. Moje oči preklinjale su je da stane, no to kao je u njoj budilo još veću odlučnost da nastavi. Prvi rezovi oštrice pekli su poput vatre, no s vremenom bol je preuzela sva moja osjetila i misli. Bol je ubila sve ljudsko u meni, sve ljudsko u njoj. Rezovi oštrice i ugrizi izmjenjivali su se sa dodirima usana i jezika. I dok mi krv lagano klizi niz tijelo, Lejlin krvavi histeričan smješak u intermezzu para mi mozak. Smije mi se oholo u lice. Pokazuje mi zube dok me cinizam njenog jezika probija poput oštrice koplja. Vezanog, sputanog ima me na milosti, no u njoj milosti nema. I tako vezan lancima, gol, ogoljenog ega moj ponos topi se poput leda na suncu. Slama moj otpor i svjesna je toga. Ali ne žuri. Poput žderačice izmučene duše uživa u svakom djeliću moje muke. Kao oči zvijeri u mraku užareni pogledi silueta za stolom prate moje trzaje kao da se hrane svakim atomom moje boli. I tad kad sam već pomislio da se moja agonija nikada neće završiti kroz moj zamagljeni pogled prodre blijesak oštrice visoko podignute u zrak. Uspio sam još samo jednom udahnuti prije no što je sječivo proparalo ustajali zrak mučilišta i zauvijek me obilježilo u posmrtnom svijetu. Bol je bila oštra i pakleno jaka. Gotovo sam izgubio svijest. U ruci Lel je držala moju kastriranu muškost. Grozota i šok prekrili mi lice…
- “Pogledaj ga sad. Kako je jadan i bijedan. Bez svoje stvarčice više nije superioran i bolji od žena. Nemoćan je kao kralj bez žezla.” – reče gospodarica posprdno.
- “Što je, što me tako gledaš. Znam nisi više muškarac, ali nisi ni žena, bez toga si ništa. Ti si ništa!” -
- “Jesi li sve snimila?” -
- “Da, gospodarice.” – dopre glas iz sjene.
- “Odlično. Odveži ga.” -
- “Da ga pokušamo spasiti?” - upita Lel.
- “Za njega je već prekasno, draga. Izgubio je previše krvi. Ali bilo bi lijepo imati živući ogledni primjerak pokornog muškarca. Zar ne? Podsjeti me da to učinimo sljedeći put. Idemo, lekcija je završena. Smeće ćemo iznijeti kasnije. Bio je naporan dan, vrijeme je za odmor.” – reče gospodarica ravnodušno.
- “Previja se na podu poput običnog smrdljivog crva što i jest. Običan smrdljivi crv…” – posprdno dopre iz sjene.
- “Dobrodošla u sestrinstvo Lel.” – bilo je zadnje što sam čuo.
Pao sam na koljena. Bez snage da spriječim život da isteče u ljepljivom, vrelom crvenilu. Klečim u lokvi vlastite krvi i s bolnim grčom na licu promatram odbačeni komad mesa i kože na podu. Odrezani i odbačeni komad nekad znan kao moja muškost. Ne osjećam bol, više olakšanje, umor. Polako primičem ruke ka odrezanom splovilu i dižem ga lagano s poda. Promatrajaući ga tako u svojim rukama, vječiti upitinik „Zašto ja?“ ispiše se na mojem blijedom licu. Nisam osjetio udarac glavom o pod, samo mrak u očima nesvijesti. I dok moj život lagano kopni grohotan smijeh mojih mučiteljica kao pratnja odjekuje niz hladne zidove na mom putu u podzemlje. U kraljevstvo Hada.
…I prije no što ugasne i posljednja iskra života u mom oku, nadam se da je Pakao zatvorio svoja vrata u tom podrumu. Nadam se da će kastrirana muškost biti baš dovoljna plaća za ulaz u Raj…

- 23:16 - Mudruj (28) - Iskleši - #

08.05.2005., nedjelja

...Banuli smo na vrata poput dvoje opijenih. Ali ne opjenih alkoholom već nekom nadljudskom požudom. Držiš polupraznu bocu crnog vina u desnoj ruci glasno se smijući. I dok me grliš, lijevom rukom skidam ti odjeću brzim pokretima ruke. Tvoja tamno crvena haljina izazovno klizi niz bijelo tijelo otkrivajući zanosno crno čipkasto rublje. Obojano mjesečevim zrakama prostrtim kroz prozor tijelo ti izgleda anđeoski. Trgaš odjeću sa mene. Divlja si…
Kao u nekom luđačkom transu zibamo se prema krevetu. Jezik mi polako klizi niz tvoj vrat. Koža ti je izrazito meka i podatna. Miriše na jorgovane. Ruke ti putuju niz moju dugu kosu nježno je zatežući odgovarajući na ugodne podražaje lickane kože vrata. Ližeš si lagano usne ispuštajući milozvučne tonove. Vođen stazom nanijetog parfema jezik mi pristane na tvoje uho. To milovanje u tebi raspali neki novi plamen te bacivši bocu na pod, grubo me gurneš na krevet. Jednim pokretom ruke kidaš mi hlače i već za tren osjećam te na sebi. Želim te dodirnuti, no hitro mi sputavaš ruke. Izrazito si snažna. Puštam te da vodiš igru. Ne žureći, tvoj vrući jezik nježno klizi duž mojeg trbuha, mojih prsiju put vrata nadopunjujući svoja milovanja vrelim dodirima vlažnih usana. Trnci užitka prolaze mi tijelom kulminirajući u vrhu moje nabrekle muškosti. Upijam pogledom svaki centimetar tvoje kože. U ovom polumraku mjesečevih svijeća oči ti demonski zrače bojom smaragda. Kroz poluotvorena usta spojiše nam se jezici mekano i razigrano. Tvoj nježan poput latice ruže i sladak. Dodire nadopunjuješ laganim umjerenim ugrizima za jezik. Polako se uspravljaš iznad mene pojačavajući užarenu neizvjesnost. Ruke ti krenu prema leđima i prije no što popusti posljednja kopča lice ti ozari provokativni smiješak. Netom skinuti grudnjak otkriva omanje savršeno oblikovane grudi nabreknutih bradavica. Hitrim pokretom okrećem te poda se. Pogled ti govori sve. Prepuštaš se…milo. Usne ti i vrat obasipam bezbrojnim poljupcima spuštajući ih usporeno prema čvrstim grudima, bradavicama. Uživaš u mojem istraživanju. Sišeš mi palac desne ruke dok ti nestrpljivi uzdisaji otkrivaju zadovoljstvo što moja lijeva ruka maznim pokretima putuje niz tvoja leđa i, zaokruživši lagano guzu, mazeći ti uđe u međunožje. Prsti lijeve ruke, kao da prebiru po strunama anđeoske harfe, zasviraju po žicama tvoje ženstvenosti stvarajući milozvučnu melodiju na tvojim usnama. Čupaš me za kosu u tom ritmu, grebeš mi leđa… Želiš da uđem u tebe, no ja šutke nastavljam sa svojom igrom. Nestrpljivo i pomalo nervozno hitrim i neobično snažnim pokretom okrećeš se i u čas se nađem ponovno ispod tebe. Uvodiš me u sebe ljubeći me pomalo divljački, gotovo mi ne dajući da dišem. Isprava se zibamo lagano, poput para kobri na melodiju frule fakira. Požuda, strast, hormoni prožimaju zrak. Ljubiš me vatreno po cijelom tijelu ostavljajući krvave tragove noktiju na mojim prsima ne libeći se prouzročiti bol. Mjesec je već odavno prešao svoj vrhunac hitro se spuštajući prema horizontu, a ti kao da si povezana s njegovim tragovima na nebu postaješ sve žešća. Ugrizi i grebanje se raspršili po mojim prsima neprestano jačajući, a ja neobično uživam u tom novom koktelu osjeta spremajući se da doživim vrhunac. Tad najednom tvoji očnjaci natopljeni serumom besmrtnosti zarili se u moj vrat. Tanka koža puca poput nježne opne nerazdjevičenog cvijeta otvarajući put ka vrelim cestama životnog eliksira. Piješ me ne prolijevajući i jednu kap. Ne štediš me. Moj život polako iskapava kroz otvorene žile… Tamnocrveno. Opijen nekim čarobnim zanosom prepuštam ti se u potpunosti…

* * *

Budim se. Užareno, blještavo Sunce je već visoko na horizontu… Bode mi oči. Navlačim zastore i teturam prema kupaonici kao nakon neispavane noći natopljene očajem. Mamuran. Pogledam se u zrcalo. Katastrofa. I to slabašno svijetlo iznad ogledala izaziva nelagodu, a moja glava samo da ne eksplodira poput lubenice. Blijed sam i čudan mi je okus u ustima. Diram si čelo i primjećujem kako mi je temperatura povišena. Pomislim kako sam valjda pokupio neki virus iako me čudi da se to desilo usred ljeta. Umivam se u hladnoj vodi. Krijepi me i bistri mi um. Već mi je bolje. Brišući se u ručnik osjetim neku laganu bol na vratu. Pogled u zrcalo ostavio me zabezektnutog.
- „Koji kurac…???“ – promrmljam u čuđenju.
Dvije tanke rupice isticale su se na desnoj strani mojeg vrata sramežljivo prikrivajući okorenu krv. Bezbroj tankih krvavih crta na prsima i leđima odaju razlog što osjećam zategnutost kože na tim dijelovima tijela. Nije mi teško prepoznati razderotine načinjene noktima. Izgledaju kao da ih načinila neka životinja ili nešto još gore.
Ništa mi nije jasno. Gledam prema krevetu pokušavajući se sjetiti što se sinoć desilo. Prazna boca vina na podu. Pokraj nje crna mrlja. Vinska. Prilazim krevetu, neki nepoznati cvjetni miris. Ženski. Prisjećanje na sinoćnji izlazak u rock klub nekako je mutan, a i svako naprezanje sivih ćelija izaziva oštru bol. Sjedam na krevet i promatram razbacanu odjeću na podu. Razderana je. Sjećanje se polako počinje vračati…
Prekrasna crna djevojka kraće kose sjedi za šankom. Blijedog lica i prekrasnih putenih crvenih usana. Crne oči kao da imaju crvenkasti odsjaj u ovom polumraku. Kao da hodočaste pod sam kip božji muškarci se sjatili oko nje. No nije impresionirana svim tim zlatnim lančićima, privjescima ključeva luksuznih automobila ni skupocjenim mirisima zalizanih frizura. Sjedi mirno, nevoljko pijuckajući svoj koktel ignorirajući spomenutu gospodu. I baš u trenutku kad sam htio skinuti pogled s njenog lica, ukrstili nam se pogledi. Privučen kao metal magnetom nisam mogao maknut pogled s njenih tamnih očiju. Bilo je nešto magično u njima. Vođen neobjašnjivom silom primaknuo sam se njoj. Podigla je cigaretu očekujući da je zapalim. Neobična bijaše činjenica da nitko nije mogao upaliti upaljač osim mene. Pomislio sam u tom trenutku da je to tek stvar slučajnosti ili nespretnosti drugih, no sad ozbiljno sumnjam u to. Sjeo sam kraj nje i upitao je za ime.
– „Mistique“ – odgovori.
- „Što piješ?“ –
- „Crveno…vino“ – reče sa misterioznim smiješkom.
To je bio dovoljna znak ostalim da se pokupe gunđajući očito nezadovoljni činjenicom da ih je izgurao netko običan poput mene. Pričali smo dosta dugo i ne sjećam se točno o čemu, samo znam da se činilo poprilično kratko i neobično privlačno i zanimljivo. Moram priznati da se nikad nisam osjećao tako privučen, tako očaran nekom ženom kao sinoć. U jednom trenutku me upitala da li želim da odemo i ja sam pristao. Zgrabila je tek naručenu bocu vina i krenula prema vratima, a ja sam žurno bacio novac na šank i, još zahvalivši barmenu na usluzi, hitro krenuo za njom. Banuli smo na vrata mog stana poput vihora. Ostalog se sjećam i predobro…

* * *

Te sam te noći tražio po prvi puta. Vođen nekom neobjašnjivom požudom, neutaživom željom za tvojim dodirom otišao sam u onaj isti klub u kojem sam te sreo. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci,… no nisi dolazila. Očaj i tuga postaše neopisivom svakodnevicom. Iz noći u noć moj se život stubokom mijenjao. Moja osjetila, moje navike, moja glad postale su drugačije. Mračnije. U početku sam se borio protiv prirode onog što sam postao, u ono što sam pretvoren. I mrzio sam te zbog toga. Skrivao sam se u najcrnjim rupama ovozemaljskog pakla, gladovao tjednima, odbijao nahraniti svoje blijedo, bezdušno tijelo. No glad je bila prejaka, crno srce bijaše previše žedno. Počeo sam birati samo one za koje nitko nije mario, onako odrpane i prljave, napuštene stanovnike zabačenih ulica i divljih smetlišta. I tako se hraneći jedne noći opazim oholost bogatog. Smučilo mi se promatrajući čopor tatinih sinčića debelih novčanika kako se palicama iživljavaju na olupini kože i kostiju nekad znane kao čovjek, osoba. Nisam dugo razmišljao. Poklao sam svih devet razmaženih huligana i nahranio se na njima. Da, baš poklao, jer kako nazvati one divljačke razderotine na njihovim vratovima. Tako su to barem opisivale lokalne novine. Nije mi bilo druge, morao sam napustiti grad. No, više nikad nisam gladovao, nisam se skrivao i nisam birao žrtve. Hranio sam se… svima!
Prolazile su nebrojene mjesečeve mjene, bezbrojne zime, ogoljena drva u ponovnom cvatu. Dolazio sam lagano poput noći, nošen krilima strasti. Pio bez milosti hraneći se uspomenama, željama, nadama mladog djevojačkog mesa pretočenog u vrelu slatku krv. Sretao sam predivne, prekrasne žene, princeze i kraljice ljudskosti i ljupkosti, a ipak su sve bile obične naspram one za kojom je žudilo moje crno srce. Bezbrojini mirisni vratovi skupocjenih parfema bili su pregriženi u žeđi očajnika koji je vrebao ogrnut plaštem Mjeseca. I koliko god da sam bio zaljubljen u njegovu mlječnu put, istovremeno sam ga i proklinjao. Koliko sam noći probdio gledajući očajno u njega nadajući se da će mi pokazati put do tebe prije nego ga zora otjera na spavanje. Nadao se da će mi barem šapnuti riječi utjehe. Zakleo sam se da ću te pronaći crna kraljice, pa makar morao razvaliti sva vrata pakla da stignem do tebe. Moja prokleta duša, moje besmrtno tijelo neće naći mira sve dok mi usne opet ne kušaju tvoje. Dok ne poližem tvoju strast…Dok se ne osvetim za prokletstvo besmrtnog tijela!
Jučer sam te pronašao. Konačno. U nekom novom gradu uz more, u nekoj novoj noći. Prekrasna si, ljepša no što te se sjećam. Pratim te na sigurnoj udaljenosti, bojeći se da me ne osjetiš. Prolaziš pored parkiranih luksuznih automobila i ulaziš kroz vrata nekog kluba nasuprot nijma. Iznutra trešti elektronska glazba. Sjeo sam na rub nasuprotne zgrade i čekao ravnodušno buljeći u Mjesec. Nekoliko sati kasnije izašla si u zagrljaju neke polupijane lude. Put vas vodi prema nekoj zabačenoj mračnoj uličici. Oprezno te pratim po krovovima. Ubrzo ulaziš u sjenu i ne gubeći previše vremena bacaš se na vrat ovog pijanog jadnika. Piješ ga hlapljivo i neoprezno, ne primječujući moju blizinu. Osjetila si me... prekasno. Snažan udarac pogodio te u zatiljak izbivši ti svijesnost na nosnice. Nepokretna si…
Sjedim na hridi okrenut prema istoku držeći te u naručju, nježno ti milujući kosu u ritmu valova mora. Lagani morski povjetarac budi te iz nesvjestice. Zbunjena si.
- „Pronašao si me…konačno.“ –
- „Da, mada nije bilo lako.“ – odgovorim.
- „Zašto si me napao, bilo je dosta za oboje “ –
- „Nisam se došao hraniti...već pronaći tebe.“ –
- „Pa ti se ljutiš na meine, ne vidim zašto? Pa podarila sam ti…“ -
- „Ne vidiš zašto!? Zar ti stvarno moram govoriti kako sam živio posljednjih desetljeća. Što sam sve proživio, što sam sve i koga morao ostaviti iza sebe da bih životario gore od kužnog psa. Kako sam se hranio? I to sve zbog hira mlade vampirice. Zar stvarno misliš da čar i neodoljivost vampira može nadoknaditi sav jad i zlo koji stoji iza toga? Zašto me nisi isisala do kraja? Zašto?“ -
- „Vidim da sam gadno pogriješila, misila sam da si drugačiji! Vidim da si premekan da budeš jedan od povlaštenih! Za to trebaš biti… čvršći, bezosjećajniji!“ – reče ljutito.
- „Misliš okrutniji. Vjeruj mi, okrutniji sam no što misliš. Uostalom, sad ćeš imati priliku da se uvjeriš sama.“ -
Ta moja izjava popraćena ozbiljnim, kamenim izrazom lica izazvao je popriličan strah u njenim očima. Pokušavala se trgnuti, osloboditi se mog čvrstog zagrljaja, no neuspiješno. Preslaba je.
- „Što si mi učinio?“ – pita ljutito.
- „Ispio sam te do minimuma. Tek toliko da živiš, a da se ne možeš boriti.“ – kažem mrtvohladno.
- „Što mi misliš učiniti?“ –
- „Strpi se još malo, vidjet ćeš. Nego, kad si zadnji put gledala izlazak sunca? Sjećaš li se kako je predivan?“ – kažem smireno.
- „Ubit ćeš me iz neke glupe osvete? Zar ne shvaćaš što sam ti dala? Besmrtnost. Izdigla sam te iznad ove stoke koja puže bezbrižno oko nas. Ti si Bog, mi smo Bogovi!!! Moja propast neće riješiti ništa. Ne možeš se odupirati onom što jesi. S vremenom ćeš postati baš kao i ja!“ – reče ljutito bezuspješno se koprcajući u mom naručju.
- „Vjerojatno si u pravu. Zbog toga idem s tobom. Ne vjerujem sam sebi kad padne mrak. Ovo zlo rođeno u mraku umrijet će u svijetlosti da se iskupe naše duše za svu prolivenu krv.“ –
- „Proklet ćeš nas oboje!“ –
- „Draga, mi smo već prokleti.“ – i dok sam izgovarao ove riječi Sunce je promolilo svoje prste spremajući se da ustane i zakorači preko horizonta. Uspio sam položiti svoje usne na njene po posljednji put da kušam okus božanske strasti. Njezin očajni krik zaglušio je gromoglasni val toplinske svijetlosti pretvorivši naše meso u skulpture od pepela. U trenu. Nekom slučajnom prolazniku ta bi figura zasigurno izgledala poput obrisa morskih vila. No, lagani morski povjetarac raznio je ostatke naših crnih duša nježno ih spuštajući prema vodi, puštajući da se, praćene pjesmom galebova, izgube u pjeni valova. Na hridi su ostale upečene dvije zagrljene sjene...

- 00:01 - Mudruj (20) - Iskleši - #

09.04.2005., subota

… Zimsko jutro. 10.000 tisuća ljudi na poljani. Stoje gordo. Svi su jedno tijelo, jedno biće. Tamno nebo omekšano oblacima zrcali na našim crno poliranim oklopima. Ponosna konjica na svojim vrancima. Para im nestrpljivo izbija kroz nozdrve. Pored njih nepregledni redovi kopljanika kamenih lica. Oštri bridovi vrhova njihovih koplja kao da režu ovu napetost pretvarajući je u tisuće sićušnih pahulja. Hladno je, ali mi ne dišemo… Zrak je spokojan. Sitne pahulje snijega bezbrižno jure prema polu zamrznutom tlu ne obraćajući pažnju na redove ljudi i životinja, ne shvaćajući kako će njihova bjelina ubrzo poprimiti krvavo-crvenu boju užasa. Mirišem zrak. Prazan je.
Pogled mi miluje bojno polje. Dva brežuljka, između njih mirna dolina koju sječe uska brza rječica. Na jednom brežuljku mi, na drugom oni. Poput bezglave zmije povijaju se redovi suparnika. Koračaju brzo kao mladić koji se boji da će zakasniti na sastanak sa dragom.
Ubrzo zastaju i formiraju redove. Stoje mirno ukopani ponosom. Izgledaju… dostojanstveno. Časno. U prvim im redovima sjajni srebrni oklopi vitezova. Smeđi orao raširenih krila na njihovim prsima. Zbog njihovih dugačkih, oštrih mačeva nazivaju ih razbijačima bojnih redova. Iza njih sivi kopljanici i poderani plahi seljaci. Ipak, barjaci im visoko u zraku. Na čelu im postrojena malobrojna konjica u zlatnim oklopima sa tamnocrvenim perjanicama na kacigama. Na začelju u lakim kožnim oklopima sa maskama na licu njihovi strijelci. Brzi, smrtonosni, precizni, naoružani vilenjačkim lukovima visokima gotovo kao i oni sami. Mnogo ih je…
Barjaci lepršaju na povjetarcu stvarajući melodiju koja me vraća u dvorište moje mladosti. U zagrljaj ljubavi. Prisjetih se sreće i blagostanja. Mirisa japanske trešnje u cvatu. Topline odavno razorenog doma. Sjetih se njenog nježnog pogleda. Mjesec joj sjaji u očima. Dodira putenih medenih usana one kojoj sam dao svoje srce, koju sam nosio u naručju i koju sam, umivenu u krvi silovane nedužnosti, pokopao golim rukama u vrtu crvenih ruža. Mladu, tek na pragu života, pokopao zajedno sa svojim srcem. Tog je dana umrla moja ljubav, a tuga i očaj iznikle na njenom grobu udahnule su dašak života svom novom čedu. Rođen je… Gnjev! Hraneći se mržnjom prema Orlovom klanu, zalijevan krvlju tisuća neizbrojenih rastao je brzo i nezaustavljivo. No te se misli u trenu raspline pred raznobojnim prizorima mrtvačkih glava i kandži opakih zvijeri iscrtani na zastavama. Pogled mi poleti prema neprijatelju.
Ne sviđa mi se to što vidim. U njihovim redovima naziru se brigade žena. Prkosne i prelijepe. Prekrasno istkani srebrno-zeleni kožni oklopi čvrsto ih obavijaju ne ustručavajući se naglasiti ženstvenost njihovih nježnih tijela. Duga im kosa dražesno leprša na laganom povjetarcu dok im papirnate mašne na naginatama stvaraju milozvučni ton sličan krhkom pljesku leptirovih krila. Odsjaj u njihovim očima ne odaje strah, naprotiv, već neku nadzemaljsku odlučnost. Taj bi prizor mogao zbuniti moje čete, a to je najopasnije.
- “Čuvajte se žena. Okretne su i snažne. Hrabre i odlučne. Opasnije su od muškaraca. Znaju da ako danas pobijedimo njihova će prošlost biti izbrisana kao pokretom ruke. Njihove kuće spaljene, njihove obitelji, njihova djeca pobijena. U njih je instinkt za očuvanje potomstva jači, ipak su ga one nosile i dojile.” – rekoh odrješito.
Žamor odobravanje zašumi na usnama mojih ljudi.
- “Ne pokazujte milost, jer milost nećete ni dobiti!” -
Krošnje okolnog drveća crne se pod teretom bezbrojnih vrana u iščekivanju gozbe svježe priklanog mesa. Svojom mrtvačkom pjesmom kao da slave propast ljudskog roda. Ili možda raspravljaju o slatkoći sokova svježih kostiju? Previše sam puta slušao tu melodiju uoči boja da bih obraćao pažnju. Previše je ožiljaka urezanih na mojoj duši, previše je sijedih vlasi da ih izbrojim, da znam kad je bilo prvi put.
- “Gospodaru… vrijeme je.” –
Umorno dignem pogled prema skromnom starcu. Iako su sjeda kosa i brazde umornih bora na licu odavale pozne godine agilnost i žar bio je upravo nevjerojatan u ovoga čovjeka. Koliko je samo snjegova, koliko vjetrova i kiša probdio pred mojim šatorom čuvajući me i brinući se za mene. Prošlo je više od dvadeset i pet zima otkada je tek punoljetni mladić na rubu smrti, pokraj groba svoje drage dobio razlog za život. Koliko me puta ovaj starac podigao kad sam posrnuo, koliko me puta nahranio razlozima za osvetom… Bio je moj prijatelj, moj otac, moja obitelj. Bio je svo dobro što me držalo sve ove godine na zelenim pašnjacima ovoga svijeta. Samo njegova ljubav i moja bezgranična mržnja, moja želja za osvetom.
- “Da… vrijeme je Yoshi.” -
Bacio sam pogled po posljednji put prema zastavama Orlova klana. Oči prepune mržnje zablistaju mi poput smaragda. Došao je dan kada ću satrti kosti “Velikog Orla” Yukiashia Mozamote. Došao je dan osvete!
Sjurio sam se niz brdo u beskrajnom gnjevu koji se nije dao utažiti. Crveni zmaj rastvorenih ralja na mojim prsima. Za mnom poput rijeke demona slili su se moji ratnici. Vjetar mi brusi rogove na kacigi. Čujem ga kao fijuče…Zrak iz nozdrva mog poludivljeg konja pojačava ritam mog srca. Mekan sam kao pamuk, ali istovremeno oštar i tvrd kao čelik. Zvuk strijela propara zrak. Poput tisuća ledenih igli vođene rukom Boga sjevera zabile se u meso nesretnih. Mnoge se duše ugasile…
Krikovi ljudi, njištanje konja, zvuk udara metala o metal izmiješali se u vihor demonskog smijeha. Nezaustavljivo se probijam kroz neprijateljske redove. Siječem ih na sve strane. I konj mi više nije crn. Krvav je. Polako, ali odlučno moji se ratnici probijaju kroz neprijatelja. Stigli smo već do polovice udoline potiskujući njihove prve redove. Njihove oštrice sve su tuplje i slabije. Tad najednom, uz gromoglasni poklič kao da je munja proparala samo nebo, poput lavine sa svih se strana na moje ljude sručile žene. Udarac je bio strahovit.
Prvi redovi pukli su po svim šavovima. Hrabrost tih žena ulio je novo samopouzdanje u neprijatelja koji se već pomalo povlačio i on je udario novom žestinom. Uvidjevši da mi ljudi pomalo uzmiču zaurlao sam iz sveg grla: - “Ovo nije dan kad će Crveni Zmaj pokleknuti!” - To je nagnalo moje ljude na novi juriš…
Protuudar je bio uspješan. I ne znam koliko ih je palo i ne sjećam se njihovih lica. Samo znam da sam stao u trenutku. Kao da vidim duh iz prošlosti zaslijepio me odraz njenog lica. Moje izmučeno srce proparalo je tisuće noževa. Bol je nesnošljiva. Mlada djevojka, ne starija od one koju sam sahranio tako davno, nezaustavljivo se probijala kroz moje ljude. Neustrašivo. Sjekla ih dok su njihovi udovi, njihova tijela padala na sve strane. Jurila je točno u mom smjeru. Moja ruka se ukočila, mač mi umuknuo. Njeno lice blijedo i neustrašivo i, zakleo bih svojim životom, identično kao i u one koju sam nosio na rukama na posljednje počivalište. U nedoumici ostao sam nepomičan. Um mi je blokiran bezbrojnim pitanjima: Tko je ona? Da li poslana od samih bogova da oslobodi moju prokletu dušu? Da li je anđeo? Da li je sotona?… Shvatio sam da neću dugo čekati na odgovor jer se njena oštrica upravo spremala presjeći mi zadnji dah.
Najednom začujem dobro poznati fijuk i djevojčin bojni krik zastane u grlu. Pala je kao pokošena. Tvrdo. Crno-zlatna strijela virila je iz njenih prsiju. U krvavom hroptaju isplahne joj život. Okrenuh se prema smjeru odakle je doletjela strijela. Yoshi je stajao mirno spuštajući svoj luk. Kimne mi ponizno glavom i odjuri natrag prema krikovima. Polako sam sišao s konja, skinuo kacigu i uputio se da pogledam nesretnu djevojku. Bolan grč na licu odavao je agoniju posljednjih trenutaka njezinog ovozemaljskog postojana. Pitam se gdje su joj bile zadnje misli. Možda u toploj postelji uz dragog ili u dječjoj igri sa najboljom prijateljicom? Bila je vrlo mlada i nimalo slična mojoj ljubavi. Kakve li su to igre? Kakva je to crna magija ili sotonski trik da me zaslijepi usred bojnog polja. Koje to sile imaju moć mutiti um odavno smrvljenog srca tjerajući ga klone u tako važnom trenutku? Tko se usudio pokušati oduzeti mi pravo na osvetu? I dok je tako rastao gnjev obmanutog uma suočenog sa nebrojenim pitanjima, zraka sunaca ošine mi lice u trenu utišavši rogoborni glas.
Kao da su Bogovi razgrnuli zastor da zavire što se dešava na njihovom igralištu, potkraj dana pojavilo se slabašno sunce pretvarajući pahulje u sitnu kišu. Vjetar, tiho i lako prostruji kroz bojište, kao da se sprema očisti lišće sa travnjaka. Lišće, a ne smrskana, unakažena tijela. Potci krvi mirno su se slijevali prema rijeci prepunoj ljudskih i životinjskih leševa. Strvinari kruže na nebu ledeno pjevajući gozbenu pjesmu.
Kapi kiše lagano klize niz moje lice. Kapi peru moju izmučenu, okrvavljenu dušu. Kiša me čisti. Zaglušujuća tišina se na trenutak razlije po bojištu. Stojim na brdu i slušam jauk ranjenih, radosne krikove nekolicine pobjedonosnih. Gledam u ovu dolinu smrti i razmišljam o smislu naše današnje igre…
***
Tužno koračam kroz bojište vodeći za uzde svog umornog vranca. Gledam lica palih djevojaka i mladića. Izgledaju kao da spavaju. Mirno i spokojno. Poput anđela.
- “Gospodaru, gospodaru…” - uzbuđeno me dozivao neki glas.
Okrenem se i ispred sebe ugledam Yoshia.
- “Gospodaru, imam poklon za Vas!” –
U desnoj ruci, na kratkom koplju bila je nabijena glava. Glava Yukiashia Mozamote - “Velikog Orla“.
- “Sad je konačno krug zatvoren. Osveta je zadovoljena. Spokoj će se vratiti u Vaše snove, Vaše misli, srce. Izvršili Ste svoju obavezu časno. Smrvili Ste Orlov klan. Ovo je zaista radostan dan!” – uzvikne i zabode koplje s nabodenom glavom u zemlju.
Spokoj. O, moj dragi prijatelju, spokoj je ono što najviše trebam, ali se bojim da to nikad naći neću, pomislih. Ne na svijetu gdje su pašnjaci krvavi, gdje pokapamo masakriranu djecu…
- “Da Yoshi… osveta je zadovoljena.“ – odgovorih mu kroz umorni prisiljeni smiješak.
- “Jeste li ranjeni gospodaru?“ – zapita brižljivo.
- “Ne, nisam. Sve je u redu. Ne brini za mene.“ -
- “Pa onda odoh ja da se pobrinem za ljude.“ – reče Yoshi i udalji se laganim koracima.
- “U redu… prijatelju.“ – odgovorim umorno.
Odjednom kao nekom čarolijom okruži me miris trešnje u cvatu. Sjećanja mi se ponovno uzburkala odbacivši me natrag u dvorište moje mladosti. I dok sam prebirao po uspomenama poput vračare po tek bačenim kostima sudbine približi mi se manja skupina konjanika.
- “Gospodaru… mi smo krenuli da spalimo selo i da pobijemo ostatak tih skotova da se više nikad ne nakote na ovom svijetu. Hoćete li nam se pridružiti?“ -
- “Ne, ostavite selo i ljude na miru, dosta je krvi za danas.“ -
Izrekao sam to teško, onako više kad se kaže nešto što se mora, a ne želi. Kao kad se maleni dječak mora ispričati odraslom iako zna da nije ništa skrivio, ali pristojnost nalaže da to ipak učini. Pristojnost ili oštar pogled roditelja?
- “Pobrinite se radije za ranjene.” – uzviknuh.
- “A što je sa neprijateljima, da li da ih ubijemo ili ih pustimo da se strvinari hrane na njima?”-
- “Pobrinite se i za njih.” –
- “Znači da ih ubijemo?” –
- “NE, rekoh pobrinite se i za njih!!!” – odgovorim oštro.
Primijetio sam da ih je moja zapovijed iznenadila i nisu mogli sakriti izraz čuđenja na licima, no nisu imali hrabrosti da proturječe. Šutke su krenuli da zbrinu preživjele. Slatki miris trešnje nepovratno se izgubio. Začujem žubor osvježenja u blizini. Poput lutalice u pustinji, korakom starca, krenuh prema toj zamamnoj melodiji…
Kleknuo sam da operem krv sa ruku u rijeci. Gledam se i pomislim da li je moja duša isto tako crna kao i moj oklop. Promatram vodu kako plače. Krvave joj suze. Umivam znojno lice u toj crvenoj vodi. Skinuo sam oklop da očistim zasušenu krv sa zmajevog lika, da isperem kapi nečijeg istrgnutog života. I pitam se koliko sam ljudi pobio u ime osvete, u ime mržnje u proteklih dva i pol desetljeća. Prestao sam odavno da brojim, a varao sam se da ih ubijam u ime ljubavi. Koliko je tanka linija između ljubavi i mržnje. Da li je uopće vidljiva ta granična crta? Razderan agonijom svojih crnih mislim ugledam dvije nimfe kako spavaju na drugoj obali nježno privijene nakon ljubavnih napora. Lica im kao u onih djevojaka čija su tijela razbacana po bojnom polju. Taj prizor me toliko gane da mi slapovi suza preliju lice. Nikada nisam tako plakao. Čak ni onda kad sam crnom zemljom zagrtao posljednju trunku vlastite ljudskosti u vrtu crvenih ruža. Izgledaju spokojno i ljupko. Nježno i iskupljeno. Prisjetih se Yoshijevih riječi. Spokoj… čast… hm ne, krug nije zatvoren, još ne. Novi talas vjetra razmrsi mi kosu ispunjavajući zrak mirisom trešnjinog cvijeta i ruža. Pogledam svoj odraz u vodi. Crveno sunce spremno da zakorači iza horizonta obasja cijelu poljanu. Moj lik u vodi izgleda uzvišeno. Znam što mi je činiti.
U početku nisam ni osjetio oštricu kako probada moju utrobu. Uslijedio je val paklene boli i vreo, ljepljiv mlaz. Pomislim kako se tih mojih par kapi neće ni primijetiti na ovim travnjacima napojenim krvlju. Zatim osjećaj olakšanja.
- “Neeee…!” - uzviknu Yoshi u očaju.
Pritrčao je do mene i nježno mi uhvatio glavu grleći je. Primaknuo je uho bliže mojim ustima želeći upiti moj posljednji dah.
- “Krug je zatvoren. Zbogom prijatelju, zbogom oče. Hvala…” - bilo je sve što sam uspio izgovoriti. Umro sam sa mirom na licu. Starac me držao u naručju i šutke plakao.
Kad se osušila i zadnja suza na licu, Yoshi mirno ustane i šutke izvadi svoju katanu. Obližnji vojnik priđe bliže i prelije oštricu Yoshijevog mača čistom ledenom vodom, a zatim je obriše svilenom maramom. Još na jedan trenutak Yoshi sjetno pogleda tijelo svog mrtvog gospodara na koljenima. Bez ustručavanja priđe mu s leđa i vođeno mirnom rukom sječivo brzo prozuji zrakom napravivši precizan rez omogućivši glavi da laganim pokretom napusti svoje tijelo.
- “Sad je krug zaista zatvoren, moj gospodaru. Zbogom!” – tužno prošapta Yoshi.
Gusti, svijetlucavi plašt zvijezda prekrio je nebo ostavljajući dojam kao da su i bogovi došli na ovo bdijenje. Ledeni vjetar oštro struji zrakom, a jedna silueta mirnim korakom grabi put brda noseći baklju u rukama. Plamen joj nemiran kao da sam demon vatre želi iskočiti iz nje. Vojnici blijedih lica stoje ponosno poredani uz put prateći pogledom vatronosca. Stigavši do lomače, Yoshi zastane na tren da još jednom pogleda Crvenog Zmaja u punom sjaju. Tijelo mu spokojno. Mirno je priložio baklju uz pripremljenu paljevinu. Kao da čeka dozvolu bogova vatra bukne sa zadrškom. Strahovito. Plamen silovito poleti put neba uz divlje njištanje Zmajevog vranca. Starac i vojska padnu na koljena u dubokom nijemom naklonu. Sitni oblak pepela ispuni okolni zrak…
Poput latica trešnjina cvijeta vjetar raznosi moju dušu. Moje tijelo nošeno tisućama zlatnih leptira lebdi put oblaka. Spuštaju me nježno u vrt prepun crvenih ruža. Miris blagostanja svuda oko mene. Začujem nježne korake. Kao kroz maglu prilazi mi djevojka. Blijeda i božanstvena. Mjesec joj sjaji u očima…

- 00:59 - Mudruj (15) - Iskleši - #

26.03.2005., subota

…Baklja ljubavi u ruci sramežljivo osvjetljava mi put. Njen plamen hrani se najintimnijim osjećajima muškarca prema ženi. Moje misli negdje daleko, u odajama mirisnog jorgovana, gdje na površini smrtnog svijeta počivaju spokojno kraj tvojeg vrelog mirisnog tijela. Hladni kameni koridor vodi me put poluosvijetljene dvorane. Zidovi prepuni slikovitih priča o besmrtnosti i zagrobnom životu. Vlaga se cijedi niz njih. Stižem u omanju prostoriju popločenu pijeskom. Nekoliko baklji, uspavane sjenke na zidovima. Kameni stol u sredini, na njemu kovčeg sa mojim imenom. Miris tamjana razdire zrak. Na zaglavlju stola stoji visoka božanstvena spodoba. Cereka mi se pozivajući me bliže mirnim pokretom ruke. Prepoznajem ga. Anubisove oči zrcale poput dijamanata u ovom polumraku. Njegov šakalov osmijeh poželi mi dobrodošlicu. Da li sam proklet ili ne? Ne znam, nije mi ni bitno u ovom trenutku. Je li moja duša još jedna u nizu onih koje su potratile ovozemaljski život u lovu na nesretnu ljubav? Ako sam i proklet zbog te gluposti srca koje voli onu koju ne može voljeti, pa neka. One trenutke sreće čuvat ću, vrednovat ću poput posljednjeg udisaja. Prepuštam se bezdušno nijemim spodobama da balzamiraju ovu užarenu dušu. Moje izmrcvareno, beživotno tijelo leži mirno, ne pružajući ikakav otpor. Nije me strah. Cjelokupno moje biće usmjereno je na tebe, na tvoju postelju. Ritual je dug. Svojom krvlju ispisujem ljubav na zidovima tvojih snova. Poklopac se polako spušta, tonem u mrak. Tišina mi bubnja u ušima. Tupo.
Moje misli vezane su uz tebe. Tvoja ljubav poput svijeće osvjetljava unutrašnjost mojeg počivališta. Ti živiš tamo daleko u carstvu izgrađenom na obmani srca. Iza smješka patvorene sreće. Okrenula si mi leđa, rekla mi da odlazim, da me više ne voliš. Odbacila si me poput trulog fetusa silovane ljubavi. A znam da lažeš! Čujem kako dišeš, osjećam kako ti srce još uvijek kuca prepuno ljubavi za mene. Skrivaš suze… Trudiš se da ne misliš na mene. Bojiš se jer moje prisustvo, pogled u moje oči kažu kako si pogriješila, kako tvoj život bez mene i nema previše smisla koliko god da se uvjeravaš u to. Nemaš hrabrosti pogledati se u zrcalo. Strah te plamena u očima jer znaš da vatra pročišćava dušu. Ubija sve zablude srca. Boriš se uzaludno sama protiv sebe. A snovi te izdaju. Svake noći izdaju te sokovi tvojeg požude žednog tijela. Čujem te, osjećam te, mirišem te…
Bacaš moje fotografije u vatru, razbijaš zrcalo da ne uđem u tvoje odaje. Ne shvaćaš da si proklevši našu ljubav okovala svoju dušu lancima vječne agonije. Da tvoja bespotrebna patnja isušuje svaku kap tvoje ljupke ljudskosti. Da te patnja veže čvršće uz mene. A svakim danom snovi te poput nebeskih kočija vuku sve bliže meni. Očajnički tražiš izlaz, tražiš zaborav.
Dodir drugog ne može te utješiti, ne može nahraniti vrelu krv tvojih arhanđeoskih žila. Pandže strasti paraju ti dušu kidajući je na tisuće bolnih komadića. Polako shvaćaš da ne možeš živjeti u svijetu gdje tjelesna utjeha za te ne postoji. Trnci požude jašu ti kožom, a ne znaš kako ih obuzdati…
Tužno gledaš prema razbijenom zrcalu. Kupaš izborano lice u pepelu mojih fotografija. Misli su ti već odavno odlutale iza horizonta razuma. Znaš da ne postoje suze koje bi isplakale obmanuto srce. Spremaš se da zaspiš, da zaspiš po posljednji put. Ni pjev ptica, ni žamor probuđene prirode ne mogu ti smiriti nemir pred nepoznatim. Opet se bojiš, bojiš se snova.
Povjetarac donosi odavno izgnani miris jorgovana u tvoje odaje. Prisjećaš se tog mirisa mladosti. Mirisa naše ljubavi. Lahor moje besmrtne ljubavi miluje ti lice. Kida lance tvoje okovane duše. Poput šapata neka zanosna melodija unosi toplinu u tvoje uši. Uspavano srce počinje da ti diše, da diše tek tik pred snom. Razumiješ što se dešava. Osmijeh ti ozari lice. Tvoj pogled po posljednji put pomazi razbijeno zrcalo.
A kad zaspiš ne boj se. Putokazi moje duše krvavo će sjati u polumraku smrtničkog hoda. Samo se sjeti kad budeš čitala slova ispisana mojom krvlju na zidovima svojih snova da te čekam s one strane zrcala, da moja ljubav vječno gori za tebe…Ljubljena!

- 16:31 - Mudruj (9) - Iskleši - #

22.03.2005., utorak

…Lovac je tiho pratio tragove u snijegu. Tamno plavi svod bio je prepun zvijezda koje su poput tisuću krijesnica osvijetljavale lovčevu potragu dok je srpasti Mjesec pomno pratio svaki njegov korak otkrivajući lice tek punoljetnog mladića. Tragovi su bili sviježi. Vučji. Vodili su iz naseobine preko poljane uz planinu direktno u šumu. Stigavši do prvog pošumljenog proplanka na tren je stao, zapeo strijelu o luk i lagano nastavio dalje. Put je vodio uzbrdo.
Stojeći tako na rubu šume pomislio sam kako bi bilo ugodno izležvati se u nastambi pokraj vatre u zagrljaju obnažene podatne ženstvenosti pokriven kožnim pokrivačem uživajući u cvjetnom mirisu i slatko - oštrom okusu tople medovine koja lagano klizi niz grlo. Ali sudbina je željela drugačije. Sudbina je željela da se nađem baš tu vani, na proplanku pred ulazom u šumu. Sudbina ili moja neutaživa znatiželja? Sad kad mi je hladno vjerojatno više nije ni važno. Prevalio sam predalek put da se sad naprosto okrenem i vratim. Oštri planinski zrak razdire unutrašnjost mojih nosnica tjerajući i zadnju kap sanjarskih misli da ishlapi. Miris borova ublažava tu bol.
Zima je bila neobično oštra i hrane je bilo vrlo malo. Divljač se povukla daleko preko planine prema ravnicama. Čak se ni stari ne sjećaju kad je posljednji put bilo tako strašno hladno. Zbog toga su se vukovi sve češće spuštali s planine u potrazi za hranom. Ali nešto je bilo drugačije kod ovog vuka. Proganjao me u snovima. Uvijek je dolazio najbliže, duboko u naselje zaustavljaljući se tek pred mojom kolibom. Isprva bi je samo njušio, a onda bi dugo nepomično stajao i gledao u nju kao da vidi kroz zidove. Pogled njegovih crvenih očiju upekao bi se na mojim očima. I dok smo se tako gledali imao sam osjećaj kao da mi želi nešto reći, kao da me zove. Zbog toga bi se često probudio obliven znojem. Ti su me snovi polako počeli proganjati. Odlučio sam otići kod vrača da mi kaže značenje tog sna iako sam bio siguran, instinktivno siguran, da mi se neće svidjeti odgovor. I bio sam u pravu. Ispričavši mu san, vrač je nekoliko trenutaka razmišljao u tišini potežući ravnomjerno dim iz svoje lule šireći miris mješavine dozrelog duhana, kestenovog meda i kanabisa da bi na kraju rekao kako se odgovor nalazi u šumi na vrhu planine. U jazbini tog vuka.
- „Kad dođeš tamo znati češ što ti je činiti.“ – presjekao me oštro prije nego što sam uspio išta upitati.
Sposobnost ovog starca da završi tuđu misao ili odgovori na pitanje koje nije ni bilo postavljeno kao malog me uvijek iznova iznenadila i fascinirila. No, moram priznati da me u posljednje vrijeme neobično iritirala. Pretpostavljam da je starac to znao jer mu se frekvencija takvih „ispada“ odnedavno povećala, posebice kad sam ja bio prisutan.
- „Uzmi ovaj nož, bit će ti od koristi.“ –
- „Što će mi taj hrđavi nožić?“ – upitah buntovnički.
- „To nije običan nož!“ – odgovori oštro. – „To je nož djeda mog djede. U njemu je zadržana esencija Gospodara prirode i ima moć koju tvrdoglavo derište poput tebe nikad neće moći pojmiti. Njegova oštrica pleše između života i smrti. To je snažna magija naših predaka.”-
- “Ako ti tako kažeš. Ali meni svejedno izgleda kao običan stari zahrđali nož moje bake koji je koristila da...” –
- “Da se nisi usudio završiti tu misao!” – izdere se starac oštro. – “Na svijetu postoje mjesta koja prelaze sve granice snova i mašte. Mjesta velikih magija. Tim istim svijetom koračaju bića koja žive na rubu života i smrti. Bića o kojima glupan poput tebe ne zna ništa. Tvoje strijele ti neće pomoći u borbi s njima bez obzira kako brzo i točno lete Planinski Orao, ali ovaj nož hoće!“ -
- „Oprosti mi strače, nisam mislio ništa loše. Samo sam…“-
- „Dobro, dobro, u redu je nestašluče. Šutljivost ti nikad nije bila jača strana. Ali ni strpljivost.” – promrmlja. - „Skoro će podne. Vrijeme je da kreneš, pred tobom je dugačak put. Uzmi samo ono što trebaš i bez prevelikog zadržavanja u naselju. Što manje ljudi zna kuda ideš to bolje. A sad se tornjaj iz moje kolibe… i čuvaj se.” -
Tako sam se našao tu ispred ove šume na vrhu planine. Sad mi je žao što sam tako brzo i neprimjetno nestao iz naselja. Da sam barem uzeo još koji komad odjeće ili barem više medovine. Ali što je tu je.
Nastavio sam pratiti trag ovećih vučjih stopa u snijegu. Vodile su dublje u šumu. Čudno. Sve je čudno u ovom dijelu šume. Ne sjećam se da sam tu ikad bio. Ne sjećam se ovog dijela šume, a siguran sam da je poznam u stopu. Boje su mrke i istovremeno čarobno svijetle. Možda zbog gustoće grana mjesečevo svijetlo ima drugačiji lom? Nikad nisam vidio ovakva stabla. Visoka i vitka. Mora da su poprilično stara, a ipak prekrasno živa i mladolika. Mahovinom okovana debla čudnovato su zelenkasta za ovo doba godine. Za ovako snažnu zimu. Od hladnoće su pucala stabla, ali ne i u ovom dijelu šume. Ova stabla izgledaju čarobno. Guste borove grane rasplesale su se na vjetru dok su naslage snijega sa grana lagano klizile niz zrak uredno pojačavajući već ionako podebeo snježni pokrivač na zemlji. Spokojna tišina okruživala je šumu, kao da je drži uspavanom nekom ugodnom, toplom čarolijom. Isto onakvom kakvom majka uspavljuje novorođenče. Miris borovine je sve intenzivniji. Krenuo sam polako dalje prateći poprilično jasne tragove. Bilo je nešto čudno u njima, bili su sve jasniji i dublji. Izgledaju kao tragovi životinje koja teži nekoliko stotina kila. Vukovi ne teže toliko.
Nekoliko koraka dalje začujem nepogrešivo poznati šum. Ali znam da to nije moguće. Zastanem na trenutak kao da ne vjerujem svojim ušima i osluhnuh još jednom, pažljivije. Sluh me ne vara. Isti šum. Bez razmišljanja pojurim naprijed. Jureći kroz gusto poredana stabla nisam ni zamijetio britak udarac borove grane po licu. Zastao sam na trenutak da što točnije odredim smjer dopiranja zvuka. Dolazio je iz smjera iza brežuljka. Uspevši se na vrh ostao sam zapanjen. Iza malog brežuljka, u kotlini, nazirao se bistar potok bezbrižno žuboreći. Mjesečina mu podari srebrenkasti sjaj. Kamenčići u njemu sjaje poput bisera.
- “Ali kako je to moguće?!” – prozborim zapanjeno u pola glasa. – “Kako je moguće da se potok nije zamrznuo po ovakvoj hladnoći?” –
U nevjerici polako se spuštam prema potoku. Stao sam sasvim blizu gledajući svoj odraz u vodi. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Tad ugledam posjekotinu na licu i u trenutku osjetim kako me rana pecka. Kleknuo sam do potoka da isperem ranu. Odložio sam luk i strijelu na zemlju do sebe. Oprezno, ali hrabro ispružih ruku i uronih je u vodu. Topla je i hladna je. Istovremeno. Ugodno hladna. Odlučih se umiti. Tek što sam zagrabio vodu rukama osjetim nešto u zraku. Osjetih par vrelih očiju na svom zatiljku. Začuh režanje.
Okrenuh se brzinom lisice i tad ga ugledah. Na grebenu iznad mene stajao je vuk iz mojih snova. Crvene oči žarile su se u ovom začaranom mjesečevom polumraku. Bijelo siva njuška isticala se na crnom krznu. Njegovi očnjaci, dugački i oštri, sjajili su poput bisera na suncu. Stojeći tako na grebenu spreman na skok bio je predivan, božanstven i ogroman. Ogromniji od bilo kojeg vuka. Štoviše bio je velik kao medvjed. Izraz njegovog lica nije bio prijateljski. Njegov hipnotizirajući pogled ukopao me na mjestu. Gledali smo se nekoliko trenutaka oči u oči. U trenutku pomislim na svoj luk. Kao da mi može čitati misli shvatio je moju namjeru. Odbacio se u zrak strmoglaveći se prema meni. U treptaj oka bio je iznad mene. Uspio sam ga za dlaku izbjeći. Njegov je doskok proizveo dubok tup udarac ostavivši poveliko udubljenje u zamrznutom tlu. U svoj svojoj brzini i okretljivosti uspio sam dograbiti luk. Dok sam napinjao strijelu kao gonjen svim silama pakla sjurio se neprirodnom brzinom prema meni. Vinuo se u zrak i u tom sam trenutku odapeo strijelu. Letjela je točno u srce no na moju stravu strijela se u dodiru sa njegovim tijelom smrvila u prah. Sve što sam uspio učiniti je podići lijevu ruku u visinu vrata spriječivši da se očnjaci zabiju u moje grlo. Ugriz je bio dubok i bolan. Luk mi je izletio iz ruku. Vuk me oborio na zemlju. Dok smo se bjesnomučno hrvali po tlu osjećao sam kako mi njegova snaga, njegova težina polako lomi kosti. Njegove pandže krvnički mi derale meso sa nogu i tijela. Bio sam već izgubljen kad mi mislima proletjele riječi vrača: - “…svijetom koračaju bića koja žive na rubu života i smrti. Bića o kojima glupan poput tebe ne zna ništa. Tvoje strijele ti neće pomoći u borbi s njima bez obzira kako brzo i točno lete Planinski Orao, ali ovaj nož hoće!” - Sjetio sam se tog malenog noža. Zadnjim snagama uspio sam ga dohvatiti sa pasa. Iako hrđava, oštrica mu je bljesnula na mjesečini, a onda se poput šila zabila u vučje srce. Urlik vuka bijaše grozan od boli. Probijao mi je uši i srce mi se na tren zaledilo. Kunem se da sam mogao osjetiti kako mu život ishlapljuje u mlazu vrele krvi. U očima mu čudan spokoj kao da mu je drago što umire. Kao olakšanje nakon prekinutog, razbijenog prokletstva. Sa hroptajućim izdahom snaga mu je ispijena u trenu i sa svom svojom težinom nepomičan sruši se na me izbivši mi zrak. Uspio sam skupiti tek toliko snage da se izvučem ispod beživotnog tijela zvijeri. Okupan vučjom krvi, slomljen i iscrpljen izgubio sam svijest.
Upao sam u neke snove. Bio sam okružen vukovima. Sanjam ženku. Sivo bijelu. Snažnu i lijepu. Svi je slušaju i odnose se spram nje s poštovanjem. Prilazi mi i milo me njuši. U njenim očima ugledam zrcalo svojeg odraza. Vidim vuka. Probudio sam se obliven znojem sa krikom na usnama. Ležao sam u krevetu prekriven pokrivačem od jelenje kože. Prepoznajem ovo mjesto. Blagi miris lavande. To je moja koliba.
- “Kako…” – prozborim slabašno.
- “Sivi Gavran te pronašao. Ležao si bez svijesti u snijegu. Krvav i ranjen. Donio te kući.” – odgovori vrač.
- “A što je sa…” –
- “Nije bilo nikakve zvijeri pored tebe. Samo ti i tvoje slomljene strijele.”- reče opet vrač. Uputih mu oštar pogled. Shvatio je da sam iznerviran njegovima upadicama.
- “Ostavljam te sad da se odmoriš. Još ti se nije povratila snaga. Bolje da ti Sivi Gavran kaže ostalo.” – reče vrač i ode.
- “Slomljena rebra, lijeva ruka slomljena i pregrizena, izderano lice, noge... Kad sam te pronašao izgledao si kao da su se demoni gostili tvojim tijelom. A evo nakon tjedan dana izgledaš kao nov. Rane ti zacijelile. Ni traga ožiljcima. Ljudi se boje. Kažu da samo tamne sile mogu tako djelovati na čovjeka. Osim toga cijelo vrijeme buncaš i dereš se u snu kao da ti netko dere kožu na živo. Savjetujem ti da ne izlaziš van tako skoro. Recimo da trenutno nisi baš najpopularnija osoba u naselju.”- reče Sivi Gavran.
Sivi Gavran, koju godinu stariji od mene, bio je moj najbolji prijatelji još od djetinjstva, ne više od toga. Bili smo kao braća. Bio je sin poglavice i najbolji lovac u plemenu. Često bismo odlazili u lov zajedno, dakako, kad ne bi izvodili raznorazne psine po naselju.
- “Kako si me pronašao?” – upitam.
- “Pa to barem nije bilo teško. Ostavljaš tragove kao uspaljeni bizon. Samo je razlika između bizona i tebe ta što je bizon ipak zgodniji.
- “Ha, ha, vrlo smiješno.”- rekoh.
- “Ajde sad odmaraj, pričat ćemo sutra.” -
Toplina i ugodni mirisi bilja polako dovode novi val sna. Ubrzo podlegnuh pod težinom kapaka. Zaspao sam u tren. Opet isti snovi.
Nakon nekoliko dana odmora, polako mi se počela vračati snaga te odlučih da se prošećem po naseobini. Tek toliko da uhvatim svježi zrak. Pogledi ljudi nisu bili nimalo ugodni. Bojim se priznati, ali čini se da je Sivi Gavran bio u pravu. Hodajući naseljem cijelo me vrijeme nešto stezalo u grudima. Neki me snažan osjećaj vukao prema planini. Prema onoj šumi.
- “Kako si mi Orliću danas?” – podrugljivo me upita Sivi Gavran snažno me potapšavši po leđima.
- “Izgledaš mi nekako blijed. Znam je što ti treba. Vruća medovina i vrela žena. To će te začas dovesti u red i trgnuti te iz ove melankolije. Samo da nađemo pravu bizonku za tebe. Voliš li vitke ili malo punašnije?” – prozbori kroz smijeh.
- “Ma baš onakvu kakvu je oženio tvoj otac!” – ispalih u trenu.
- “Ha, ha, ha! Vidim da nisi izgubio smisao za humor. To je dobro. Polako postaješ onaj stari.” – reče Sivi Gavran smiješeći se.
- “Sivi Gavrane!” – dovikne vrač. - “Dođi, otac te očekuje.” -
- “Orliću moram ići. Pripremamo se za lov. Zadnji nije bio previše uspješan, a hrana polako kopni. Ako zima ne počinje uskoro popuštati morat ćemo izaći izvan granica našeg lovišta. Vidimo se kasnije.” – reče i odjuri prema kolibi poglavice.
- “Dobar lov!” – doviknuh za njim pa se okrenuh i krenuh put svoje kolibe.
Prošlo je još nekoliko dana i moja se snaga u potpunosti povratila. Zapravo osjećao sam se nekako snažniji. No moje je blijedo, izmoreno lice odavalo čovjeka u ogromnoj agoniji. Nisam mnogo spavao, a i ono malo vremena provedenog zatvorenih očiju bilo je ispunjeno snovima. Postali sve intenzivniji i snažniji. Danju kad bi šetao naseljem moje oči, vođene mislima, neprestano su bile prikovane uz planinu. Kud god sam krenuo osjećao sam užareni pogled crvenih očiju na svom zatiljku. Postao sam nervozan i agresivan, a ni izbjegavanje ostalih ljudi nije baš išlo tome u prilog. Odlučio sam sljedećih nekoliko dana ostati zatvoren u kolibi. Približavalo se vrijeme punog mjeseca, a moj nemir je rastao.
Probudio sam se u znoju. Vatra je već polako jenjavala u ložištu. Gladan sam. Tražim meso njušeći i prevrćući posude po kolibi. Pronašao sam nešto sušene srnetine i halapljivo je progutam. Ali to nije dovoljno, glad je još uvijek tu. Snažna i neutaživa. Nervozno nastavljam sa pretragom. Ali tad začujem primamljivo poznati zvuk. Dopire izvana. Hitam prema vratima. Izlazim van ne primjećujući udar staklene hladnoće. Sonata vukova poput plime širi se kroz noć milujući moje uši. Ljepota i privlačnost te pjesme toplo steže moje srce. Osjećam se neobično privučen tom melodijom. Zove me. Mjesec je pun, a moje oči odražavaju neobičnu zrcalnost tog nebeskog tijela. Sjaje na mjesečini. U trenutku moje grlo se pridruži napjevu tih čudesnih bića. Iz mojih pluća razlomi se snažno i gordo zavijanje. I ne znam koliko je to pjevanje trajalo kad odjednom osjetim dodir ruku na lijevom ramenu. Kao da me ošinula munja okrenuh se u trenu i bacim se na vlasnika te iste ruke sa ogromnom krvoločnošću usmjeravajući svoje zube prema njegovom vratu. Otpor je bio snažan, ali je ubrzano popuštao. Do mene su kao kroz nevrijeme dopirali neki polu-razumljivi povici.
- “Planinski Orao stani!!!… Orao stani to sam ja/je Gavran!!!” – vikali su vrač i Sivi Gavran istovremeno.
Kao dijete tek probuđeno iz strašne noćne more zbunjeno sam gledao oko sebe. Ispod mene, na hladnom snijegu ležao je Sivi Gavran sa popriličnim strahom u očima. Vrač mi je polako prilazio s desne strane. Shvatio sam što se desilo. Čija je ruka dotakla moje rame. Ja sam tek reagirao instinktivno.
- “O…oprosti mi! Nisam želio… Ne znam što se desilo…” - rekoh zbunjeno. Olabavio sam stisak. Polako sam se digao s Gavrana. Gledao me s nevjericom.
- “Zove te planina, zove te šuma.” – reče vrač. –“Sudbina ti je da se odazoveš, dječače.”-
Kao da sam u trenu prosvijetljen znao sam da je to istina. Shvaćam i razumijem ispravnost tih riječi. Pogledao sam oko sebe po naselju. Svuda oko mene stoje ljudi, baklje im u rukama. Blijedi i prestravljeni. Nevjerica im u očima. Djeca plaču. Začu neki žamor kako dopire s druge strane naseobine. Grupa lovaca naoružana kopljima i lukovima hrlila je prema meni.
- “Idi, za tebe tu više nema mjesta. Idi!” – poviče starac.
Moj pogled još jednom klizne prema Sivom Gavranu. U njemu se moglo iščitati žaljenje.
- “Požuri… prijatelju!” – izusti u pola glasa uputivši mi neobično topao pogled. Bratski.
* * *
Trčao sam put planine kao da me gone sami bičevi božji. Nisam se okretao. Vukla me neka sila ispunjavajući mi srce kao u malenog djeteta koje s nestrpljenjem čeka zoru rođendana. Jer ova noć je moj rođendan. Prva noć mojeg novog života.
Krećem dublje u šumu. Neki osjećaj me vodi dublje. Neka žudnja, neki…instinkt. Osjećam se lakše. Skliznula je odjeća od jelenje kože sa mojih leđa. Čudno, nije mi hladno. Stižem do onog istog potoka. Voda mu živahno žubori. Ne zaustavljajući se pretrčavam kroz njega. No nakon nekoliko koraka zastanem. Neka znatiželja me vuče natrag. Prilazim k obali potoka. Bacim pogled preko na drugu stranu. Vidim komad odjeće kako bezbrižno leži na tlu i ljudske tragove kako se udaljavaju od njega. Pogledam iza sebe. Tragovi su vučji. Pogledah još jednom u oba smjera. Do potoka vode ljudske stope, nakon njega vučje. Spustim pogled prema dolje. Obasjana mjesečinom voda otkriva sve konture mojeg lika. Ostao sam zapanjen ljepotom koja kao da je uklesana od Sunca u ledenu stijenu. Gusto tamno smeđe – zagasito sivo krzno prekriva moje tijelo završavajući sa dugačkim kitnjastim repom. Na snažna prsa nadovezuju se vitke, žilave noge sa širokim šapama koje završavaju oštrim pandžama. Šiljate uši strše na okruglastoj glavi koja završava savršeno oblikovanom njuškom. Usred glave dva velika bistra zućkasta oka. Zubi biserno bijeli, dugi očnjaci kristalnog sjaja. Taj je potok odražavao figuru i lik vuka kakvog sam oduvijek sanjao da ću uhvatiti. Kakve li ironije da sam sam postao ono za što sam mislio da će me proslaviti među lovcima. Predivno je kako se taj lik besprijekorno prilagođava razigranoj vodenoj struji kao da sam i nije pod utjecajem iste. Kao da ga neka magija istovremeno čini dijelom vode i nečim što nije njen dio. Sitni šum poremeti mi koncentraciju. Okrenem se u njegovom smjeru. Osjećam da su moja osjetila drugačija. Odjednom vidim oštrije. Moj sluh tankoćutniji. Čujem svaki šum. I onaj najmanji. Nešto se čudno sa mnom zbiva. Njuh… Bujica mirisa udari me u glavu. Njušim sve oko sebe. opijen sam mirisima šume. Miriše na majku. Miriše kao majka koja drži svoje novorođeno dijete u naručju. Osjećam, tu je moj dom. Vratio sam se kući. Vjetar donosi nešto novo. Neki slatki miris vuče me naprijed. Miris… ženke!
Hitam žurno prema izvoru ovog novog primamljivog mirisa. Put me vodi prema mračnijem dijelu šume. Zastanem. Ugledam dvostruke vučje tragove na snijegu. A znam da ih prije nije bilo toliko. Oprezno krećem dalje. Put me doveo pred jazbinu, na ulazu stoji ženka. Prekrasna.
Njeno snježno bijelo – svijetlo sivo tijelo savršeno se uklapa u ovaj ledeni krajolik. Njena glava, njena njuška ljepša od moje. Naziru se bijeli snažni zubi. Njen miris neodoljiv. Gleda u mene. Pogled tih smeđih očiju urezao mi se u srce. Pitam se što želi, zašto me ne napada, zašto nije pobjegla.
- “Čekala sam te!” – reče.
Na trenutak sam se iznenadio što razumijem njene riječi, ali onda sam shvatio kako je to logično s obzirom na situaciju.
- “Mene? ” – upitah sa čuđenjem nakon kratke stanke.
- “Uđi.” - zareži blago. – “Unutra ima hrane. Znam da si gladan. Vukovi su zimi uvijek gladni.” - okrene se i nestane u jazbini.
Oprezno krenem za njom njušeći zrak i gledajući žbunje oko jazbine. Nisam nanjušio ništa sumnjivo. Polako uđem za njom. Moje oči su u trenu razbile početnu tamu odavajući konture prostrane jazbine. Više je izgledala kao medvjeđi brlog, ali pošto je bila nekoliko metara unutar zemlje odavala je dostatnu toplinsku zaštitu i za vukove. Tlo je bilo prekriveno suhim lišćem štiteći tijelo od hladnoće kamenitog tla i ujedno ga čineći mekšim. Jazbina je izgledala poprilično ugodno. U kutu se nalazili ostaci jelena očito tek nedavno ubijenog. Glad mi je ponovno prostrujala želucem i siguran sam da je ženka to primijetila.
- “Hajde jedi. Ima dosta za oboje, a osim toga ja sam već jela.” –
Bacio sam se na tog jadnog jelena kao da mi je zadnji obrok u životu doslovno ga gutajući bez žvakanja. Miris i okus sirovog mesa neobično mi je godio. Ženka je mirno sjedila blizu mene i nepomično me promatrala. Kad sam završio prišla je bliže.
- “Ime mi je Snježna Šapa i ja sam vođa čopora s ove strane planine. Mrki je rekao da ćeš doći i otada te čekam.” – reče ponosito.
- “Mrki?” – upitam začudno.
- “Da, Mrki. Vuk kojeg si ubio kad si još bio čovjek. – reče mirno. – I on je nekad davno bio čovjek, pripadnik tvojeg plemena. Rekao je da je njegovo vrijeme prošlo i da je došao red na tebe da preuzmeš njegovu ulogu Planinska Sjenko.” -
- “Planinska Sjenko?” –
- “Da, to je ime koje ti je dala obitelj.” -
- “Obitelj? ” -
- “Da, obitelj, čopor… Slušaj! Izabrala sam te za svog partnera jer si najveći i najjači...” -
- “I najljepši?” -
- “Ne prekidaj me!” - Oštro zareži iako se primijetilo da je režanj bio prisiljen. - “To znači da si ti sad vođa čopora. I svi će te vukovi slušati bez pogovora uključujući i mene. To ujedno znači i da ćeš se morati svaki dan iznova dokazivati. Što znači moraš biti najbolji lovac. Ujedno se moraš brinuti za svakog člana obitelji i što je najvažnije braniti naš teritorij, naše lovište.” -
- “U redu.” – rekoh.
- “U redu. Sve ostalo što te zanima saznat ćeš s vremenom. Stoga ti predlažem da ostaviš sva ostala pitanja za poslije. Dođi, kasno je, vrijeme je da legnemo.” – zareži podatno.
Legla je na ležaj od lišća ne skidajući pogled sa mene. Prišao sam joj i onjušio je nježno. Prepustila se mojem istraživanju. Spustio sam se pored nje. I dok smo se nježno mazili izvana je dopirala lagana melodija vukova koja nas je spokojno uljuljala u san.
Stiglo je jutro. Probudio sam se misleći kako sam opet odživio još jedan san. Zabluda nije potrajala dugo. Začuo sam blago režanje izvana. Snježna Šapa me zvala da izađem.
- “Dođi. Upoznaj obitelj.” -
Izađem van. Dok su se moje oči prilagođavale danjem svijetlu odjednom se nađem okružen čoporom od dvadesetak vukova.
- “Ovo je naša obitelj, tvoja obitelj” – reče Snježna Šapa. -“Iskoristi ovaj miran dan i upoznaj se s njima. Ja ću paziti na jazbinu. ” -
Na te riječi vukovi su potrčali prema unutrašnjosti šume. Ja sam na tren pogledao vučici u oči, a onda, bez razmišljanja, pojurio za njima. Trčali smo bez daha tako dugo dok nismo stigli na mali proplanak usred šume. Vukovi su se bez zaustavljanja bacili jedna na drugog valjajući će veselo u snijegu. Promatrao sam ih neko vrijeme radujući se njihovoj sreći. Jedan oveći vuk to primijeti pa mi priđe. Izgledao je mlađahno, ali poprilično snažno.
- “Zdravo! Ja sam Sivi. Dođi Sjenko, pridruži nam se. ” – reče veselo. U tom trenutku svi su vukovi stali. Njihovi pogledi govorili su sve. Djeca noći pozvaše me na igru. Jurnem prema njima. Igramo se… Valjamo se u snijegu, grickamo se, navlačimo se za krzno, udaramo šapama, skačemo jedan na drugog. Uživam u igri. Kao da sam prespavao djetinjstvo i sada ga želim nadoknaditi u trenu…Tad najednom moj prijatelj zastane i načuli uši. Izdaleka kao šapat dopirao je neki zvuk. Bilo je to ljudsko glasanje. Kao da je zvao neko ime. I u trenutku zastanem kao da želim uloviti vapaj tišine usred buke gradske vreve, da poslušam te poznate zvuke, ali koncentraciju mi poremeti odriješit poziv prijatelja: - “Idemo!” - i kao malo zaigrano dijete potrčim za njim dublje u šumu, zaboravljajući nedavni šapat, taj zvuk ljudskog glasa.
Prolazili su dani mojeg novog života, a ja sam se sve više zbližio sa Snježnom Šapom i ostalim vukovima, osobito sa Sivim. Svaka noć donosila je nova prekrasna saznanja i iskustva. Posebice sam se radovao lovu i igri. Uživao sam živeći sa svojom novom obitelji polako zaboravljajući svoju ljudsku prošlost. Međutim, zima nije popuštala i broj divljači se opasno smanjio. Bilo je sve teže priskrbiti hranu za čopor. Više nismo mogli loviti samo po noći. Morali smo loviti i danju riskirajući susret sa ljudima i njihovim strijelama. Zbog toga je Snježna Šapa odlučila da ujutro krene sa mnom u lov jer je lakše loviti u paru, a i sigurnije.
Naišli smo na trag jelena prije nekoliko kilometara pažljivo ga prateći u stopu pazeći na smjer vjetra. Bilo je podne i kroz borove krošnje naziralo se slabašno sunce. Miris jelena dopirao je iza obližnjeg grma. Odlučio sam mu se prikrasti s leđa, dok se Snježna Šapa polako penjala na obližnju hrid s namjerom da jelenu presiječe mogući bijeg. Iako odrastao, jelen je bio poprilično neoprezan kopajući kopitima zaleđenu zemlju kako bi došao do kakve travke ili korijena. Glasnoća njegovog udaranja omela je ovo graciozno biće da čuje moje prikradanje. No, to udaranje je omelo i nas. Fiksirajući svoje čuli na jelena nismo primijetili još jednog lovca u blizini. I baš kad sam se spremao da zaskočim jelena zrak je proparala strijela pogodivši jelena točno u srce. Bespomoćna je životinja oborena u djeliću sekunde. Njegova životna energija raspršila se poput zrake svijetlosti koja udari u kamen. Nečujno i brzo. Iz grma je izašao visok tamnokosi mladić obučen u jelenju kožu. Ostao sam zakopan na mjestu. Nisam želio odati svoj položaj. S nožem u ruci žurno se približavao svojoj lovini dok je ova još trzala na tlu. Zaokupljen svojim plijenom nije primijetio Snježnu Šapu kako se prikrada na hridi. Prišao je jelenu i nanio se nad njim da ga raspori nožem. To je bio trenutak koji je vučica čekala . U maniri iskusnog lovca strmoglavila se niz hrid prerezavši zračnu udaljenost između njih poput britve.
Skočila je na njega i oborila ga bez muke. Lovac nije očekivao napad iz tog smjera. Luk i nož odletjeli mu iz ruku. Ostao je nepomičan i bespomoćan ležati na zemlji dok su očnjaci vučice jurnuli prema njegovom vratu spremni da slome život u njemu.
- “Stani!” - viknuh.
- “Zašto? Ubio je i ukrao naš plijen, a i nalazi se na našem lovištu!” Zareži ona oštro.
- “Pusti ga! I on mora nahraniti svoj čopor baš kao i mi.”
Ona zareži još jednom u znak negodovanja i polako se odmaknu od njega pomno prateći svaki njegov pokret. U zraku snažan miris ljudskog straha. Smrdi. Prišao sam bliže. Lovac me pogledao u oči. U njegovim očima zrcalio se strah, ali onda je polako počeo razumijevati tko sam. Pogled mu je poprimio odraz olakšanja, a istovremeno i sažaljenja za mene. Taj lovac je bio Sivi Gavran.
- “Planinski Orao?” – upita sa otporom u grlu. - “Prijatelju, brate, jesi li ti?” -
- “Ne zovi me tako, nećeš me naći pod istim imenom. Moje ljudsko ime je mrtvo. Ono nije više moje.” – zarežim oštro sa zadrškom.
- “Tražim te već…” – reče sjetno.
- Ne traži me, tu je sad moj dom. Ne više kod ljudi…” – zarežim odrješito.
U očima sam mu vidio da je razumio što sam rekao. Odmaknuo sam se par koraka dopustivši mu da se uspravi. Gledao sam ga nijemo. Shvatio je što mu želim reći. Pokupio je luk i uzeo nož. Vučica je nervozno zarežala.
- “Pusti ga neka uzme svoj dio. Ipak ga je on ulovio. ” – kažem mirno.
Lovac je kleknuo do jelena i poče rezati meso. Na brzinu je razrezao oveći komad buta i prebacio ga preko leđa. Zatim se oprezno počeo udaljavati ne skidajući svoj pogled s nas. Kad se dovoljno udaljio ubrzao je korak. Vučica se okomila na svježu strvinu uredno kidajući dijelove jelena kao bi podijelili teret da ga lakše odvučemo do jazbine.
Doskočih na obližnju liticu da pogledom otpratim lovca na njegovom odlasku iz šume. Osjetio je moju nazočnost. Okrenuo se i zagledao mi se u oči. Nijemo. Moja družica nestrpljivo zareža u mom smjeru. Kaže mi: - “Uzmi lovinu i dođi u jazbinu, hladno je.” -
Nisam se okrenuo. Gledam lovca u oči. Znao sam što znači njegov pogled i on je znao što znači moj: - “Zbogom stari prijatelju, zbogom lovče. Samo pazi sljedeći put kad se sretnemo u lovu da tvoja strijela ne probije moje srce. A ja ću paziti da moji očnjaci ne razderu tvoje grlo. Jer nećemo se više poznati. Bit ćemo stranci. Neprijatelji. Ti čovjek, a ja… vuk!” - Naziru mu se suze. Dignuo je desnu ruku u znak pozdrava, okrenuo se i pošao dalje. Zatulio sam mu u pozdrav – dugo i tužno: - “Auuuuuuuuuuuuuuuuuuu…!!!” - Okrenuo sam se i pošao za svojom družicom.
A šumom je još dugo u noć odzvanjao taj glas kao opomena šireći se duž planine polako se gubeći put nebeskog svoda.

- 00:34 - Mudruj (5) - Iskleši - #

12.01.2005., srijeda

...Noćas sam imao krila. Krila satkana od snova. Nošen vlastitim mislima, gonjen žudnjom za ljubavi obletio sam svijet u trenu i poletio put Mjeseca vođen svijetlom sazvijedža. Letio sam da izvadim biser iz rijeke mjesečevih suza. Da okupam izgrebenu dušu i natopim žed samotnog, slomljenog srca. U rijeci na kojoj se napajaju jednorozi, u kojoj se rađaju vile i kupaju boginje. Zadivljen tamnomodrim bojama svemira put mi bijaše kratak. Prekratak. Ugledah obalu srebrne rijeke koja sjaji kozmičkom svjetlošću neprekidne božanske čarolije.
Obala meka, zelene joj se rubovi. U cvatu. Na njoj jednorozi – pasu. I vile u kolu veselo plešu. Pjesma mila ušima i ugodna srcu plovi nošena vjetrom. Miris ružmarina, lavande prožima zrak. Pokleknuo sam da uronim ruke u vodu, da vidim svoj odraz kako se zrcali na površini, nadajući se kako ću ugledati obraz davno nestalog dječaka u vlastitiom oku. Da umijem umorno, izborano lice starca. Ali desi se nešto čarobno. Umjesto svog, na površini ugledam lice žene. Zadivljujuće lijepo i tužno. Neobično tužno. Zastao mi dah od njene ljepote. Snježne puti i smaragdno sjajne kose - plače. A dok plače tamne joj oči biserno sjaje. Njene suze - kristali. Bodež vruč kao da je iskovan od lave ubode me usred srca. I začudih se boli jer smatrah da odavno zamrlo srce ništa više ne osjeća. Svaka njena suza, jedan žig na mojoj duši – vreo i pakleno bolan. Zaljubih se u to biće na prvi pogled!
I dok sam gledao taj lik u rijeci bezvremenskog toka klizne mi suza niz lice. A sa suzom i sav čemer mog bića. Duša mi očišćena, srce otvoreno, živo. Moja suza rasprši se u vodi praveći savršene krugove na površini. U tom trenutku djeva me pogleda.
“Pij!“ kao šapatom nježno mi zbori: „Pij i živi!“
Nagnuh se bliže rijeci, a voda postane živa, poprimi oblik te djeve i usnama mi dotakne usne. Poljubac joj hladan, mekan. Moje usne gore. Udah života prostruji mi cijelim tijelom. Ispunjava me polako kao toplina rakije koja kola niz grlo. Staračke pjege i sijedi vlasi izbrisane u trenu. Moje tijelo ponovno živnu. Mladost mi kola žilama. Djeva mi se osmjehnu milo i izlije se natrag u vodu nošena strujom riječnog toka. Zbunjen sam, a erupcija pitanja probija mi um: „Tko je ona? Gdje je? Zašto plače?...“
Zvijezde mi se smiju u vodi. Razdragano. Poznati mladić uzvraća mi pogled. S čuđenjem gledam u zrcalo rijeke i pomislim kako sam začaran, ali tad ugledam onog odavno nestalog dječaka u oku mladića. I shvaćam, sve. Neki šum iza leđa skrene mi pažnju. Okrenuh se. Vile prestale da plešu. Gledaju u mene i smiju mi se poput nestašnih djevojčica. Krošnja bagrema skrene mi pažnju na sebe. Opet onaj isti šum. Začu dubok glas. Zove neko ime i iako se ne sjećam da sam ga ikad čuo osjećam da je moje. Da je bilo moje. To je glas Vjetra. Zove me. Priča mi mirnim tonom. I ne razumijem te riječi, ne znam njihovo značenje i već poželjeh kriknuti u očaju kad odjednom iz dubine mog bića kao neki val preplavi me oluja sjećanja. Počinjem razumjeti, počinjem shvaćati. Nezaustavljiva bujica riječi odjednom dopire u moj mozak. Razaznajem sve što pričaju ptice, što pjevaju vile, što znači šuštaj lišća i žubor vode, što mi govori Vjetar. I slušam i smijem se. Razigran i veseo poput malenog dječaka u igri uživam plešući u vilinskom kolu pjevajući. Slatkoća glasova vila ne da mi da prestanem. Vrtim se u krug, vrtim mahnito poskakujući… Tu igru prekine Vjetar. Reče mi: „Uzmi dlan ove srebrene vode i odnesi je onoj za kojom tvoja mladost žudi. Osuši joj suze i ljubi je – zauvijek.“ Te riječi otrijeznile me u trenu. Pošao sam prema obali naklonivši se usput rasplesanim nasmijanim damama.
Bez razmišljanja zagrabih rukom vodu. Kapi mjesečevih suza kao biseri na mom dlanu. Sjaje. „Idi! “ reče Vjetar. “Idi tamo gdje mjesečeva sjena stanuje. Idi i ne boj se. Mjesečevo svjetlo koje držiš na dlanu bit će ključevi tvoje sreće.“ Krenuo sam. Zvijezde mi opet pokazuju put. Obložen je mahovinom. Prati me pjev ptica i miris ciklama…
…Put posut zvjezdanom prašinom vodi me k njoj. Miris vilinske jazbine. Jorgovan ispunio zrak. Ulazim na prstima bojeći se probuditi njenu sjenu, bojeći se da ne savijem plamen svijeće. Njena odjeća smežurana kraj postelje. Na podu. Ona naga leži na krevetu od lišća. Podložena svilom njena meka snježnobijela put ima čaroban odsjaj. Miriše na livadu u cvatu. Rumene usne joj napućene. Spava. Diše mirno, spokojno kao povjetarac u krošnjama ranog kestena.
Srebrene suze na mom dlanu zasjale još jače. Prinio sam ih bliže njenom licu. Obosjano mjesečevom vodom lice joj je zasjalo poput onog boginje – prelijepo. Zastao mi dah jer nikad nisam vidio tako milu i spokojnu ženu.
Polako, gotovo ne dišući uspeo sam se na postelju. Prinio sam svoj dlan ispunjen suzama Mjeseca njenim usnama. Nježno sam je napojio. Otvorila je oči i vatromet svih mogućih boja ocrtao se u njenom pogledu. Osmjehnula mi se milo. „Dobrodošao natrag ljubavi“ reče kroz polusan i zaspe. Čujem joj bilo, osjećam ga. Moje srce kuca u istom ritmu kao i njezino. Sad znam da sam se konačno vratio tamo kamo me moje biće vuklo cijeloga života – u njeno naručje. Nema više lutanja, nema više krivih skretanja. Vratio sam se kući. Zauvijek!
I dok spava položio sam glavu u njeno krilo. Vilinska uspavanka plaho dopire izvana. Mami slatki san na oči. Mjesečeva kiša rominja. Udahnuo sam još dva, tri puta i zaspao. Spokojan i sretan okružen mirisom orhideja...

- 21:46 - Mudruj (5) - Iskleši - #

…Ne diraju me više ljudi. Ni žene, ni muškarci. Svi su mi nekako isti, isprazni. Neprivlačni. Povlačim se u sebe gonjen vlastitim razmišljanjima. Dječak u meni već je odavno zamro, uplašen i izgubljen. Dugo već ne pita kuda to idemo. U glavi stotine glasova, više i ne brinem da li se čuju. Vani. Odbačen sam od svih poput stare oronule ulične kurve. Libim se pogledati u sivilo ulica, radije pognute glave, spuštena pogleda prolazim goneći putokaze vlastitog stratišta. Bezosjećajno. Gnušam se licemjernih pogleda kvazi zaljubljenih. Misle da su bolji od mene, da su se izdignuli iznad surovosti prašnjave ulice, a zapravo ne shvaćaju da žive u zabludi vlastite nezrelosti. Vlastite gluposti i neznanja. Lutaju kroz svakodnevnicu kao što uginule ribe plutaju kanalom ljudskog izmeta. Mrtvi i smrdljivi. Odavno izgubljene, ubijene sposobnosti prožimanja života. Njihove sudbine – isprazne priče ispričane na strunama uličnih svirača. Jeftine, kratkotrajne i isprošene. Završene tupim zvukom kovanice koja udara na dno kofera. Njihove duše odavno prodane za grumen površne nježnosti. Silovane i istrošene…

- 21:25 - Mudruj (4) - Iskleši - #

04.01.2005., utorak

…Prohladno proljetno jutro. Pjev ptica zamro je negdje u noći. Klečim na rubu šume u bojnom redu. Prijatelji, braća stoje rame uz rame. Čekam izlazak sunca gledajući u blaženstvo jutarnjeg horizonta. Nebo preljeveno tisućama boja zaustavi mi dah. Ne molim se nikome, ni bogovima, ni demonima, ni precima... već prebirem bisere po škrinjama svojih sjećanja. Skidam prašinu s davno usječenih slika iz prošlosti, smijem se odavno zaboravljenim smjehovima. Čujem šapat zemlje, pjevuši pjesme moje mladosti i vuče moje biće bliže k sebi. Miris trave ispunjava mi tijelo. Uživam u sebi, uživam u pogledu, uživam u pjesmi.
Topot bubnjeva odzvanja dolinom. Naziru se krvave zastave na horizontu, prvi redovi crnih duša. Moji drugovi se uskomešali, brine ih broj na drugoj strani. Blijedi mole se – svima – i svijetlu i tami. Mole za svoje živote. Siguran sam da je tako i na drugoj strani doline. I oni se boje nas. I mi smo za njih isto tako crni. Stojim gordo, prkoseći besmrtnima. Nisu dostojni mojih misli. A osjećam da nas gledaju te da neće poduzeti ništa kako bi spriječili rijeku krvi koja će upravo poteči da natopi ovu žednu zemlju. I proklinjem ih zbog toga.
I nije me briga što Bogovi misle o meni, o nama. Da li su im oči uprte u nas iz dosade, znatiželje... Da li nam se dive jer smo malobrojni il’ nas žale jer smo lude. Da li nam se smiju. I nije mi važno da li ćemo u sumrak biti heroji, ubojice ili obične budale. Nije mi bitno da li će nas se itko ikad sjećati, a ako hoće po čemu. Ja nisam ovdje zbog slave, osvete ili mržnje, već zbog ljubavi. Jer volim...život. Vidim strah u očima, osjećam ga u srcima svojih drugova ali se ne bojim. Miran sam, spokojan. Slušam zemlju, mirišem vjetar. Zumbuli u zraku...
Crne legije sjurile se niz livadu. Krenuo sam sa smješkom prema njima, polako. Zbunjeno me dočekuju. Boje se moje smirenosti. Boje se moje svjetle oštrice. Misle da je vođena božjom rukom, a ne shvaćaju da je to tek ruka smrtnog čovjeka čistog srca. Moj čelik prolazi mahnito kroz njihovo trulo meso, moje lice mokro je od njihove tamne krvi, mog znoja. I ne znam koliko ih je palo pod udarom mojeg čelika. Gluh sam za krikove njihovih prokletih duša.
Probijajući se kroz njihove nepregledne redove znam da sam izgubio mnoge drugove i mnoge ću još izgubiti. Pitam se koga sam dotaknuo po posljednji put tamo na rubu šume i da li je dodir bio iskren, pun ljubavi...onako ljudski. Pitam se čiji smjeh više nikad neću čuti. Gledam uokolo hrpe mrtvih tjela i znam da svakog od nas čeka neka sudbonosna oštrica ispisana našim imenom. Pitam se da li je ta „moja“oštrica danas na ovoj poljani. I nisam dugo čekao na odgovor. Osjetio sam da dolazi tik prije no što me dotakao njen vrh. Moj pogled ukrstiše se sa pogledom onog čija ju je ruka vodila. Lice mile djevojke usjeklo mi se u mozak. Lik vile, božice. Njen pogled ukočen, njem. Predivna je i neopisivo prestravljena. Upućujem joj blijedi osmjeh, opraštam joj… Jer …ona je tek instrument božje volje. Spuštam pogled prema sudbonosnom metalu.
I dok gledam kako ta oštrica prolazi kroz moju utrobu osjećam bol. I nije me strah jer bol me pročišćava. Pao sam bez snage, spokojan. Osluškujem zemlju. Šapće mi mirnim umiljatim glasom. Miris krvi posvuda – polako nestaje. Gledam svoje beživotno tijelo, ali ne nisam mrtav. Tek moja duša se oslobodi ljuske ovozemaljskog postojanja. Sad je slobodna, diše punim plućima. Osjećam neopisivo olakšanje. Mirišem vaniliju. Smrt nije kraj. Ona je tek…početak.

- 17:45 - Mudruj (14) - Iskleši - #

30.12.2004., četvrtak

Gledam u papir, gledam u slova poredana u niz poput vojnika u bojnom redu. Gledam, ali ne vidim. To nisu moje riječi, nisu moji osjećaji. Ne, to ne može biti. Osvrčem se, ali nema nikog pored mene da ga okrivim kako ih je ukrao. Srce boli, no polako shvaćam. Neuhvatljive su projekcije moga srca, moje duše, neuhvatljive poput duge na nebu. Moja ruka ne zna kako da vodi pero. Očito je da nisam poetičar i da nisam prozist.
Ne, ja sam tek amater. I nema smisla otkidati kožu sa svojih ruku jer bol neće donijeti ništa osim BOLI! Ni snažne produhovljene riječi ni slike životnih situacija. Patnje, mržnje, ljubavi... Ama baš ništa. Tek niz nesuvislo nabacanih pojmova koji i ne znaju što tu rade. Kao da su se našli nekom greškom, glupošću ili tek nekim bezazlenim propustom. Pogreškom.
I nema smisla pisati krvlju jer će se slova razvodniti poput tinte na kiši. Rastopit će se riječi kao snijeg na suncu kao da nikad tu nisu ni bile. Jer nisu satkane od kamena poput gradine na brdu da prkose vremenu, čovjeku. Stoljećima.
Bacam pero iz ruku, kunem se da ga nikad više dići neću. Jer ionako je u mojim rukama jalovo, besplodno. Ne zna i ne može da uhvati, da prenese projekcije lutajućih misli mog čudnovatog uma, slike koje ulaze kroz moje bojom nedefinirane oči. Nikako da utjelovi život ovog svijeta u riječi na bijelom papiru. Da ispiše cijelu paletu boja svakodnevnice, osmjeh slučajne prolaznice ili da uhvati čar nebeskog svoda u zoru. Jer ruka ne zna da sluša srce, da čuje uzdahe moje duše. Ne govori jezik mojeg bića. Kao da kroz nju ne teče ista krv. Ona je poput mrtvačke ruke koja beznadno grebe po truloj zemlji tražeći izlaz u svijetlo. U život.
Kao plamen svijeće na buri nestalne su riječi na mom papiru. I nitko na njih ne obraća pažnju jer pažnje nisu vrijedne. Ali baciti pero nema smisla. Treba ga slomiti, smrviti kako razuzdano srce ne bi opet prevarilo um i naložilo mu da ga ponovno digne, da ponovno piše, da ima strpljenja… da ne gubi nadu. A vidim da nema smisla. Jer neće poteći rijeka bajkovitih snažnih stihova već ona agonije i razočarenja. A zašto mutiti vodu kad ima onih koji znaju kako ju očuvati bistrom.
Puklo je pero, smrvilo se. Puklo je i srce. Ali tako je bolje. Tako kaže razum. No nema olakšanja, to ne donosi mir. Donosi tek rijeku suza na čijim valovima jaše slomljena duša gonjena glupošću nestrpljivog, gluhog čovjeka. Osjećam se prevareno i prazno. Gledam u pero i tek sad shvaćam. Nije krivo pero, nije kriva ruka. Kriv je um…

- 17:57 - Mudruj (4) - Iskleši - #

27.12.2004., ponedjeljak

Ima jedna žena. Tamnokosa. Uvijek nešto pametno zbori. I uvijek brine za prijatelje, brine i pomaže im. A ja samo sjedim kraj nje. Sjedim i upijam svaku riječ, upijam njen pogled, melodiju njenih riječi. Kao neki emocionalni vampir hranim se energijom njenog bića. Slatka je. Preukusna. Neodoljiva kad se zapriča. Gledam joj usne. Pratim pokrete tih divnih crvenih jastučića. Zamamni su. I pitam se kakvog su okusa. Hoću li osjetiti strast ako ih dotaknem, hoću li kušati medenu ljubav ako ih poljubim? Hoću li pronaći spokoj u njihovoj toplini? Sigurno. Ali bojim se.
Bojim se da moje vrele usne ne upiju svu njenu dušu. Pohlepno. Ne usudim se jer znam da neću moći odoljeti dok ju ne progutam cijelu. Moje usne ne ljubiše već odavno. Predugo ne osjetiše okus slatkoće kakvog duša ima. Gore od žudnje za tom blaženom hranom. Gleda me u oči kad priča i siguran sam da vidi u njima moje lutajuće misli. Kao prozori u nepoznato izdajnički otkrivaju moje namjere. Smješka se blago. Znam taj izraz na licu. Govori: "Znam što želiš, znam da me želiš. Ali ne, ne još. Nisam još spremna da ti dam nektar svojih usana. Da te nahranim. Pričekaj još kratko, bit će slađe."
I susprežem se. Krotim zvijer u sebi. I ne ide mi. Poput paklenog demona izvlači se iz mene, upire se kandžama, grize. Nemam više snage da ga spriječim. Boli me meso iznutra…izgrebeno je, iskrvareno. I smije mi se to malo tamno demonsko stvorenje. Smije jer zna da je pobijedio. Opet.
Prestala je pričati. Gleda me mazno. Ne znam da li je primijetila moju pasiju ili je tek odlučila da je sad vrijeme za poljubac. Ne znam kakvu bol odaju moje oči, ne znam u kakvom grču mi je lice. Ne vidim ga. Možda je tako i bolje, vjerojatno ne bih to mogao podnijeti. Zasjajile joj oči tako snažno i bistro da je čak i moja zvijerčica, moj demončić zastao na trenutak - zbunjen.
Nagnula je glavu i njene usne su krenule prema mojima. Spojile se. Dotakle se i duše. Bio sam u krivu. Nisam joj isisao dušu…već ona moju. Hlapim se, ali ne marim – slatko je. Umro sam…sa smiješkom na licu.

- 01:07 - Mudruj (0) - Iskleši - #

ako me poželiš

Ako me poželiš…poklonit ću se, pokleknut ću pod tvoje noge, ali ne kao rob, ne kao pokoreni lutak već kao muškarac koji se poklanja iskonskoj ženi. Samostalnoj, snažnoj i tvrdoj… i mekanoj, ranjivoj i nečijoj. Baš kao nekad davno. Kao muškarac koji se klanjao ženi i uzimao je sa sveopćim poštovanjem jer nije ona simbol ili slika života. Ona jest život. A on je to znao. Danas mu se smiju da je bio glup, zaostao. Podrugljivo ga nazivaju spiljskim čovjekom, a zapravo ti koji mu se smiju žive u spilji vlastite oholosti i egoizma. Taštine.
Ne tražim i ne želim priznanje da sam osjećajan, pametan, dobar. Ja sam kao i svi drugi ljudi. Samo tražim ljubav i mir toplog strastvenog zagrljaja. Tražim prijatelja u tebi. Tražim istinu i tražim požudu istu onakvu kakvu nudim i tebi. Tražim srce koje sluša svijet oko sebe i čuje istu melodiju kao i moje. Istu melodiju, ali drugačije. Tražim da mi otkriješ svoju dušu, da mi pokažeš sve ožiljke i nezacijeljene rane. Da spomeneš svaku suzu koja je pala u gorčini satrtog povjerenja i prijateljstva. Lažljive ljubavi. Jer ja ti zauzvrat nudim isto. Utjehu i ljubav. Bit ću tvoj vodič kroz maglu svakodnevnice. Tvoj svjetionik, tvoj lučonoša, a ti ćeš biti moj. Pružam ti dušu ranjivu kao i svaku drugu, samo naučenu da se brani drugačije od drugih, da se obrani možda bolje od drugih. A ipak isto izbrazdanu životnim porazima i pobjedama poput tvoje. I nikad više nećeš biti sama. Ako ne vjeruješ, pogledaj u moje oči. Vidjet ćeš ponos i razumijevanje istinskog muškarca. Ne podložnog lakeja ili nestalnu budalu.
Ako želiš bit ću tvoj. Samo moraš pružiti ruku, a ako ne… vratit ću se. Možda ne u istom tijelu ni očiju iste boje. Ali bit ću tu… negdje. Samo me moraš poželjeti…

- 01:04 - Mudruj (0) - Iskleši - #

ljubav

Dolazi bez najave, no uvijek dobrodošla. Ima bezbroj imena, a samo jedno značenje. Ona nije strast, iako je vruća i često nezasitna. Kola žilama kao bujica vrele lave, opija mozak. Poput droge, poput slatkog vina koje napaja žedna usta. Stanuje u krajičku oka starice, djevojke, na usnama ljubavnika, u smijehu bebe. Živi među prijateljima.
Oko nje okupljaju se emocije formirajući krdo nalik na divlje mustange. A ona je na čelu. Sva u sjaju, visoka, vitka, najljepša, svi je prate. Kao da ima krila poput Pegaza. Ni na nebu ni na zemlji. Ona je učitelj, ona je učenik. Probija se kroz sve prepreke, gradi mostove, ušutkava puške, liječi, pobjeđuje smrt. Uvijek otvorenih ruku za sve i svakog. Ponekad slijepa. Nikad ne ubija iako je prečesto optužena za to. U njeno su ime vođeni mnogi ratovi. No, ona nije okrutna. Okrutna su samo srca u kojima ne stanuje. Ona je besmrtna, vječna, čista, iskrena, na dohvatu ruke, a ipak za neke nedostižna. Samo jedna, nezamjenjiva. Ona je - Ljubav!

- 01:03 - Mudruj (0) - Iskleši - #

tko sam?

Izlazim u noć. Ledeni vjetar mi puše u leđa neumorno mi hladeći šiju. Povlačim kragnu zimskog kaputa prema glavi, i komentiram vlastitu inteligenciju jer nisam ponio ni kapu ni šal. Trpam ruke žurno u džep i krećem niz sivo tamnu ulicu. Lokve nedavno pale kiše polako se lede. Ne razmišljm o tome. Promatram užurbane ljude. Kao da lebde pokraj mene ne obračajući pažnju na mene, kao i da nisam u njihovom svijetu, kao da sam tek duh koji se zaželio da na trenutak vidi svijet koji je odavno tijelesno napustio pa je uspio od nadležnih isposlovati propusnicu za taj izlet. Kao zbog dobrog vladanja tamo gdje god već duhovi obitavaju. Ili je možda obrnuto. Možda su ti živi tek na izletu prošaranom prolaznosti i nestalnosti, dok ne umru i time si kupe ulaznicu za zagrobni život. Koji je izgleda neka vrsta čekaonice dok ne stigne vlak vječnosti da nas odvede u raj ili pakao. U svakom slučaju nisam zamjetan. No, to i nije ništa čudno. Rijetki se danas osvrću. Ni ja nisam neka iznimka. Prestao sam se odavno osvrtati. Savršeno sam se uklopio u ovaj svijet lima, stakla i betona. Materijalizma. Nema duhovnosti, pa čak ni u crkvama, ako ih je ikad tamo i bilo. Sumnjam. Odavno su crkve, hramovi i mošeje pretvorene u ogromno stado zlatnih teladi, onakvih kakvo su Izraelci izlili da bi mu zahvalili što ih je izvelo iz višestoljetnog ropstva. Na način na koji su ti Izraelci izgubili strpljivost čekajući Mojsijev silazak sa Sinaja, tako ni “moderni” ljudi nemaju strpljenja da stanu i pročitaju svetu knjigu. A u njoj piše debelim slovima: bez ikonografija, bez institucija ili bilo čega materijalnog što bi čovjek mogao ili želio napraviti u ime Boga, MOLIM!. Ali lakše je podići crkvu ili izrezbariti raspelo i samodopadljivo se smješkati likujući kako smo dobri vjernici i istinski humanisti nego ispružiti ruku drugom čovjeku. Skromno i bez predrasuda, ne osuđujući ga. Zato sam se i odavno prestao osvrtati. Bilo mi je dosta uprtih prstiju, oštrih, zajedljivih pogleda i ciničnog smješka. A s vremena na vrijeme opazim takve geste uprte prema drugima. Šačici onih koji još uvijek imaju srca, koji slušaju svoju dušu kad se bune, kad plaču, kad dižu glas za svaku vlat trave nasuprot betonskim grdosijama, tim košnicama ljudi, koje se dižu poput gljiva poslije kiše. Ja prolazim pored tih posljednjih križara ljudskosti spuštena pogleda ne želići im pružiti ruku da se izdignu iznad blata ljudske pohlepe. Bez da svojim grlom poduprem glas osvještenosti.
I prolazim žurno pokraj njih, a žedan sam ljubavi i gladan sam strasti. Ako ljubav još uopće i postoji ili ju je zamijenila zadovoljstvo i požuda. Iako ima ljudi koji tvrde da pozanju što je ljubav, da su probli njene gorko-medene usne, ne vjerujem im. Mislim da se ljubav već odavno izgubila. Nije umrla iako su je oderali, uboli, pribili, raskrvarili, već se sakrila. Čeka nekog čistog da dođe. Nekog imunog na gluposti svakodnevnice i slabosti ljudske. Nekog duhovnog. Suosjećajnog. Nekog tko ne odbija da vidi samo zato jer je lakše zatvoriti oči i okrenuti glavu da ne čuje. A ja? Što ja čekam? Ja čekam nekog tko uništava sve što dotakne. Da me poljubi i da smrvi ovu kamenu koru koja se poput lave upekla u moje ledeno srce. Da mi dahom odledi odavno zamrlu dušu. Da mi rastvori žile kako bi vidio da li u njima još uvijek teče vrela krv ili tek ledena voda. Nekog tko će probuditi život u meni. I kako god da taj život bio bolan ipak je topao i sladak. I moj. Ja želim da živim! Opet, ponovno i jako.
Hodam niz ulicu sa rukama džepu, a ledeni vjetar mi tuče u lice. Hmm, ne nije vjetar okrenuo smjer, ja sam. Nisam se izgubio, znam točno gdje idem, gdje mi je krevet. Samo ne znam tko sam…

- 01:02 - Mudruj (3) - Iskleši - #

žena-ptica

Nemiran sam. Izlazim u noć, kiša neprestano pada, a ja pratim njezin trag. Capkam ulicama bez određenog cilja promatrajući ljude koji užurbano kreću put svojih odredišta. Odjednom kao neka sjena nešto proleti kraj mene. Ugledan ženu na autobusnom stajalištu. Čudno, nisam je malo čas zamijetio. Izgleda kao da nekog čeka. Golih ramena i pokisla. Ne znam ju, ali osjećam da ju poznam. Znatiželja me odvlači k njoj.
Prilazim joj pokušavajući nešto reći, ali uzalud. Podigla je pogled. Ostao sam bez daha. Ne vjerujem svojim očima, ali prepoznajem ju. To je ona. Mekana, nježna, krhka poput ptice. I vruća, strastvena, nezasitna poput žene. To je žena - ptica. Nestalna, neuhvatljiva, ničija. Simbol ultimativne, čiste ljubavi. Simbol života. Ona bira srca koja sjaje, zrače dobrotom i blagosti. Poput gavrana privučenog nekim sjajnim predmetom. Pružam joj ruku.
Mozak mi se isključio, misli su stale. Ne postoji ništa oko mene samo ja, samo ona, mi. Dok je držim za ruku prepuštam se da me vodi neki nagon. Vjerujem mu bezgranično znajući da me vodi put mog stana. Ne znam kako smo ušli kroz vrata, možda smo uletjeli kroz prozor. Ne percipiram stvari oko sebe, moj pogled, misli, sve je usredotočeno na krevet, na nju. Poput droge udara brzo i oduzima te cijelog.
I dok ližem nektar s njenih usana osjećam se poput boga koji pohlepno pije svoju dozu hlapljive ambrozije kako bi zadržao besmrtnost, vječnost. Njen vrat, njene grudi, leđa prekrivam bezbrojnim vrućim poljupcima. Proždirem je dodirima, pogledom. Nestrpljivo čekajući da prodrem u nju. Moja glad je bezgranična i ona to zna. Obavija me rukama i nogama, poput udava koji se sprema istisnuti i posljednji dah života svoje žrtve. Podatno mi se otvara dok moj ud prati trag njenih sokova. Volim je kao što gladijator voli kurtizanu prije finalne borbe, nesiguran u ishod. Kao osuđenih na smrt kojemu je posljednja želja da kuša juhu ljubavi iz tanjura pohote i strasti. Baš tako…volim je pohotno, strastveno, čvrsto i nježno. Njeni uzdasi vode me u raj, njen krik u ekstazu…
Zaspala je. Gledam je kako mirno diše. Slušam je. Spokoj joj se odražava na licu. Predivna je. Prstima ruke nježno joj milujem dlan. A dok to radim kroz mozak mi prolaze stihovi Parnog valjka: «…Ja sam samo jedan u nizu;
Ne znaš im ni broj;
Drag sam samo kad sam ti blizu;
Tad sam tvoj, samo tvoj…»
I svjestan sam tih riječi kao ničeg do sad. Urezuju se sve dublje i dublje u mozak, srce, bitak mog bića. Ali neću plakati, ne, nemam vremena za to. Želim uživati u njoj, u njenoj blizini dok je još tu, kraj mene. Plakat ću kad nestane kao što to uvijek radi, bez riječi ili znaka da li ću je opet vidjeti, grliti, kušati,… Ili će biti u zagrljaju drugog?
Odupirem se izdajničkom umoru koji donosi sladak san na oči. A ne želim spavati, želim ostati budan, želim je gledati jer ako zaspim nestat će poput ptice kao da nikad nije tu ni bila. Borim se sa snom, ali bezuspješno. Okružio me plašt mističnog slatkog sna. Siguran sam da je to njena magija. No, miran sam. Spokojan. Sretan…
Jutro mi donijelo nemir. Nema je. Iskačem iz kreveta i mahnito je tražim po stanu. Ništa, sve je prazno. Zvao bi joj ime, ali ga ne znam. Ljubav? Patnja? Strast?… Koje je? Razočaran i slomljen vračam se u spavaču sobu. Liježem u krevet proklinjući snove što su se opet tako okrutno, ružno poigrali mojom sviješću. Ležim mirno, misli lutaju brzinom svijetlosti. Ali čekaj! Nešto je drugačije ovog jutra. Ne vidim ništa. Samo osjećam miris dunja… miris spokoja i zadovoljstva. Dolazi sa kreveta. Polako dižem jastuk poput djeteta koje sa strepnjom u srcu otvara božićni poklon nadajući se da je unutra upravo ono što je najviše priželjkivao, čemu se najviše nadao. I evo ga!
Ispod jastuka jedno pero. Mekano, crno, sjajno…. prekrasno. Sad shvaćam da nisam sanjao. Sad znam. Doći će mi opet!!!

- 00:59 - Mudruj (2) - Iskleši - #

ljubavnici

Strastveni, vrući, požudni. Oni su ljubavnici. Vidi ih, bijeli poput anđela. Graciozni i nezasitni. Ljubav im na usnama, u očima, u pokretima. Mirišu na nju, mirišu na sreću. Kao bogovi u vrtu zlatnih jabuka na početku svijeta.
Ljepljiva požuda u zraku svuda oko njih. Jedno tijelo, jedno srce, dvije duše, a zapravo jedna. Nepotpuna bez druge polovice. Isprepletenih udova oni izgledaju kao hobotnica koja je ovila krakove oko svog tijela da sačuva toplinu u hladnim, mračnim dubinama mora. Poput dvije Gracije koje se proždiru. Nemoguće ih je razdvojiti u jedno. Oči im sklopljene, usne spojene. Samo oni znaju kakvim se nektarom hrane. Njegova muškost u njoj, prodire sve dublje, njeni uzdasi sve glasniji, oštriji, prodorniji, vatreniji. Kulminiraju u orgazmički vrisak dostojan i bogova i vragova.
Uzdasi zadovoljstva se utišali. Leže spokojno, ona mu u naručju. I kad joj prolazi rukama kroz kosu vidi se, osjeća se neupitna toplina i nježnost koja izvire iz njihovih bića i obavijaju ih poput plašta… Usnuli su, goli. Milo pripijeni jedno uz drugo dišu tiho i toplo. Kao jedno biće. Tko zna što sanjaju.
I sad u tom trenutku njihova ljubav je besmrtna, vječna. Oni su vječni…

- 00:57 - Mudruj (2) - Iskleši - #

nada

Nada je lijepa i mlada. Uvijek atraktivna i poželjna. Podatna. Stoji na svakom uglu, vruća, meka. Gleda požudno, nosi vragolasti osmjeh na licu. Boja njene kose, boja očiju po želji. Ona je savršena. Ne pita tko si, što si, ni koliko zarađuješ jer nju si može svatko priuštiti. I veliki i mali, i mladi i stari, muškarci i žene. Nije uopće izbirljiva. Svi je uživaju jednako, jednako i različito. Jer želje su razne, fantazije drugačije. Uvijek namirisana, svježa i bujna. Sasluša svakog i usluži ga širokogrudno. Nahrani sve bez razlike i nitko ne ostaje gladan.
Cinici je preziru, rugaju se i upiru prste u sve one koji nezaustavljivo hrle k njoj. Oni su voajeri tuđe mašte jer sami nisu sposobni, jer su preimpotentni da zadovolje njenu slatku glad. Vlastitu glad. Cinici kažu da je Nada tek obična kurva. No to njoj ne smeta. Ona i dalje neumorno potiče duševne orgazme širokih masa koje nečesto izgube svaku vezu sa stvarnošću. U ekstazi. Ali neka… kad bi bilo više takvih kurvi na ovom svijetu svima bi nam bilo ljepše.:):):)
Nemam više vremena opisivati njene atribute. Uspalila mi se mašta pišući o njoj. Bacit ću olovku, pogledat se u zrcalo, popravit zurku i odjurit ću van, do obližnjeg ugla, do Nade. Znam da me čeka uvijek s dobrodošlicom ta nježna ekstravertna svetica i kurva.

- 00:55 - Mudruj (2) - Iskleši - #

Ovo nije samoreklama. Nije ispovijest počinjenog grijeha i nije optužba. Ne tražim sažaljenje ni laskavu pozornost. Odobravanje. Ovo je tek izjava pogrešno okrivljenog dječaka.Okrivljenog da zbori sa zlobnima, da se hrani ljudskom tugom, patnjom. Da pleše u kolu prokletih gorkih cinika. I da uživa u tome jer je prepraznog bezkrvnog srca da bi uvidio ljubav i ljepotu svijeta, života. I spočitava mu se da je slijep i gluh i da mu nedostaje ljudskosti. A srce krvari iako je optuženo da je pesimistićki tamno, altruistički prazno, da je bez kapi krvi. Samo da je puno gorčine, srdžbe, zlobe i bekonačne kritike.Ako se pitate što je tu tako čudno, zašto da se obazirete na stvari koje se dešavaju bezbrojnima svaki dan? Stvar je u tome što me optuži srce kojem šapćem nježnosti na toplom jastuku, srce koje zna moju prošlost, moje ljubavi, nadanja, zebnje i strahove. Jedno srce koje me zna u dušu. I to užasno boli. Poput kolca u prsima odavno zaspalog vampira. A kako se braniti i ima li uopće smisla kad je sudačko srce kolebljivo i sumnjičavo u onome što mu je već odavno otkriveno i položeno na dlanove. Kako suspregnuti suze?

- 00:52 - Mudruj (5) - Iskleši - #

lazni proroci

Lažni proroci na pozornicama, na televiziji, u novinama, svuda oko nas. Svakodnevno. Nude sakupljalište izgubljenih duša kao spas, cinizam kao temelj morala i prljavu laž kao istinu.Ti samozvani proroci neprestano serviraju svoje zablude, a mase gladne pažnje, samosažaljenja i odavno ubijene nade spremno ih gutaju. Kao da intelekt i nikad nije živio na ovim prostorima. Obrisao ga vihor mržnje, sumnje i rata.
Probijam se kroz gomilu ispijenih, otužnih spodoba iskrivljenih predodžbi. Njuše svakog oko sebe tražeći izdajnički miris straha i slabosti duha kako bi tom istom stvorenju mogli lakše zabiti nož u leđa i pogostiti se njegovim sirovim srcem, mozgom. Osjećam hladan dah za vratom i smrad tih prijetvornih likova dok plešu, u hipnotičkom transu upravljanom bjesomučnim zvukom demonske simfonije, okruženi dimom cigareta, mirisom pive te mješavinom znoja i snažnih parfema. Parfema toliko kontradiktornih kao i same spodobe međusobno. Svuda se osjeća smrad trule(ži) ljudskosti.
Smučilo mi se gledajući ih. Plačem za njihove već odavno izgubljene duše, njihova kamena srca otvrdjela od sržbe, laži i gorčine. Njihove očne šupljine su prazne. Njihovi životni ideali odavno su pregaženi, smrvljeni, izdani od dnevnih proroka. Oni su slijepi za realnost svakodnevice, za život. Jer sami žive u prošlosti. Među njima se osjećam kao bastard istine i suosjećanja. Kao inkubus koji ne može oploditi zavedene mase vizijom života jer mu se sjeme odavno posušilo i pretvorilo u prah.
Bježim. Mičem se iz mase. Jer proroci imaju užasnu moč. Mogu razaznati posljednu iskru humanosti i razuma u masi. A kad ugledaju tog uzdignutog Lucifera šalju mase gladne krvi, gladne izdaje da ga progone, da ga zarobe i spale na lomači rugla i grižnje savjesti.
I što sad? Preživio sam i ovaj dan samo da bih mogao vidjeti kako će svijet sutra još više zagresti u krvi i grijehu. Pa zar nije onda bolje da se predam, da me razderu i proždru utvare ništavila nego da prolazim iste muke iz dana u dan. Možda je bolje da ispustim taj mučenički krik na lomači da ne nosim teret sumnje kako se i u meni krije judino srce.

- 00:50 - Mudruj (1) - Iskleši - #

uljez

Sreo sam je one noći kad je svijet izgubio i posljednje uporište nježnosti, morala i istinoljubivosti. One noći kad je tamo negdje na istoku, u gradu uz rijeku krik bebe zagušen udarcem kundaka. Ili je proboden bajunetom? Nitko više i ne pamti, ni svijet, ni ja.
Rasplesana poput mjesečeve kćeri privlačila je pažnju nekom mističnim energijom. Oko nje bezdušni zombiji gladni tuđih sudbina. Kao magnet vuklo me nešto neodoljivo k njoj.
Proždirala me pogledom. Ne znam kako sam došao do nje ili je onda možda prišla meni, ali u trenu ništa oko nas nije bilo bitno, ništa i svašta. Polako sam tonuo u trans opijen mirisom besmrtnosti. Privila me uz svoje tijelo i poput zmije sa tisuću ruku uvijala se i raspuzala svud po meni. Podsvjesno sam čekao njene očnjake da probiju tanku opnu kože koja štiti vratne žile. Očekivao sam slatku tupu bol i mlaz svježe tople krvi da klizi niz moje tijelo. Bio sam gladan ljubavi, bjesnomučno žudeći za njenim slatkim, mekanim, prevrućim usnama. Dala mi je razlog da vjerujem u sve, da vjerujem u nas. Želio sam je tu na tom mjestu, sada, previše... i tad je došao on.
Hladnog staklenog pogleda i malog sarkastičnog smješka na licu. Kombinacija je bila ubitačno precizna i udarila me ravno u srce, izbila mi dušu. Pružio joj je ruku, a ona je bez riječi iskliznula iz mog zagrljaja i krenula za njim. Ne okrenuvši se samo ispusti grohotan demonski smijeh. A ja kao malo djete koje zna da su ljudi u bijelom došli ubiti mu psa, u grču. Susprežući već odavno isplakane suze gledam, ali ne vidim jer ne vjerujem. Poigrali su se samnom poput šahovske figure, poigrali i odbacili. Kako je moguće da to nisam vidio? Ali zar ne shvaća da sam dovoljno dobar za nju? Zašto to ne vidi? Pa naravno, on je bio tu prije i dao joj sve što treba i želi. Zašto uvijek ja dolazim prekasno i na pogrešnom sam mjestu? Sada sam končano shvatio ono što sam odavno znao. Ja sam tek uljez. Osjećam se posramljeno, poniženo i izdano od vlastitog ega. I dok gledam njih dvoje kako zagrljeni odlaze u noć ja polako padam u očaj vlastite nezrelosti, umišljenosti, razmaženosti. Kunem se da sam čuo kako mi se srce para. Ta bol i jad isprepleli se u gorku tamnu masu željni da poput lave izbiju na površinu. Gromoglasno.
Već se spremao krik kad osjetim prodoran miris urina i šećerno-slatki zadah jeftinog alkohola. Mutnog pogleda i frfljavih riječi noćna me protuha trgne u realnost svakodnevice pitajući: «Ej stari,… imaš Kunu?»
Bilo me stid pogledati ga u oči jer sam znao da moja isprazna «muka» nije ništa u usporedbi sa srušenim životnim mostovima pred kojima se on nalazio svaki dan. Dao sam mu novac i nestao iza ugla kao da i nikad nisam bio tu. Kao da je sve to bio samo jedan ružan san. Samo neka polusnena fantazija stvorena da nahrani samosažaljevajući ego.

- 00:49 - Mudruj (3) - Iskleši - #

maske

Ponekad mi se čini da će ovaj svijet iskvarenih iluzija nestati poput kule od karata pod udarom vjetra. Da će oni koji potpiru i stoje iza kulisa lažljive svakodnevice jednostavno otići i da će se zidovi varljive stvarnosti jednostavno srušiti. Osjećam užasan strah zbog toga, ali istovremeno i ogromno olakšanje, zadovoljstvo. Past će maske taštine, nemorala i iskvarenosti sa lica svih ljudi. Bit ćemo goli, plašljivi, ranjivi… i prekrasni. Baš kao na samom početku…

- 00:47 - Mudruj (5) - Iskleši - #

na putu iz nigdje u negdje

Sanjao sam nešto divno, nešto što je odavno zaboravljeno. Shvatio sam da sam nigdje i da moram krenuti negdje. Znao sam da je ono što je odavno izgubljeno tu negdje, zapravo svuda oko mene. Hodao sam slijep pored zdravih očiju i bio jedan iz gomile. Ne usudim se pogledati u zrcalo da mi oči ne izgore pokazujući griješnu dušu. Pustio sam da me vode zablude vlastitih užitaka, zablude osobne Sodome i Gomore. Zablude koje su od pamtivijeka servirane na srebrnom pladnju prepunog meda i šećera kako bi se prekrio gorak okus obmane. Servirane od bezdušnih robova poslanih od magova-gospodara kojima se pohlepa cakali u očima.
Stvarajući iluziju boljeg života uvjeravajući nas u svoju istinu i obmanjujući nas poput male djece magovi-gospodari nemilosrdno nas slaše u rat, glad, bijedu,… hraneći svoju nezasitnu sotonsku glad za dušama nevinih. Magovi žedni slave, dukata i krvavih vagina. Ali ne, nisu oni sotone. To je laž. Sotone smo mi. Zbog toga što smo se svi, širom otvorenih ruku, zdušno i svijesno prepuštali toj plimi živjeći u spokoju ljudskih gluposti, površnih istina i lažljivih ljubavi. Dopustivši da budemo opijeni, zaluđeni i uvjereni u vječnost vlastitog bića. Ne želimo vidjeti da to samozvano inteligentno dvonožno biće, imenom čovjek, samo pluta kroz mikron vremenske beskonačnosti ne svačajući svoju prolaznost i beznačajnost u kozmičkom rasporedu. Paradoksalno, to isto stvorenje iako ne čini ni kap u univerzalnom toku života ne osjeća i ne zna voditi svoju moč dovoljnu da uništi život oko sebe, prirodno okruženje uspostavljeno kao komadić univerzalne slagalice života. Okreni glavu – vidi! Načuli uši – čuj! Čovječe otvori vrata svog pomračenog ega, izađi van i pogledaj što je još ostalo od onog raja u koji si koraknuo tako davno i pretvorio ga u sivilo smoga, kiselih kiša i dvospolnih krznaša. A čini se da je bio tu još jučer.
A zemlja vidi sve, čuje svaku misao koja nečujno u svijetu ljudskog razuma neprimjetno kapa na tlo šireći svoj glas u očaju zbog unaprijed izgubljene budućnosti. Ja koračam neprimjetan kroz gomilu sa bolnom, sotonskom grimasom na licu poput neke mordorske utvare pokušavajući istisnuti glas upozorenja kroz usta čvrsto zašivenih koncem satkanim komforom modernog čovjeka. I dok pokušavam otrgnuti te iste konce kroz mozak mi tutnje pohotni smjehovi magova-gospodara zabijajuči se poput ledenih strijela. Krv koja kapa niz moje usne privlači protuhe nesvjesne životne istine da se hrane mesom neprimjetnog luđaka. Nahuškani od bezgrešnih crno haljinaša koji se kunu na meso i krv križa sveopće žrtve, a sami ga prozdiru poput hijena što razvlače strvinu u savani. Od onih istih od kojih sam prozvan i proklet. To proždiranje protuha, tih zubatih crva vođeni prizemnom nakaznosti učini ono što je trebalo spriječiti - otvoriše mi se usta, a iz njih protutnji glas bezvrijednosti očajnički viseći u zraku tražeći barem jednu neiskvarenu dušu da se pritisne na nju poput pečata ultimativnog upozorenja. Ali bez nade za to…
Sad shvaćam da sam usamljen. Da sam kao neka rijetka ptica čiji krik odzvanja poput vječne opomene ništavilu ljudske gluposti zvane naspredak, civilizacija. Ja sam na putu iz nigdje u negdje očajnički tražeći posljednju slamčicu spasa. A pitam se da li nisam krenuo prekasno?

- 00:21 - Mudruj (4) - Iskleši - #

Designed & Mastered
by Narcisa & Gemini

< Mudrovanja On/Off Image Hosted by ImageShack.us Click Here!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovo je dnevnik jednog sasvim običnog neuglednog dječaka kakvog srećete svakog dana na cesti, u tramvaju,… na putu u svoje realnosti. Dnevnik jednog malog neprimjetnog pijuna na šahovskoj ploči života. I iako me vidite, ne zamjećujete me. Što i nije neobično jer danas više nitko ne zamjećuje nikoga i ništa. Vidimo samo sebe. Ponašamo se kao otpali listovi koji više ne poznaju stablo s kojeg su pali ni ne čuju list koji je još do jučer kraj nas disao. Dobrodošli su svi bez obzira na namjere i stanje duha. Jer uostalom, tko još danas ima lice djevičanstva…
Citati

"Svaki događaj je predodređen proročanstvom.
No ako nema heroja nema ni događaja."

Zarin Arctus - podkralj


"Crome! Nikada ti se nisam molio. Nemam vremena za to. Nitko, pa čak ni ti neće se sjećati jesmo li bili dobri ljudi ili zli. Zašto smo se borili i zbog čega smo umrli? Ne. Jedino što će se pamtiti je da su bila dvojica protiv mnogih. Samo to je važno. Cijeniš hrabrost. Zbog toga mi ispuni jednu želju. Daj mi da se osvetim! A ako me ne slušaš…IDI DOVRAGA!!!"

Conan - molitva Cromu


"Žive samo oni koji se bore, kod kojih
izvjesna čvrsta namjera ispunjava duh i tijelo
oni koji se penju na visoke sudbe strmi vrh,
ti žive...
A ostale žalim!"

Victor Hugo


"Kada nas oni koji idu za nama ne mogu stići,
uporno tvrde da smo na pogrešnom putu..."

Mari von Ebner-Eschanbach

"Never increase, beyond what is necessary, the number of entities required to explain anything"

William of Ockham

Intelligence is the flower of discrimination. There are many examples of the flower blooming but not bearing fruit.

Nabeshima Naoshige (1538.-1618.) - samuraj

Life is like unto a long journey with a heavy burden. Let thy step be slow and steady, that thou stumble not. Persuade thyself that imperfection and inconvenience are the natural lot of mortals, and there will be no room for discontent, neither for despair. When ambitious desires arise in thy heart, recall the days of extremity thou has passed through. Forbearance is the root of quietness and assurance forever. Look upon the wrath of the enemy. If thou knowest only whatit is to conquer, and knowest not what it is to be defeated, woe unto thee; it will fare ill with thee. Find fault with thyself rather than with others.

Ieyasu Tokugawa (1543.-1616.) - samuraj

One should not be envious of someone who has prospered by unjust deeds. Nor should he disdain someone who has fallen while adhering to the path of righteousness.

Imagawa Sadayo (1325.-1420.) - samuraj

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se