Zabranjeno vam je komentiranje. Administrator vam je onemogućio objavu komentara zbog kršenja pravila servisa.

04 travanj 2013



Hvala svima koji su mi se javili na predzadnji post!
Naslov ovog posta reći će vam sve.
Neznam da sam ikome smetao a manijaka ima kao i prije pa mi smetaju namjerno,podvaljuju,izmišljaju i misle da time puno škode.
Sotonska posla a hrvatski blog naivno sve viruje.
Žao mi je što vam ne mogu komentirati.
Srdačno vas pozdravljam i dobrodošli!


Kad je đava u nečijoj duši
isti ju je ne napušta lako
on je truje i uporno guši
dok se duša žrtve ne isuši.

A tko s đavlom tikve je sadija
sigurno ih koristiti neće
na glavi ih sam sebi razbija
tu Sotona svoj zakon nameće.


Stala plačuć tužna mati!

29 ožujak 2013



Stala plačuć tužna Mati,
gledala je kako pati
Sin joj na križ uzdignut.

Dušom njenom razboljenom,
rastuženom, ražaljenom,
prolazio mač je ljut.

O koliko ucviljena
bješe ona uzvišena,
Majka Sina jedinog!

Bol bolova sve to ljući
blaga Mati gledajući
muke slavnog Sina svog.

Koji čovjek ne bi plak’o
Majku Božju videć tako
u tjeskobi tolikoj?

Tko protužit neće s čistom,
kada vidi gdje za Kristom
razdire se srce njoj?

Zarad grijeha svoga puka
gleda njega usred muka
i gdje bičem bijen bi.

Gleda svoga milog Sina,
ostavljena sred gorčina,
gdje se s dušom podijeli.

Vrelo milja, slatka Mati,
bol mi gorku osjećati
daj, da s tobom procvilim.

Neka ljubav srca moga
gori sveđ za Krista Boga,
da mu u svem omilim.

Neka dođu i na mene
patnje za me podnesene
Sina tvoga ranjenog.

Daj mi s tobom suze livat,
Raspetoga oplakivat,
dok na svijetu budem ja.

U tvom društvu uz križ stati,
s tobom jade jadovati
želja mi je jedina.

Kada dođu smrtni časi,
Kriste Bože, nek me spasi
Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,
dušu onda uzmi ti mi
u nebeski blažen dvor.

Lipa dica!

12 ožujak 2013



Ankica Talić rođena Malenica,nakon oštre zime užitak se malo i sunčati!


Još uvik misli kruže
di tamo di amo
kratko ili duže
na vrime sada i ono davno.

Na lipe đačke dane
u gradu Gelsenkirchenu
navečer i kad svane
sve to na um padne
eh da je opet onom vremenu.

I vidit stare prijatelje
barem od njih neke
eh da se ispune te želje
možda su te misli daleke.

Da se i ruža lipog mirisa
friška i ištan ubrana
pomiriše ki onih dana
sve osta iza kulisa.




Moj unuk,sedmogodišnji Boris Talić!

Lipa su ova dica
i to im govore lica
zubi i slatke oči
a pisma se sroči
iz ljubavi prema svom
Ankici i Borisu mom.




Lipote prirode!



Oduševljen lipotama ovog mista!

Ovdje je rodno misto ćaće mog
ovakve lipote nigdi nema
ja dođoh iz Gelsenkirchena dalekog
viditi lipotu što je golema.

Vila

17 veljača 2013



Vile su mitološke djevojke neobične ljepote, obdarene čarobnim moćima.Mitovi o vilama dio su narodnog folklora mnogih europskih naroda, a osobito su zastupljene u keltskoj i slavenskoj mitologiji.Opisuju se kao vječno mlade djevojke s bujnom raspletenom kosom, katkad odijevene u duge bijele, prozračne haljine. Vjeruje se da žive pod zemljom ili u blizini starih brjegova, špilja i izvora.Narodne predaje razlikuju dobre vile koje pomažu ljudima te zle vile koje im nastoje naštetiti, međutim, razlika među tim dvjema skupinama ponekad je prilično nejasna.
U slavenskoj mitologiji, vile su natprirodna ženska bića koja obitavaju u oblacima i na planinama i plešu vilinsko kolo kraj jezera. Pomažu ljudima u nevolji, no ponekad su i osvetoljubive i zavidne, vidaju rane i bratime se s junacima.
U Hrvatskoj, kao i drugdje među južnoslavenskim narodima na Balkanu, postoji intenzivan mit o vilama. U narodnim pričama i legendama, vile se opisuju kao lijepe i mlade djevojke, najčešće s krilima, no ponekad imaju i čudan tjelesni nedostatak (magareći ili kozji papci umjesto stopala i sl.)
U keltskim zemljama Irske, Škotske i Walesa vile su poznate kao Tuatha De Danann (Narod božice Dana).U Irskoj ih nazivaju i Sidhe (brđani), a u Walesu Bendith y mamau (majčin blagoslov).




Spomenik vili velebita u Gospiću

Vila Velebita

Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:

Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.

Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!




Pjesma Vila Velebita je hrvatska domoljubna popijevka.

Pjesma je vjerojatno spjevana nakon ilirskog preporoda, u drugoj polovici 19. stoljeća.
Prvi je put javno izvedena 1882. godine u Zagrebu, na proslavi dvadesete godišnjice Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo".
Tekst i glazba su prvi put zabilježeni u "Hrvatskoj pjesmarici" Vjekoslava Klaića iz 1893. godine. Klaić je dobio prvu strofu i melodiju od Senjanina Vjenceslava Novaka, koji ih je zapisao onako kako su se tada pjevali u Senju.
Autor je i danas nepoznat, ali kroz povijest je bilo raznih nagađanja. Stihovi su se pripisivali pjesnicima Danilu Mediću ili Lavoslavu Vukeliću, dok neki izvori tvrde da je glazbu napisao postilirski skladatelj Mijo Majer.
Zbog domoljubnog sadržaja, domoljubne strofe u doba socijalističke Jugoslavije bile su zabranjene. Pridjev "hrvatski" jugokomunisti su osuđivali kao nacionalistički ispad. Nisu se smjele ni izvoditi ni tiskati sve do osamostaljenja Hrvatske 1991. Pjevale su se samo potajno. Osobe koje su pjevali nejugokomunističku inačicu pjesme su za to dobivali zatvorske kazne, a jugoslavenska milicija je takve osobe redovito premlaćivala.
Ipak, pjevala se često ali potajno, poput mnogih drugih starih pjesama ("Ustani, bane", "Oj,hrvatska mati").
Danas, više od sto godina nakon nastanka, "Vila Velebita" i dalje spada u najpopularnije hrvatske domoljubne popijevke.


Oj, Hrvatska mati

Oj, Hrvatska mati, nemoj tugovati.
Zovi, samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati.

Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka!
Herceg-Bosna, Lika, to je naša dika!

Oj, Hrvatska mati nemoj tugovati.
Dalmacija, Kvarner, Istra, slobodno nek' blista!

Oj, Hrvatska mati,nemoj tugovati.
Za mir, za slobodu, hrvatskom narodu,
Život ćemo dati.

Ruhr

14 veljača 2013



Oj izvore žao mi je
ne dodim ti ki i prije
al u srcu još te nosim
i tobom se svud ponosim.


Lipote su koje nudiš
i radosti koje budiš
neizmjerne srcu mome
k rondelu ću opet tvome.




I dok rijeka mirno teče
meni jutrom i uveče
umiljati pozdrav šalje
da sam bliže a ne dalje
draže lipše bi mi bilo
da u njeno dođem krilo.




Tu na tvojim obalama
duša nikad nije sama
i tko jednom tebi svrati
opet će ti navraćati
zelenilo,plavetnilo
uvik srcu milo.




Pogled na rijeku Ruhr u večernje ure!

U večernje ure
kad se spuste škure
i zatvore vrata
rijeka umiljata
tiho nam šapuće
sve do u svanuće.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se