utorak, 26.07.2011.
Tko se boji ljubavi još?
I tako, moj prvi hrabri pokušaj da budem spontana, neobavezujuća, da se opustim i prepustim uživanju dočekao me udarcem šakom u trbuh. Gotovo me onesvijestio. Umalo izazvao epileptični napad od šoka, bola i tuge. I neka je. Trebalo mi je malo. Da me izbije iz mojih dobro poznatih zacementiranih cipela, da me izbaci iz rutine odluka koje sam donosila svjesno, lucidno i racionalno. Ljubav i popratne joj emocije ne slijedi logika. Sada to znam. Jer, sve u vezi našeg kraja nema logike. Kao ni činjenica da netko zreo, inteligentan i sposoban može svjesno bježati od života koji se događa, koji će se događati bez obzira na naše odluke i preferencije. Razumijem da postoje životne situacije koje te boksaju kada najmanje očekuješ, osjećaj straha od nepredvidivosti koji te proganjaju, ali jedina konstanta i neosporiva istina je upravo ta da je život nepredvidiv i da ne postoji način da kontroliramo njegov tijekom u domeni sudbine i onoga što nam je karma pripremila. Upravo iz tih razloga ne mogu shvatiti bijeg od bilo kojeg zanimljivog međuljudskog odnosa obavijenog lijepim emocijama, dobrim provodom i iskrenom, pozitivnom i optimističnom energijom između dvoje ljudi koji se slažu. Često u teškim i neugodnim periodima života osvijestimo njegovu prolaznost, nepravdu, neočekivane udarce i realizacije onoga što nismo planirali ni zamišljali ni u najluđim snovima. Zar nisu to sve argumenti da primamo s veseljem i oduševljenjem sve lijepo što nam upravo taj život može ponuditi? Odbiti poklonjene, bezuvjetne ljepote koje nam se prostru na "izvol'te", sebično je i ludo.
Ja se ne predajem.
Noge su mi hladne.
Al' ugrijat ću se već nekako.
Postat ću maratonac.
Svečano obećajem da
prelazim na duge staze,
na druge staze.
Navikavam se na trnje u stopalima.
Žuljeve na petama.
Udarce svih vrsta.
Radim na kondiciji žrtve
da se pretvorim u šampionku.
- 13:08 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
