petak, 15.04.2011.
Status naš svagdanji
Povodom dodjele godišnje nagrade najboljim instrumentalistima, koju je iznjedrila Hrvatska glazbena unija, a organizirala njezina riječka podružnica 11. travnja u Hrvatskom domu na Sušaku, nagrada Status je dobila sasvim novo značenje. Onaj tko očekuje da će čitanjem ovog teksta saznati imena dobitnika nagrada u pojedinim kategorijama, razočarat će se a informaciju će morati potražiti u nekom dnevnom listu ili nekom od portala koji se bavi statistikom i sličnom obradom podataka.
Vrhunske glazbenike kojima se uručivala nagrada za vrhunsko umijeće i vještinu sviranja zasjenilo je vrhunsko umijeće namještanja poslova rodbini, partnerima, prijateljima, kolegama, susjedima kao i vještina sisanja državne sise powered by «Njih par d.o.o.»
Ne znam kako u drugim hrvatskim gradovima, ali kada je riječ o organiziranju nekog glazbenog događaja, sigurna sam da Rijeka zaslužuje titulu najveće organizatorske prčije. Trudim se iz petnih žila, al' me unatoč i usprkos poprilično uzrujava povlašten način na koji uvijek jedni te isti ljudi omaste vlastiti brk lovom iz državne blagajne koju punim ja podjednako kao i sav pošten, radni narod. Tom logikom, trebao bi postojati (i funkcionirati) demokratski i transparentan način koji će omogućiti jednake šanse svima onima koji žele i znaju, da uvale vlastitu šapu u teglicu meda. Pri tom ne impliciram da ini ne rade svoj posao loše, ali odbijam vjerovati da jedino oni i samo oni to rade dobro. Zapravo, treba se diviti silnom multitaskingu kojim ovi ubermuškarci obaraju rekorde, jer ne može svatko postavljati scenografiju, vješto baratati tonskim pultom i zasvirati na sceni poput rock zvijezde (koja usput budi rečeno nije niti bila nominirana). I to sve u istoj večeri! Pa još u pauzama davati podršku svojoj djevojci koja u pozadini obavlja izmišljeni posao za vrlo stvaran honorar! Ako se vratimo na manifestaciju, valja napomenuti kako je u bekstejđu bilo bar dva puta više ljudi nego u publici. Poprilično neugodno ako uzmemo u obzir da su publiku, u velikom broju činili nominirani glazbenici kao i činjenicu da su se besplatne karte dijelile kome god ju je htio. To bi mogla biti posljedica lošeg marketinga, no s talentom autorske ekipe da dobro proda ono što radi, teško je za povjerovati da je baš to slučaj. Što me dovodi do zaključka da se riječani očito ne osjećaju pozvanima na privatne tulume koje, pod krinkom javne manifestacije, upriličuje ekipa iz Nas par d.o.o. ili da im to što oni rade jednostavno nije dovoljno zanimljivo. Puno toga za razmišljati svima onima iz Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke, Grada Opatije i Primorsko-goranske županije koji su podržali dodjelu. Od silnih statusa nažalost, najupečatljivije priznanje odalo se opet uvijek istim Njih par riječkim alfa mužjacima koji su na domjenku upriličenom, između ostalih i za njihove najbližnje, uz zdravicu mantrali:
«Status naš svagdanji daj nam danas i u vijeke dok je Rijeke!»
- 12:23 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
petak, 08.04.2011.
Tko tu kome i za koga?
Povodom uprizorenja performansa» «Neraskidive niti: Radnice u kulturi za radnice u tekstilnoj industriji» u Opatiji
(Započinjem upozorenjem i obećanjem koje uglavnom izbjegavam.)
Iz poštovanja lika i (ranijih) djela autorica navedenog neznamkakobigadefinirala, al' hajd'mo pokušati s «kazališnim performance-om» (Udovički i Govedić), a vis-a-vis, ranjivih radnica propale tvornice tekstila Kamensko u Zagrebu, potrudit ću se iz petnih žila progovoriti o dojmovima i dvojbama oko doživljenog uprizorenja razumno, umjereno i s dozom samopoštovanja.
Kako je neopisivo nezahvalno kritički promišljati svaki akt prožet socijalno osjetljivom tematikom, podjednako je teško javno uputiti mu lošu kritiku. Situaciju intenzivira činjenica da je riječ o cijenjenim autoricama uvaženima u domicilnim kulturnim sferam a a dodatnu ju podjarmljuje sadržaj temeljen na emocionalnoj izloženosti žena koje je izdao i zajebao sustav, čovjek pa i svi mi pomalo.
Uprizoreno djelo izaziva. No, nažalost ne emocije, reakciju, motivaciju da pojedinac nešto poduzme, želju da se nešto promijeni i učini nešto za tzv. bolje sutra. Ili barem nije izazvalo mene. Mene izaziva tek da puno toga ispretresem. Muči me samo kojim redosljedom da to učinim.
Odlučujem početi od kronološkog zbivanja unutar mene same kako se što na sceni odigravalo. Započinjem pozdravom scenografiji koja je uspjela da povremeno zaboravim da se nalazim u kongresnoj dvorani uglednog opatijskog hotela, jer nisam se mogla oteti dojmu neukusa da nezaposlene radnice prepričavaju svoje tužne životne priče dok se u susjednom krilu turisti toćaju u welnessu. No, nebilajababaroga, pa ću reći kako se ista situacija može protumačiti kao sarkazam s duboko potresnom porukom! Okej.
Čim su radnice stupile na pozornicu i poredale se, omađijala me vrlo direktna asocijacija na odličnu predstavu «Srce moje kuca za nju» Montažstroja i Plesnog centra Tala izvedena prije više od godinu dana u hrvatskim narodnim kazalištima. Predstava koja iskreno i bez zadrške progovara o uvrnutim prioritetima i fascinacijama Hrvata uspjehom nogomente reprezentacije dok u stvarnom životu na svakom koraku posrćemo preko žena prožvakanih sličnim scenarijem posttranzicijskog karaktera. Publici kojoj ima smisla izvoditi kad već Sabornica ne ugošćuje kazališne trupe, osim onih cirkusnih. Sve navedeno čini ovu verziju kopijom koja je, osim što je loša, očekivana i nemaštovita, poprilično i zakašnjela. Jer, kada radnice svoj mučni štrajk glađu nakon 7 mjeseci rada bez plaće nazivaju presedanom u Hrvatskoj, pomislim da bi ovaj «kazališni performans» bio presedan da je osmišljen i uprizoren onog trenutka kada njihova plaća prvi put biva neuplaćena. Kao što bi presedan, a samim time i istinska podrška, bio da su radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnog industriji da na vrijeme sastave i podnesu prijavu protiv onih za čijom zatvorskom kaznom radnice danas vape! Vape s pravom, kao što su u pravu što ih prozivaju i poduzimaju sve što se legalno poduzeti može, no s kampanjom, odazivom i publikom koja ih gleda nisam sigurna obraćaju li se na pravu adresu. I hoće li se sav uložen trud isplatiti. Jer, ako se obraćamo krivim ljudima, izazivamo suosjećanje u onima koji već (su)osjećaju, iznosimo pouku bez lekcije, ne nudimo rješenje ili praktične prijedloge za promjene u praksi, motiviramo masu na konkretno reagiranje kako bi prevenirali slične sudbine, jesmo li postigli ikakav cilj ili imamo tek novi reality show? Jer, danas se ljude ne šokira tek tako. Šokira ih svakodnevni život puno brutalnije nego što će jedan prosto sklepan «performance» ikada. Dakle, valja biti brutalniji od života, brutalno iskren. Počevši od odustajanja od senzacionalnizma koji nije proaktivan, pucanja iz velikih pušaka iz kojih se ne dimi u imaginarnu metu. Kao i od svakog oblika snobissima, izdupetativirissima, lažne skromnosti i kvaziempatije. Nije dovoljno samo se probuditi, treba obrisati krmelje, izlječiti mrenu na očima i skinuti paučinu sa samozavaravanja da će država učiniti nešto za pojedinca.
Do kraja ovog teksta poprilično sam se istrošila. Čak toliko da nemam snage osvrnuti se na indiskretno veličanje feminizma koje se, umjesto priznavanja povijesnih borbi za bolji položaj žena i svih njezinih žrtava, uspjelo pretvoriti u tihu mizandriju inputiranjem mantre kako «ne postoji bespomoćna žena već samo bespomoćni muškarac».
Po završetku, kongresnom salom prolomio se snažan pljesak uz stajuće ovacije. Ja nisam pronašla razloga da zapljesnem ni ustanem, osim s intencijom da što prije izbjegnem salvu poluistinitih komentara tipa «Bitno je da smo mi došle to podržat!». Vozeći se do kuće razmišljala sam ne bi li odgonetnula na koji su točno način radnice u kulturi pomogle radnicama u tekstilnoj industriju. Kako bi mogle uopće? Osim možda one u nezavisnoj kulturi. Umjetnice koje znaju što znači raditi, a biti neadekvatno plaćen, suočavati se s financijskim izazovima u svakom novom projektu, pitati se hoće li biti razumijevanja i podrške za nove projekte od strane onih koji donose odluke kako će raspodijeliti naš novac? Pitam se može li jedna njegovana glumica zaposlena u nacionalnoj kazališnoj kući s tretmanom dive (bila u podjeli ili ne bila), doživjeti i proživjeti horor jedne potplaćene, ekploatirane i zaboravljene radnice Kamenskog, osim ako metodički prema Stanislavskom, Strasbergu, Meisneru, ne interpretira taj lik...
Ako kojim slučajem griješim dušu, pa se prihod od ulaznica uplaćuje otpuštenim radnicama tvornice Kamensko za pokrivanje nedozvoljenih minusa na tekućim računima, sama ću se posut pepelom. Ako je to ipak slučaj, autorice su trebale razmisliti o Severininom koncertu. To bi bila podrška koja neće ostati na rubu deklarativnog i marginalnog.
- 11:43 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
subota, 02.04.2011.
Asketska nevjesta
Spustila sam ručnu. Svečano sam se odrekla svih nepotrebnih inhibicija. Rasplela sam ruke iz čvorova pa se usudim. Pitam bez ustezanja. Ponudim što imam na raspolaganju, a što nemam ne obećajem. Poštena igračica.
Silno se veselim svim otvorenim mogućnostima za leptiriće u trbuhu. Nečemu što će me izbiti iz zacementiranih cipela zbog kojih se spotičem i padam na nos. Svaki put kad mi se otvori apetit. I baš kad pomislim da mi je život nešto fino servirao, otkrijem prevaru. Činjenicu da život neće učiniti za tebe ono što moraš učiniti sam.
Tako mi je malo potrebno da budem sretna. S godinama sve manje. Utvrđujem to gradivo. Učim odbaciti suvišna znanja. Riješiti se usvojenih informacija i vještina koje me usporavaju, opterećuju mi ego suvišnom prtljagom, opterećuju ponos, hrane predrasude. Wannabe asketska nevjesta. Koja voli ugnjezditi svoja sićušna stopala u cipele na visoku petu od fine talijanske kože. I po tkoznakoji put, stavljam se na kušnju. Ponovo si utirem teške rute, podvrgavam se testiranjima, konstantnim preispitivanjima, samoevaluaciji. Na sebi radim puno radno vrijeme uz učestale prekovremene. Dovoljno za beneficirani. Samo da mi je naći put do šaltera na kojem ću sve to unovčiti, učiniti adekvatnu kompenzaciju, za osobnu dobrobit...nešto konkretno. Nešto praktično. Upotrebljivo u praksi, stvarnom životu.
Obaram vlastite rekorde u strpljenju. Zajedno s upornom, tvrdoglavom vjerom da je vrijednost proporcionalna strpljenju. Odbijam vjerovati da se neće isplatiti. Kao što odbijam polovična rješenja i nedorečene i nezačinjene okuse, emocije, odnose, karaktere, razgovore, zvukove, dodire. Nisam skromna po tom pitanju. I dobro je sve dok je tako.
- 02:29 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
