subota, 07.08.2010.
Šupljoglave (Croatia's finest)
Još prošle godine, bilo koje okupljanje Thompsonovih sljedbenika u zemlji (Croatia's finest) kidalo bi mi živce na sam spomen parade radikalnih nacionalista i onih koji se tako osjećaju kao i onih koji nemaju pojma što to uopće znači. No, ovogodišnje okupljanje u rodnom selu poglavice Šupljoglava i brutalni primitivizam nimalo me nije izbacio iz cipela. Valjda s godinama čovjek sve bolje i lakše prihvaća činjenicu da po svijetu hodaju svakakve budale, luđaci i potpune neznalice koje će, čak i u nečemu delikatnom poput rata i svetom poput svih njegovih žrtava, pronaći razlog da izlože ostatku svijeta ono najprimitivnije i najjagresivnije u njima. Ono što me ipak šokiralo je podatak o 60.000 duša koje su sinoć padale u trans nošene nacionalnim zanosom na krilima Thsomponove agresivne boje glasa i stila pjevanja, potežući pritom rakiju iz boce sa slikom Ante Pavelića kućne proizvodnje. Uvijek sam se čudila s kojom lakoćom rekordan broj ljudi može potegnuti dalek put do malog sela u pripizdini i okupit se oko nekog primitivizma, a tek šačica intelektualaca i moralno osvještenih individua prepoznaje i diže glas oko nepravde koja nas svih dira.
Rat i ine teme općenito su vrlo nezahvalne za razgovor, stoga ga se rijetko laćam. Bar ne olako. Tek nakon što sam sigurna da vrlo dobro poznajem osobu s kojoj se upuštam u tu vrstu razgovora, te se uvjerila na vlastite oči da ina poznaje i koristi pravila formi poput diskusije, debate i rasprave! U suprotnom, ne ulazim u njih. Čak niti da bih izmijenila pokoji argument o primjerice, vanjskoj politici, slučaju Seljak i njegova pšenica, ljepljivim prstima Damira Polančeca, sindikatima, skupim premijerkinim avio-putešestvijama po Hrvatskoj u vrijeme recesije, zajedničkom koncertu Magazina i Dragane Mirković itd.
Gledajući u lica djece, mladića i djevojaka koji izgovaraju tekstove Thomsonovih pjesama poput molitve, kladim se da ne bi znali promrmljati ni stiha himne države koju su kobajage došli slaviti. Njihove bake i djedovi još nisu ni zakmeknuli na ovom svijetu dok su se kovali ustaški simboli s kapa koje njihova unučad danas nosi na Tupperware posudama umjesto glavama. Isto tako, ti su isti unuci svoj prvi udah zraka udahnula nad neovisnom državom davno nakon što je on oslobođen negativnih supstanci u svom sastavu. Toliko davno da je gotovo nemoguće da imaju osobno traumatično iskustvo rata koje u njima Thompson tako uspješno evocira. Bar ne traume proizašle iz rata koje svi dijelimo kroz korumpiranu vladu, suludo ratno profiterstvo i potkupljivu privatizaciju u posljednjih 15 godina. Ne mogu da ne pomislim kako mora da ta djeca žive u potpunom neznanju. Onom blaženom ignorantstvu omamljenom kolektivnom svijesti vođenom najnižim strastima i pobudama. I kako je otužno biti jedan od njih. Ne znati za bolje. Ne osjetiti bolje, plemenitije, bogatije, sretnije.
Jedna od boljih stvari koja ide uz odrastanje je ta da, što sam starija, osjećam i pokazujem više razumijevanja za neznalice, one manje pametne, manje znatiželjne i ambiciozne. Biti u stanju svijesti u kojem baratanje nasiljem i agresijom postaje jedino moguće oruđe i oružje za izražavanje nezadovoljstva i nemoći, jedino i je vrijedno žaljenja. Kako osjećati prezir, mržnju ili tek običnu iritaciju prema nekome tko ne radi ono što voli, pri čemu se ne ostvaruje kao osoba u poslovnom ili umjetničkom svijetu? Kako mrziti osobu koja ne poznaje prave obiteljske vrijednosti i ne osjeća istinsku toplinu doma u kojem je voljen, poštovan i prihvaćen? Kako biti ugrožen od ljudskog bića koje misli da mora uspavati mozak da bi bio «prihvaćen» u društvu?
Nije za čuditi što su djeca i mladi danas zbunjeni i što ne razumiju (i ne pokušavaju razumijeti) povijest stvaranja države u kojoj su se rodili uz svu tu problematiku dan-danas, nakon 15 godina. Razlog tomu može se potražiti u nedostatku jedinstvenog nacionalnog stava prema datumima, lokacijama, akcijama, žrtvama, generalima, registru branitelja i ostalim komponentama domovinskog rata. O izdaji generala zločinaca/heroja(?!?) koje se kukavički izručuje u ulizivačke svrhe - članstva u lijepom zatvoru zvanom Europska unija, o toleriranju dvoipo'godišnjeg «ima-nema topničkih dnevnika» povlačenja za nos, o slovenskoj taktici «Hrvati, savijte leđa da vam se bolje vidi guzica», o toplo-hladnim odnosima predsjednika Hrvatske i Srbije, o bezbroj braniteljskih udruga bez konsenzusa, o pola milijuna braniteljskih duša i njihovih obitelji koji žive bolesni, poniženi, zaboravljeni, u neimaštini, na rubu suicida dok iz svakog drugog auta, kafića, stana, diskoteke i mobitela trešte Mile Kitić, Ceca, Meca i Dara Bubamara.
- 12:13 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (20) - Can' touch this! - #
