četvrtak, 13.05.2010.
Nepotizam i Nebiseštelzameritizam
Ne da mi se laprdat o tome koliko je teško napunit cipele više ili manje poznatog ili uspješnog roditelja i ispunit očekivanja koja se podrazumijevaju od potomka takvog jednog izdanka. No, ako jednom odlučiš kročit stopama vlastitog stvoritelja u vodama u kojima on obara nekakve rekorde ili se tek drži među 10 najuspješnijih/najupornijih, onda se od tebe očekuje barem da održavaš njegov uspjeh ili još bolje (češće) oboriš taj isti rekord. Ono što je najgore u cijeloj priči je da se kitiš njegovim perjem (čitaj: prezimenom) a usput si potpuno netalentiran za taj posao, glup ili još gore, pretenciozan, ambiciozan i nadmen bez pokrića, osim po prezimenu koje si dobio po defaultu, nipošto zaslugom. Klasična priča o povlaštenima i njihovim ostacima je dosadna i transparentna koliko i nepotizam sam po sebi, no svaki put me iznova uznemiri količina i uspjeh ljudske gluposti da se izdigne iznad boljih od sebe uzročno-posljedičnom porodičnom ili kojom drugom srodnom vezom. I kako joj to uspijeva. Ne znam za ostala područja i ine im zajednice, no u kazališnom svijetu se nepotizam već toliko podrazumijeva da se ni ne primjeti. Uzmimo npr. najlakše upotrijebljiv primjer Rade Šerbeđije. Čovjek ne može stići zaposliti svu svoju (manje ili više) talentiranu djecu po kazalištima diljem svijeta. Ne kažem da su sva (ne)talentirana, no pitam se postoji li kazalište u Hrvatskoj koje bi npr. stalo iza stava da Lucija Šerbeđija nije profil glumice koja treba njihovom kazalištu te da u njemu za nju nema mjesta? Usudi li se koji ravnatelj, intendant ili koji god donosioc takvih odluka donijeti ju i provesti? Klasičan primjer N&N, Nepotizma i Nebiseštelzameritizma. Što je također slučaj s, recimo, kazališnim festivalom u kojem selektor /organizator po prijateljskoj ili "ti-meni-ja tebi" liniji, bira predstave svojih kolega o kojima moderatori i ostali iz organizacije moraju govoriti samo hvalospjeve bez obzira valjale ili nevaljale, publika koja poznaje organizacijski tim ili o njihovom mišljenju ovisi, im podilazi komplimetima ili sličnim licemjerskim gestama ne bi li ugrozila svoj društveni status u krugovima u kojima radi i djeluje. Fuj. Razlog zašto se Olivera Frljića toliko proziva i busa se o prsa njegovim likom i djelom je iz razloga što se konačno pojavio mlad, pametan i talentiran čovjek (što je rijetkost u kazalištu) s velikim mudima koji hrabro odbija biti podoban. To je sve. To je cijela filozofija novovalnog kazališta od Frljićeve pojave na sceni. Bez nepotizma, bez ulizivanja, licemjerstva i ne bi se štel kome zamerit poetike! Možda Oliver neće bitno utjecati na nužne promjene u društvu, kazalištu i politici u regiji općenito, no moguće je da će učiniti znatne pomake tamo gdje su one od iznimne važnosti, a to je natjerati ljude (kazališnu publiku i ona koja će to tek postati) na razmišljanje (svojom glavom), da se usude poistovijetiti s nečim što se boje izgovoriti na glas. Da pronađu hrabrosti reagirati na sitne nepravde, počevši s onim malim gestama iz vlastitog okruženja koje ti idu na živce kao npr. reći sugovorniku da mu smrdi iz usta, odbiti čavrljanje u liftu s ljigavim i pohotnim susjedom pogotovo kad ti laktom (olfa slučajno) miluje sise!!! Pogotovo ne zbog izgovora da smo najbliži susjedi i moram provest život vrata do vrata s njim pa se bolje ne zamjerat prvom susjedu. (!?/&#»#$)
Još kad bi samo kazališni kritičari, novinari, izbornici, moderatori i njima slični shvatili da se jedini pravi autoritet u njihovom slučaju gradi isključivo objektivnošću podkrijepljenoj argumentima te hrabrosti izgovoriti stvarnu istinu bez podilaženja, straha od cenzure i sličnih bljutavih «no balls» izgovora. Možda nam tada Oliver Frljić ne bi ovako očajnički trebao!
- 14:46 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (9) - Can' touch this! - #
