srijeda, 24.03.2010.
5 razloga zašto mrzim Cinestar?
Kao solidan, ali ambiciozan filmofil zazirem od svega što je blokbasterski, holivudskog podrijetla, amerikanizirano, ektra larđ, puno specijalnih efekata, preizreklamirano...
Prisjećam se s nostalgijom dana kada je odlazak u kino predstavljao doživljaj koji si strpljivo čekao mjesecima da dođe na naša skromna platna. Intimna druženja s probranim istomišljenicima s kojima dijeliš filmski zanos prema određenom žanru i obzirno žvačeš žilave kokice po poštenoj cijeni. Nama, koji smo štovatelji noir kinematografije, obožavatelji Lyncha i Kubricka, ljubitelji yakuza i snuff filmova, kino blagajnama neatraktivnih i neprofitabilnih filmova, uvijek smo povećalima tražili u novinama gdje se i ako se prikazuju, jer uvijek je postojao onaj poznati minimum od 5 kupljenih ulaznica za projekciju.
Kada su se gradska kina počela pretvarati u velike-veće-najveće deemove (a kažu da se ne peremo!?), pojavio se Cinestar koji je sveopći narod trebao spasiti od pomanjkanja kino doživljaja. Ne znam u kojem segmentu bi se Cinestar trebao nazvati kinom osim što uključuje prikazivanje filmova na platnu i žderanje kokica. Osim te činjenice, apsolutno ga ništa ne dovodi u svezu s kinom koje poznajem i priznajem. U nastavku donosim top 5 razloga zašto mrzim spomenuti movie mall.
1. 15-minutni teror reklamama prije filma – prilikom prvog posjeta Cinestaru ostala sam šokirana i užasno iznervirana činjenicom da sam prije početka filma prisiljena buljiti u reklame usluga i proizvoda koje nemaju apsolutno nikakve veze sa spomenutim filmom i filmskom industrijom uopće. Došla sam u tzv. kino, platila (pre)skupu kartu da bih bila podvrnuta teroru reklamne industrije. Za sve te novce koje su dobili od oglašivača, mogli su pojeftinit, da ne kažem ukinut ulaznicu. A najmanje što su mogli, na vidljivo mjesto istaknut točno vrijeme početka filma izuzevši ukupno vrijeme reklama koje bih radije provela seksajući se u prostranoj wc kabini npr.
2.amerikanizacija filmske umjetnosti/ profit vs. umjetnost – veliki dio ovog razloga pojašnjen je u uvodnom dijelu teksta, no on će se protezati i ostalim redovima. Gotovo 99% filmske ponude odnosi se na filmove američke produkcije koji su probrani s jednim zajedničkim ciljem, a to je zarada, zarada i samo zarada. Jedini kriterij izbora filmova za prikazivanje svodi se na statistiku zarade istih filmova na američkim kino blagajnama. Osim rijetko kojeg Almodovara ili braće Cohen, teško ćemo brojna briljantna ostvarenja redateljskih genija gledati u udobnosti crvenog ljubavnog sjedala.
3.skupoća – osim preskupe ulaznice koja npr. prilikom obiteljskog odlaska u kino iz džepa četveročlane obitelji izbije najmanje 128 kuna za ulaznice + svakom djetetu sok i kokice, mami kavu a tati pivo..ovaj lukzus od 200-njak kuna može biti jedan od razloga zašto obitelji ne idu više zajedno u kino. U duhu amerikanizacije kina odlučili su i nas trovati litrenim dozama kole i gigantskim kokicama od 22 kune (a vrećica kokica u Konzumu na kojem katu niže košta 3 kune). A da ne govorim o običnoj vodi od pol litre po cijeni od 11 kuna koju oni dobiju po veleprodajnoj od cirka 2,5 kune. Fuj!
4. horor izlazak iz kina kroz napuštene hodnike kompleksa – e, za ovo sam sigurna da nije normalno. Ne znam dal je tako u svima, ali u riječkom Cinestaru ako izlaziš s projekcije nakon koje se još uvijek prikazuju filmovi u ostalim dvoranama, hladnokrvno te natjeraju da napustiš kino dvoranu kroz izlaz koji vodi u monstruozno napuštene i hladne hodnike šoping kompleksa u kojem se nalazi. I to sve samo kako bi bili sigurni da ih ne bi prevario time što ćeš ući u drugu dvoranu i gledati film koji nisi platio. Naravno, bez ikakve najave i objašnjenja. Pri prvom doživljaju nisam imala pojma što nam se događa. Pomalo zbunjena, pomalo u strahu nisam znala ni kamo idemo ni što nas čeka. Pogotovo, nakon odgledanog horora očekivala sam nastavak priče uživo. Odrasli će se još nekako i snaći, ali što je s djecom i tinejđerima. Iz uprave Cinestara kažu da imaju za to potrebne dozvole, naravno. No, dozvolu za nehumano i nedostojanstveno odnošenje prema gledateljima još nisam nigdje vidjela ni pročitala.
5.glasnoća – nek je preveliko, nek je preskupo, nek je preglupo, nek je preglasno! Prvih nekoliko puta morala sam se doslovce privikavati na preglasan zvuk megasounda iz megazvučnika koji su dočaravali filmske megaefekte, čepljenjem ušiju i popuštanjem. Pri izlasku s projekcije promatrala sam dal i ostalim ljudima, osim iz mozga, krvari i iz ušiju. Krvarilo im je, al zombiji nisu na to obraćali pažnju. To su činili vampiri u crnim Cinestar košuljama dok su ih pratili prema pustim hodnicima i oblizivali se..
- 11:37 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (17) - Can' touch this! - #
petak, 05.03.2010.
Kad žena osjeti zov šparheta, padele i kuhače
... što volim ovo međupodnevlje, kad osjetim prirodan zov šparheta, padele i kuhače! Ju-hu! (Ovaj podcik je garant izmislio muškarac!)
Na listi brojnih razlika između muškaraca i žene najviše me intrigira i potiče na silna razmišljanja jedna specifična karakteristika. Generalno govoreći, žena u sebi, za razliku od muškarca, gaji tajmirani intrapersonalni poriv za pripremanjem ručka, hranjenja općenito.
Već oko 15 sati počinje osjećajem lagane nervoze izazvane neodlučnošću oko današnjeg menija, jer valja napraviti ravnotežu između zdrave prehrane, odvagati tjedni odnos bijelog i crvenog mesa, suhog i jušnog sadržaja, sezonskog i konzerviranog povrća, mesnog i ribljeg menija... Bilo gdje da se nalazi, na poslu, u gradu, u redu na šalteru banke ili pošti, zaposlena žena, napola sažvakana od posla, nakon radnog vremena juri po brzinsku nabavu namirnica koje joj nedostaju za spremanje ručka, što je ustanovila jutarnjim skeniranjem sadržaja frižidera a prizvala telepatskim prisjećanjem. Dok polusvjesno ali koncentrirano baulja prolazima i policama supermarketa, mislima prebire po receptima u potrazi za varijantama i kombinacijama priloga za glavno jelo. Ulaskom u kuću, ima vremena tek oprati ruke, zamijeniti štikle, bluzu i suknju poštenom pregačom i udobnim kućnim papučama protiv oticanja vena. I već je do lakta u guljenju krumpira. Daje si oduška batićem za meso, tek toliko da joj da snage da završi nakon ručka ostale usputne, svakodnevne kućanske poslove.
Priča je neosporna. Pitanje je samo otkuda ona dolazi. Postoje razne studije koje se bave ulogom i položajem suvremene zaposlene žene a temelje se na raznim biološkim i društvenim argumentima i stajalištima. Dakle, sljedom njih ženin sjećaj odgovornosti, požrtvovnosti i ini osjećaji proizašli su iz dobro poznate biološke podjele prema spolu koja povezuje ženinu sisu s dojenjem te ju ukalupljuje u domenu majke i domaćice. Jer, valjda, samo majka koja rodi dijete, može ga i dojiti pa samim time prema svojoj nabrekloj sisi osjeti kad je vrijeme za hranjenje. To je potpuno razumljivo kod žena koje imaju djecu u obitelji. No, znači li to nužno da žena, tzv. nerotkinja, mora osjetiti taj unutarnji poziv na dužnost i obred hranjenja muža, oca, brata...po defaultu samo zato što je eto, žena? Ako je prema nekim sličnim teorijama muškarac kao ondašnji hranitelj obitelji zadužen da ulovi, ubije i donese meso u kuću, znači li to da bi žena trebala biti ta koja ga mora preraditi da bi bio pogodan za žvakanje i utaživanje gladi. Silno me zanima u kojem je trenutku muškarac, bacajući s ramena na kuhinjski stol svježe krvavi komad mesa, rekao svojoj ženi: «Evo mesa ženo, pa ga skuhaj!»
Ne osporavam činjenicu da postoje (dijamantni) primjerci muškaraca koji se podjednako love kuhače i dinstaju čak i s užitkom, no ono što takvog muškarca i ženu razlikuje između ostalog, je uvriježeno mišljenje da takvog muškarca treba permanentno pohvaljivati za volju i uloženi trud, da ga treba čuvati kao zdravo oko u glavi jer takvih nema mnogo. Muškarci još uvijek, nažalost, svojim zalaganjem u kuhinji zaslužuju petice, ostvaruju u njoj počasno gostovanje dok je žena u njoj bila i ostala, domicilno stanovništvo.
- 11:32 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (18) - Can' touch this! - #
