petak, 29.01.2010.
Tko me, dovraga, inhibir'o?
(O Blože, dođe mi da iskočim iz svoje kože!)
Što kad euforija susretne rutinu?
Često se pitam imamo li mi, odrasli ljudi pravo na hirovitost? Smijemo li biti nevješti u skrivanju svoje intime, unutarnjeg emotivnog previranja i boksanja melankolijom? Imamo li pravo na razumijevanje i podršku okoline kada je riječ o odabiru koji stavlja nas same u prvi plan ukoliko djelovanje u skladu s takvim odlukama ne šteti okolini? Smije li čovjek biti sebičan? Vjerujem da ljudi često proživljavaju intenzivne emocije, navale raspoloženja, misli i želja, razmišljaju o ispravnosti svojih životnih odluka. O promjeni. Ushitu i zašto on prestaje i nestaje. Zašto je s godinama sve manje idola, euforije, životnog očekivanja i optimizma, volje i snage za korjenitom promjenom? Razmišljam, mogu li se godine staviti u uzročno-posljedničnu vezu s pojavom inhibicije? Jesu li mladi ljudi hrabriji, neopterećeniji? Kakva osoba moraš biti da sam sebi dozvoliš stalnu potjeru za neostvarenim snovima, željama i htijenjima?
Dakle, poriv ovom bluesu i dilemama je opet moja dobro poznata čahura. I samoća. U posljednje vrijeme intenzivno me preplavljuje osjećaj neopisive samoće. Doslovce surfa po meni uzduž i poprijeko. Ne osjećaj samoće koja podrazumijeva usamljenost, već stanje svijesti koje mi napominje da sam sama, unatoč obitelji, širem ili užem krugu prijatelja, kolega, poznanika, susjeda... Nitko te ne poznaje onako kako se poznaješ sam i vrlo je vjerojatno da će tako ostati do kraja života. I uz najboljeg partnera čovjek se može osjećati poprilično usamljeno. Barem u nekim periodima života, povremeno. Ne bježim od samoće. Uglavnom mi čini dobro. Daje mi prostora da se posvetim samoj sebi. Ponekad se poželim uvući sama sebi pod kožu. Sakriti se. Učahuriti da me nitko ne vidi, ne čuje, ne dodirne. Ne dam se nikome. Uživam u svom društvu. Kvalitetno provodim vrijeme sama sa sobom, uz inspirirajuću literaturu, maštam o prostranim nizinama i plantažama čajeva u Kini, gužvama u japanskom metrou...Zatim, odlazim sama u kazalište gdje me s lakoćom rasplače nježni baletni duo uz instrumentalnu glazbenu pratnju, upijam galerijske postave i priuštim si onu koja me osvoji na prvu i zapljeni mi pogled... A onda dođe period u kojem osjećam kako mi je vlastita koža preuska, da me guši, jednostavno ne odgovara. Poželim iskočiti iz vlastite kože, da me svatko uoči, poželi. Poželim se raskalašiti, raščerečiti, ponuditi se na pladnju, servirati svima na poglede i dodire, na uživanje. Poželim pobjeći, učiniti nešto neracionalno, gotovo šokantno, sve ono što se od mene ne očekuje. Poželim razočarati one koji me vole, koji od mene očekuju da budem savršena, odgovorna i lucidna. Izbiti se iz ovih zabetoniranih cipela u koje buljim posljednjih godina i ovaj isti gradski asfalt. Nadisati se punim plućima nekog drugog zraka. Promijeniti se. Promijeniti sve. Početi ispočetka. Osjetiti bol, nepredvidivost, nove emocije, strasti, okuse. Poželim se zvati drugačije, biti balerina i valjati se po tuđem tijelu odjevena u snježnobijeli korzetić, pjevati jazz u zagušljivom, intimnom francuskom klubu, svirati violinu u simfonijskom orkestru, maziti se za vrijeme sieste s mojim španjolskim ljubavnikom kojem poznajem samo ime i miris kože...
Dovršit ću ovaj tekst čim skuham ručak, ispeglam dvije mašine robe i izdomestosiram wc, obećajem! Svečano.
- 22:35 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
