četvrtak, 24.12.2009.
Izbor za Ljigu Ljigića, pardon predsjednika države!
Dok su mi oči krvarile gotovo tri sata buljeći u sinoćnju lošu HRT-ovu emisiju, koju su pretenciozno nazvali sučeljavanje predsjedničkih kandidata, shvatila sam da je:
- Hloverka definitivno preumorna za posao TV voditeljice informativnog programa i da je nepovratno izgubila oštrinu po kojoj je i postala poznata (možda u tome leži razlog internog kaosa u HRT-ovoj prčionici, ili obrnuto). Sinoćnji fijasko u redateljskom i voditeljskom smislu, u kojem se ne zna koncept emisije te tko je koga u čemu vodio, sramotan je za javnu televizijsku kuću koja sebe voli nazivati najgledanijom. Ona valjda predstavlja državni vrh u televizijskom biznisu. Otužno.
- utrka i borba za najprestižniju poziciju u državi je smiješna i groteskna bez dobro postavljenih pravila igre, zakona i ograničenja, jer ni benigna igra ao što je Čovječe ne ljuti se nije zabavna i ne predstavlja užitak ako se ne pridržavaš pravila. (npr. moraš poštedit igrača predodređenog za rušenje! Gubi smisao.) Kandidatima nitko ne brani, niti ih može na bilo koji način kazniti i sankcionirati ukoliko tijekom predizborne kampanje lažu, muljaju, kradu, potkupljuju, bave se kriminalnim i protuzakonitim radnjama i sl. Pa tako eto, gubi smisao. Pobijedit će onaj koji najbolje mulja, laže, krade, onaj koji je najpotkupljiviji. (Ja bih rekla, Bandić.)
U ovom trenutku, i izbori za Miss ovoga i Miss onoga mi djeluju konzistentnije i napetije.
- suvišno je tražiti u navedenim ljudima išta što bi podsjećalo na ulogu i funkciju osobe za koju se utrkuju. Nitko normalan ne može shvatiti ozbiljno niti jednog od potencijalnih predsjedničkih nasilnika. Činjenica da su u kampanju utukli milijune i milijune kuna o kojima još i bahato i bez imalo obraza govore kao da je riječ o lipama dok prosječan hrvatski građanin ne zna niti koliko milijun ima nula.
- fascinantno slušati Primorca dok izgovora kako je njegovu kampanju podržao (između ostalih) i gdin Andabak sa oko 2 milijuna kuna. Ne znam u kojem je to svijetu normalno da jedan čovjek daruje drugom čovjeku 2 milijuna kuna u političkoj kampanji, a da se to ne smatra (jednom od tri najčešće izgovorene riječi u našem društvu) potkupljivanjem, mitom ili korupcijom. Seks s jednom prosječnom kurvom u Hrvatskoj košta otprilike 500-700 kuna. Pitam se što toliko čarobno Dragan Primorac ima a da gdinu Andabak plaća 2 milijuna kuna kako bi omastio brk? Iz aviona se vidi a i osjeti smrad ovog čovjeka koji još uvijek nije promijenio usrane gaće koje nosi od dana kad je pobjegao ko' seronja iz Ministarsta znanosti, obrazovanja i športa. Ljigo Ljigić.
- ono što krucijalno nedostaje svim ljudima u ovoj borbi je dostojanstvo. Želju i volju za eksponiranjem, pažnjom, monopolom, moći i samobožavanjem imaju napretek, kao i samoljublja, smisla za međusobno vrijeđanje i ponižavanje kao i lažne skromnosti. Ono što je zajedničko većini ljigavaca je to, da toliko podcjenjuju (jadan) narod i vrijeđaju inteligenciju ljudi od kojih sutra očekuju glas. Glas koji bi trebao predstavljati povjerenje, vjeru u čovjeka kojeg želiš da te predstavlja u državi i svijetu.
Političari nažalost, mogu biti ljigavi i podmukli, skloni nepoštenju, ali rastužuje činjenica da niti jedan od kandidata do sada nije shvatio, niti mu je ijedan od silnih savjetnika i volontera u kampanji savjetovao, da je od presudne važnosti biti bar malo dostojanstven a ako to već nisi, da je poželjno da se pretvaraš da jesi. Barem dok ne prođu izbori. Nakon njih već po defaultu očekujemo da se izabrani pretvori u seronju s Alzheimerom. U poodmaklom stadiju.
- 10:33 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (6) - Can' touch this! - #
utorak, 15.12.2009.
Maži, maži, maži me, ti me mažeš najbolje...
(Blagdanska histerija vs. novogodišnja letargija)
Baš me briga za blagdansku histeriju, za kvaziduhovnost i kvazikršćanstvo u našem narodu. Sad će svi vukodlaci iz naših susjedstva skinuti svoje dlakave maske i navući na sebe neke pobožne materijale, paradirati svijetom i gurati svoje očnjake u slučajne prolaznike. Unatoč kriznim vremenima koja vladaju u našim novčanicima, čarapama, duhovima, džepovima, umovima, na našim (ne)tekućim računima, ispod naših madraca i skalpova, slijede maratonski pohodi po jest-gej-tovima, siti(lud)-centrovima, šopaj-me-molovijma u kojima, na svakoj blagajni prijeti smrt stampedom.
Čak me i uhićenja naših ministara i njihove međusobne borbe u vlastitom blatu (čitaj: govnima) više ne zabavljaju. Predozirala sam se. Uspjeli su postići zasićenje u nama, gledateljima. Na taj način, prestajemo se čuditi njihovim obrazima debljine ovećeg đona, pohlepi i gramzivosti, vječnoj gladi za još, još, još i još. Meni vijesti o korumpiranim, prokletim političarima više ne mogu šokirati. Kao kad se prejedeš čokolade, pa ti više nije ukusna.
Ove godine odlučila sam reći ne živciranju, pretvaranju, histeriji, konzumerizmu. Kažem, doduše svake godine, al' ove godine mislim i djelujem radikalno. I to na način da neću pogledati ni jedan ko' fol humanitarni koncert na televiziji ili trgu, neću uplatiti ni jednu božićnu humanitarnu uplatnicu za potrebite (osim krasnih, prigodnih čestitki koje sam zajedno s uplatnicom dobila od udruge osoba koje crtaju ustima i nogama), neću okrenuti ni jedan «humanitarni», 060 telefonski broj. Čovjek se zapita što radi država, ministarstva zdravstva, socijalne skrbi, obitelji, svega i svačega , kad se i ako se bolnice grade i opremaju novcima iz humanitarnih akcija po sistemu M&M (em nam za te svrhe uzimaju pdv, em za njih opet doniramo direktno iz svog džepa). Čemu zdravstveni sustav, uplatnice i dopunsko, kad sami skupljamo novce za liječenje silne bolesne djece?
Čak i poplava humanitarnih organizacija i akcija u meni budi sumnju i oprez. Sigurna sam da se i u njihovim redovima nalaze oni koji su smislili efikasan način da omaste vlastiti brk na uštrb potrebitih, zakinutih i siromašnih. Provjerava li ikada itko je li iznos prikupljenog novca jednak istini, dospije li taj novac u istoj toj količini u ruke onih za koje se i sakupljao. Vrati li se tko nakon nekog vremena u te ustanove i provjerava, nadzire i transparentno svjedoči kako se utrošio taj isti novac?
Ono što meni uvijek nedostaje, je neki vjerodostojan zaključak priče. Nikada ne vidimo taj kraj, potreban hepi end. Zemlja nam puca po šavovima od silnih nagradnih igara, sakupljanja kupona, omotnica, štapića od sladoleda, naljepnica, telefonskih kvizova, tv bingova, lutrija, strugalica, rugalica i sl. a zapravo vrlo rijetko kada uspijemo vidjeti dodjelu nagrada, uručenje ključeva auta, stana, televizora itd. U takvim okolnostima, čudno je da imamo toliko gladnih, potrebitih i zakinutih.
Rekla bi moja baba: «To nam oni samo mažu oči.»
Dok nas urednici medija zabavljaju o aferama Kamioni, Tuneli, Mostovi..., za to vrijeme gadovi, muljatori, grabatori dobivaju na vremenu dok umaču prste u neku drugu staklenku meda. Bacaju nam kost da ju glođemo, dok oni okreću negdje janjca.
Možda bi nam svima, umjesto božićnica poslodavci trebali pokloniti povećala, da bolje vidimo dok tražimo sitniš po ulicama, sniženja na policama, sitna slova u ugovorima poslodavaca, rupe u džepovima sakoa političara....
- 13:52 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
