utorak, 15.12.2009.
Maži, maži, maži me, ti me mažeš najbolje...
(Blagdanska histerija vs. novogodišnja letargija)
Baš me briga za blagdansku histeriju, za kvaziduhovnost i kvazikršćanstvo u našem narodu. Sad će svi vukodlaci iz naših susjedstva skinuti svoje dlakave maske i navući na sebe neke pobožne materijale, paradirati svijetom i gurati svoje očnjake u slučajne prolaznike. Unatoč kriznim vremenima koja vladaju u našim novčanicima, čarapama, duhovima, džepovima, umovima, na našim (ne)tekućim računima, ispod naših madraca i skalpova, slijede maratonski pohodi po jest-gej-tovima, siti(lud)-centrovima, šopaj-me-molovijma u kojima, na svakoj blagajni prijeti smrt stampedom.
Čak me i uhićenja naših ministara i njihove međusobne borbe u vlastitom blatu (čitaj: govnima) više ne zabavljaju. Predozirala sam se. Uspjeli su postići zasićenje u nama, gledateljima. Na taj način, prestajemo se čuditi njihovim obrazima debljine ovećeg đona, pohlepi i gramzivosti, vječnoj gladi za još, još, još i još. Meni vijesti o korumpiranim, prokletim političarima više ne mogu šokirati. Kao kad se prejedeš čokolade, pa ti više nije ukusna.
Ove godine odlučila sam reći ne živciranju, pretvaranju, histeriji, konzumerizmu. Kažem, doduše svake godine, al' ove godine mislim i djelujem radikalno. I to na način da neću pogledati ni jedan ko' fol humanitarni koncert na televiziji ili trgu, neću uplatiti ni jednu božićnu humanitarnu uplatnicu za potrebite (osim krasnih, prigodnih čestitki koje sam zajedno s uplatnicom dobila od udruge osoba koje crtaju ustima i nogama), neću okrenuti ni jedan «humanitarni», 060 telefonski broj. Čovjek se zapita što radi država, ministarstva zdravstva, socijalne skrbi, obitelji, svega i svačega , kad se i ako se bolnice grade i opremaju novcima iz humanitarnih akcija po sistemu M&M (em nam za te svrhe uzimaju pdv, em za njih opet doniramo direktno iz svog džepa). Čemu zdravstveni sustav, uplatnice i dopunsko, kad sami skupljamo novce za liječenje silne bolesne djece?
Čak i poplava humanitarnih organizacija i akcija u meni budi sumnju i oprez. Sigurna sam da se i u njihovim redovima nalaze oni koji su smislili efikasan način da omaste vlastiti brk na uštrb potrebitih, zakinutih i siromašnih. Provjerava li ikada itko je li iznos prikupljenog novca jednak istini, dospije li taj novac u istoj toj količini u ruke onih za koje se i sakupljao. Vrati li se tko nakon nekog vremena u te ustanove i provjerava, nadzire i transparentno svjedoči kako se utrošio taj isti novac?
Ono što meni uvijek nedostaje, je neki vjerodostojan zaključak priče. Nikada ne vidimo taj kraj, potreban hepi end. Zemlja nam puca po šavovima od silnih nagradnih igara, sakupljanja kupona, omotnica, štapića od sladoleda, naljepnica, telefonskih kvizova, tv bingova, lutrija, strugalica, rugalica i sl. a zapravo vrlo rijetko kada uspijemo vidjeti dodjelu nagrada, uručenje ključeva auta, stana, televizora itd. U takvim okolnostima, čudno je da imamo toliko gladnih, potrebitih i zakinutih.
Rekla bi moja baba: «To nam oni samo mažu oči.»
Dok nas urednici medija zabavljaju o aferama Kamioni, Tuneli, Mostovi..., za to vrijeme gadovi, muljatori, grabatori dobivaju na vremenu dok umaču prste u neku drugu staklenku meda. Bacaju nam kost da ju glođemo, dok oni okreću negdje janjca.
Možda bi nam svima, umjesto božićnica poslodavci trebali pokloniti povećala, da bolje vidimo dok tražimo sitniš po ulicama, sniženja na policama, sitna slova u ugovorima poslodavaca, rupe u džepovima sakoa političara....
- 13:52 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
