ponedjeljak, 02.11.2009.
Privatna prčija
Danas svatko može biti što želi. Ako za to ima sreće. No, više od sreće, potrebno je poznanstvo s nekim tko će ti željeno omogućiti. Ako nemaš ni prvo, ni drugo, onda ti može pomoći želudac koji može podnijeti razne gadosti i moral na prekidač koji možeš ugasiti po potrebi. Namjerno ne spominjem raspolaganje potrebnim znanjima i vještinama, jer je za postizanje željenog cilja, u omjeru prema sreći i gore navedenom, posjedovanje znanja toliko mizerno da ne zaslužuje čak niti ova dva retka koliko mu je posvećeno u ovom tekstu.
Danas svatko misli da je dovoljno interesantan da se o njemu govori, da svojim fotografijama puni novinske stranice, ima vlastitih 5 minuta u popodnevnom tv show magazinu, da zaslužuje autobiografiju u 25.- oj kako bi ostatku zemlje pripovijedao o svom interesantnom životu javnog ljigavca koji se uvlači u dupe slavnim osobama, trudnice, samoprozvane glumice, pjevačice na playback... Prije ćeš na cesti ugaziti u jednog takvog, nego u govno.
Mnogi će (oni koji će se prepoznati) ciljati na moju licemjernost, budući da sam i sama angažirani bloger koji na redovitoj bazi prosipa poluprivatne misli, stavove i naume. No, izuzimajući svaku infomaciju koja bi otkrila bilo koji dio moje osobe, privatne fotografije, izbjegavam vlastitu promociju i pokušavam ne opterećivati slučajne posjetitelje i namjernike svojim problemima, ne veličam i ne pumpam svoj ego, ne omalovažavam druge. Moj kućni odgoj i bonton kojim me je mama šopala ko' špinatom dok sam odrastala, ne bi mi ni u snu dozvolio da blatim, vrijeđam, osuđujem, ponižavam svojim privatnim komentarima tuđe postove i blogove, virtualne persone a kamoli one žive. Tko sam ja da nekome serviram svoje stavove ukoliko me nije za njega zamolio? A, ako ti se ne sviđa moj stil, teme, atmosfera i ton pisanja, nemoj se brate, vraćat u moj komad virtualnog dvorišta!
Nažalost, primjećujem da se ljudi svakim danom sve manje druže, razgovaraju, viđaju, povjeravaju jedni drugima, općenito manje provode vremena zajedno u istoj prostoriji, sve manje se socijaliziraju, a opet, sve veći broj ljudi ima potrebu ogoliti se pred nepoznatim ljudima. Silni fejzbukovi, tviteri, jutubovi, blogovi i ini služe kao hladne baze podataka ljudi zatočenih u svojim čahurama koji ne uspijevaju održati svoja prijateljstva na stvarnom životu, pa ih zamjenjuju virtualnim, nazovi frendshipima. Sajber prostor u kojem žele iskompilirati interesantniji život od onog kojeg zapravo vode u stvarnosti. Ljudi se trude ostaviti dojam, izmisliti svoj imidž tehnikom kolaža, impresionirati. Iskreno, teško da danas postoje likovi koji zaslužuju da ih se impresionira. Ljudi, čije mišljenje je relevantno, na cijeni. Ako uzmemo bukvalno, o ovom potonjem, još bi se dalo razgovarati.
Zaogrnula nas je pošast koju je Ivica Šola u jednoj tv emisiji nazvao «kulturom striptiza». Odličan termin za prostituiranje intime običnog, neobičnog, zanimljivog, nezanimljivog, polupismenog, nepismenog čovjeka sa zajedničkim nazivnikom – svi su željni pažnje, gladni slave.
Sramotno je i otužno gledati stupidne vijesti o ženama koje su se proslavile jebanjem s nekom javnom osobom, rađanjem vanbračnog djeteta čijom alimentacijom i javnim eksponiranjem su si osigurale financijsku stabilnost....
Što se dogodilo s dušom? Gdje je nestala intima? Je li ona postala ugrožena vrsta? Velebitska degenija, runolist, ljudska intima... Riječ «privatno» postala je arhaična. Umalo će potpuno nestati iz konverzacije.
Blog je nastao kao forma internetskog dnevnika. Razumijem. No, pomalo mi je dosadno buljiti u naslove postova o razno – raznim privatnim i poluprivatnim bilješkama o tome kako se netko danas obukao, što je jeo, kako je srao, kako je organizirao djeteov rođendan, kako beba ima virozu, kako je mama pospremila sinovu sobu... Razmjena iskustava i podrška potpunih stranaca je ok stvar, ali moraš li baš s cijelim svijetom podijeliti kako si se provela na izletu u Mostaru? Zar nemaš doma dečka/curu, prijateljicu ili mamu kojoj možeš ispričati anegdote uz šalicu kave ili ručak? Svakome njegovo veselje, ali tekstovima, koji ne sadrže bar neku univerzalnu, lijepu, mudru, šaljivu ili korisnu poruku, mjesto je tek u bilježnici ili rokovniku..
Moguće je i to da meni zapravo ovdje nije mjesto. Sasvim moguće. Što sam starija, sve se manje uklapam. Sve se manje otvaram, izlažem, pokazujem, prikazujem i sve manje zabadam nos gdje mi nije mjesto. Zaposlila sam samu sebe na radno mjesto osobnog zaštitara.
- 17:19 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (3) - Can' touch this! - #
