utorak, 22.09.2009.
Svadba. Čak i zvuči dosadno.
Zazirem od pozivnica za vjenčanje. Ne konkretno od same papirnate pozivnice, već od poziva da prisustvujem nekom vjenčanju. Pogotovo kad pročitam da je dolazak obavezan već u 12 sati kod mladoženje. U slučaju da si pozvan od mlade onda imaš sat ili dva vremena lufta. Ok, od 11 se počneš spremati, u 12 si već na putu, u 13.15 piješ kod mladenkinih prvu rakiju. Do 13.30 osjećam prve žuljeve, vene mi polako bubre, lokve oko pazuha se šire proporcionalno, što od vrućine, što od nervoze. Oko 15.30 su već svi lagano nervozni (oni koji nisu pijani) jer nitko ne zna kad se kreće u crkvu. Pol sata ispred crkve, sat u crkvi, pol sata ispred crkve nakon obreda. Opet negdje idemo. I dalje nitko ne zna kamo. Kod matičara mi žuljevi već krvare, trbuh kruli toliko glasno da zbunjuje i samog matičara. Gužvamo se, što veseli debelog starog strica koji ima savršenu (opravdanu) priliku da mi nekoliko puta pređe rukom po guzici nekažnjeno. Opet red pjesme i red riže ispred ureda matičara. Do sale i prve klope ili barem plesa mladenaca prošlo je već 7 sati. Skoro pa radno vrijeme. Kad se konačno dočepaš stolice koja je obavezno pored najdosadnijeg para na svadbi, ne preostaje ti ništa drugo nego da se uništiš od alkohola do povraćanja. Pa, i nakon njega osim ako ti ne amputiraju noge od infekcija. Ako nisi Thompsonov fan, moraš potrpit nekoliko glazbenih setova punjenih nacionalnim zanosom pijanih kretena koji padaju u nesvjest i lome čaše zubima u ime domovine, a ne u ime novopečenog bračnog para.
Hrvatske svadbe su nešto najdosadnije na svijetu. Naravno, ova izjava se odnosi na onu najučestaliju vrstu svadbe koja je nastala modulacijom prekrasne hrvatske tradicionalne svadbene svečanosti po principu: nešto oduzmi, nešto dodaj. Da stvar bude bolja, vremenom se oduzelo sve ono lijepo, a dodalo ono što ne valja. Postoje razlozi zbog kojih su se kroz povijest našeg naroda iznjedrili određeni običaji vezani za tradicionalne svadbe našeg naroda. U svoje vrijeme, svadbene svečanosti su trajale i po nekoliko dana iz opravdanih razloga, budući da je ona bila jedna od rijetkih prilika za upoznavanje i druženje sa novom obitelji, mlade djevojke su odmjeravale potencijalne ženike. Razlozi zašto je mladoženja dolazio po mladu, kao i običaji «kupovanja mlade» su nastali zbog vrlo banalnih razloga, jer se mladom tada doista trgovalo, zapravo njenim mirazom. Ovi običaji i njima slični održali su se do danas iako za njih zapravo ne postoje opravdani razlozi. Mnogi mladi parovi čak niti ne razumiju njihov pravi smisao. Vremena maratonskih vjenčanja prohujala su sa vihorom otprilike kad i miraz. On bi se danas mogao zvati hljebaz, jer danas u većini slučajeva, roditelji od mladenaca brinu samo kako da ga/ju uhljebe kod nove obitelj i tako hrane jedna usta manje.
Ono što me najviše čudi je koliko mladenci pate od zadovoljavanja forme i podilaze željama obitelji, pa i trendovima. Rastužim se pri primisli koliko tisuća i tisuća eura su mladenci u stanju potrošiti kako bi nahranili i napojili sve silne tetke, strine, kume, susjede, uje, bake i deke, tatine prijatelje s boćališta, koji će uvijek naći razloga kako bi iskomentirali kako su porcije bile male, kolači suhi a glazbeni sastav loš. Pogotovo ako su zadnje pare dali za poklon (čitaj: eure u koverti) i nove kostime za njega i nju. Vjenčanje bi trebalo biti odraz karaktera i životnog stila para koji ga organizira. Vjerujem da ono predstavlja intiman čin koji se dijeli s onima koji su dio najužeg ili najprisnijeg nukleusa mladenaca, i to na način koji odražava duh ali i mogućnosti mladog para kroz sve sastavnice svadbenog događaja: lokaciju, profil uzvanika, izbor hrane i pića, glazbu, a svakako i duljinu trajanja ceremonije, tek toliko da svi prisutni ipak uživaju, a ne da pate. A ako vidim još jedno skidanje podvezice sa mladenkine noge i to zubima, povratit ću.
- 17:53 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (30) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 14.09.2009.
Vozač autobusa koji me silovao
Bila sam tek školarka koja je sa svojim razredom krenula na izlet u Mexico. Kožna sjedala u autobusu su se topila od vrućine, a smrad znoja prištavih tinejđera me je tjerao na povraćanje. Vozač autobusa je cijelim desetosatnim putovanjem davio svojim izborom muzike, a profesorica nije prestajala pričati, zanesena svojim seminarskim radom od 73 stranice, koji je pripremala 3 mjeseca za ovu sjajnu priliku, kao što je školski izlet. Konačno, bilo je vrijeme za još jednu 10-minutnu pauzu. Stajalište je bilo pusto i nestvarno tiho. Čuli su se samo čvrci i škripanje oglasne, zahrđale ploče na kojoj je pisalo da litra benzina danas ima istu cijenu kao i boca Coca-cole od litre i pol. Dolar i 28 centi.
Otišla sam iza pumpe, sjela na drvene stepenice i zapalila cigaretu. Ubrzo, zamnom je došao vozač autobusa praveći se da mora na wc. Ljigavo mi se nasmiješio, brisajući pritom znoj sa čela i vrata maramom koju je uvijek nosio oko vrata.
- “Vruće, jel’ da?”- dobacio je, što je najbolje mogao. Nisam ništa odgovorila, već sam ustala, bacila cigaretu i krenula prema autobusu.
- “Rekao sam da je jako vruće!” - odbrusio je kroz zube zgrabivši me za struk svom snagom, dok je drugom rukom čeprkao po mojim gaćicama ispod roze haljinice.
- “Šta je frajeru? Pališ se na djevojčice, ha? Sigurna sam da doma imaš jednu svoju, koja obožava kad joj radiš ovakve stvari! Hajde da te vidim, tatice! Daj mi ga! Najjače što možeš!” - govorila sam mazno i prkosno u isto vrijeme, pljuvajući mu u lice od bijesa.
Još se više napalio i gurnuo me uza zid, histerično skidajući svoje plave, uniformirane hlače debelog vozača školskog autobusa. Nisam vrištala. Nisam niti pisnula. Gledala sam ga u oči cijelo vrijeme dok je kopao po mojoj utrobi.
A on me nabijao, nabijao i nabijao, smijući se kao debelo, dlakavo i znojno prase kao što je i bio. Od bola i smrada mislila sam da ću se onesvijestiti. A onda je konačno svršio po mojoj rozoj haljinici i to me najviše razljutilo. Htjela sam obrisati to prokleto, prljavo, ljepljivo govno, ali dlanovi su mi bili krvavi, kako sam snažno zarila nokte, koje sam noć prije puta brižljivo manikirala. Istom maramom obrisao je svoje oružje, a potom i ruke. Stavio je kažiprst na moja usta i tiho prosiktao:
«Psssssssssst...»
Zadovoljno je zakopčavao svoje plave hlače, rekavši mi:
- “Mislim da se razumijemo!!” – i krenuo prema autobusu.
- “Hej! Imaš dolar za pivo?” – hladnokrvno sam upitala.
- “Imam.” – zbunjeno je odgovorio, izvadio kovanicu iz džepa i bacio ju meni pred noge. Sagnula sam se kako bih ju dohvatila.
- “Hvala!” – veselo sam dobacila i otrčala u trgovinu na istoj toj pumpi.
Profesorica je histerično trčala oko autobusa pazeći da se netko ne ozlijedi, a onda je ugledala vozača.
- “Ah, tu ste! Već sam se zabrinula gdje ste. Upravo sam Vas mislila potražiti! No, sve je u redu! Sada možemo krenuti,»
Nakon što smo ponovo krenuli, sve što je radio, je vozio autobus. Samo je vozio jebeni autobus. Povremeno bi obrisao znoj sa čela i vrata. Maramom.
- 20:13 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
petak, 11.09.2009.
Ljubavi, jesi li ručao? Jesi li gladan kao i ja?
Io lavoro e penso a te
torno a casa e penso a te
le telefono e intanto penso a te
Come stai e penso a te
dove andiamo e penso a te
le sorrido abbasso gli occhi e penso a te
Non so con chi adesso sei
non so che cosa fai
ma so di certo a cosa stai pensando
E' troppo grande la cittŕ
per due che come noi
non sperano perň si stan cercando... cercando...
Scusa č tardi e penso a te
ti accompagno e penso a te
non son stato divertente e penso a te
Sono al buio e penso a te
chiudo gli occhi e penso a te
io non dormo e penso a te.......
Ancora tu non mi sorprende lo sai
ancora tu ma non dovevamo vederci piů?
E come stai?Domanda inutile
Stai come me e ci scappa da ridere?
Amore mio ha giŕ mangiato o no
Ho fame anch'io e non soltanto di te
* Moj prvi neautorski post ako uzmemo u obzir da je tuga autentična, a interpretirana tuđim riječima...
Lucio moj, Lucissimo....
volim te više od života...
- 20:49 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (2) - Can' touch this! - #
srijeda, 09.09.2009.
Orgazam na katu
Nerviraju me tvoji prsti
tamo gdje bi trebalo biti tvoje uho,
tvoja stopala gdje bi trebale biti tvoje usne.
Ništa ti neću reći.
Vidjet ćeš samo moj osmijeh.
Ispod i iznad mojih usana.
Samo.
Prevodim taj tvoj francuski monolog
u svoj ciganski dijalog.
Zavrćem rukave do pazuha
ispod kojih su dva jezera.
Dva prirodna jezera sa umjetnim branama.
Samo energiju ne mogu naći
unatoč snažnim slapovima
i tvom burovitom dahu.
****
On je moj najdraži trendseter.
Pardon,
irski seter
ili pseto ss nekog drugog dijela planete.
Govori engleski sasvim tečno.
Uopće ne griješi dok me ljubi,
dok me liže po vratu svojim
debelim, hrapavim jezikom.
Govori da se upravo zaljubljuje
a ja ne pokazujem nimalo oduševljenja.
****
Još jedna porcija
njegovih bajki
tik pred spavanje
i način na koji me pokriva
rezervnom dekom
(drukčije me ne može zagrijati!)
dok sam u čekaonici za trans
do kojeg me dovodi njegova blizina.
njegova snažna (teška) blizina me guši.
stalno mi petlja oko struka
i čeprka po rubu mojih gaćica.
opet mi namjerava nanijeti bol.
****
- 10:45 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
subota, 05.09.2009.
Svi predsjednički psi za utrku
Novi predsjednički izbori dolaze u najbolji mogući trenutak. Ručnike za plažu smo gurnuli na dno ormara da spavaju zimski san, a pancerice tiho cvile na balkonu. Sudeći po crnim slutnjama, načekat će se dok ne zaškripe na svježoj porciji snijega. Država nam je doslovce zgužvana. Kao nikada do sada, na površinu isplivavaju fascinantne afera. U udarničkom terminu, onom dnevničkom slušamo snimke korumpiranih fakultetskih profesora koji prodaju ispite koji prema njihovoj procjeni vrijede otprilike kao polugodišnja plaća jedne blagajnice u Konzumu, kao da je riječ o kupovini vreće domaćeg krumpira sa zadnjeg dijela kamiona parkiranog uz cestu u srcu Like. Mora da je divno odgajati srednjoškolca u ovim vremenima, kad iza svakog ugla upijaju poruke korumpiranih direktora, menađera, političara i profesora koje čak ne moraju ni interpretirati, budući da im diretno preko dnevnika poručuju «Ko jebe sirotinju! Oni neka uče!» Automatski izgubiš povjerenje i bilo kakvu nadu u odgojno – obrazovni sustav, sve zaposlene u njemu kao i generacije i generacije učenika i studenata koji su bespovratno oštećeni prolaskom kroz cijeli sistem. Ne razumijem u kojem trenutku jedan (itekako) pošteno plaćeni profesor zaposlen na fakultetu, koji se u jednom prosječnom radnom danu umori koliko i omanji pospani puh za proljetnog dana, odluči progutati vlastito govno omotano svojim osobnim i profesionalnim dignitetom i pretvori prolaz na njegovom ispitom u ilegalni tržišni proizvod. Općenito mi je posve neshvatljivo kako takav i njemu slični hladnokrvno pretvaraju generacije fakultetski obrazovanih ljudi u neadekvatan i neobrazovan kadar ekonomista, pravnika, liječnika, inžinjera prometa i inih zanimanja. Kao da će svi ti ljudi s ništavnom diplomom pod miškom, otići raditi u neku drugu zemlju i tamo sijati usvojeno neznanje. Nažalost, svi oni ostaju tu, raditi loše ceste na kojima će ginuti naša djeca, šefovati u bankama koje će ubirati našu kamatu, nepotrebno amputirati udove na stolovima operacijskih sala, menađirati domaćim tvrtkama i lošim poslovanjem ugroziti ekonomsku stabilnost zemlje, prodavati strancima za sitniš tvornice, brodogradilišta i prirodna bogatstva koja su svojim krvavo zarađenim novcem izgradili i uzgojili naši pradjedovi, djedovi i roditelji.
U jeku ovakvih i inih događaja i afera, očekuju nas predsjednički izbori. Još veselja, spektakla, podmuklih zabijanja noževa u leđa i otkrivanja prljavog veša protivnika. Uzbudljiva jesenjska šema. Sudeći po profilu predsjedničkih kandidata u utrci za klauna države, bit će itekako zanimljivo. Ako napravimo njihov odokativni i površni presjek, što nalazimo? Jedan pater familijus hadezeus, alfa i omega hrvatstva koji se oslanja na glasove svih zadrtih, primitivnih, poluslijepih i pismenih rvata vulgaris – Hebrang, kojemu teška srce prognoziram pobjedu. Dalje, glavom i bradom prvi čovjek Hrvatske gospodarske komore, reklo bi se dežurni za gospodarsko sranje, pardon stanje zemlje. Koliki kredibilitet može imati čovjek koji u svojim rukama drži jedan od ključeva vrata u kojima se sramežljivo krije ekonomski spas zemlje. Ako nije u stanju otključati tu bravu, što možemo očekivati od njega u ulozi predsjednika. Lokote na Pantovčaku? Kad pomislim da bih morala slušati onaj njegov karakteristično – hrapavo – jezivi glas pune četiri godine na svakodnevnoj bazi, mmmm, bolje ne. Jedan od konja za utrku je mlađahni pastuh Primorac. Ono što je u kratko vrijeme svog političkog života obećao đacima, nije održao. Ako nije mogao održati na životu duže od 3 godine svoj san o besplatnim školskim udžbenicima, koje obećanje može održati svim građanima? Kad se pak sjetim njegovog nervoznog treptanja onim okicama mladog ustrašenog laneta, mmmmm, ne bih baš. Najimpresivniju kampanju za sada ima definitivno Vesna ŠKARE Ožbolt koja je svoje djevojačko prezime pretvorila u oružje kojim će opasno nauditi svojim protivnicima u ovoj borbi i skrojiti promjene za bolju državu. Bandidas ima šanse. Njemu možemo prišiti sve i svašta, no iza njega ipak ostaju neki dokazi da je nešto i napravio za vrijeme svoje vladavine. O Josipoviću ne znam ništa. Budući da ću za vrijeme njegove kampanje biti prisiljena nešto i naučiti, možda je bolje da zasada živim u tom blaženom neznanju. I na kraju (ako uskoro ne iskoči iz torte još koji egotripaš, kandidat za ego godine!), moj omiljeni Denis Neustrašivi Latin. To je čovjek koji je u 16 godina, počevši od vlastite kuće koja mu stavlja kruh na stol, postavio sva neugodna pitanja, prodrmao sve guzice u javnim foteljama, podmetnuo nogu sumnjivim, lošim, podkupljivim, nepravednim i zlim njuškama ovih prostora. Na strani pravde, istine, poštenja i svakog malog/velikog, zakinutog čovjeka kojemu je nanesena bol i nepravda, zasigurno je svih ovih godina pokazao i dokazao cijeloj javnosti na čijoj je strani, koji su mu interesi, motivi i ciljevi.
Sva tri «ozbiljna» kandidata (čitaj: Hebrang, Josipović i Vidošević) najavili su kako će za predsjedničku lampanju potrošiti u prosjeku oko 5 milijuna kuna. Oduvijek su mi bile fascinantne te cifre koje će potrošiti na sve moguće načine kojima će svojom njuškom ići na živce svim građanima. Čudno da se još nitko u povijesti predsjedničkih izbora nije sjetio donirati taj isti novac ugroženim i ptrebitim skupinama. Te vrste donacija, ukoliko su planirane i izvedene na način da ne izgledaju kao indirekna kupovina glasova birača, bile bi najbolje potrošeni novac i najbolja promidžbena kampanja u utrci za predsjednika države. No, taj bi potez dao sasvim drugačiji, našim političarima nepoznat, ton ovom fenomenu. Humanosti i demokracije.
Osoba tjedna na mojoj top listi je političar Niko Lozančić, potpredsjednik HDZ u BIH, ujedno i čelnik BIH parlamenta. Ima 52 godine, prima iz hrvatskog proračuna mjesečnu mirovinu od 7.680 kuna i od BIH plaću od oko 20.000 kuna. Ako na glasove ovakvih ljudi Hebrang očekuje glasove iz dijaspore, loše nam se piše! Lozančića za predsjednika! Od takvog se puno da naučiti.
- 22:10 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
