subota, 05.09.2009.
Svi predsjednički psi za utrku
Novi predsjednički izbori dolaze u najbolji mogući trenutak. Ručnike za plažu smo gurnuli na dno ormara da spavaju zimski san, a pancerice tiho cvile na balkonu. Sudeći po crnim slutnjama, načekat će se dok ne zaškripe na svježoj porciji snijega. Država nam je doslovce zgužvana. Kao nikada do sada, na površinu isplivavaju fascinantne afera. U udarničkom terminu, onom dnevničkom slušamo snimke korumpiranih fakultetskih profesora koji prodaju ispite koji prema njihovoj procjeni vrijede otprilike kao polugodišnja plaća jedne blagajnice u Konzumu, kao da je riječ o kupovini vreće domaćeg krumpira sa zadnjeg dijela kamiona parkiranog uz cestu u srcu Like. Mora da je divno odgajati srednjoškolca u ovim vremenima, kad iza svakog ugla upijaju poruke korumpiranih direktora, menađera, političara i profesora koje čak ne moraju ni interpretirati, budući da im diretno preko dnevnika poručuju «Ko jebe sirotinju! Oni neka uče!» Automatski izgubiš povjerenje i bilo kakvu nadu u odgojno – obrazovni sustav, sve zaposlene u njemu kao i generacije i generacije učenika i studenata koji su bespovratno oštećeni prolaskom kroz cijeli sistem. Ne razumijem u kojem trenutku jedan (itekako) pošteno plaćeni profesor zaposlen na fakultetu, koji se u jednom prosječnom radnom danu umori koliko i omanji pospani puh za proljetnog dana, odluči progutati vlastito govno omotano svojim osobnim i profesionalnim dignitetom i pretvori prolaz na njegovom ispitom u ilegalni tržišni proizvod. Općenito mi je posve neshvatljivo kako takav i njemu slični hladnokrvno pretvaraju generacije fakultetski obrazovanih ljudi u neadekvatan i neobrazovan kadar ekonomista, pravnika, liječnika, inžinjera prometa i inih zanimanja. Kao da će svi ti ljudi s ništavnom diplomom pod miškom, otići raditi u neku drugu zemlju i tamo sijati usvojeno neznanje. Nažalost, svi oni ostaju tu, raditi loše ceste na kojima će ginuti naša djeca, šefovati u bankama koje će ubirati našu kamatu, nepotrebno amputirati udove na stolovima operacijskih sala, menađirati domaćim tvrtkama i lošim poslovanjem ugroziti ekonomsku stabilnost zemlje, prodavati strancima za sitniš tvornice, brodogradilišta i prirodna bogatstva koja su svojim krvavo zarađenim novcem izgradili i uzgojili naši pradjedovi, djedovi i roditelji.
U jeku ovakvih i inih događaja i afera, očekuju nas predsjednički izbori. Još veselja, spektakla, podmuklih zabijanja noževa u leđa i otkrivanja prljavog veša protivnika. Uzbudljiva jesenjska šema. Sudeći po profilu predsjedničkih kandidata u utrci za klauna države, bit će itekako zanimljivo. Ako napravimo njihov odokativni i površni presjek, što nalazimo? Jedan pater familijus hadezeus, alfa i omega hrvatstva koji se oslanja na glasove svih zadrtih, primitivnih, poluslijepih i pismenih rvata vulgaris – Hebrang, kojemu teška srce prognoziram pobjedu. Dalje, glavom i bradom prvi čovjek Hrvatske gospodarske komore, reklo bi se dežurni za gospodarsko sranje, pardon stanje zemlje. Koliki kredibilitet može imati čovjek koji u svojim rukama drži jedan od ključeva vrata u kojima se sramežljivo krije ekonomski spas zemlje. Ako nije u stanju otključati tu bravu, što možemo očekivati od njega u ulozi predsjednika. Lokote na Pantovčaku? Kad pomislim da bih morala slušati onaj njegov karakteristično – hrapavo – jezivi glas pune četiri godine na svakodnevnoj bazi, mmmm, bolje ne. Jedan od konja za utrku je mlađahni pastuh Primorac. Ono što je u kratko vrijeme svog političkog života obećao đacima, nije održao. Ako nije mogao održati na životu duže od 3 godine svoj san o besplatnim školskim udžbenicima, koje obećanje može održati svim građanima? Kad se pak sjetim njegovog nervoznog treptanja onim okicama mladog ustrašenog laneta, mmmmm, ne bih baš. Najimpresivniju kampanju za sada ima definitivno Vesna ŠKARE Ožbolt koja je svoje djevojačko prezime pretvorila u oružje kojim će opasno nauditi svojim protivnicima u ovoj borbi i skrojiti promjene za bolju državu. Bandidas ima šanse. Njemu možemo prišiti sve i svašta, no iza njega ipak ostaju neki dokazi da je nešto i napravio za vrijeme svoje vladavine. O Josipoviću ne znam ništa. Budući da ću za vrijeme njegove kampanje biti prisiljena nešto i naučiti, možda je bolje da zasada živim u tom blaženom neznanju. I na kraju (ako uskoro ne iskoči iz torte još koji egotripaš, kandidat za ego godine!), moj omiljeni Denis Neustrašivi Latin. To je čovjek koji je u 16 godina, počevši od vlastite kuće koja mu stavlja kruh na stol, postavio sva neugodna pitanja, prodrmao sve guzice u javnim foteljama, podmetnuo nogu sumnjivim, lošim, podkupljivim, nepravednim i zlim njuškama ovih prostora. Na strani pravde, istine, poštenja i svakog malog/velikog, zakinutog čovjeka kojemu je nanesena bol i nepravda, zasigurno je svih ovih godina pokazao i dokazao cijeloj javnosti na čijoj je strani, koji su mu interesi, motivi i ciljevi.
Sva tri «ozbiljna» kandidata (čitaj: Hebrang, Josipović i Vidošević) najavili su kako će za predsjedničku lampanju potrošiti u prosjeku oko 5 milijuna kuna. Oduvijek su mi bile fascinantne te cifre koje će potrošiti na sve moguće načine kojima će svojom njuškom ići na živce svim građanima. Čudno da se još nitko u povijesti predsjedničkih izbora nije sjetio donirati taj isti novac ugroženim i ptrebitim skupinama. Te vrste donacija, ukoliko su planirane i izvedene na način da ne izgledaju kao indirekna kupovina glasova birača, bile bi najbolje potrošeni novac i najbolja promidžbena kampanja u utrci za predsjednika države. No, taj bi potez dao sasvim drugačiji, našim političarima nepoznat, ton ovom fenomenu. Humanosti i demokracije.
Osoba tjedna na mojoj top listi je političar Niko Lozančić, potpredsjednik HDZ u BIH, ujedno i čelnik BIH parlamenta. Ima 52 godine, prima iz hrvatskog proračuna mjesečnu mirovinu od 7.680 kuna i od BIH plaću od oko 20.000 kuna. Ako na glasove ovakvih ljudi Hebrang očekuje glasove iz dijaspore, loše nam se piše! Lozančića za predsjednika! Od takvog se puno da naučiti.
- 22:10 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
