ponedjeljak, 27.07.2009.
Ekološka
Danas sam u inboxu pronašla mail koji me potresao do te mjere da sam sjela za komp, sročila kratak i jasan, pozitivan mail Akrokoru u kojem ih molim da uvedu papirnate vrećice kako bi smanjili potrošnju plastičnih. Mail koji sam dobila od prijateljice jedan je od onih ekoloških vapaja krcat zastrašujućim podacima o količini ljudske gluposti i odgovornosti izraženom u brojkama, fotografijama naše, inače za oduzeti dah prekrasne planete po kojoj ostavljamo svoja govna i uništavamo je kao da to radimo nekom drugom, a ne sami sebi.
Uvijek tvrdim kako je naša prednost to što smo mala državica, zavučena u svoje skrovište pa sva svjetska sranja do nas dolaze posljednja. Onda kada nas pronađu na karti. Tako su do nas stigla masovna ubojstva i grozne prometne nesreće nakon što su poharala ostatak svijeta u znatno većim razmjerima. U ekološkom smislu, mi smo još uvijek relativno čista zemlja, no pitanje je do kada ćemo uspijevati održavati more i prirodu čistima ne budemo li mijenjali svoje navike. U našem balkanskom kodu ne postoji obrazac ekološkog promišljanja. Rijetko će koji balkanac zavrnuti slavinu dok četkicom trlja zubalo, ugasiti svjetla koja mu nisu prijeko potrebna, smanjiti temperaturu na radijatorima za stupanj ili dva, a da ne govorim o kupovini ekološki prihvatljivih automobila čiji proizvođač vodi računa o ispušnim plinovima, ugradnji solarnih kolektora i vjetrenjača, itd. Bez obzira na sveobuhvatnu nestašicu vode koja obuhvaća svijet već desetljećima, mi smo zemlja bogata vodom i što je najvažnije, još i onom čistom. Okrenem slavinu, gurnem ju u usta i napijem se čiste, svježe vode kad god poželim, no tim se luksuzom već neko dulje vrijeme ne mogu pohvaliti u Zagrebu ili Slavoniji. Iz godine u godinu raste broj hektara izgorenih šuma i područja biološki raznolikog područja. Rastužuje me činjenica da prostrana slavonska polja, koja mogu nahraniti barem tri puta više gladnih usta nego ih ima u Hrvatskoj, zjape gola, dok se na tržnicama i sa polica trgovina podrugljivo smije i ruga nam se trećerazredno inozemno voće i povrće. Kada se sjetim današnjih maratonskih prepucavanja na saborskim raspravama oko gospodarske i poljoprivredne politike i strategije (koja to nije), srce mi se stisne. Tada pogasim sva svjetla, iščupam iz utičnica sve aparate, tiho plačem i natapam suzama svoju pamučnu plahtu od organski uzgojenog pamuka.
- 21:05 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
srijeda, 15.07.2009.
Dr. Evil
Toliko rijetko idem kod doktora općenito, da se nikada ne mogu sjetiti kad me doktorica pita kada sam zadnji put bila kod nje. «Pa recite barem mjesec. Godišnje doba?» A u bolnicu pogotovo. Posjet nekom specijalistu za mene je SF. Prvenstveno, strahovito sam gadljiva. Radije bi pojela sendvič u wc-u neke radničke kantine nego sjela na stolac u čekaoni. Nedavno je u Novom listu bila vijest o ženi na koju je pao komad steropa dok je ležala u krevetu svoje bolničke sobe. Vjerujem da ambulante u Gani izgledaju otprilike jednako kao i naše. Odnos medicinskog osoblja prema pacijentima, sasvim je drugi par rukava. Jučer sam osobno doživjela tretman u kojem me bolnica podsjetila na farmu, medicinske sestre na farmere, a mi pacijenti bili smo, što drugo nego, stoka. Toliko nehumanosti od strane jednog nazovi humanog zanimanja čovjek ne bi povjerovao. Uvijek su bolnice, doktori i zahvati općenito, ovijeni velom mistike kao da se radi, u najmanju ruku o izvanzemaljskim postupcima neshvatljivim mozgu jednog prosječnog pacijenta. Najgore od svega je to, da svi oni misle da pacijent uopće ne treba i ne zaslužuje znati što se događa, što mu se događa, što će mu se događati. To neko strahopoštovanje prema liku i djelu doktora ljude paralizira pa šute i trpe kako se ne bi zamjerili doktoru o čijem raspoloženju(!) ovise. Jer, svi oni shvaćaju strašno osobno svoju poziciju liječnika kao malog Boga kojem se treba klanjati. Njegovo ime i prezime, zajedno sa moćnim titulama odzvanja u više dimenzija. Znanje, vještine i sposobnosti koje on posjeduje su nadnaravne i kao takve moraju ostati tajnom. A malom, glupom pacijentu ne ostaje ništa drugo nego da se moli i nada da će sve proći u redu. Da će iz mesnice izaći živ.
Kolega je nedavno ležao na jednom od odjela i svakodnevno je svjedočio kako glupe, neuke kukavice šute, općinjene misterioznom aurom liječnika. On je jedini postavljao konkretna i direktna pitanja, zapisivao, vodio bilješke što mu se unosi u tijelo, prepisivao temperaturnu (ilikakosevećzove) listu. Njega je osoblje gledalo sa prezirom, gotovo mržnjom, on je za njih bio neka vrsta neprijatelja. Samo zato što je čovjek vodio računa o sebi. Brinuo se i zanimao za svoj život i zdravlje. Svatko od nas ima svoju bolničku pustolovinu i to cijelom životu daje posebnu draž, avanturistički prizvuk inače poprilično običnom životu. To me ne smeta. I ništa im ne zamjeram. Čak ni to što su mi u Ogulinskoj bolnici krivo zagipsali nogu nakon spiralnog preloma zbog čega sam provela u bolnici gotovo godinu dana+nekoliko godina hodanja na štakama i fizikalne terapije. Nisam ljuta. Ono što me iznova razbjesni je način na koji se neki najobičniji egotriperski seronja igra Boga sa pacijentima kao sa igračkama. Nitko od nas nije došao u bolnicu čekati pregled sto sati u smrdljivoj čekaonici iz dosade (bar ne većina), već iz potrebe jer ga nešto boli. Ljuti me činjenica da preskupo plaćamo potpuno neučinkovit zdravstveni sustav, stavljamo tom nadmenom doktoru žlicu u usta, auto u garažu, jahtu na vez i diplomu elitističkih fakulteta njegovoj djeci, da bi se taj isti kreten koji jede, prdi, kopa nos, kenja, krmi i diše isto kao i svi mi, izdrkavao u bijeloj kuti i klompama samo zato jer eto, može!
- 22:44 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
ponedjeljak, 06.07.2009.
"Na okolo salata..."
Svaki Hrvat, koji drži do sebe, troši barem dvostruko više nego što zarađuje. Ako ne toliko, onda barem 3 puta više nego što si realno može priuštiti. Sudeći po krcatim šoping centrima (modernim vikend izletištima prosječne hrvatske obitelji!), blještavim voznim parkovima kao i bukiranim aranžmanima turističkih agencija, prosječni Hrvat i dalje živi filozofiju «kud sve, tud i par dana mora!». Evo, recimo, moj brat već tjedan dana (bezuspješno) pokušava u svim gradskim turističkim agencijama kupiti sedmodnevni hotelski aranžman za svoju tročlanu obitelj u bilo kojoj turističkoj destinaciji duž našeg Jadrana. Nema! Sve rasprodano, rezervirano, bukirano! Pa se pitam, kako se podaci na TV-u ne slažu s podacima turističke prodaje u agencijama? Žele li nas putem medija držati pod kontrolom sijući strah lošim prognozama? Jer, svaki kreten u Hrvatskoj misli da ako turistička sezona podbaci i ne napuni državnu kasu, svi smo najebali! A ako ne misli, onda spada u kategoriju onih rijetkih autsajdera koji ne kupuju muda pod bubrege!
Ne sjećam se kada je točno prestala važiti parola «Država služi narodu, ne narod državi!». Je li se ikada uopće uvažila u Hrvatskoj? Jer meni se čini da se naša država prema svom narodu ponaša kao prema robovima. Oduvijek u nas vrijede dvostruka pravila, a komunikacija između građana i države poprilično je jednosmjerna i nefunkcionalna. Građanin je dužan promptno izvršavati svoje dužnosti prema državi, kao što su računi, kazne, razno – razne prijave, podnesci i slično ukoliko ne želi biti na neki način sankcioniran. S druge strane, sasvim je legitimno da se država i njene institucije prema istom ponašaju bahato i bezobrazno. Uzmimo neki banalan primjer. Ako građanin ne podnese zahtjev za povrat poreza u zadanom roku, na povrat ne smije ni pomisliti, a kamoli računati, ali zato ukoliko država ne isplati obračunati povrat na vrijeme, pa ni 6 mjeseci ili godinu dana nakon određenog roka, gle čuda, nikome ništa! A tome i je tako jer država nikada nije uspostavila sistem kojim bi se taj problem (nefuncioniranja zakona koje je država sama izglasala) riješio u korist oštećenog građana. Pa, iskreno rečeno, zašto bi i osmislila takav sustav kad joj on nije u interesu, a budale se ne bune? Jer, to bi onda bilo u duhu demokracije, a ona je u našim redovima još uvijek pojam i epitet države samo na papiru. Kad nas netko nauči što taj pojam znači, možda ga i počnemo koristiti. U praksi. Praktično.
Kad smo kod nepraktičnog, uvijek mi padnu na pamet sjednice našeg Sabora. Tijekom današnjeg maratonskog prijenosa saborskih (bes)predmetnih rasprava, koji smo bili prisiljeni u cijelosti slušati na drugom programu, moglo se čuti samo standardno prepucavanje «mi smo ovo-vi ste ono», «za vrijeme naše Vlade – za vrijeme vaše Vlade». Nakon trljanja na nos obeshrabljujućih statistika oporbe na račun vladajućih te nakon (auto)veličanja hadezeovskih (ne)uspjeha koje uporno žele upakirati i prodati braindead narodu pod dobar proizvod, sve u svemu jedna stvar je očita, a ta je da dok god i jedni i drugi ne prestanu sa dobacivanjem loptice i ne upru zajedničke snage za zajedničke ciljeve i dobrobit svih nas, ostajemo tu gdje jesmo – u govnima do grla bez ikakve nade da iz njih isplivamo. Suma sumarum svega viđenog je da se zastupnici i dalje igraju Sabora kao što se klinci oko moje zgrade igraju Žmurke, a ja čujem kako odjekuje «Na okolo salata, na okolo salata...».
naokolo salata
naokolo salata
i naveliki zbor
poklanjam se na tebe
i tebe uzimam
sad se vidi sad se zna
ko se kome dopada
a sada se vidja
ko se kome svidja
- 22:39 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (5) - Can' touch this! - #
srijeda, 01.07.2009.
Zasro' i pobjego', a da ni dupe nije obriso'!
Neki od dana u povijesti čovječanstva za pamćenje su: Dan kada smo ugledali Sunce, otkrili Ameriku, sletjeli na Mars, Dan kada je premijer Sanader dao ostavku! Prvi dan srpnja dugo će se u povijesti pamtiti kao dan kada je Hrvatska doživjela reinkarnaciju, rodila se po drugi put! A Hrvati su upoznali gđicu Nadu i gđicu Vjeru! Šta jest, jest, Ivo zna izabrati dan koji se lako pamti. Predlažem da 1. srpnja proglasimo novim Danom državnosti. Ionako se datum mijenjao, a pored domovinskog rata i rađanja Republike Hrvatske, dan kada je od vođenje iste odustao i pojeo govno Tata Štakor, može se podjednako smatrati novim rođenjem! Kao da je država iskašljala gnojni njok u grlu koji ju je gušio posljednjih 10 godina. Hrvatska je iskašljala Ivu Sanadera. I sada mu se zahvaljuje što ponovo može disati svojim plućima.
Pressica za novinare održana u Banskim dvorima na kojoj premijer objavljuje naciji kako se povlači sa mjesta najmoćnijeg čovjeka u državi vidim kao najbolje izrežiranu predstavu ikada. Ima sve što je potrebno za hit: dramu, napetost, šok, element iznenađenja, to be continued dodatak, popularne protagoniste, glavne i sporedne likove, dobru priču i nadasve fantastičan marketing.
Ne mogu da se ne osvrnem na «highlights» trenutke premijerovog govora, jer su mi neiscrpan izvor smijeha i zabave. Pa tako, kaže Smranader kako se povlači iz političkog života jer je ostvario svoje najvažnije ciljeve od kojih izdvaja služenje građanima RH, ostvarivanje strateških ciljeva i afirmiranje Hrvatske kao slobodne, demokratske i europski orijentirane države. Ne znam kome je ičemu poslužio. Ja kao Hrvatica znam da meni nije ničemu. Dapače. Ako se obustavljanje pregovora o ulasku RH u EU može okarakterizirati kao ostvarivanje strateških ciljeva, onda ja očito nešto ne razumijem. Ono što je Smrad afirmirao u RH je njezin imidž balkanske države koja podilazi svim svjetskim budalama kako bi ju prihvatile da uđu u njihov krug prijatelja za igru! Makar to značilo, rasprodati sve što valja, izdati sve svoje ljude, zabiti nož u leđa onima koji su mu stvorili prostor na kojem djeluje i dovesti nas u bankrot i položaj neviđen u povijesti tranzicijskih zemalja.
Izjavio je u svom govoru kako je ušao u politiku osjetivši poziv da doprinese jačanju vlastite države. Pitam se što je osjetio prije nego li je odlučio iz nje se povući? Vjerojatno, svoj smrad. Opovrgava mogućnost bolesti kao motiv odlaska. Šteta. Da bar pati od neke smrtonosne bolesti. Barem bismo bili sigurni da se neće vratiti jednoga dana. I tako, govno se povlači iz političkog života, ali kategorički odbija negirati svoj mogući povratak u nju. Moja baba bi rekla, ni stisnut', ni prdnut'! Poslagao je svoje nasljednike kao pijune u igri «Čovječe, ne ljuti se» i kao Štakor svih štakora, predvodnik svog krda, prvi napušta brod koji je sam potopio. Zasro' i pobjego', a da ni dupe nije obrisao.
Mašala.
- 15:44 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (7) - Can' touch this! - #
