utorak, 16.06.2009.
otkriće za mladiće
biram biti ovdje jer se ničemu ne prilagođavam. dajem se samoći, ali ne uspijevam biti usamljena. nitko mi ne govori da griješim, ali ja osjećam da činim neke pogreške. nisam naročit strateg kada su u pitanju emocije. serviram se kao sendvič. kao najjednostavnija forma za konzumiranje. sa dvije kriške dosadnog kruha u kojem se krijem kao jedini element iznenađenja. uvijek kao neki sasvim drugi sastojak. a njemu baš paprika teško pada na želudac. posebice ujutro. automatski mogu prekrižiti doručke zajedno. to ćemo preskočiti kao i neke druge akcije koje podrazumijevaju našu stvarnost. realnost u kojoj mu nudim svoj jutarnji, nedefinirani zadah, krmelje i kombinirano loši ten. pravu sebe uglavnom. priznaje da još nije dovoljno muško za takvo nešto. pravi vitez. sa mačem u guzici. i baš je na meni odlučio isprobati svoje nove bicepse. bravo. jedan nula za njega.
gledam njegovo bespomoćno tijelo dok spokojno spava u mom krevetu. izgleda potpuno bezbrižno i nedužno. prodaje se za malog, glupavog ljepotana koji će svjesno unijeti nemir u moje sklonište. zabaviti se ovaj mjesec. hladan mjesec prosinac. mjesec koji je u igri asocijacija od početka na njegovoj strani. govorim o sasvim neobičnoj igri sarkazma u stilu: Prosi?, Sin?, Prosi nas????
a kad ono, on je tu samo da se ugrije.
ovo mi se čini kao pravi trenutak za šut kućanskim poslovima. kad bi ga barem mogla usisati, iskuhati u veš-mašini na 90ş , ispeglati, složiti u ormar mirišljavog, čistog, bez bakterija i loših namjera. namjernih ili nenamjernih poteza. svejedno.
ja se ne predajem.
u ratu bi trebali poginuti samo oni koji su ga ostvarili.
- 13:56 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (1) - Can' touch this! - #
