ponedjeljak, 15.06.2009.
Misija zvana "BITI ŽENOM"
Jedna od najljepših stvari u životu je sazrijevanje. Onaj trenutak kada te preplavi potpuno nov osjećaj i znaš da si upravo u tom trenutku pametniji, mudriji, iskusniji i zreliji za neko određeno znanje, vrijednu informaciju ili vještinu. Divan osjećaj. Vjerujem da ne postoje loša životna iskustva. Naravno, isključujem nepravdu, poniženje, bespomoćnost i oduzimanje slobode bilo koje vrste na način koji osobno ne odobravaš, ali istinski vjerujem da se osobnost gradi negativnim jednako kao i pozitivnim životnim iskustvom. Mene su neugodne situacije očeličile. Svaka bol i tuga pretvorile su se u mišiće. Fizičke i mentalne prirode. Danas sam baš onakva osoba kakva sam oduvijek željela biti. U osobnoj dimenziji. Isključujem materijalnu, jer bi ona samo značila da imam ljepše nokte, uvijek svježu i postojanu frizuru i kvalitetnije cipele na nogama,te eventualno brendiranu torbicu. No, kad je riječ o mom karakteru, njime se zaista ponosim. Nekome u životu ide lakše, naoko podmazanije, a netko mora proliti mnogo znoja, krvi i suza. Ja osobno spadam u ovu potonju kategoriju. Izvolontirala sam u životu ne samo sate, već i godine zahvaljujući mojoj emotivnoj vezi za sve čega se primim, ali isto tako i svojoj naivnosti i poštenju. Danas sam pametnija. I dalje se emotivno vežem, ali više nemam problem tražiti novac u protuvrijednosti energije, znanja i osobnog vremena koje sam u isto uložila. Ne imati odnos prema novcu, zaista znači ne cijeniti sebe. Sada konačno znam što to znači. Sljedeći korak je kupiti si novčanik! Onda ću stvarno postati i službeno žena. Još uvijek me nekako strah te riječi. Još uvijek odzvanja kao jeka dok ju izgovaram. Imam neko strahopoštovanje prema njenom prizvuku. Mislim da se i neću osjećati u potpunosti kao žena, dok ne uselim u svoja 2 kvadrata. (Nek' su 2, al' nek' su samo moja!) Znam da ne bi trebala definiciju žene slagati u ladicu zajedno sa posjedovanjem nekretnina, ali oduvijek mi je bila važna samostalnost i neovisnost, a tako će najvjerojatnije i ostati. Ne smatram nužno žene koje žive u tuđim kućama i stanovima nižim bića (ne daj Bože!), ali dok god živim u sobi u stanu mojih roditelja u kojem sam se rodila i odrasla, ne mogu samu sebe nazivati ženom. Jer kada bi govorila o pravoj definiciji žene u njenom esencijalnom značenju, onda sam sazrijela vrlo rano, ne nužno ovim redosljedom: emocionalno, socijalno, seksualno, psihički i fizički do 19-te! Financijski tek u 25-oj! To je tužno, ali potpuno u duhu vremena u kojem pokušavam napraviti od sebe ženu. Da, baš tako. Sama od sebe, za sebe, sa sobom. I nikako drugačije. Naravno, sudjeluje i uža obitelj, okolina i društvo općenito, ali sazrijevanje pojedinca smatram isključivo osobnim zanimanjem i životnom misijom. Skoro pa i karijerom. Kada bi se svatko od nas ponajviše bavio svojim osobnim razvojem i napretkom, imali bismo svi skupa manje problema i kriza. Oduvijek sam se smatrala osobom koju zanimaju drugačije stvari od onih koje uglavnom okupiraju moje vršnjake. Dok su ostali tulumarili u srednjoj, ja sam se već tada osjećala staro. Primjećivala sam neke druge vrste ljepota ondje gdje ih nitko drugi ne bi ni naslutio i u njima uživala. Na faksu su se kolegice uglavnom činile euforične, ja sam se većinu vremena osjećala prevarenom. Razmišljala sam kritički, ne uzimajući zdravo za gotovo ono što mi serviraju, uvijek preispitujući svoje mogućnosti unutar sustava koji mi je nametnut i kojem nemam alternative, a to me uvijek najviše ljutilo. Tada sam počela na mala vrata, kroz ključanicu viriti u svijet odraslih. Nakon pošteno odrađenog posla kojim sam zadovoljila kriterije uvijek poštujući svoju različitost, izašla sam iz obrazovnog sustava, i ponovo ušla u njega oboružana optimizmom, pozitivizmom, i ostalim vrijednim izmima sa ciljem da ću pokušati dati svoj doprinos da promijenim sve ono što je mene osakatilo u njemu. Učitelji koji tek odrađuju svoj posao, profesori koji njeguju svoj ego na uštrb plemenitosti svoje profesije i divnim mogućnostima ujecaja koji on ima na mlade i zbunjene tinejđere, kolege profesori koji nas na fakultetu nauče tek što zapravo znači „mrtvo slovo na papiru“, parafraziranje, i ostale „odrasle „riječi. I tu se zatvarara taj ciklus, koji sam ja odlučila prekinuti onoga dana kada sam i sama počela raditi u školi. Od prvog dana, štrebanje beskorisnih informacija izbila sam sa zacementiranog prvog mjesta obrazovnih zadaća svoga nastavnog sata i za ciljeve postavila kritičko promišljanje i logičko zaključivanje učenika, pristojnost i obzirnost jednih prema drugima. Svatko unutar svojih mogućnosti. Poštivanje svačije osobnosti, njeno napredovanje, jednaka prava i jednaki kriteriji za sve. I humor iznad svega. Obožavam svoj poziv. Osjećam adrenalin i plemenitost svaki put kada zakoračim u učionicu i prepustim se avanturi. Zato mi je i tešto napustiti školu i učenike. Tješi me činjenica da ih napuštam kako bi im jednog dana još više pomogla. Radeći na osuvremenjavanju odgojno – obrazovnog sustava, podizanju razine svijesti o novim pretpostavkama i kriterijima odgoja i obrazovanja u suvremeno doba. Idem ususret većim i plemenitijim ciljevima. Možda na tom putu ostanem optimist a postanem žena!
- 12:17 -
Diridiridi, didiridiri donda, ukrast' ću te ja moja mala bjonda (0) - Can' touch this! - #
