Cvrčak
Da li je netko nekada bio dovoljno blesav da započne i nastavi graditi ono nešto što do čega mu i nije stalo najviše?
Točno, potpuno pogrešno iz korjena. No, s druge strane što je sasvim ispravno (ako uzmemo da je u ovom slučaju “ispravno” suprotno od “pogrešno”)?
Do ovog doba života naučite da ništa nije niti sasvim lijepo, a kamo li da ima nekakve, tj. ikakve veze sa savršenim.
I,… ok.
Sa tom “školom”, životnom trudite se i nadate.
Pa zaboga, ne bi to bio prvi odnos koji bi započeo bez zaljubljenosti. Tog famoznog karnevala ili možda kokošinjca hormona.
I ni jedan od njih, od tih, nije prekinut zato jer iste pojavnosti nije bilo. Ne, pucalo se u unutrašnjim poslovima, a i onim vanjskim.
I dobro.
Tako valjda mora biti.
Kako se u životu sve događa kako se događa – nemamo baš mnogo utjecaja, najmanje isključivog – desio se višegodišnji vrtlog super kvalitetnog seksa i ….
Ne, ne mogu ni sada reči da je samo seks bio vezivno tkivo. Bilo jet u i one navike. Kako god ona je nekako slatkasta pogotovo ako se ne nameće. Uz to, ona je i nužna!
Nakon toga, u tom osječaju devastiranosti i praznine čovjek učini onu kardinalnu i notornu glupost – upusti se tako svjež u drugi odnos.
Naravno da je taj drugi drugačiji od prvog i to je pozitivna strana, pogotovo ako štima sve ono što ranije štimalo nije, ali ako je to jedina pozitivna strana….. Hm.
I traje.
Taj drugi odnos traje. I dok traje osjećate negdje iznutra, potajno neku prisilu na naviku, a naviknuti se ne želite. Ne možete. Frustrirajuće. Frustrirajuće pogotovo ako porazmislite i saznate od sebe samih zašto ne želite, ako saznate da mnogo toga vama bitno ne štima.
I takav odnos, lažeći samog sebe, traje sve dok neki cvrčak ne sleti na rame i otpjeva vam pjesmu. Strašnu pjesmu!
No, prošli ste pola života i znate biti rezignirani na takove pjevice. Ne puštate im, ali ih provjerite. Iako pomalo netaktično, provjerite ih direktno – u facu jer vam se u toj situaciji živo jebe i za taktiku i strategiju. Brinete za ono što ste pokušali sagraditi onakvo kakvo je bilo, brinete za sebe, a sada…
Sada se jednostavno potvrde laganja, višekratna, redovita. Ponove se čak i onda kada se, iako neracionalno, pokuša poduprijeti ta čudnovata građevina. Ponove se i onda!
Tada, kao vrag svojoj materi pojavi se cvrčak, opet i opet…
Otpjeva svoj najviši ton. Ubitačan, poguban i fatalan.
Razlog njegovog pjeva, zaključujete, nalazi se baš u vašim gaćama. Sprijeda il’ straga – nevažno. No, nije to toliko ni bitno sve dok pjeva istinu.
Ali ona mu neće pomoći da dođe do ičega i to će ga navesti na, naravno, ….. na neistinu, iritantno škripanje nogama. I onda ćete ga zgaziti.
Dakle, istina – fatalna i pomalo ubitačna.
No, vi ste još toliko … Što li drugo reči nego debilni i pokušate sakupiti ono preostalo razbacane žbuke što je ostalo od čitavog započetog arhitektonskog projekta na kojem se trudilo. I stojite tako gledajući u tu žbuku razmišljajući kako je lijepa i kako krasna baš ona može biti u konačnici.
No, sislo veslali ili ne, ne možete a ne znati da od toga više, ali stvarno više ničeg biti neće. Ničeg više od te žbuke koju držite u rukama.
U nekom od tih trenutaka, trenutaka spoznaje da je sve srušeno vaša savjest pokuša prebaciti krivnju na vas. Lako moguće, ali krivnja nije vaša! Ne taj puta, ne za to, a ponajmanje ne zbog toga što vi sami sa tom samom žbukom ne možete baš ništa.
Lako je za pretpostaviti da će on inzistirati, da će pokazivati na sve one nacrte koji i dalje stoje. Ali to je jedino što stoji.
Za pretpostaviti se može da donese i pokaže ploču sa vašim imenima koja se imala postviti na završeni projekt i moguće je tada da ne možete reći “Ne”, moguće je da to bude iz spomenutog osjećaja krivnje koji se možda tek tada pojavio. I, da, moguće je da nemate snage za kraj.
Ali, …
Čitavo to vrijeme nacrta, gradnje, gradnje i gradnje vi ste bili drugi. Ili prvi, ali postojao je tada i netko drugi. I postaje svejedno zapravo koga se nazvalo prvim ili drugim jer i jedna i druga osoba bila je i jedno i drugo – ovisno o situaciji, a i da nije… vračate se na početak – čitavo vrijeme - vrijeme je laži.
Čitavo vrijeme. Pogledate mu lice…. I zapitate se gdje li to piše?
Ispadate budala, ali to nije bitno.
Bitno je da vrijeme ide, bitno je da ga ostaje sve manje, bitno je i to da vi dalje od nacrta projekta nikad zapravo niste ni došli iako ste, da, gradili, bitno je da ste suhi , prazni i gladni bez svega toga skupa, bez projekta, bez svečanog rezanja vrpce….
I biti će još gore, ne brinite. Biti će.
Ipak, možda se na to “gore” priviknete ili ga sakrijete da ga ne gledate kao što gledati morate prašinu na policama. Dublje, dublje ga sakrijete.
To će biti trenutak u kojem ćete pomisliti da je vaše življenje normalno i bez projekta, ikakvog, ikada!
Ne, nije tu kraj. Bilo bi prelako.
Iz “normale” će vas izvući nekada netko, sasvim slučajno, a to neće biti niti cvrčak, niti neki tamo nadobudni arhitekt. Da, narvno. Shvatit ćete da vaša “normala” nije normala. Ipak, opet će postati nejasno mnogo toga. Otvorit će se mnoga pitanja; gdje graditi, kako, čime, zašto i … sa kime!?!
Možda vam padne na pamet okrenuti se prvom uspješnijem projektu, a koji, dakako, nije uspio. Možda. Totalna pogreška, ali sasvim razumljivo.
Polako. Svako pitanje će dobiti svoj odgovor. I vi to znate, tj. u tim trenucima znati ćete .
Znati ćete i ono što treba znati – da vas nitko iskoristio nije. Iskoristio u smislu dobio ono što misli da je dobio. Ne, nije.
Takvi “super arhitekti” vas nikada ne otkriju, nikada ne pronađu, nikada na dotaknu do kraja. Oni nikada nisu sasvim tu, nikada vam ne pokažu koliko toga imate u sebi. Na to vrmenom zaboravite i vi sami. Ta kako bi to onda oni uzeli, imali ili iskoristili?!
Toga postanete svjesni u nekakvoj gesti, usputnoj gesti nekog stranca (doslovno).
I to vas obraduje!
Obradujete se sami. Sami sebe sobom.
I sječate se dana kada je bilo svega, kada ste voljeli čisto, kako ste voljeli kao dijete još i kolika je ljubav tada bila. Istina, bio je to isto jedan neuspjeli projekt, ali… od takvog se to i očekuje. Njegov nedovršetak je njegov sastavni dio.
Sjetite se ljubljenja u magli ispred hotela, mirisa prve ljubavi i okusa one četvrte, njene kose. Sjetite se i one največe i najiskonskije, njezine sile i veličine, sjetite se toliko trivijalnih stvari; pomaka, nekad tamo davno, nečijeg prsta, pogleda. Sjetite se kada ste se vodili za ruke i smeđih vunenih rukavica koje ste imali tada.
Nasmijete se. Osmjehnete.
Da, dobro mislite.
Vi ste bogati, vi možete. A kada shvatite da možete samo je pitanje vremena kada ćete shvatiti i da želite.
Opet.
|
