The Prica (sedmi dio)
Malo je bolje.
Zapravo ne znam. Kako može biti bolje bez da se išta promijenilo?!
Nema baš logike. Zapravo, u našem slučaju nema ni malo logike i logičnosti ako ćemo tako gledati. A hoćemo, jer nekao je to ono što mi kljuca glavu, što me cijepa, što me čini neučinkovitim, što me paralizira – mene, moje misli sve akcije koje činim ili, najčešće, koje ne činim.
Prorok.
Ja sam prorok. Znao sam. Sve sam ovo znao. Zato sam o nama do sada pisao tako kako sam pisao. Uvijek je tu bila neka nit koju nisam želio doreči. Koju nisam želio iznjeti. Tko zna. Možda sam pokušavao biti u krivu ili barem ne vidjeti.
I sada znam sve nadalje. Poznajem sebe. Poznata su mi stremljenja i želje, žudnje. Sada je najveći paradoks što si pored svih njih njih stao i ti, ti kao kontradikcija.
I nije potrebna definicija da nas odredi. Jer, sve je već određeno. Ne pričam ja ovdije o unaprijed zapisanim sudbinama. Toga nema. To ne postoji. Praznovjerje protiv ljudske slobode koje je ukida – ne mogu prihvatiti. Ništa nigdje nije zapisano. Mi smo ti koji zapisujemo i bilježimo, određujemo.
Ipak, da, u toj svojoj slobodi pristajemo jedini uz druge. Druge osobe, pojave, stvari. One koje smo izabrali. I kao što gotovo svaki izbor isključuje barem jedan i neki drugi tako je nekako…..Biti nečijim snom… Krasno je, lijepo i nikad dovoljno. Ali…. Ja nisam san, a, zapravo, nisi ni ti. Ali više od sna… “Trotočka”. Znaš i zašto. Ti barem znaš.I boljelo me. Zera razuma il’ savjesti ušla je, pustio sam je i nije mi rekla ništa “sretno”, ništa lijepo, ništa što bi me utješilo. Nimalo. Nije lagala.
Ja sam željeni san, sjena koja nikada neće biti materijalizirano obličje. Ne barem pored tebe. Moguće (iz nekih drugih il’ trećih razloga) niti pored nekog drugog. Al’ postoji nešto što se zove nada.
Čekanje s njome zna biti teško i mučno, a čekanje bez nje zapravo se svodi na agoniju. Na grč, na kontinuitet ogromne hladnoće. A mi, ti i ja, jesmo bez nje….
I ne, ne radi se ovdje i sada o nečem što bi se eventualno nazvalo “nije mi stalo više” ili slično.
I ne, ovo nema nikakve veze sa onim “brinuti”, sa “voljeti”. Da je tome tako, da ima, bilo bi isuviše lako i ja dan, u najmanju ruku, ne bih proveo u krevetu. Ali ti to znaš. Zapravo, čitava tragedija leži u našim, tvojim i mojim postojanim čekanjima, čutanjima.
Ja ne mogu voljeti dvije osobe u isto vrijeme.
Da mogu možda bi bilo drugačije. Ne bih možda osjećao kao da stojim zarobljen (da, pa makar i svojevoljno) na točki sa koje nema pomaka. Sa koje je bilo kakav pomak nemoguć. Jest, možda ga ne bi bilo niti da se nikada ne bi sreli ili da sam upoznao neko četrnaesto lice, ali…. Nada, … Spomenuo sam to.
Mi se možemo viđati. Možemo se vidjeti i milijun puta. Milijun nam puta može biti lijepo. Milijun puta može biti milijun puta ljepše, …ako može biti ljepše!
Ali gdje bi bili? Bili bi tamo gdje smo i sada. Baš tako.
Nisu ovo predbacivanja, a niti želim neke tvoje osjećaje zamijeniti osjećajima krivnje. Nema krivnje! U ovome svemu kakvo je – nema krivnje. Nitko nije napravio ništa loše. Jednostavno nema humusa. To je sve. Jednostavno. A ne znam što bih dao da ga ima, da ga mogu izmisliti, a u Pandorinu kutiju ipak se ne usudim dirati! Ne zbog sebe toliko, već zbog tebe. Za sve postoji cijena tako i za nju. Ja, platiti ne mogu više, ali ti… Ipak da, a to se ne smije desiti. I ti sam to jako dobro znaš. Dok razmišljam često odlutam i stavljam obojicu u neke druge okvire okolnosti. Tebe više nego sebe. No, iza toga odmah leti neki predmet koji razbije misao, koji kaže “To je san!”. I onda zaboli. Onako, u trzaju i …prolije se.
Iza toga ostaje mrlja po kojoj je moguće vidjeti koliko je ovo ovakvo različito od….zamišljenog.
Priznajem, ponekd mi glavom proleti zapravo misao.
The Misao! Posramim se pred sobom tada, ali si je i priznajem – i nju, i krivnju i sram. Koliko su te i takve misli dobre ne ovisi o tome koliko ih mi smatramo dobrima ili lošima. Pričao sam ti o jednoj svojoj Misli staroj gotovo 11 godina. Ta misao trajala je ne više od jednog običnog trena. Isto je bila ružna, i zapravo pomalo podla, vezana za tada moju Nju. Ono što sam pomislio iste se večeri …desilo. Nikada se nisam prestao pitati da li bi se isto desilo da nisam pomislio i u toj sekundi kao zaželio.
I ne, ja ne želim ovime reči da …. te ne želim više vidjeti! Želim.
To želim sada više od ičega, ali “Život će biti samo ono što čovjek od njega učini, a može učiniti radost ili očaj, smisao ili besmisao, to ovisi o tebi, čovječe”(1) .
Poanta? Moja poanta, bit ovog našeg slučaja?
Ti si moja “radost” i ti si moj “očaj” iako bi, da je ovdje, Sartre uzeo svoju neveliku šaku, skinuo naočale i dobro me izšamarao...jer birati mogu, izbor postoji.
I, da, postoji - istina, ali ja se iznova odlučujem da me ti radostiš (2) entre le désir et la peur.
A lagao sam se. Uspjevao sam svjesno u večini vremena to činiti. I iako je bilo trpko ja sam se od ovog svega uspijevao tako skloniti, sakriti. Možda uspijem još koji puta. Vjerujem da da. I to po cijeni da te nema kada te trebam, kada sam bolestan, star, …mučan, dosadan, radostan, sretan, kada mi je lijepo sjediti pored nekog jezera ili na nekom osamdesetipetom mjestu. Ni onda kada liježem u krevet, a jastuk…. jastuk je sve više samo jastuk i…suvenir bez obzira koliko to ja želio ili ne.
Jer vremenom sve se više vremena sakuplja bez tebe i mala slatka samoprevara ne dostaje, nije dovoljna.
I ako naučim kako da te zauvijek zadržim i ako me zauvijek zadržiš, ako se zauvijek prislonim na tebe ja ću zauvijek biti sam. Moji će dani morati biti grubi ili krasni samo za mene, a ja se tako neću moći dijeliti onoliko koliko bih možda mogao… Da, ipak nekako tako. Ali, …ne brini. Ja te čekam. Trenutak.
A zahladilo je. Opet sniježi. Želim sniti oganj. Obrisati znoj sa orgulja. Vrijeme i grad svojim zvati. Zahladilo je. Radujem se kao dijete jutru. Probudit će me rose, a ja ću tašto skriti Capricorno u sebi, pamuk na rukama i domovinu u očima – darove sanjanih ždralova. Tašto i čisto. Sniti oganj.
_____________________________________________________________
(1)citat – J.P. Sartre
(2)prijevod – između užitka i boli.
|
