G2G

petak, 30.12.2005.

Cvrčak


Da li je netko nekada bio dovoljno blesav da započne i nastavi graditi ono nešto što do čega mu i nije stalo najviše?
Točno, potpuno pogrešno iz korjena. No, s druge strane što je sasvim ispravno (ako uzmemo da je u ovom slučaju “ispravno” suprotno od “pogrešno”)?
Do ovog doba života naučite da ništa nije niti sasvim lijepo, a kamo li da ima nekakve, tj. ikakve veze sa savršenim.
I,… ok.
Sa tom “školom”, životnom trudite se i nadate.
Pa zaboga, ne bi to bio prvi odnos koji bi započeo bez zaljubljenosti. Tog famoznog karnevala ili možda kokošinjca hormona.
I ni jedan od njih, od tih, nije prekinut zato jer iste pojavnosti nije bilo. Ne, pucalo se u unutrašnjim poslovima, a i onim vanjskim.
I dobro.
Tako valjda mora biti.
Kako se u životu sve događa kako se događa – nemamo baš mnogo utjecaja, najmanje isključivog – desio se višegodišnji vrtlog super kvalitetnog seksa i ….
Ne, ne mogu ni sada reči da je samo seks bio vezivno tkivo. Bilo jet u i one navike. Kako god ona je nekako slatkasta pogotovo ako se ne nameće. Uz to, ona je i nužna!
Nakon toga, u tom osječaju devastiranosti i praznine čovjek učini onu kardinalnu i notornu glupost – upusti se tako svjež u drugi odnos.
Naravno da je taj drugi drugačiji od prvog i to je pozitivna strana, pogotovo ako štima sve ono što ranije štimalo nije, ali ako je to jedina pozitivna strana….. Hm.
I traje.
Taj drugi odnos traje. I dok traje osjećate negdje iznutra, potajno neku prisilu na naviku, a naviknuti se ne želite. Ne možete. Frustrirajuće. Frustrirajuće pogotovo ako porazmislite i saznate od sebe samih zašto ne želite, ako saznate da mnogo toga vama bitno ne štima.
I takav odnos, lažeći samog sebe, traje sve dok neki cvrčak ne sleti na rame i otpjeva vam pjesmu. Strašnu pjesmu!

No, prošli ste pola života i znate biti rezignirani na takove pjevice. Ne puštate im, ali ih provjerite. Iako pomalo netaktično, provjerite ih direktno – u facu jer vam se u toj situaciji živo jebe i za taktiku i strategiju. Brinete za ono što ste pokušali sagraditi onakvo kakvo je bilo, brinete za sebe, a sada…

Sada se jednostavno potvrde laganja, višekratna, redovita. Ponove se čak i onda kada se, iako neracionalno, pokuša poduprijeti ta čudnovata građevina. Ponove se i onda!
Tada, kao vrag svojoj materi pojavi se cvrčak, opet i opet…
Otpjeva svoj najviši ton. Ubitačan, poguban i fatalan.
Razlog njegovog pjeva, zaključujete, nalazi se baš u vašim gaćama. Sprijeda il’ straga – nevažno. No, nije to toliko ni bitno sve dok pjeva istinu.
Ali ona mu neće pomoći da dođe do ičega i to će ga navesti na, naravno, ….. na neistinu, iritantno škripanje nogama. I onda ćete ga zgaziti.
Dakle, istina – fatalna i pomalo ubitačna.
No, vi ste još toliko … Što li drugo reči nego debilni i pokušate sakupiti ono preostalo razbacane žbuke što je ostalo od čitavog započetog arhitektonskog projekta na kojem se trudilo. I stojite tako gledajući u tu žbuku razmišljajući kako je lijepa i kako krasna baš ona može biti u konačnici.
No, sislo veslali ili ne, ne možete a ne znati da od toga više, ali stvarno više ničeg biti neće. Ničeg više od te žbuke koju držite u rukama.
U nekom od tih trenutaka, trenutaka spoznaje da je sve srušeno vaša savjest pokuša prebaciti krivnju na vas. Lako moguće, ali krivnja nije vaša! Ne taj puta, ne za to, a ponajmanje ne zbog toga što vi sami sa tom samom žbukom ne možete baš ništa.
Lako je za pretpostaviti da će on inzistirati, da će pokazivati na sve one nacrte koji i dalje stoje. Ali to je jedino što stoji.
Za pretpostaviti se može da donese i pokaže ploču sa vašim imenima koja se imala postviti na završeni projekt i moguće je tada da ne možete reći “Ne”, moguće je da to bude iz spomenutog osjećaja krivnje koji se možda tek tada pojavio. I, da, moguće je da nemate snage za kraj.
Ali, …

Čitavo to vrijeme nacrta, gradnje, gradnje i gradnje vi ste bili drugi. Ili prvi, ali postojao je tada i netko drugi. I postaje svejedno zapravo koga se nazvalo prvim ili drugim jer i jedna i druga osoba bila je i jedno i drugo – ovisno o situaciji, a i da nije… vračate se na početak – čitavo vrijeme - vrijeme je laži.
Čitavo vrijeme. Pogledate mu lice…. I zapitate se gdje li to piše?
Ispadate budala, ali to nije bitno.
Bitno je da vrijeme ide, bitno je da ga ostaje sve manje, bitno je i to da vi dalje od nacrta projekta nikad zapravo niste ni došli iako ste, da, gradili, bitno je da ste suhi , prazni i gladni bez svega toga skupa, bez projekta, bez svečanog rezanja vrpce….
I biti će još gore, ne brinite. Biti će.
Ipak, možda se na to “gore” priviknete ili ga sakrijete da ga ne gledate kao što gledati morate prašinu na policama. Dublje, dublje ga sakrijete.
To će biti trenutak u kojem ćete pomisliti da je vaše življenje normalno i bez projekta, ikakvog, ikada!
Ne, nije tu kraj. Bilo bi prelako.
Iz “normale” će vas izvući nekada netko, sasvim slučajno, a to neće biti niti cvrčak, niti neki tamo nadobudni arhitekt. Da, narvno. Shvatit ćete da vaša “normala” nije normala. Ipak, opet će postati nejasno mnogo toga. Otvorit će se mnoga pitanja; gdje graditi, kako, čime, zašto i … sa kime!?!
Možda vam padne na pamet okrenuti se prvom uspješnijem projektu, a koji, dakako, nije uspio. Možda. Totalna pogreška, ali sasvim razumljivo.
Polako. Svako pitanje će dobiti svoj odgovor. I vi to znate, tj. u tim trenucima znati ćete .

Znati ćete i ono što treba znati – da vas nitko iskoristio nije. Iskoristio u smislu dobio ono što misli da je dobio. Ne, nije.
Takvi “super arhitekti” vas nikada ne otkriju, nikada ne pronađu, nikada na dotaknu do kraja. Oni nikada nisu sasvim tu, nikada vam ne pokažu koliko toga imate u sebi. Na to vrmenom zaboravite i vi sami. Ta kako bi to onda oni uzeli, imali ili iskoristili?!

Toga postanete svjesni u nekakvoj gesti, usputnoj gesti nekog stranca (doslovno).
I to vas obraduje!
Obradujete se sami. Sami sebe sobom.
I sječate se dana kada je bilo svega, kada ste voljeli čisto, kako ste voljeli kao dijete još i kolika je ljubav tada bila. Istina, bio je to isto jedan neuspjeli projekt, ali… od takvog se to i očekuje. Njegov nedovršetak je njegov sastavni dio.
Sjetite se ljubljenja u magli ispred hotela, mirisa prve ljubavi i okusa one četvrte, njene kose. Sjetite se i one največe i najiskonskije, njezine sile i veličine, sjetite se toliko trivijalnih stvari; pomaka, nekad tamo davno, nečijeg prsta, pogleda. Sjetite se kada ste se vodili za ruke i smeđih vunenih rukavica koje ste imali tada.
Nasmijete se. Osmjehnete.
Da, dobro mislite.
Vi ste bogati, vi možete. A kada shvatite da možete samo je pitanje vremena kada ćete shvatiti i da želite.
Opet.

- 03:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 27.12.2005.

Zastave (XVI)

Portugal, Lisabon

Konačno ti pišem iz Lisabona.
Kažem “konačno” prvenstveno jer ćemo se tu najdulje zadržati, a onda i zbog toga jer je nakon 20-ak obiđenih I prohodani gradova Portugala vrijeme i za metropolu.
No, “metropola” me sada tako malo dira! Što se mne tiče možemo biti I na samom kraju svijeta.
Danas je subota. Osjećam se ružno.

I stvarno, kao da je prekjučerašnji dan zajedno sa današnjim bio i protekao otp. onako kako sam očekivao – znači, nije stvar razočarenja što su ova dva dana takva kakva jesu. Mirišu I okusa su najpromašenijih dana.
I sada sam sjeo da ti pišem, ali sve ono što sam imao u toj svojoj glavi jutros dok sam tražio neki kafić (kojeg nisam našao jer tu jučer i danas ništa ne radi), sve ono što sam želio napisati… Toga jednostavno nema.
Ušao sam isto tako jednostavno u onu fazu da sjedim miran i gedam jednu nasumice odabranu stvar dugo, dugo ne pomišljajući, ne misleći ništa. Samo osječajući.
A ni to si danas ne mogu priuštiti.
Svi hodaju po sobama, zajebavaju se, uvijek netko nešto treba (barem iz dokolice pitati ako ništa drugo).
Možda je tako i bolje!
Jose; On je lik uz kojeg i u največoj bedari ne možeš biti u bedari.
A I njega tiskaju neke stvari koje je ostavio doma iza sebe. Inače, pametan je on dečko, samosvjestan i prikriveno senzibilan.

I ovo je bio zaista moj prvi Božić bez ikoga bližnjega, bez ikakvog ugođaja. Samo flash-backovi ranijih Bižića.
Noćas sam nakon svih nazvao i Natašu. Bilo mi je Brago. Bilo je i njoj drago. Rekla mi je nešto malo I nešto pomalo slatko, a što je samo bila “kap” koja je “prelila sve one moje boli koje čuće na vrhovima trepavica”.
Bože, kako sam ridao u hodniku hostala, u polumraku, u tišini.

Danas sam saznao da je cjena karte ČSA (Madrid-Prag-Zagreb, povratna) do 300,-€
Pao mi je kamen sa srca.
Tako, svi se mi nadamo da će posao krenuti bolje nakon Božića i Nove Godine pa možda skupim toliko da na tjedan dođem i vratim se.

Danas ću morati ruknuti 25,-€ za pranje cca. kilograma veša. Sam si ga ovdje ne mogu oprati (tehnički), a I da mogu gdje bi se on to osušio.
Zima je ovdje užasno ……… “jesenasta”! Kiše pun kurac, a ne treba zaboraviti i jebeni vjetar. Smrznemo se ko pičke. Neki dan je sila vjetra zapizdila jednu malu u banderu na pločniku. Dnevno se smočim 5 – 6 puta. Isto toliko se i osušim. Ono što je najčudnije to je da nitko od nas nije navukao nikakvu hunjavicu, gripoznost i sl.
U svojem bi to sločaju pravdao sugestijom, jer ne možeš ovdje biti bolestan!
Zna se koliko jedan dan košta, a svatko od nas zna koliko novaca ima, tj. nema, ali i koliko je dobro ulaziti u dugove.


- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2005.

natrag

.........evo me.

- 20:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2005.

Zastave (XV)


Portugal, Leiria/Pombal


Promijenili smo grad, promijenili smo hostel.
Smjestili smo se u onaj grad u kojem sam ja još jućer radio, tj. radio sam u Marinha Grande, mjestu pokraj, a danas u Pombalu.
Stacionirani u Leirii jutrima ćemo se opet razmiliti u smijeru istoka, zapada i juga (možda i preostalog sjevera), a večerima se vraćati.
Sada, svi smo ovdje.
O-o Bože, hvala Ti!
O gradu nešto kasnije, a hostel je u redu kao i onaj u Portu;
čist, uredan, osoblje korektno (iako to mi nismo uvijek)!
Opet su nas dopale dvokrevetne sobe i ja sam, nekako po staroj garnituri, u sobi sa Sašom, mojim kao nekim rođakom.

Napisati ti prvo moram da je prva krpica pala.
Pala kao zrela voćka.
Zadovoljan za sada iako mislim da ću uskoro trebati još.
Naime, kako smo i ovdije tek nekoliko dana i kako se raspremao nisam, a nisam ni odjeću davao onoj guski neurednoj na pranje, ostadoh bez ijednog čistog komada odjće. Nije samo to slučaj sa mnom.
U deficitu smo sa odjećom svi. Ja sam imao najviše pa sam prvo vrijeme i posuđivao.
Hm, Daliju recimo, gaće.
Dakle, ova kupnja bila je nekako i nužna. No, za cijenu gaća sam se zajebo kao nitko. U dućan sam uletio u zadnjoj minuti, a i Murtrador sa ostatkom divizijona trebao me pokupiti na uglu ulice tako da si nisam mogao priuštiti više od nekoliko minuta.
Onako sav ni na nebu ni na zemlji, pomalo zbunjen (zbog ograničenosti vremenom, a i jer sam skontao o kakvoj se trgovini radi!) započeo konverzaciju sa trgovcem koji je (neobično ljubazan) razletio se onuda noseči me sad ove sad one gaće. Nije da su bile loše. Odbijao sam ih zbog cijene. Sve potpisi neki ludi i još luđi. A meni su samo trebale što čišće!!
Jebeš potpis.

I zbog te njegove ljubaznosti, a i radnog vremena (u tom trenutku više ništa nije radilo) ja sam kupio najjeftinije; 20,-€
Jesu, dobre su, samo me cijena jede.
Kako je među svima vladala pomama za čistim gaćama, nakon večere i kupanja pohvalio sam se Daliju! Puko je!
Odma' bi on to vidio. Pogotovo te za 20,-€.
Ja, ah ljepote, nisam mogao a da mu se ne skinem kada me već traži. No, morao je pitati dva puta. Ipak!
I tako, on je sjdio na rubu kreveta ja sam stajao i skidao se. Skinuo se ja najnormalnije. Sasvim, onako, 'heteroseksualno' ispred svojeg ramena za plakanje, srodne duše, prijatelja prve klase.
A rame za plakanje zinulo i zamuknulo!
Počeo se on diviti ne mojim gaćama, za koje je rekao da su dobre i da ću ih i njemu posuditi ('Oću, dušo!!), već 'kesi'. Tako je on 'to' nazvao.
A znaš mene, ovako mršav sav sam u kurcu.
Sam je, Ana, rekao da je fasciniran i još nabrojao hrpu toga. Meni je bilo neugodno, lagano, ali godilo je (naravno). Dobro da je nije opipao!
Kako sam se toga i bojao (zaista!) hlače sam u tom trenutku navukao natrag.
I to je to. To je eipzoda sa Dalijem i gaćama. Nastavak je slijedio sutradan jer koliko god da Dali preferira mene i ja njega u čitavoj grupi to ne znači da je on o svemu šutio. Tako nije zaboravio ni 'kesu'.

Danas sam se i upristojio. Svoju glavu, mislim. Šišnuo sam se!

Sama Leiria nije veliki grad, ali je stvarno prekrasan. Znam, znam da tako kažem za svaki, ali......
Smjestili smo se u hostelu na nekom malom četverokutnom trgu iz kojeg se grana mnogo starih i malih ulica. Negdje iza isprepletene su kao dječje črčkarije.
Originalno, zadivljujuće.
Nije da su si slični. Ni slučajno. Svaki ima nešto svoje. Svaki je sasvim drugačiji, a opet svi su krasni. Da ovim odlaskom, tj dolaskom ovdije ne profitiram nikako novcem ispatilo se otići samo zbog svih mjesta i ljudi, isplatilo se zbog dječaka u grupi, zbog svega.

Momci-domoroci tako su jebeno zgodni, samo ako i jesu 'gay' ...ili ih se ne prepoznaje po istim stvarima i na iste načine kao u hrvata ili ih.......nema.
A nema ih kao ni snijega zimi!!! Mo'š mislit'!!
I Leiria je od onih gradova smještenih uz Njega (ocean), ali nemamo izlaz na veliku pješćanu plažu. To mu ne oduzima na dojmu, ljepoti, mojem gledanju na njega, na svemu onome zbog čega mu se divim i zbog čega me svaki puta takne negdje duboko.
Siguran sam da sam mu jednom davno pripadao na bilo koji način.
Ja sam, sječaš se regresije, stara duša s Atlantide.

Sašina poslovna problematika nekako lagano se riješava. Ovaj tjedan konačno mu je krenulo, ali nikako da nabije još i cijenu tim slikama. No, polako!!
Što se tiče moje pozicije najboljeg prodavača Dali i Tica su mi opasni konkurenti i što se broja prodanih tiče i po zaradi po cijeni koju nabiju.
Nije da se ovo svodi na natjecanje ili da to je natjecanje. Nije da se i pomišlja na ljubomoru i/ili zavist.
Nikako, Ana!!

Razmišljam da kupim i novi mobitel. No, to je samo razmišljanje!!!
Također, opasno se bavim idejom da otvorim i račun u Portugasko-španjolskoj banci i da umjesto novaca vučem karticu. Bilo bi jednostavnije i što se tiče transakcija, unovčavljanja svih ovih čekova.

Jučer smo se još svi složili (i Saša s obzirom da mu je € donio i dašak života) da bi se konačno trebali upustiti i u noćne šetnje, izlaske i štoli su već imali na pameti.
Danas je takav dan. Izlazi se. Kuda?
Nemam pojma.
Nitko nema, ali sigurni smo da neće biti problem.

Samo, dečki........hm......
Kako da ti ovo kažem, a da ne počneš brinuti?????
OK, recimo da smo se dogovorili kako brige neće biti!;
Dečki su počeli spominjati i zelenilo, travicu, frule i td. Mislim, briju oni čitavo vrijeme o tome. To su neki stari hašišari!
Ma, dečki vole samo zapaliti, i to je to.
Ta mi se njihova ideja ne sviđa.
Mislim, ...glupo je trijeznome biti u opijenom društvu, a taj trijezni nema niakakve nakane opiti se vremenom.

Vidjeti ćemo.

I to je ono što sam trebao, a nisam ni sam znao definirati što je to u privaciji.
Ne drži me mjesto, odlazimo, putujemo, nitko nas nema, a mi imamo jedni druge. Svoji smo. Sami nismo.
I opet odlazimo. More nas samo prati. I vjetar.
Jesmo. Jednom riječju mi jesmo. Osjetiti živost, dinamiku postojanja.......tako intenzivno, tako izravno.
I koliko god da strah prati svaki, baš svaki dan, koliko god nesigurnosti imao isto taj svaki dan, koliko god rada i truda, sve to je dio onoga za čime sam bio žedan.
Nalazim se tu, u svemu tome. To isto našlo je mene.
Dečki isto – jedni drugima sve; komuna od 6 članova.

Saša i ja održavamo seksualni život (za razliku od ostalih) sada, u ovom hostelu, na čistim krevetima čistih postelja.
Nema dubine, nema prijenosa milijardi čuvstva u sekundi. Samo pražnjenje i pokoja stara slika kao asocijacija, kao sjećanje.

A tebe, tebe, čini mi se, volim više nego ikada.
Tako mi nedostaješ!

Ljubi te tvoja Životinja!


- 22:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2005.

Zastave (XlV)

Portugal, Figuera Da Foz
Ponedjeljak je. Grozno. Najgori dan definitivno. Preko vikenda se isključim sasvim iz posla prodaje, a onda mu se ponovno vraćam.

Da smo promijenili sjedište, to znaš. Vidiš u kojem smo se gradu stacionirali.
Mjesto je bajka. Manji gradić, savršen.... Ja ga možda tako doživljavam jer je smješten sasvnim uz obalu, kao i naš hostal. Uz ogromnu plažu, ocean ....palme, naranče.......
Joj, znaš tu sliku. Znaš koliko me raduje. Preporodi.

A kad sam već spomenuo hostal......Užas!! Katasrofa!! Na prvi pogled mnogo je bolji od onog u Portu, ali već na drugi (pogled) skužiš sve njegove nedostatke, joj, joj.
Osoblje nije toliko ljubazno (osim što mi se 'gazdarica' sama gotovo nabila kada sam ju zamolio da mi osposobi taj TV koji stoji u sobi), nema 'full opremu', kupaonica je etažna, čistoća je, na skali od 1 do 5, na jadnom 2. I zabadava ovaj sav mramor kojim je obljepljen i fine zavjese kad bi najradije spavao obučen. No, jedino me tješi što je jeftiniji, ali ja bi plačao i onu cijenu samo da mi je čisto kao u prošlom!!!!!!
Sva sreća što za 2-3 dana odlazimo dalje, tako da je i to razlog što svoje torbe neću raspremati.
Sobe su dvokrevetne i 'team leader' je samnom strpao i Sašu. Hm. Nije me baš obradovalo, ali spomenuta činjenica da ostajemo toliko kratko i da nemamo pojma u kakvim ćemo sobama biti u slijedečem gradu, a i to da je toliko vremena prošlo od posljednje 'potrošnje' natjeralo je i mene i Sašu u jednu, hm,....blisku suradnju.
Izjeb'o bi crnog vraga u ovim okolnostima samo da mogu!!

I taj seks ne mjenja ništa među nama, ne mijenja odnos – to je sigurno!!
Ja sam na kraju sveg tog guranja, tog slatkog guranja, uguravanja, poguravanja vratio se na svoj krevet i spavao svojim putevima.
Ne moraš stoga, to ti želim reći, brinuti da bi se sada mogla desiti 'obnova veze'.
Zaista ne moraš!

Do prije sat vremena prodao sam dva komada. Zbrojeni iznos je 140,-€. Solidno.
Sjeo sam na mjesto na kojem bi se trebao naći sa Dalijem za ručak. Ja sam prekinuo sa poslom nešto prije 13.00 h jer koliko mi je ostalo od zone...... To ću sve moći običi do kraja radnog vremena i dva puta. Glavno je da obiđem sve.

I u ovom ti pismu prilažem novac i to je od današnje zarade.
Danas neće biti problem poslti ti poštu. Sama Pošta nalazi mi se u 'kvartu' pa....., a imam i jedno Ticino pismo. Dao mi ga je da ga pošaljem.

I još jedna dobra stvar;
Saša je danas, koliko sam čuo, prodao 4 komada. To što mu cijena nije bajna (svaka po 55,-€) i nije toliko važno sada. Glavno je da mu pera digne, da se on malo digne (iako je noćas stajao kao koplje najvećeg i najhrabrijeg viteza), da ga probudi i da mu više volje za posao, da mu da zdravu dozu samopouzdanja.

No, jučer je nestala jedna slika!! Od ukupnog zbroja jedna je jednostavno manjkala. Brojali smo ispočetka stotinu puta, ali uvijek je rezultat bio jednak, -1!
Nešto kako netko prodao, nije vratio osnovicu Murtadoru i tako sve zadržao za sebe.
Ne vjerujem da je to napravio netko od nas. Ne vjerujem čak ni da je to napravio Saša, ali ne zato jer je on za mene nekim čudom opet malo, nevino i čedno stvorenje.
A opet, kad apstrahiram od prijateljstva........mogao je to učiniti bilo koji od nas. Jedino u šta mogu u tom slučaju biti siguran to je da ja nisam nikako imao prste u tome. To znaš i ti!

Što se tiče vikenda, subotu smo proveli na cesti i u zajebavanju oko smještaja koji je, eto, takav kakav je. Nikakav.
Nedjelja je bila nešto bolja. Proveli smo i nju na otvorenom u još jednim našim šetnjama i zajebanciji. Proveli smo je u 'slow motion-u', polagano i lagano. Kao da je čitava vječnost ispred nas. Baš dobar 'feeling'!!
Proveli je u gradu i po gradu, ali i na obližnjoj ogromnoj plaži, na pijesku, po terasama pasteleria, a naišli smo (konačno) i na caffe', .........Koliko je trebalo da se u prostoru osjećam kao u kafiću tipa domaćeg.
Lagano svi željni tamnog tena.........Kao nekog suvenira, trudimo se pohvatati sunca čim više. No, mislim da uskoro neće biti problema – ono će tražiti nas, a mi ćemo pronalaziti svakojake zaklone.
Već sada moram, ako želim ostati koliko-toliko 'pristojan' koristiti pomalo sve raspoloživo protiv proklete znojnjave!!!

U sakom slučaju, bolje je vucarati se po gradu nego biti u hostalu. Jedva čekam da zgibamo odavde i da nas nema.
A šteta, grad je baš lijep i ne bi imao ništa protiv da, što se njega tiče, ostanemo i dulje.

Sada moram krenuti u popodnevne pohode!
Punooooooooooooooooooooooooooooo te pozdravljam!!








- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 16.07.2005.

Zastave (Xlll)

Na autocesti Porto – Figuera Da Foz.
Mi smo opet posjedali svi zajedno u ovo vozilo i nastavljamo svoj 'la seljakaš' prema jugu.
I mislim da neće biti usputnih zaustavljanja. Svima je u interesu da stignemo što prije.
Treba pronaći prikladan i prihvatljiv hostal iako Murtador kaže da on već ima favorite. Svoje, dakako!

Nije da je lijepo večinu vikenda provesti na cesti, ali .....
Nečemo se žaliti. Bolje reči, neću se žaliti ja jedini (iako svi mislimo isto).
Baš kada sam sasvim uspio sebe utopiti u masi grupe reprezentativnih primjeraka muške Hrvatske i sam primjetio/ocijenio da je tome tako, neću sada histerizirati k'o zadnja, neizderana tetkurača kojoj bi ovo bilo (???) narušavanje skladnog mira i vremena za čupanje obrva.
Jebi ga!
Za obrve čemo se pobrinuti kasnije!! J

Putujemo u istom broju, a što ne znači i da smo iste postave!!
Idioto je stvarno otišao jučer u jutro za Zagreb. Kao, vraća se vlakom, ali vjerojatno preko Madrida ili Pariza. Taj stvarno ima strica!!!
Tip je odustao, a kasnije smo svi i saznali zašto je njegova prodaja bila toliko nikakva.
Napisao ti jesam nešto od toga, pokazati ti ne mogu (kao što je to svima demonstrirao Jose koji je jedan dan prodavao sa njim), ali..... Uleti on, uleti, ali ne u svaki ured, svaku radnju, kliniku... Bira ih napreskokce, nasumice, koja mu se kako svidi. Jezik ni jedan ne poznaje pa miješa nekoliko portugalskih i engleskih pojmova, a na sve to baca glazuru hrvatskog.
A kad, Jose kaže, uleti, onda oleti. Prestraši sve oko sebe pa i samog sebe.
I otvara on mapu, napikava pojmove, nitko ni ne skuži što on hoće i što on radi.
S obzirom na to ovakav ishod je bio za očekivati.

Tako smo Saša i ja jučer na večer ostali sami, ali ne.....J), nije bilo 'udri i pogibaj'!!!
Jednostavno je bilo nekako lijepo osjetiti ne prisutost Idiotovu!
Ah.
Čistoća zraka ili veća pluća.... Ne znam, ali nešto sam tada osjetio!
ALI, kako je on otišao tako je netko i došao!
Oko 22.00 (po lokalnom) stigao je tzv. Tica. Dečko koji od ranije poznaje viđenjem i Dalija i Josea. I da, naravno da je smješten u 204, moj (naš) 204!
Ispočetka to mi se nije dopalo. Nimalo. Ali, tip je donio života u tu sobu
(za razliku od Saše koji se nije izvlačio iz krevetai samo potuljeno ili pak 'duristički' šutio),
unio je mogućnost normalne komunikacije i konverzacije.
Danas, dok smo još u jutro bili u Portu, otišli smo zajedno na jutarnju kavu.
Želio se dečko informirati. Ah, bože! Dao sam ja njemu i informacije, ali dao bi ja njemu još štošta.

Nasluhnu sam da će u Figueri Da Foz smiještaj biti nešto jeftiniji od ovog u Portu. To je dobro!!

Jučer sam se čuo i sa majkom i burazom.
Stari i stara započeli su parničenje, ljudi uzeli lawyere i počeli se prepucavati oko razvoda i imovine.
Majku sam savjetovao, kad je to već spomenula, da nikako ne pristaje na sporazumni!!

Tvoje pismo nisam primio, ali sam prije polaska razgovarao sa recepcionarem u Portu.
Dogovorili smo se da će ga preuzeti kada stigne i poslati mi ga na adresu koju ću mu javiti kasnije.
Baš su to neki dobri ljudi.

I žao mi je što nemam fotoaparat (budala.....sve sam ponio, ali svakako zaboravio neke važne stvari) da slikam i pohvatam sve ove divote!!!
No, ono što mi je prioritetnije nekako je ipak kazić. Bilo kakav – samo da radi, samo da čujem muziku!
Usahnut ću bez nje. Ne, fakat mi fali.
Uz onih 200,-€ koje sam ti poslao,..... Za sad se ipak ne bih mogao počastiti nečime. Valja pričekati.

Sam Tica pun je entuzijazma.
Tako i treba!! Samo nekako čudno pogledava Sašu.
Ne, ne,....zbog ničeg drugog doli do sumnje koja mu se rađa u glavici kad se sjeti podatka vezanih uz Sašu...dugovi, ne prodaja,..... i td., i sl. Boji se dečko. A malo je straha i zdravo.
Da se ja ne bojim svakog jebenog dana, od njegovog početka do njegovog kraja ne bi prodao možda ni upola koliko sam prodao.
Ovaj strah te goni. I nije ti potreban nadglednik. Raditi jednostavno moraš. A kada nešta prodaš u nekom danu nastupa jedan kraći period lišen toga straha. I tada procvjetaš.
Udahneš.
Zatvoriš oči pa ih otvoriš.
E, taj trenutak najbolje je stati i priuštiti si jednu kavu, odmoriti noge i ruke, odmoriti se bez mamuza i uzda...nekoliko minuta. Nakon toga imaš tri puta više volje i snage ići dalje.
Tica, dečko koji, za sada, vjeruje!!!
Čini mi se OK, samo je došlo do lagane 'centralizacije' s obzirom da se, kao što sam i spomenuo, poznaje sa Dalijem i Joseom.
Nadam se iskreno da je to prolazna faza!!

Toliko od mene za danas!
Izlaziš li ti ikuda ovih dana????????
'Ajde, nemoj samo baciti barikade na ulaz/izlaz svoje sobe!!!!

Tvoj Čelik! J








- 14:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2005.

Zastave (Xll)

Portugal, Barcelos.
Dosta je opet vremena proteklo od kako ti nisam pisao!!
Tako nekao valjda i ide! (???)
Izdogađolo se podosta i ako ignoriramo svakodnevne anegdote sa Portugalcima, tako da mislim da će u tekstu slijediti samo kronološki pregled svega (i svačega).

Danas radim, kako i sama vidiš u nekom drugom gradu, a to bi bio već treći dan da radim u njemu. U prethodna dva dana u njemu sam prolazio dobro, ali s obzirom da je danas petak i neki praznik (opet) sumnjam da će ovaj dan biti jedanko tako unosan, plodonosan.

Što se tiče novih događaja – ima ih, a ja ću pokušati ispisati ponešto o njima što razumljivije – pokušati ti prenjeti samu njihovu ne taknutu sliku.
No, koliko ću u tome uspjeti u sljedećih pola sata kliko mi je još traje jutarnja kavica ne
znam. O nekim stvarima sada neču uopće započinjati, te ih tako ostaviti za kasnije.

Prvi, ali ne i najšokantniji podatak odnosi se na naše kolektivnog napuštanja Porta. Idemo dalje prema Lisabonu (Lisboe ili Lisbona) , ali od samog smo Lisabona je još jako daleko.
Točan dan odlaska, tj. polaska još se ne zna. Spekulira se da će to biti u ovaj ponedjeljak ili za 7 dana.

Za čuđenje nema mjesta. Stalno biti u pokretu jedno je od temeljnih obilježja ovog svega pa tako i posla.
No, brinem se za tvoje pismo koje si poslala na adresu ovog rezidencijala.
U slučaju da zgibamo prije no što ono stigne............ slobodno mogu reći da je izgubljeno.

Što se tiče Saše, a i Idiota koji su mi se sada postavili kao ona druga po redu stvar o kojoj bi valjalo pisati, o njima nešto kasnije. Ipak treba vremena da se ta dva lika obrade.

Danas me umor prati osjetno više nego inače, više nego što je to bio slučaj sa prethodnim danima. No, kako se danas radi samo do podne zbog spomenutih praznika tako će biti vremena i za odmoriti se malo bolje.
Ovaj posao nije lak. To sam ti objasnio i telefonom. Ne znam koliko kg svakog dana vučem sa sobom. Pa kad ti dopizdi ili te ruka, recimo, počne štekati jednostavno se teret prebaci u onu drugu i ide se dalje. Nitko te ne pita, nikome ni ne govoriš. Kao da se samo po sebi sve to podrazumijeva.
S obzirom da je tako, kukati i/ili posustajati nema smisla. Ponavljano kukanje i zapomaganje dosadi svima, a uz to nema nikakvog olakšanja. Uz to nitko tvoj posao neče obaviti i napraviti umjesto tebe. Dakle, zapeti, zagristi i......... to je to.
To je ovo, ovo kuda smo svi mi otišli...došli.

Znaš, mislim (a misliti je dobra stvar.......za promjenu!) da sam možda pronašao osobu kao potencijalnog prijatelja i osobu sa kojom je moguće pričati o svemu, ali i o tome kasnije. Sada je sat otkucao svoje i ja moram karpetu/mapu zahvatiti svojom rukom i upoznati ostatak Barcelosa.

Vjerujem da ti pišem kasnije, a time i pojasnim neke spomenute stavri, a o drugima sasvim počnem ispočetka jer vremena će biti.


Nekoliko minuta nakon podneva;


Ja sam, očito, za danas završio sa poslom. Obišao sam sve što se obići dalo u mojoj zoni grada. Za pravo čudo prodao sam danas dvije slike (sječaš se da sam napisao da je petak, da radimo samo do podne i da je sutra neki praznik). Što je, dakle, za ovaj neradni dan vrlo dobro.
Prekjučer je pala jedna, a jučer njih 5!!

Ja sam i danas zadovoljan sobom.
E, i da znaš da je Minotaur (tvoj M2 iliti ja) jedan od najboljih prodavača slika i to ostajem bez obzira na onaj dan kada od prodaje nije bilo ništa!!

Moram ti reči da me svi gledaju. Razlozi;
već sam primio nekoliko posjetnica od 'pikara' (kako bi ih nazavali Jose, Murtador, Dali), tj. od djevojaka i žena. Zvuči kao samohvala... Možda pomalo i je, ali ti dobro znaš što sam time želio reći.
Joj, kako mi se, jadne, predstavlju imenom i prezimenom, pitaju za mene i moje ime (kao strrrrašno ih zanima, gledaju zamnom, a to mi je, mogu ti reći, najslađe kada sam u društvu grupe ili tek dijela grupe.

Već su se dokotrljali do zaključka da me niti jedan ne želi u svome društvu kod izlazaka (kada do njih i dođe), jer je kažu ' Životinja otrov za žene!'. Dečki popušili istinu!! Pa OK. Ionako oni nemaju sa istinom veze (barem ih se ova ne tiče), a svima je lakše disati. Lakše nego kada bi bili upoznati sa pravim stanjem stavri.

E, mili moji kad bi barem znali da je meni zapravo do pušenja stalo!!!
Kad bi barem znali,...........a nikad neće saznati.

No dobro, ono što slijedi čitav je dan za dangubljenje. Uskoro stižemo u Porto
(Ovo ti pišem u vozilu dok se, kao i obično, prepričavaju anegdote, doživljaji tekućeg dana.),
u svoje sobe. Hmm.
Stigli smo. Gasim se!! Pišem ti kasnije!

Pusa!!


Nakon što sam popio kavu, odnio rublje na pranje saznao sam da se putovanje nastavlja suta u juto.
.

Sada ću se vratiti na prekjučerašnji dan. U vrijeme povratka u sobe;
Cimeri (Saša i Idioto) opet nisu prodali ništa.
Da, njihov je očaj rastao sve više. Nije se znalo tko je koga više podržavao u njemu (u tom očaju).
Vjerojatno su oni o tome već razgovarali, ali meni su prvome kazali svoj naum.

Oni se sutra vračaju u RH.
Naravno da sam zinuo bez obzira na njihovu situaciju, a koja nije ni blizu dobre. Uz to za povratak su nužna neka sredstva, jel'?!?!?
I to je djelomično riješeno. Naime, Idiotu će odmah sutra, vjerojatno Western Unionom, stric dostaviti lovu da podmiri ne podmirene troškove boravka i puta koji ga čeka, ALI Saša nema takvog strica!!

Kroz čitav dosadašnji boravak on ima plaćena tek 4 dana, a što će reči da još platiti mora 152,-€, a koje nema.
Mislio je on i zdimiti, zbrisati bez pozdrava, ali iako mi nije do takovih formalnosti kao što je to pozdrav (ne barem u ovom trenutku) objasnio sam mu situaciju, objasnio sam mu da će se njegov dug hostela dijeliti na članove grupe, objasnio mu to da je nemam nakanu plačati ijedan taj dio, već ga prijaviti Murtadoru.

Nakon tog objašnjavanja on je ipak odustao od ideje 'brisanja'. Na kraju, kuda bi i zbrisao bez love. Od grupe možda da, ali u koje sranje bi ga to dovelo!?!?!? Mislim da je i toga bio svjestan, ali to je već upitno.



Te sam večeri sav svoj novac iznio iz svoje/naše sobe i dao ga na čuvanje Daliu. Što je sigurno – sigurno je, a kao što sam negdje na početku napisao dijete nije sigurno niti se u njega možeš pouzdati!

Nakon toga usljedili su razgovori na relacijama Danijel-Saša, Boris-Saša.

U tome je pojašnjeno eksplicitno da ne može nikuda dok ne podmiri sva dugovanja.

Te noči baš i nije bilo mirnog sna.....kod svih nas.

Tako je Saša ostao i radio i jučer, a uz to je imao i vrlo oštar 'in cognito' razgovar sa mnom.
Ja sam imao potrebu još jednom, ne uljepšavajući stvari jer se uljepšati nema što, porazgovarati i utvrditi lekciju koja je trebala biti iz nas od prvog pojašnjavanja.

Osim svega toga, nakon što je odustao od 'brisanja' Saša me je tražio pozajmicu.
Pristao nisam.
Đubre ili ne (mislim na sebe), taj dečko ne zna kuda će se vratiti ako odlazi i na znanje svih nas, a još manje zna kako će posuđeni novac vratiti!
Ne baš bistre glave i Murtador predložio je moju pozajmicu Saši. Ni to nije, naravno, išlo. Rekao sam mu da novac mogu posuditi njemu, za kojeg znam gdje je i za kojeg znam da će, naravno, vratiti.
E tako!
Pristao je na to. Dakle on mi duguje.

Saša je digao toliku prašinu oko svega toga.
I tu ga razumijem.
Mislim da ga nekako razumiju i drugi zamišljajući sebe u njegovoj koži.
Nikome ne bi bilo ugodno!!
Stvarno!!
Ja mislim da bi......... Ja ne znam što bi ja učinio!!!!!

Moram pronači načina da ti šaljem lovu.
Ti češ ju stavljati na svoj račun.
Samo, ne znam kako bi bilo najpametnije slati. Svote nisu toliko velike pa se Western Unionom isplati slati. Velike su 'marže' stavili na manje iznose.
Ostaju nam pisma!!
U ovom ću ti pismu poslati (za početak i za probu) tek 10,-€. A kada dobijem posuđenu lovu mislim da ćeš u kasliću nači više koverata istog dana (ako se jedna koverta izgubi neće se izgubiti sve).

Veselim se što je prošlo vrlo dobro na ispitu!!
Tako se to radi (znaš i sama)!!
Sad si možeš priuštiti nekoliko dana odmora i opuštanja. Upuštanja svakojakih štoviše!!
Eh, 'upusti' se i za mene jer je ovdije, mila, jedna ogromna suša.
Svijet u-metn'o-sti i umjetnosti izgleda da su različiti kao nebo i zemlja!!!
Ah.

Voli te onaj tvoj.....onaj odlutali,...zalutali!!!
Ma, .....Životinja životinjska
>PUS!!<















- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2005.

Zastave (Xl)

Fafe
Danas sa još dvojicom radim u gradiću Fafe iako smo stacionirani još uvijek u Portu.

Danas se neću odmarati do 15.00 već tek do 14.00 jer baš tada imam dogovoren sastanak u banci. Ako uspijem nešto prodati neće mi biti žao!!

Loše za moral, ali danas još nisam prodao ni jedan komad. Tješi me samo to da vremena od ostatka radnog dana ima.
Dečki se žale na bolove u rukama (jer slike su teške), nogama, ramenima.
Ja sam počeo nositi po 20 komada u mapi. Poslom se umorim, istina, ali nekih posebnijih bolova, problema nema. Žuljevi jedino.

Ah da. Vidi se snaga kršnih momaka...kuku-i-lele čim malo jače podignu, a znaš mene i moju 'konstrukciju'!?!?!!!!!!!!!

Moji su mi javili da mi neće poslati ostatak garderobe DHL-om jer, kažu, ne isplati se zbog carine.
Nemam podatak o tvojem kontaktu s mojima,......dal' postoji ili ne, ali nadam se da sve funkcionira!

Jučer sam bio u nekoj putničkoj agenciji. Prodavao, ali i sakupljao informacije. Najjeftinije, a što bi bilo Lisboa-Zagreb je Lufthansina linija preko Frankfurta, a koja do 14.-og ovog mjeseca košta 375,-€. Nakon tog datuma poskupljuje na 400,-€.
Što će reći da ako ikako mislim vratiti se moram uštedjeti više od 400,-€.
Da li će to biti moguće u ovim mjesecima to ćemo još vidjeti.
Na kraju,.......ne znam zašto sam počeo pisati o povratku. Kao da je on planiran ili isplaniran.

Saši se snovi očito nisu ispunili. On je izgubljen.
Sa stanarinom kasni podosta i ne znam kako će se ta serija s njim završiti.

Nešto kasnije!


Da li moram pisati da je dan bio naporan i da me bole stopala?!
Zatvorio sam svoju butigu neobično rano. To je kao moja nagrada meni samom.
Nakon današnje popodnevne pauze nastavio sam obilazak ovog grada.
Do 16:15 h (po lokalnom vremenu) ja sam obišao čitav centar ovog grada uzevši i obilaske okolnih ulica.

I, pogodi!!
Ništa, niko ništa.
Sa pojavom odbijanja susrećem se svakog dana, ali ovo je drugi dan do sada da u danu nije bilo ni jednog kupca.
Takva situacija je ostala sve do, rekoh, 16:15 kada sam beznadežno uletio u neku banku (upravu banke, točnije, jer same bake ovdije rade do 15.00).

Banka ko banka, uprava isto, ali tamo sam naletio na jednu ženu (djelatnicu) koja je odmah izletjela da voli pomalo 'orjentalne stvari' (valjda me misleći tako 'skinuti' ako ne s kurca na kojem nisam dugo bio, onda sa....... ma šta ja znam čega).
No, he, imam ja i slona.
Mislim, slonove. Baš kao rađeno za nju od tehnike do tematike. I osim slonova ona se nasukala na još jednu sliku.

Cijenio sam ih 80 i 75,-€.
E, to joj je bilo previše i ma koliko je ovo jedan od naroda cjenkanja . cjenkanja i nije bilo.

Da skratim, spustio sam cijenu na 120,-€ pod uvjetom da uzme obje.
Tako je i bilo – obje!
Kada me je ispatila, slike uzela digla je takvu galamu (temperamentna neka mujer!!) da sam se uplašio.
Uzbunila je kolege i svi su sjatili oko mene.
Trajao je taj skup 1 i 25 minuta. A kako je svima ispričala koliko je platila svoje slike više nitko nije želio čuti za 80,-€.
No, u toj sam igri prodao još pet komada.

Tako.
Za tih 7 komada ja sada u novčaniku držim 420,-€.
To je moj rekord i u broju prodanih slika i u dnevnoj zaradi.
Pa da,......rekorder.......grupni!!

Video...rekorder!!

Joj, mislim da bi Ľ duše prodao da mi je na paspolaganju. Mislim, video! Baciti bezbrižnu drkicu......... Jebate, pa to je san svakog od nas!!!!!!!
Kako smiješno to tebi mora zvučati – znam, ali.......... dobro znaš kakve su atmosferske prilike što se bilo čega seksualnog tiče.
No, svejedno, danas okupiram i zauzimam kupaonu.......na jedno dulje vrijeme pa će biti brćkanja i bućkanja, prsnog i leđnog, poplava nadasve. Ah!


Ipak, zadovoljan sam sobom.

Joj, udavio te brojkama. Sorry.
Sada sjedim u pastelerii, pijem espresso sa mlijekom
(što ovdije nije isto što i kava s mlijekom jer onda dobiješ onu čuvenu čitavu copa-u od jednog decilitra)
i razmišljam kako da zbrišem s tom lovom. Zezam se!
Pušim i pišem ti.
Daj, zamisli da nisam ušao u tu banku?!?! A istina je da sam ju umalo zaobišao.

Eto, ali jesam, ušao sam.
To je razlog što se na temelju tog čistog slučaja
(i na temelju činjenice da vučem najveći broj slika sa sobom zbog veće ponude......zato sam možda i imao slonove!!!)
sada odmaram.

Nemaš pojma koliko mi je drago što sam se u ovlikoj mjeri (sasvim)
uklopio u društvo pogotovo što sam u to sumnjao i toga se bojao (priznajem).
Nisam poseban, nisam drugačiji, nisam ništa vanredno. Tek pomalo udaren kao i drugi i .......... Kako u tome uživam.
Godi.

Zaista sjajno!!

TEBI JEDNA SJAJNA PUSA!!!


- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2005.

Zastave (X)

PortoVikend je iza nas.
Bio je neopterećen, lagan, ugodan.
Neradan, naravno.
Bio je sunčan, bio je popunjen svime i svačime, a ponekad i ničime, ali i to je tada bilo poželjno.
Dopustio sam si veči komad spavanja, dopustio sam si i lutanja garadom. Šetao sam sam, ali i sa dečkima. Smješio se ljudima nisam ( barem slobodnim danima) da odmorim mišiće lica, ali to ne znači da se smijao nisam!!
Nadam se da si ti u redu i da neće biti problema sa ispitom!!!
Recept za prolaz znaš – podsjeti me na ispit i ja ću misliti na tebe. Znaš da to uvijek pali!
Isto tako, joj, nadam se da ti tvoja budala ne trga živce i mladost!!


Samo raspoloženje u grupi nije sjajno, ali ponekad uspijemo uzmaknuti tome i zaboraviti.... trenutka-dva.
Iako je vikend i nismo imali priliku raditi ni da smo htjeli Idioto i Saša sve su gore.
Bilo bi pomalo okrutno napisati da oni najviše kvare prosijek raspoloženja grupe, ali........ Za njih se ne brinu oni sami. Njihov problem nekako je i naš zajednički, a pogotovo postaje problem 'team leadera'.
Sašu je pokušao baciti u 'bolje zone'. Važno je da on sam ne posustane.

Idioto, skužili smo, ima problema sa pristupom ljudima i sam toga pomalo postaje svjestan, a time i svjestan problema manjkavih mogućnosti komunikacije.
Kako da ti objasnim....... Prodaje na način nešto kao, 'Dob'r dan! Ja,...slike,...Hrvatska,.....kupiti???,....daj,uzmi, uzmi!!!', mješajući nepravilni engleski i još nepravilniji portugalski i kod onih nekoliko riječi koje zna.

Da, ima problema i nitko ne zna kako popraviti stvar kod njega.
Ali, biser, otiči i uputiti se u bilo koju zemlju (a ne ići samo u shopping) bez znanja bilo kojeg stranog jezika jedna je ludost! Elementarni dio trgovine je komunikacija! Bože, kako je on to mislio. A ja sam si razbijao glavu kako ću i kako će biti s obzirom da ne znam portugalski ili neki srodniji jezik.

Jučer je bilo i svađe. Dosta žestoke!
Kao i obićno, Idioto i Saša slobodne dane provode i dalje u krevetu uglavnom. Tako je bilo i danas. Mislim, malo mi to smeta, ali nemam prava nekoga dizati iz kreveta samo jer to meni smeta i jer bi ja radije da nešta drugo rade – bilo što. Takvi samo stvaraju neku lergičnu atmosferu i sve je fuj!
Stoga to ni ne spominjem – nemam prava – svoj su krevet platili (iako ne svojim novcem).
Ja se krećem svojim poslom, a oni će možda naučiti što od portugalskog kad toliko bleje u TV (za razliku od Španjolske gdje je sve sinhronizirano u Portugalu tome nije tako – titl je zakon)?!?!
U sobi postoji jedna,....kako bi ju imenovao(??)... pa nešto kao vitrina, neiskorištena, a imamo i pisaći stol.
Sam bog zna zašto TV ne stoji na jebenoj vitrini (a može) već čući na pisaćem stolu na kojeg sam jučer odlučio iskoristiti za 'pisaću podlogu', tj. za ono čemu je i namjenjen.

No gospoda iz keveta oštro su se pobunila jer u tom slučaju oni ne vide ekran, naravno.
Željeli nikako nisu TV staviti na vitrinu jer...šta bi to oni ......... njima je savršeno i ovako, a ja......koji ja kurac stalno imam pisati.
Sad, kako jednako plačamo tu sobu i kako je ovo bio prvi puta da sam sjeo za taj stol na kojeg imam pravo kao i dotična lijenoguza gospoda (a sjeo sam da konačno pišem kao čovjek, mislim...bez improvizacije pisanja na krilu i ostalo) ja sam odštekao TV, uzeo ga pod ruku i odnio na recepciju s izlikom da je pokvaren i da ga jednostavno takvog ne želimo imati u sobi.
Pa ti sada drrrrkaj jer više ne mo'š jebat, a budi sretan i dok drkat' možeš.
Fino!!!
Nakon toga ja sam pisao,a oni su TV donjeli natrag, ali......stol je već bio zauzet.
E onda smo se počeli vrijeđati, e onda je meni dopizdilo,....
Eee, spustile mi se rolete i ....
Eee, bilo je gotovo.
TV mi je opet već bio u rukma sa nepovratno kartom «kroz prozor van!» i da Boris nije došao....
Mame mi moje, tv bi otputovao.
Ne bi mi ni počeli sa svađom da sam bio barem polovično u krivu. Znam da nisam!
Ti me nisi vidjela takvog svih ovih godina. Bolje da se to nikada ni ne desi. Oni su imali tu rijetku priliku.
Nikome nije bila ugodna.
Ma, to je bilo jučer.

Danas...
Radilo se i radit će se još.
Dan nije završen.

Traje pauza, a ja ju koristim na najbolji mogući način.
Sjedim između kockama popločene ulice i pijeska.
Sjedim na terasi i sasvim polako pijem pippo (,tj. cafe e leite condensato e whisky). Mislim da si možeš sama prevesti, a mislim da sam ga i zaslužio.

Sjedim ispruženih nogu, sjedim pišući polako.
Postoji samo ovo sada. Ne mislim na posao. Znam gdje se trebam vratiti i znam kuda trebam ići i to je sve. Ne mislim na ništa.
Već sam napisao da je ovdije svaki trenutak kao sam za sebe i da se živi u tvrdoj aktualnosti. Ono što će biti,...ovdije,....nikada ne znaš što će biti. Kalkulacije su nemoguće.

I da, sjedim. Pomalo zbrajam tek ono što je bilo, ali najviše gledam,....slušam.

S jedne strane dolazi mi grad, ono što se može vidjeti od moje zone, a sa druge, desne, dolazi mi ON.
Ostaje na distanci (kako mu se nekako i dolikuje), ali vrlo prisutan.

Pa da, pogađaš!!!!! Atlantik.
Bože, znao sam da idem.
OK, u onom prvom planu Španjolska je bila odredište, ali.......
Nisam znao da će neki trenuci biti ovako krasni.
Ne želim ti ga ni opisivati. Neću uspjeti. Opisati Njega.....prevelik je izazov.
No, divan je.

Što se tiče bludnih radnji i bludnih misli....
Radnji nema. Gotovo da nemam vremena za tako nešto, a, vjerovala ili ne, nekako tako je i sa mislima.
Iako,.......hm, opet kažem – bježao nebi (!!!!!!) i nije da sam se 'razbolio' i da mi je seks mrzak ili da mi se omrznuo.
Neeeee!!!!! Nikako!

Bio sam kraće vrijeme nasamo sa Sašom. Bez obzira što smo on i ja sve dalji jedan drugome (nije to zbog one svađe) razgovarali smo o tome da bi valjalo izjebat se negdje na mrtvo ime.
Pa čuj, nije u pitanju ništa dublje od jebačine pa.... možemo se dogovoriti.
On je jadan sav već pregorio i zagorio.
No, mogućnosti za to još nemamo.
Dal' će ih uopće i biti?!?



Dans sam uspio uvaliti jednu sliku za 75 €. Sasvim dovoljno da ne brinem i da me ne uhvati groznica straha,...panike.
Dan odlaska iz Porta, koliko sam razumio, sve je bliži. Ovdije ostajemo još možda ovaj tjedan, a onda...... južno, južnije.

Strašno mi nedostaješ, .....nedostaju i neke stavri.
Ova pepeljara, ovaj David, ovaj galeb koje sam uzeo sa sobom kao da je manifest mojeg identiteta,....spas u večernjim satima...minutama prije sna i odličan podsjetnik.

Pusa!

- 14:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 22.06.2005.

Zastave (IX)

Porto, okolica i Atlantik
I danas smo se zadržali, što se posla tiče u okviru grada Porta. Tako će i ostati dok 'team leader' ne odluči suprotno.
Još se nisam vratio u hostal. Mislim, ovo ti pišem na jednom manjem trgu, na terasi jedne pastelerie uz «no pressure over cappuccino», o autentico italiano' (konačno sam skontao kako popiti pristojnu kavu - na kakvu sam i naučen...kakvu i očekujem). Sjedim sasvim mirno, opušteno kao da je cijeli svijet savršeno u redu. Dan je prekrasan. Tu i tamo pokoji oblačak jarke bjeline. Sunce je dobro i daje mi se na koži. Grije. Vruće nije (barem ne dok tek sjediš), a lagani vjetar, hmm, godi.

Porto je drugi po veličini, (veči od Zagreba), al' kako se ljudi ovdije ponašaju.... nikada ne bi rekla da je to mentalitet nekog urbanog tipa. Kažu da tako nije i sa Lisabonom!
Što se Lisaona tiče, za sada se ne zna krajnje odredište, ali mi ćemo se svakako još početi spuštati prema jugu (na sjeveru nemamo šta raditi), a i s obzirom na geografski poožaj Porta, sjevera i nije ga ni ostalo znatno.

I da, ona neugoda, nelagoda koja me je malograđanski obuhvačala kod prodaje... Više je nema. Mnogo je lakše taklo, a i sami ljudi su u tome pomogli. Sa mnogima pričam. U stvari, osim što čitav dan hodam,čitav dan i pričam.
Nitko do sada nije bio neugodan niti je itko do sada imao neka neugodna iskustva.

Ana, sve to znači da je straha nestalo. Valjda je i on shavtio da mu postojanje nema smisla.
Posao..... pa danas sam prodao (do sada) 3 slike i to po pristojnoj cijeni od 207,-€. Od toga 139,5 € ide, naravno Danijelu, a ostalo je moje. Sav višak, a sada će ga biti, šaljem na tvoj račun!! Točno ti još javim kada ga položim.
Ali, sam se sebi smijem kako uspijevam prodati (posebno neke od slika) po takvoj cijeni, koliko mogu složiti priču ljudima, pričati o likovnim pravcima, razdobljima, autorima.

Navno, svima je poznato da su reprodukije reprodukcije, a one ostale..... e o njima tek možeš pričati.
Svoje sam slike ponio sa sobom, ali još ih sakrivam u torbi. Još ih nisam stavio u mapu.
To ne bi smio raditi iako bi bilo odlično što se tiče zarade. Za moje slike nitko ne smije ni saznati, a pogotovo vidjeti ih! Poznata ti je tematika večine!! J

I danas sam, eto, baš zadovoljan. Naravno da sa tim zadovoljstvom ima veze zarađeni novac. U suprotnom, da ga nema, mislim da bi sjedio živčano ili marširao ulicama još živčanije... nezadovoljnije.
Ovako znam da ću dan preživjeti, da ću moći sa ovim preživjeti i tri dana.
Mnogo unaprijed ovdije nitko ne gleda. Toga se držim i ja. Nemoguće, a stoga i besmisleno raditi planove kada sve ovisi o pojedinom danu, trenutku.
Ovdije se barem do sada živjelo na trenutke i za trenutke.
Možda i bolje jer osjetiš svaki pomak inače mrtvog sekundara na satu. To je lijepo.


Saši prodaja baš i ne ide. Bio se malo i zadužio. Idijotu isto šepa. On prodao

do sada nije ni jednu, a ja za sada nekako vodim u prodaji. U posljednje vrijeme
je nezadovoljan i priča kako ovo nije dobro. Naočigled mu pouzdanje u sve ovo pada, nestaje i gubi se. Pomalo je izgubljen. Saša, iako drugačiji od njega ipak je nešta prodao, ali to je gotovo ništa. On je doživio taj osječaj, osječaj «prodati» (nije to samo razmjena novaca za robu!). U tom novcu leži sve, u toj predaji slike leži potvrda!) i sada ga traži dalje. I tako svi uvijek idemo ispočetka.
U ovome barem razumijem Idijota. I ja bi razmišljao na vjerojatno isti način da sam na njegovom mjestu.
O Bože, nadam se da nikada neću biti.

Ostali se sa prodajom pokrivaju..... Dnevne troškove i ostale dnevne pizdarije.

I znaš, još nešta je važno,..... jako važno!!!!!
Prije podne bio sam se našao da Danijelom i Joseom. Otišli smo u neki gradić pored Porta. Hodali smo ulicama, pričali... Skretali lijevo i desno, išli ravno.....
I odjednom, ne znam ni sam kako, našli smo se na cesti iznad ogromne plaže, a tamo nedgje ispred mene, gdje je plaža prestajala pojavio se On!
ON!
Ja sam se sledio, protrnuo, usahnuo i rodio ponovno u isti tren. Bio je golem, bio je močan. Pomalo nemiran, ali ne suviše. Nije svojom Istinom vikao glasno. Kao i stari mudaci on ju je tiho zborio. A tu Istinu mogao je čuti svatko, baš svatko. Bilo koje stvorenje koje je to i željelo biti. A tko ne bi želio biti ON?!

Davao je razbijajući svoje krajeve o stijenje tek malu predodžbu svoje sile.
More je more. More nije ON iako to ne znaš, ne možeš vidjeti razliku dok ne vidiš oboje.

Atlantik je jednostavno bio tamo. Uljuljan u svojoj vjekovnoj egzistenciji, ogromnoj svojoj veličini (konačno jedna od onih koje nisu varljive i/ili lažne) nije jednostavno mogao ne davati ti osječaj strahopoštovanja.

Prestao sam pričati, prestao sam hodati. Samo sam stajao i gledao ga.
E tada,
tada sam te i nazvao!! Znaš i sama da nisam bio čist u tom trenutku.
Čulo se!
A sada znaš i točan razlog!

Sa svojima se i ne čujem previše. Tako je i bolje. Čak mi ni brat ne daje znakove života. No, kod njih osjetim još uvijek sumnju proizašlu iz straha. Još uvijek im nije jasno zašto sam otišao, kuda sam otišao i šta ovdje radim.

A otišao sam da odem, nije ni važno... bilo kuda, a nije toliko bilo važno ni što će se raditi.
Sječaš li se??? Pobjeći do vraga ako treba, samo otiči.
Otiči – jedina je bila sila koja je gonila, pokretala.

Uskoro će na kapeli zazvoniti zvono. Prekrasne li kapele. Odzvoniti će tri puta, što je znak da se krene dalje,...dalje.....

Volio bih poljubiti prvog prolaznika na kamenim kockama popločenoj ulici.

- 14:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.06.2005.

Zastave (VIII)

Porto
Noć sa subote na nadjelju prošla je mirno, dubokog Augievskog (iliti Životinjskog) sna.
Iako....... Plakao sam kao malo dijete prije no što mi je san pao na oči. Suza je suzu pratila, a znaš da nisam neko sladunjalo i patetičar!! Jebi ga!

Gledao sam sliku galeba i ............ To nije bilo normalno; retrospekcije, introsepakcije, ......-scije, ......-scije!
Srećom, krevet mi je odjeljen od Idijotovog tako da sam u tome svemu ostao sam. Ali te provale osjećaja nisu bile niti očekivane niti normalne, pogotovo njihov intenzitet. Ne sječam se kada sam posljednji puta plakao.
A da, bilo je to kada sam žive pokopao i oprostio ih tako od svojeg života neke, do tada, važne mi ljude. Bilo je tada i slično silno ovome. Samo, prošlo je mnogo vremena. Mnogo.


Spavali smo dugo, zaista. Nije ni čudo nakon toliko toga, nakon toliko dana. Čitav smo dan proveli (osim Saše i Idijota, oni su ostali ko smradovi u krevetu i šaltali programe TV postaja) snalazeći se sami sa sobom, sa ostalim ljudima (u residencijalu), ali najviše u informiranju oko posla, tj. kako, kada, gdje, koga, i opet, kako.
Vidjeli smo i robu. Hm, ne znam što da kažem. Roba kao roba... Neka je OK, neka plijeni osjete, a onu treću poželiš baciti jer ako je se ne rješiš...kome ćeš je takvu prodati!!??

Milijun pitanja, kratko rečeno, a na koja ti prave odgovore, one koje trebaš, nitko ne može dati osim iskustva. Znači, opet nam valja zagristi u praksu. Nema opcija. I zaista, trenutno ne postoji nikakva alternativa. Ovo, ovo što jesmo i gdje jesmo, sjeti se, bila je alternativa!!

Dan je bio krasan. Vrijeme je bistro i toplo, hmmm, ......tako paše i godi. S obzirom da je danas nedjelja radilo se nije, baš kao ni jučer. To je nekako dobro došlo, ali sa druge strane i nije. Nisam ovdije došao turističkim motivom, već onim sasvim drugim, a svaki ovaj dan košta. Uz to, dužan sam još od Madrida nekih 25,-€. (toliko ti naime minimalno treba za jednodnevnu egzistenciju ovdije). U neku ruku, ne mogu dočekati ponedjeljak.


***********************************************************


Današnji dan, nedjelja ......sve smo (većina) započeli guštanjem doručka, pa jutarnje kavice u samom residencialu (Pensao Residencial 'Lis', Rua Antero de Quental).
Nakon toga mislio sam tebi pisati, ali činilo mi se nekako pametnije raspakirati stvari iz torbi, a nakon toga dečki su me oteli za 'prošetati' gradom. Iako smo samo i tek obišli jednu četvrt zaključiti mogu.........da mi se, bez obzira na kulturološke razlike, ovdije dopada (osim poneke trgovačke ulice koja smrdi i vonja na bakalar).
Nekako se desilo da smo ručak preskočili, ali ,vjeruj mi, njega smo nadoknadili večerom!!
U residencijalu su smješteni i Borisovi dečki tako da zauzimamo čitav jedan kat, a i više od njega.

Zaboravio sam napisati da ova dvojica bisera (Idioto Krele i Saša) inzistiraju na ne pušenju u sobi, čega se ja, naravno, hladokrvno ne pridržavam. Ako mene može buditi TV (a znaš koliko mrzim upaljen TV danju) i neki ultra-super crtići onda.....
Mislim da nemaju dovoljno materijala za takav zahtijev!!
Uz to, htjeli su tražiti da se iz usluga hostala izuzme sobarica. Kao oni ne vole kada ona dolazi i posprema njihove krevete, otvara prozore i tako to.
Više preferiraju 'neobaveznost'.
Više oni vole prdit' u krevetu do 13.00 da bi eventualno koraknuli 5 koraka i otišli na pišanje, a potom se opet vratili u početni položaj.
Zbilja!?!?!??!
Rekoh odmah 'Odjeb marš!! Plaćam ovo 15- € dnevno i hoću pospremljenu i čistu sobu svaki dan!!


Pomalo me zbunila tolika hrpa ljudi. Mislim, kontaš da vas ima šestero, ali u jednom vas se trenu stvori duplo više i pomalo više ne znaš tko je ko. Na kraju, još sam uvijek izgubljen što se tiče dosta stvari. Za sada sam siguran da mi se Porto (tj. ono što sam za sada vidio od njega ) sviđa. Sve ostalo još tek treba doći na svoje mjesto. Sa zaključcima ne valja žuriti. Samo, nikako mi ne sjedaju keramičke pločice na zidovima kuća i zgrada. Znam, ostatak/utjecaj ja to islama, ali...

Možda mi se i grad prestane sviđati ako neću podnositi to što ću raditi, ako neću moći zaraditi, a zarada ovisi samo o tvojim sposobnostima i....dnevnom horoskopu!!
Već do sada smo čuli raznorazne priče o tom poslu i zaradi.

Ima jedan tip u borisovoj grupi (jedan i jedini koji liči na nešto barem što se te grupe tiče) koji je tako dječaćki sladak, tako nekako i nesputan, prirodan i 'tiho' otvoren (ne priča glasno niti svoju istinu nameće drugima). Uz to ima i ............ Joj, znaš na šta padam....

Ima i tako sitnu govornu manu, 'šuška' dok priča i fura se na artistic – beat look. Kao sve neobavezno, neproračunato obučeno i nošeno, ali sve je to ipak pažnjom slagano. I to volim. Moje ime drugo ime .....- krajnosti. I to znaš!!

U residencial smo se vratili podjeljeni u dvije grupe i to tek predvečer. Nažderali se ko sirove svinje i onda uzeli the bath time. Nakon toga dogovoren je sastanak (Dali, Jose, Idioto, Danjel i ja – Životinja) ni više ni manje nego u našoj sobi. Konačno mi dolaze dečki!! Ah!
Neki, istina, nisu došli, ali nije ni važno. Bilo je to tek samo zbog odlaska na kavu u kafić (vidiš, nisam snimio kafiće u gradu!!) niže ulice.
Zadržavanja nekog nije bilo, a pridružio nam se i Špajz (Mario II, jer je i Joseovo pravo ime također Mario, ali izgleda da se ovdije rijetko ostaje na starim imenima) kako bi valjda obogatio svoj socijalni život i kako bi mi saznali nešto više o svemu ovome ovdije. Saznali nismo ništa pretjerano jer on je zakleti B.B.B.-ovac, a Jose još zakletiji torcidaš!!
Moš' si mislit kombinacije.

Sutra je prvi radni dan!
Pouzdanja u sebe samoga......
Ne znam, kao da ga u jednom trenu ima, a u drugom nema.
Sumnja je to!!
Strah prije svega!!!

- 16:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2005.

Zastave (VII)

Ostatak Madrida i konačno u O'Portu!!
Nakon poluprospavane noći na madridskom kolodvoru, a bili smo i vani......Morali se pokupiti jer ga oni kao zatvaraju oko 03.00h pa opet otvaraju rano u jutro dio noći smo proveli i vani.
Idijot se malo primirio. Složio je dvije suvisle od kako su dečki otišli.
Mi smo, ali na kraju svega, i živaca, i volje, i fizičkog stanja u 09.00 sjeli u međunarodni bus za Porto;
To je značilo ugodna sjedala, ugodnu atmosferu, ma sve ugodno.....
Autobusi su im ovdije kao fuckin' lađe. Mnogo, mnogo veće i dulje. Ono te kod polaska, kao kod polaska aviona, stjuardesa upozorava, upućuje... Dobro da još nije i kokodaknula 'Ugodan let!!'
Iako,...možda i je jer je nismo razumjeli ni jedne jedine riječi.
Bilo je tako puno mjesta....svaki je svoju guzicu raširio kroz cijeli red (dva sjedala).
Što se dešava sa ostatkom grupe baš i nismo znali!!! Moj mobitel je zajebavao, ali još smo u Madridu skontali gdje i tko nas čeka. Neki Boris doći će na 'istovarno' mjesto. To je sve što smo znali!
Bože, stvarno trebaš biti freak da napraviš tako nešto!!
Kada sam trebao ići za London....znao sam sve, 100 telefonskih brojeva, 100 x 100 informacija. Sada, .....znam samo da nas čeka neki tamo Boris!!

Što se tiče krajobraza on se znatno promijenio. Više ne mogu reči da ne znam zbog čega mi se čini da nije isti. Vidljiva je promjena u svemu.
A sve to rezultira još nedefiniranom reakcijom; pomalo neugodnom (jer ne znam čemu sve ovo u konačnici), ali i ugodnom (ipak jest ugodno nači se u nečem drugačijem).
Putovali smo pun kurac i 800!! Stajali samo nekoliko puta što bi za mene bilo pravo mućenje da nisam spavao. Ono što je i ovdije isto to je zabrana pušenja!!
Samo smo jednom stali na nešto duže,.........da si putnici stignu obnoviti torbu prehtrambenih proizvoda i da se još stignu osvježiti uz ono što već piju/konzumiraju.
Kava i cigaretica su t.a.k.o. dobro pasale!! Dušu obnovile, regenerirale.
Mogao bi tamo biti (činilo mi se) danima, iako ti mjesto izgleda kao jedno od rijetkih stajališta na texaškim cestama,.....samo mi, samo taj coffee shop i ništa više kilometrima ispred i iza.

Gradovi, oni barem manji sasvim su druge konstrukcije. Isprva ne znaš dal' je to naselje ili grad....Brz je ulazak u njega. Centriran je oko samog sebe. Jednostavno se odjednom nađeš tamo bez ikakvog predznaka da je područje nešto naseljenije (osim putokaza, naravno, ali njih ne gledaš previše)
Za sada ne znam ni što misliti o tome.
U glavnom prelazak granice nismo ni primjetili. U principu samo smo 'primjetili' onu slovensko-talijansko. Kada su nam radili sve samo ne silovali. Nažalost, da. Jebem ti talijane, kad su počeli mogli su barem ići do kraja!
Nakon toga......graničnih prijelaza kao da i nema.
U Porto ne znam točno kada smo stigli, ali sigurno je da to nije bilo predviđenih 17.30 iako smo krenuli na vrijeme.
Već je bila pala većer.
Dakle, dosta kasnije.
Izbacili smo se iz busa tek tako, ali nikog nije bilo tko nas je čekao.
Ostalo nam je da čekamo i da se divimo slobodi mladih ljudi, jako mladih ljudi, koji se bez problema slobodno ponašaju; drže za ruke, ljube jedno drugo....
Iako t iovime nisam predočio čitavu sliku toga još ću samo reči da toga u hrvata (nažalost) nema.
Nakon nekog vremena počeli smo svi zajedno, kolektivno misliti da taj Boris i ne postoji!! Jako jednostavno i jako lako! Stoga smo počeli sami osmišljavati opicije kako i što dalje.
Moj je mobitel proradio baš u Portu. Odmah sam se izabrao njihovog operatera Optimus!
Saznali smo tako da Jose, Dali i Danijel tek što nisu završili pitanje vozila, tj. još uvijek se nalaze u Madridu!
Koliko to nije ohrabrujuće toliko to i jest. Bez obzira što su oni još tamo..oni ipak nastavljaju put i stižu, a nas šestero lakše će naći rješenje nego nas troje (od kojih je jedan Idijot, a drugi jedan
osamnaestogodišnji Saša)!!

Nakon dva sata čekanja uvjerili smo se da Boris ipak i zaista postoji.
Ubacio nas je u kombi u kojem je već bilo petero ljudi. Prvi dojmovi jednostavno rečeno grozni, pregrozni. A 'ko pita za prve dojmove.
Kao kasnio je jer je svoje dečke trebao pokupiti, pa....
I konačno smo otišli do rezidenciala, mogu reči pristojnog.
Uredno je, čisto, kupaona...sve na svojem mjestu, a ja sam se u nju bacio prvi i to ne samo zbog kupanja.........bilo je tu i nekih drugih aktivnosti, jel', iako nije da su ruže procvale! Ima još mnogo pitanja na koja treba dobiti odgovor, mnogo stvari za učiniti.

I tako, nakon neke večere u čistoj trenirci kuckajem ti ovo u zajedničkom salonu odvojivši se od svih jer kod pisanja mogu samo smetati!!
Tako, sada sam ti napisao sve što se događalo u ovom međuvremenu.

Lagano ću se vratiti u sobu i NARAVNO ići pajkiti.
Milijun ti pusa šaljem.

- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2005.

Zastave (VI)

Madrid, Mendez Alvaro (autobusni kolodvor)
Sada mo sjeli.....napokon. I čini se da je ovo prva prilika za napisati nešto od zadnjeg puta. U međuvremenu bila je ludnica, strka, planiranje i REplaniranje.
Umorni........svi smo umorni. Ja se osječam kao pas istrošeno. Financijski smo se znatno istrošili u plačanju mehaničara i dijelova.
Mislim, platili ga nismo zapravo. Dio svojeg novca ostavili smo Poglavici puta, Danijelu da razumno raspolaže njime. I bez obzira što se ne poznajemo toliko da si povjeravamo djelove dudžeta......u svemu ovome nepovjerenju nema mjesta. Baš ono dođe i čini se kao luksuz.

Jučer smo se bili čuli u vezi Dunje (mislio sam da ju pitaš zna li neke hrvate ovdije ili 'oko ovdije'), ali nisam dao namjerno dao do znanja što se desilo da ne brineš.
Mislim, španjolski ne kuži nitko od nas, a svi oglasi servisa i ostalog nisu na engleskom ili njemačkom.
Prvo je trebalo riješiti taj problem!
I sama vidiš da smo još u Madridu!!

Koliko smo bijesni, razočarani, ljuti i živčani bili.......... Nadajmo se da u narednom vremenu skoro neće biti ničeg sličnog.

Jutro nakon parkiranja na benzinskoj crpki koje baš i nije bilo najugodnije (Svako malo, iako smo svi bili krepani, netko je morao zalupiti vratima radi protezanja, pišanja i sličnih cirkusa. Uz to auto je auto i nije stvoren za noćenje šestero ljudi.)
Morali smo osmisliti, izroditi ako treba, optimalan plan za daljnje akcije. Bilo je pomalo blesavo da svi sjedimo, trošimo preostali novac i čekamo da se popravljanje sredi i krene dalje, a uz to nismo imali uopće pojma koliko taj popravak vremenski može potrajati i uopće koštati.
Prema tom planu svi smo, osim Danijela (koji ostaje uz vozilo) i mehaničara, počeli tražiti spas u javnom prijevozu.
Namučili smo se ko' stoka tražeći kolodvore (trenutno smo na ovom, Mendez Alvaro), a potom smo morali lutati za najpovoljnijim prijevoznim sredstvom (vlak ili bus). Ovdije je to ipak bus.
No, prije podne otišao je jedan za O'Porto tako da nam nije ostalo ništa drugo nego da se motamo ko' bez glave tražeći još neki autobus, na još nekom kolodvoru, a koji bi fino napustio Španjolsku još danas. To nas je stajalo vremena, ali i snage. Barem mene. Ja imam ovoliko torbi sa sobom. Luđak, luđak! Krepao sam. Ubio se.

Kako god taj bus, bus kojim bi otišli još danas nismo našli.

Onaj prvi sljedeći kreće tek sutra u 09.00h, a u O'Portu (ili Portu, kako ti drago) bi trebali biti «već» oko 17.30h.
Kartice za taj busek imamo u džepovima, ali sam ja financijski presušio kupivši je.
No, kao što sam napisao u jednom od prvih mailova.....svi smo svoji, moramo biti jer ovisni smo svi o svima, tako da 'suh' nisam. I ti ne brini o tome.

Zar je već očito da noćimo na kolodvoru??
Vjeruj mi, unatoč svemu nije to toliko strašno ili barem uspijevam ne bedirati se 'samo' zbog toga.
Iako ovo nije (ili bar ne bi prvenstveno trebala biti turistička avantura) na sve ovo gledam baš kao da jest, a koliko razumijem tako gledaju i stvar doživljavaju svi ostali. Samo se Idijot/Krele nešto previše 'furi', kurči sa zvojom serioznošću, strategijama i logistikom.......
Jebem ja i njega i njegovu serioznost. Stvarno mu treba nešto zabiti (ovaj puta u usta), a osim mene nema tko, a ja (fujj!) ... neću.
Sami pokušavamo ne biti u elementu promišljnja i razmišljanja o situaciji, a on ju kao fucking kokoš ponavlja i sa svojom loFačkim pričama vrača............
Pusti mi sada muziku samo da preživim!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Još samo da počne o politici!!! Ubit ću ga!!!!
Mislim, shvaćanje svega ovoga kao nečeg, eto, zanimljivog i prolaznog........izgleda da je lijek i jedini razlog što se međusobno nismo pojeli!!
Ja sam čak išao kupiti neke razglednice. Jednu sam poslao i tebi!!!

Ali, da me je netko prisilo da nosim ovolike stvari sa sobom..............sada bi ga ubio, silovao i od njegovog skalpa načinio tarzan-gače!!!! Jebote, ...... ja sam jednini koji vuče dvije velike torbe, ruksak + još jednu manju torbu!!
Dušu sam ispustio vukuči sve to sa kolodvora na kolodvor, a kolodvori ovdije .......svaki kao 3 zagrebačka aerodroma, a i ne stoje baš jedan pored drugog, znaš!!

Što se tiče koliko nas je 'ostalo' na kolodvoru čekati onaj jutarnji bus;
Prvo se Jose sjetio kako možda nije u redu što smo svi ostavili Danijela da se jebe sam kako zna i umije pa je zaključio kako će se on vratiti natrag i raditi mu društvo i ..ma, jednostavno biti s njim.
Nakon toga, da, Dali je konstatirao isto i tako smo se 're-dogovorili' da se podijelomo u dvije grupe, 3+3!! Njih dvoje metroom natrag do pripizdine u samom rubnom području Madrida, a nas troje (JoJ!), Saša, Idijot i ja........ ostajemo i nastavljamo busom!! Ja i idijot – dobitna kombinacija da Idijot postane Bezglavi Idijot!
Mene sparili sa Idijotom!! Što ću ja sa njim, što će on samnom???
Sada možda samo može smetati jer ako ništa drugo Saša i ja već bi našli načina da se potrošimo 'brzopotezno' bez obzira u kakvom nam stanju odnos bio (ovo je situacija kada i to postaje jedna od običnih pizdatija).

Tako je i bilo. Mislim na to da su otišle najbolje polovice, ........plećke i butevi!!! Vidimo se negdje u Portugalu!!(?????) Ne brini, ni ja ne brinem!!
Da, serem jer zapravo FRKA me!!

A znaš kako je Joze mrak!!! Uff, mila moja.....
Slatko je to stvorenje, pametno, direktno/otvoreno, otkaćeno, zgodno, duhovito, visoko i mlado (ne premlado!!) i .........muško!! A ima neke tužne okice!!
Kao da je Svevišnii mislio na mene kada ga je sastvavljao!!

Dok su dečki bili još tu, obilazili smo grad u grupama. Jedna je grupa čuvala sve te silne torbe dok je druga kratila vrijeme šetajuči, hodajuči, gledajuči. Ti trenuci došli su baš u pravo vrijeme....-na izmaku snaga, i fizičkih, a i psihičkih!!

Svjestan jesam da nisam više u RH,........vidljivo je to na očigled, ali još uvijek zdrma kada čuješ ljude oko sebe, a oni pričaju nekim drugim jezikom,.....sve se događa na nekom drugom jeziku, na neke druge načine. Kao da hodaju drugačije. Nešto u njima, ali i na njima je drugačije. Drfinirao još nisam što je to. Možda nije ni važno. Možda je samo zapravo važan taj moj dojam i ništa više. Upečatljiv.

Danas sam konačno i skinuo višednevne slojeve koječega sa sebe. Iskoristio sam tuš-kabine na kolodvoru. Stavrno više nisam mogao!!! Kada sam ih skužio jednostavno sam znao da pod njih moram stati iako se radilo o javnim kabinama, ali....ne pitaš nakon toliko vremena, ne pitaš nakon toliko toga, toliko toga samo do sada, a tko zna što nas čeka!!
One 'muške' nisu radile, ali to me nije smetalo, iskoristio sam one 'ženske' iako sam bio svjestan da bi neka glupača mogla pozvati redare ili Civilnu gardu. Računao sam, što se toga tiče na interkulturalnu toleranciju.
Dečki su se zajebavali na račun toga, .... nebi oni pod 'ženski' tuš za boga miloga i tome slično! No, smijali se više nisu kada sam izašao svjež, preporođen, ozaren, preobučen, sa mirisima sapuna i svježe vode. Tada sam im počeo spuštati kako smrde i kako je glupo djeliti tuševe na 'muške' i 'ženske' i da postoji ta razlika, posvještavao sam ih, ovo nije trenutak kada si možemo priuštiti predrasude. Te da imaju mala muda i još manji mozak ako se furaju na takve stvari.

Dobro je što mi je još u vozilu Dali čitajući iz dlana predicirao pojam 'velikog jebača' (moš' mislit iako i sama znaš što sam sve prošao – nije mnogo fulao) u smislu 'mnogo žena, mnogo seksa..... Pogodio je i one sasvim netipične i neuobičajene stavri. Tako da sam uz to što sam Životinja, eto, i veliki 'zavodnik'. Baš na sebe i ne gledam tako, to znaš, ali godi, godi egu, taštini kada to čuje, a od toga se branio nisam jer je među heteroseksualnoim (a još je nemoguće utvrditi da li je i homofobična) grupom takva, a tuđa, tvrdnja poželjna.

Dok ovo pišem mrak se spustio. Dalia i Josea nema, Idijot je ležao na torbama, ali ga je (hahah) redar došao upozoriti da na torbama ipak spavati ne može (toliko smo skužili španjolca) pa se zavalio u tvrdu stolicu. Saša lunja uokolo i razmišlja o tko zna čemu. Možda o onim svojim idejama koje su se rodile prije polaska?!?!
Nije bitno – još ništa od toga ne može sprovesti, a i da može.... ne znam postojala bi kakva razlika za nas dvoje!?! Sa njime manje pričam nego sa ostalima!

Tako, za sada nemaš razloga za veću brigu. To što nam nije sjajo još uvijek ne znači da je tragičnio pa ne razbijaj svoju lijepu glavicu. Ja to radim za oboje, a ti se odmori za nas oboje!!
Šaljem ti jednu >>>>V.E.L.I.K.U. <<<< pusu, & one big hug!!!!

- 13:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 17.06.2005.

Zastave (V)

Puno bi tražila kada bi me pitala gdje se točno nalazim. Zaustavili smo se u Madridu što je van planiranog. No, i uz ovo prisilno zaustavljanje negdje u 'okrajku' grada, na nekoj zaobilaznici izgleda da možemo biti sretni što smo živu glavu sačuvali!
Kako smo i planirali do sada smo prevalili dobar dio Espane.

Vrijeme je sve ljepše, a krajobraz se lagano promijenio. Postao je nekako «suši». Manje je beskrajnih zelenih površina. Tako je barem bilo dok nas je služilo danje svjetlo i dok nismo ušli nismo ušli nadomak grada.

Odnosi su iz dana u dan sve bolji. Idijot iliti Krele jedina je iznimka što se tiče i svih ostalih. No, nije ni čudo što on to ne kuži. Vođa grupe pokušava ipak biti na nekoj 'autoritativnoj distanci', a znaš u kakvim sam ja odnosima sa, pogotovo nametnutim, autoritetima. Nije da se ne slažem sa njime ili da se pojavio jaz bilo koje vrste, ali znaš...onaj feeling kad se sa nekim ne nađeš potpuno,....
A i nije nužno da se ja i on 'nađemo' potpuno, zar ne?? U krajnjoj je granici važno da odnos bude korektan.

No, ono što je sada najbitnije to je nastaviti putovanje, a mislim da to neće biti tako lako;
Još u posljepodnevnim satima zaustavili smo se jer je nešta 'proizvodilo' čudne zvukove na vozilu. Dečki ništa nisu otkrili kao uzrok tome i mi smo nastavili put. Kasnije su zvukovi prestali, a mi smo svi tako nekako mislili da su time prestale pojave potencijalnih problema.
Ali, baš na ovom istom mjestu, 200 m dalje, mi smo morali stati jer je bučanje opet počelo. I dobro da smo stali baš tada jer preživjeli ne bi krivinu koju je trebalo savladati sa 180-120 km/h.
Dvoje ih je podiglo vozilo dizalicom, potom je jedan najnormalnije primio kotač u svoje ruke a on je počeo svoj ples....tako lagano. Nihala se ja.....lijevo-desno. Kao da je pričvršćen žicom.

Usrali smo se svi od spoznaje koliko je malo trebalo (još 100, 150 m) da se sjebemo zauvijek.
Potom smo se usrali jer smo tu gdje jesmo (opet nigdje), a rješenje nam je potrebno.

Bilo je ideja kojekakvih, ali uvijek smo se vračali na opciju koja je bila nužna – prisilni otanak u Madridu i, naravno, automehaničar.
Srećom, niže nas bila je benzinska postaja. Vozilo smo odgurali tamo. Stigla je i Civilna garda koja nam je mimo propisa omogućila ostanak na istom mjestu.
Ja sam se doduše sjetio madriđanke Marge sa kojom sam bio u kontaktu (ali on se prekinuo prije dosta vremena). Izvadio sam njen broj, ali na njega nju više nisam mogao dobiti.

Svakako, ovaj ostanak u Madridu znači dodatne, znatne troškove za sve nas.
Noć čemo, dogovorno, provesti na crpki......u vozilu. Biti će opet stiskavaca. Baš me zanima uz koga ću se stisnuti ja, tj. koji će se stisnuti uz mene. Samo ne, dragi bože, Idijota. Nedaj mi njega. Bar me toga poštedi.
Kad se sjetim kako smo zapravo dobro prošli....možemo svi zajedno napraviti jedan 'vehicle party' i pozvati 'pumpaše' barem one koji rade noćnu smjenu.

Vremensku zonu (-1 h)......nju smo promijenili dolaskom u Madrid. (Ne znam koliko je to važno!)

Sada ti više ne mogu pisati. Auto je u stanju 'stajanja' i svako malo neko se sjeti 'šetati' njegovim prostorom.

Javim ti se i sutra prvenstveno da ne brineš!!

Pusa u čelo i ........ lijepo mi i mirno spavaj.......za oboje!!!

- 10:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2005.

Zastave (IV)

Dobrano smo poodmakli od talijansko-francuske granice. Gotovo da smo bliže onoj francusko-španjolskoj. Putujemo linijom juga.
Kilometri se zbrajaju.....tako lako. IĐemo naprijed.
To daje nenadjebiv osjećaj!
Unazad smo se svi prestali okretati. Ili mi se tako barem čini.

Dobro raspoloženje držimo svi. Skontali smo, falla kurcu, da se više nema smisla opterečivati sa onim što nas čeka jer nas u svakom slučaju to isto čeka.... Tako nekako.
Pa sada, dok putujemo, dok smo sami sebi koferi možemo se i opustiti, pjevati, zajebajevati se,...
Za podizanje atmosfere koristimo razna (ali ne toliko razna) pomagala. Npr. mjuzika ili vika koju podignemo onako bez veze. Kako se kom digne... Samo da se nešto događa.

Vrijeme nas služi kako gdje i kako kada.
Što se tiče današnjeg dana on je sunčan i sasvim ugodan.
Mnogo od ove zemlje nismo vidjeli. Držimo se ceste bez ikakvih skretanja osim onih povremenih koji se odnose na u glavnom na ispišavanja, sranja, evnt. koju kavicu, i protegnuti sve ono što se u vožnji zgrčilo.
Češće jedemo u vijeklu. Oko nas i sa jedne i sa druge strane zelena površina, livade, pašnjaci, plantaže koječega.

Kako je združivanje sa dečkima išlo na bolje...razvijala se komunikacija,...teme su se počele same dolaziti.
Bilo je manje vremena za ostale aktivnosti kao što je, recimo, pisanje.

I dalje tvrdim da su dečki OK, čak i više od toga!
Osim onog Idijota kojeg nisam mogao probaviti ni na samom početku.
U čitavom tom zbliživanju sa drugima Saša je ostao tamo negdje....
Mi smo, zapravo završili svoje poglavlje odlaskom iz Mojeg Grada. Ne možemo razgovarati...ne možemo komunicirati zbog prisustva drugih, a o kojima sada ovisimo i on i ja. Ovisimo svi o svima. Bilo bi loše pripasti toj grupi, a ne biti s njom.
Iako smo bili stranci mi to još uvijek jesmo samo što nas veže nekoliko zajedničkih interesa i nekoliko sličnih stvari. To je dobro i dovoljno za početak. Dobro je i to što nas je večina otkačena, a i oni koji i nisu (kao Idijot, tj. Krele jer je jedini zadržao nadimak 'sa onih naših prostora'.) moraju prihvatiti stvari ostalih. Prvo jer su takvi u manjini, a drugo jer, kao što rekoh, svi ovisimo o svima.

O seksu koliko god ne mislio toliko i mislim. Tako bi ga rado konzumirao ovdije nigdje, bilo gdje. No, pitanje je dal' će se ukazati prilika za to. Nije važno, može i seks 's nogu', jednopotezni. Očekivati još i ljubav u ovoj situaciji bilo bi zaista suludo.
Ali jedna drkica....samo jedna drkica, malena...... Uff!! Ni nju si ne mogu priuštiti, a Pomoć na cestama ne pruža takve ni sličlne usluge. Jebi ga.

I noćas smo se zaustavili na nekoliko sati. Spavali smo svi zajedno.... Hmm, bilo je materijala za maštanje iako.... Pomisao na Idijota sve je uvijek pokvario.
Na tako nešto kao što je on ni noju se ne bi digo!
Sure, treba biti oprezan. Nisam si dozvolio da se mašta razvija jer ako pregorim......onda su svi jebeni, a najviše ja.
Doručkovali smo fino, rano u jutro u restoranu jednog motela uz autocestu. Danas sam ja platio doručak....malo preskupo s obzirom da se radilo samo o varijacijama na kavu, čaj i pokojem croissantu. Tek sam neki sitniš koji mi je uzvraćen od 25 € dao Danijelu (vođi grupe i vozaču) za cestarinu.
Bem ti kak je skupo!!
Poslužila nas je jedna plava žena, jako simpatična, čak bi mogao reći i zgodna. Ali kasnije sam skontao da ima tak ružne noge da mi se jadna sva zgadila,.... ružne ko' noć.
Ali, ah,....šta to meni znači. Svakako sam u društvu prokomentirao kako bi ju zveknuo (za kaznu valjda) "za dobro jutro".... ništa pretjerano...samo onako usput spomenuo bez suvišnog kurčenja u svemu tome.

E da, dobio sam i nadimak...konačno.
Konačno, jer su si ostali podjelili sve neke 'prigodne'; Jose, Dali,.....Samo moje se ime ne može nikako 'konvertirati', modificirati. No, jutros je prvi Dali otvorio oči i nakon toga nekako probudio i mene. A znaš me kako izgledam i na šta sličim kada me netom probudiš!!
Njegov pomalo urlik, zaprepaštenje jednostavno je zvučalo: «Koja si ti životinja!», a koji je pak mene prestrašilo tako da sam ga ranim jutrom poslao u vražju mater, onako...čisto kao reakcija.

I tako, ostao sam Životinja! Pomalo godi.
Uostalom, znaš da bi dobio osip da su mi dali ikakav 'normalniji'.

Kasnije sam prozvan i Minutaurom. Još se nisu sasvim odlučili koji će nadimak izabrati pa ih mijenjaju.

Već sutra bi trebali savladati dobar dio Španjolske.

Sada ćemo, odlučeno je, pristati i protegnuti noge, popiti nešto svježe, olakšati 'spremnike' i 'crpke', prošetati i/ili protrčati uokolo, a zatim opet cesta.
Ovdije miriše drugačije. Sve je isto,...cesta je cesta, automobili na cesti koje presrećemo i koji nas presreću isti su, trava je isto zelena, ali sve je drugačije. Samo je vrijeme malo bolje,...vedrije, sunčanije.
Možda je takva percepcija rezultat autosugestije, no mislim da tome nije tako.... Ne dolazi iz mene, već u mene.

Nedostaje mi ono što sam ostavio iza sebe... Barem neke stavri. Nije da žalim zbog odlaska, ali ipak mi nedostaju..... nedostaješ!

- 12:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2005.

Zastave (III)

Tek sada postajem svjestan što sam učinio iako još ne znam, ne mogu dokučiti da li je to loše ili dobro. Odgovor ću znati uskoro – po dolasku na samu destinaciju. Valjda.
Lagano mi udara na mahove...pitanja na koja nemam odgovor, savjest koja se meškolji, strah.... Al' ima nešto jebeno u toj neizvjesnosti, golemoj, važnoj. Nešto što uzbuđuje, ali sve ostalo ne dozvoljava da uzbuđenje postane i bude glasno, da pišti, da dahće. Prilično sam miran... mirniji ponekad više nego što sam bio doma, ali to ne traje dugo. Čutanja se mijenjaju ovisno o pomisli, ideji, sjeni koja padne preko mene.

Otišao sam i taj je korak napravljen. Sada kao i svi mogu čekati što će donjeti sa sobom samo naše odredište. I bez obzira što se ono, to odredište, promijenilo nekako mi odgovara, paše i to zbog činjenice da je ovo još udaljenije, dalje, nepristupačnije nekako.
Odredište nam je Portugal.

Kada smo se svi sreli, jutros, bilo je hladno i ni malo primamljivo jutro. Bili smo stranci.
Stranci zatvoreni u jedno jednovolumensko vozilo .... zbližuju se. Tako je barem danas bilo.

Dečki su OK osim jednog... Mislim da se ja i on nećemo nikada razumjeti. A i zašto bi. U glavnom danas nam je prvi dan donio dosta toga, ali još se ne osjećam opušteno. Ionako sam sam po sebi u ovoj situaciji zbunjen i nekako pomućen.
U vozilu je čas živo čas tiho. Gleda se naprijed na široke trake, gleda se sa strane na zelenilo (samo se u glavnom to vidi) i na poneklu kap na prozoru.
Malo se i odrijema pa se opet počne sa pričom.

Na talijanskoj smo granici imali problema...totalni sistematski!! Nije ni čudo; Kad nas sve spojiš zajedno...svaki je svojeg vraga jeb'o, a tako i izgledamo. Pretresli nas zajedno sa torbama, ispipali nas (to je bio i najbolji dio, samo što sam cariniku zbog ostalih morao spomenuti majku na hrvatskom), onjušili nas psima i zadržali poduže.

Sada je trenutno tišina u autu. Svira jedino neka lagana muzika, slušamo talijane, a ja sam promijenio GSM operatera još kod ulaska u Italiju. Kako sam odspavao više malih obroka, a i drži me neka lagana doza adrenalina pišem ti ovo. Nadam se da neću imati problema sa slanjem!
Uskoro bi trebali i završiti sa vožnjom na par sati da Danijel odspava.

Saša sjedi sasvim otraga na sjedalu do mojega. I on krma trenutno, a kako smo kao neki rođaci (opićeni, dakako) noge smo slobodni držati jedno drugom kod glave za razliku od ostalih koji se još kao ustručavaju. I da, popušili oni priču o rođaštvu. He!!
Da li se varam ako osjetim da se ja i on gubimo....Sasvim???!!
Ne znam, treba pričekati neko drugo, stabilnije vrijeme.
Zajedno sa Sašom i samnom brojimo šestero ljudi. Svaki ima svoj motiv za odlazak, a kao da su svi ti motivi nekako i po nečemu srodni – svi smo željeli otići. I... otišli smo. Približavamo se Monte Carlu. Ne znam gdje ćemo potražiti prenočište.
Pišem ovo polako, sasvim polako. Osječam kako cesta prolazi u ravnomjernim intervalima koji pak čine kontinuum kod svakog utisnutog slova.
Jesam, zbunjen sam. To sam već napisao.

I da, odredište nam nije Espana već Portugal, točnije O'Porto!
Kasno je. Vrijeme je oko ponoći.

Ja te pozdravljam jer bez obzira koliko sada bio budan ja zapravo spavam.

- 20:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2005.

Zastave (II)

Današnji dan nešto je bolje. Poboljšanje nije znatno, ali i ovakvo kakvo je dobrodošlo je.
Čuo sam se da Danijelom (on je kao organizator puta).

Kreće se sutra izjutra. Pokupit će nas putem.
Odjeća mi se sprema (naravno, ne sama). Moji me, naravno, ni danas nisu poštedjeli pritiska i pokušaja nagovaranja da od svega odustanem. No, to je bilo i predviđeno tako da efektiva njihovih nasrtaja i nije za spomen. Uspjeli su mi sjebati na svoj način i Sjev. Irsku i Englesku, a i sam London tako da... Mislim, stvarrrno neće iči!

Danas se vidim i sa tobom. Jeee!!
Kako se putuje tako skoro mogu lijepo zaključiti da je to naše posljednje viđenje.
No, kako sam već napisao, neka izgleda kao bilo koji naš sastanak, druženje.
Ja ću, Ana, svoje knjige ipak prodati. Tješi me, što se te prodaje tiče, da u kutijama imam još podosta njih iako kopije.
Danas ću potpisati i pretplatnički ugovor sa HT-om - roaming. Ipak.

Saznao sam da taj posao koji me čeka nije lak. Nisam se ni nadao nekoj zaradi bez rada, ali......
Stvari polako trpam u torbe i kofere.
Trebao bi Patricku odgovoriti na njegov mail, ali mislim da za to neće biti mjesta. Na kraju, pisati mu mogu ma gdje bio tako da pisanje tog maila nije žurno.
Saša će doći navećer. Ostati, naravno, kod mene do.............. odlaska.
Potrudit ću se da se potrošimo kao nikada, kao ljubavnici i kao životinje, jer, tko zna,.........gdje nas čeka druga sljedeča prilika za tako nešto. Sami nećemo biti, ali sve ostalo nekako je lakše sakriti recimo odlaskom na kavu....razgovori o problemima i sl. Iako,.....hm, s obzirom na stanje stavri između nas dvoje....dal' će i biti potreba za 'kavicama'!!!

Ana, ja odlazim....bez plana za povratak, odlazim ni sam ne znam kuda i zašto, odlazim...sam! Zamisli se, zamisli sebe...... Ustaneš iz kreveta, napustiš studentsku sobu i ideš,.....odeš. Destinacija......nepoznata, razlog isto tako. Ono čemu se možeš nadati je ništa i sve. Dakle...ne nadaš se!
Napuštaš kavez 'recta via' tamo negdje. Pa to je ravno ludosti mente capusa!
Ne, nije ovo manifestacija nakane predomišljanja, ali straha svakako jest. Bojim se. Saša ide, ali kao što sam i napisao kao da idem sam. Na dijete se ne mogu pouzdati niti osloniti.
Samo, nadam se da će odlaskom barem agonija stati, prestati trajati, zašutjeti. Nadam se da ću barem samim polaskom uzeti samo jedan dah, samo jedan dah.....
Reči zbogom. Ana, reči zbogom.
I iako ne znam što me čeka nekako je najteže tebe ostaviti tu...otiči od tebe.
Ali, bez srcedrapajučih nota sada. Ovo ćeš dobiti nakon što se vidimo i tek kada zatvorim vrata za sobom.

Sada te pozdravljam. Čeka me još dosta toga. Jedno je sigurno – putovnica mi je u džepu!!

- 14:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2005.

Zastave (I)

A-ha,....pola 11 izjutra. Ja pijem prvu jutarnju, eto pišem, pušim.
Po i prema jučerašnjem zapisu u ovo doba sam trebao biti nadomak Zagreba, ali......... Naravno, zakrmio sam pošteno tako da je stari solistički otprdio do Zagreba.
Ma kako ne bi.... on me budio. On za tako nešto nema ni volje ni živaca. Nikada nije glumio u takovim filmovima. Jučer sam nakon pisanja napravio jednu malenu sličicu, a nakon toga blejao u ribe.
A mobitel kao za inat nije zvonio; niti je nazvo Saša, niti stara, buraz, nisi nazvala ni ti, nitko od grupe sa kojom putujemo, a i ostatak svite ostao je nijem. Nitko. Što se Saše tiče i bolje da ne puni previše mobitel. Ne trebaju mu sada takvi troškovi.
Na putu svaka će nam kuna nešto značiti.

Ali zaista, što meni nedostaje ovdije; Imam hranu, krov, svoj taj neki svijet, nekog Njega (Sašu),....etc. Ima u tome i istine.
Ali ja ne mogu više biti tu. Snovi me proganjaju iako nije da odlazim zbog snova kao snova. Na ovom mjestu kroz ovo proteklo vrijeme živim se čudom čudim što nisam dobio tikove (a i oni su lakša 'opcija').

Pogledaj,..kako sam započeo pisati na kraju ću još završiti i na psihozama. Vidi se da nisam zbrojen.
A u kakvom stanju češ ti završiti čitajući sve ovo mogu samo zamisliti.
Zanima me i dal' se Onaj tvoj javljao?!!?

Uz sve to, iako pišući o tom odlasku, sve više sumnjam u taj famozni odlazak.
Zašto??
Ne znam. Ta sumnja, što se mene tiče i kad smo već tu kao da je iskundačena strahovima a koje sam sposoban pregristi i stisnuti ta svoja muda. Do čega onda točno??
Opet – ne znam. Konkretnog razloga nema ili mi barem nije jasan. Kao kroz izmaglicu.... intuitivno prisuće osjećam ga. Ništa više. Danas će i Saša doći. Što se toga tiče on i ja imamo mnogo toga za pojasniti. Sve njegove 'magle', sve nedorečenosti, a osim toga moramo pojasnti sve ono što tek dolazi. Sada u neravnoteži nesigurnosti i straha, straha i nesigurnosti čekam da Apaurini počnu sa svojim djelovanjem. Jesam, mislio sam da mi oni neće trebati barem dok vrijeme trošim sam. Dok ovo pišem ponestaje mi ili zraka ili daha (ili je to jedno te isto – sada ne pokušavam pronalaziti razliku koja vjerojatno postoji).

[edit: ....neštko kasnije]
Agonija.
Kiša je počela prati prozore. Možda me umiri. Apaurin je započeo svoj posao.Tek me usporio........osušio usta, ali još uvijek ne dolazim do zraka. A Mr.Saša... sa njime sam se sukobio i danas i jučer. U svemu tome (njegovim idejama koje iako su plod mašte dobrim dijelom su i ostvarive) pokušavam naći nešto za sebe, pokušavam da me ne diraju. Čak nekad, baš kao i sada, uspijevam u tome. Ja moram u tome uspijevati inače nas više nebi bilo.

Ako se pitaš gdje je on sada dok ovo pišem (danas pišem u dva navrata; jutro i večer) on spava. Prije nego sam uzeo tipkovnicu u ruke sjedio sam na podu i gledao ga mislima udarajući sebe po glavi sve dok udarci nisu popustili. Prevrtio sam i vrpcu našeg razgovora onakvog kakav je bio, nakon seksa pitajući se kako se jedno poklopilo sa drugim. Nekako čudno. Nakon toga sam uzeo papir i pribor i počeo ga crtati onako poluotkrivenog.
Mali anđeo spava. Anđeo je dok spava. Nakon toga........... Hm.
Što li me veže zapravo za to dijete??
Kada bi me on razumijo i upola od onoga koliko me razumiješ ti bilo bi mnogo, mnogo bolje. (Ipak su neke težnje pretenciozne!!!)
I nije toliko stvar što on ne razumije, što ne može ili neće razumijeti. Stvar je u tome što on razumije, al' neke stavri unatoč tome čini i dalje kako ih je činio. I ako me pitaš na temelju svega napisanoga o njemu, nama, kako se ja nosim sa time još uvijek mogu reči da ne znam. Svakako njegove mi godine ne pristaju ili moje ne pristaju njemu.

Neke stvari ne možeš očekivati od samo 18 proživljenih godina.
Nije ovaj puta 'tajna' opstanka veze u nadprosiječnom trudu koliko u činjenici osječanja da ga trebam. Trebam ga bez obzira na to kakav je, a što opet ne znači da ću pristati biti uz njega pod svakom cijenom. I opet ću reči da ga razumijem, ali Ana, to moje razumijevanje nikako nije i odobravanje. Još manje podrška. Čekam naše viđenje...uskoro.
Mora biti uskoro inače ga nikako neće biti.
Putovanje je blizu.
Kao da su preostali gotovo samo sati!

- 15:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2005.

The Prica (osmi dio)

Prošla je groznica. Bilo je nekog hladnog znoja kada sam postao sasvim svjestan da te nema. Prolazilo me, kroz i poprijeko.
Pisati? Što napisati, a da već nije napisano?
Da li da spomenem da me boli?
Koliko bi ti to želio? Uopće ne, ali boli me.
U onoj kao groznici kada mi je postajalo sve hladnije i hladnije, kada sam gubio temperaturu brže od mrtvog, nekako sam se grčio na ovoj stolici. Nisam se mogao, želio pomiriti da te nema, da nisi tek skoknuo po cigarete ili ... štogod drugo. Nisam mogao.
A hladilo se i moje raspoloženje – vračao sam se natrag u plastičan lonac u kojeg sam se zatvorio nakon tvojeg posljednjeg odlaska. Tako i sada. Sve vrijeme do tada biti će jedna teška i neugodna meditacija. I sve ovo nema smisla. Zapravo. Trgati se između onog i ovog.... Biti nesposoban za bilo što drugo osim za čekanje.... Ali što kada se sve (1)ça t'arrive sans crier gare??
Što?
I što kada ne mogu, sa ili bez smisla, prestati tebe tražiti?Ili ću naučiti čekati i nači u tome smisao ili ....ću se satrti čekajući.Zapravo, da, tako je – prilično jednostavno, ali kako naučiti čekati sve to, .. (2)un geste, une odeur....?
I...što može biti smisao čekanju?
Kako da............
______________________________________________________________________
(1)prijevod – dogodilo bez upozorenja
(2)prijevod - gestu,miris
**************************************************************************


Lutam. Lutam između negdje i nigdje. Još jedan stav «mirno». Bez daha, bez ivora, bez luči. Hladno mi je. Jako. Boli me, jako, imeđu negdje i nigdje.
Bacio sam šećera na tvoje otiske. Nebo je tada bilo bistro plavo. Između tebe i mene. I svi su se pogledi sreli na tom slovu.
Sve radnje.
Ispijeni dahovi nisu izdahnuti. Još ih čuvam u ustima i potiljku. Kao dušu.Trebao sam znati. Kako nisam? Trebao sam znati da se snijeg topi. Vrlo brzo.

Bez laži, kada utihnem, pored sebe, shvatit ću da si postao religija. Hram, oltar i koljena. Očima uvijek spram istoka. Tamo sunce izlazi, novi se dani pote – jedan za drugim sve dok.... ne izustiš onaj Izabrani. Izustiš i dok ne kročiš onom mojom vodom. Dopustiš da ja plivam u tvojoj. Dok ne sklopim ruke oko tvojeg lica i ne ispustim dugačak, spor..... izdah.

Prokleta religija;
nudiš jedinstvo, ljepotu dobrotu i istinu. Ostavljaš iza sebe samo tragove kao u snijegu bez snijega. Ovdije ništa ne pada, ovdje ništa ne dolazi niti cvijeće raste. Varam se, ima! Raste. Kupinovina se prostrla kao kakav surov tepih, a debeli suhi orah neće ni da je čuje.
Nauči me kako! Nauči me opet i opet. Svo ću suho grožđe za tebe izrezati, na konac nanizati...jesti.

Smisao je tako relativan. Pa ipak, ne uspijevam se utješiti i voda spire sve sem sebe same.
Zato mi trebaš ti. Trebaš mi kao straža prikovan uz leđa, kao prst koji će zrakom ispisati ljubav, trebaš mi kao strijela u ramenu kojeg ću liječiti, kao oko nikad ljepše.Srednjovijekovni alkemičari današnjih dana – uspijeli su pronaći i zlato i piramide, jato čaplji – jato sreće. To je ono što smo mi, tko smo mi. Sjena eona vremena suviše me plaši. Možda bi vino uspijelo zaliječiti nešto ili bi ga trebalo pustiti da se pretvori u ocat? Trpke su želje – ipak. Ponekad toliko da sve slatko ne briše. I ja ću dalje lutati između negdje i nigdje. Odrednica ona zbiljna je nepoznata. Ti? Ti nisi zbilja, ti nisi zbiljna odrednica. Ne postojiš, nema te osim u mojim fikcijama, svim nestvarnostima. Ipak, ti si stvarna sreća.
Ti si šapat u parketu kazališta, a (1)car le ballet, est bientôt terminé et la vraie vie, va commencer.
I, ti ostaješ šapat u parketu kazališta.
Ja sada idem. Tamo negdje i ovdje svuda moći češ me pronači. Idem. Moram sakupiti svo suho grožđe, moram sakupiti svaki dio tebe. Ni jedan ne preskočiti, previdjeti, zagubiti. To je grijeh. Opasan grijeh. Sakupiti i u hostiju izliti. Slaviti te «amenom». ______________________________________________________________
(1)prijevod – jer belet uskoro završava, a «pravi» život će početi

- 00:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2005.

The Prica (sedmi dio)

Malo je bolje.
Zapravo ne znam. Kako može biti bolje bez da se išta promijenilo?!
Nema baš logike. Zapravo, u našem slučaju nema ni malo logike i logičnosti ako ćemo tako gledati. A hoćemo, jer nekao je to ono što mi kljuca glavu, što me cijepa, što me čini neučinkovitim, što me paralizira – mene, moje misli sve akcije koje činim ili, najčešće, koje ne činim.
Prorok.
Ja sam prorok. Znao sam. Sve sam ovo znao. Zato sam o nama do sada pisao tako kako sam pisao. Uvijek je tu bila neka nit koju nisam želio doreči. Koju nisam želio iznjeti. Tko zna. Možda sam pokušavao biti u krivu ili barem ne vidjeti.


I sada znam sve nadalje. Poznajem sebe. Poznata su mi stremljenja i želje, žudnje. Sada je najveći paradoks što si pored svih njih njih stao i ti, ti kao kontradikcija.
I nije potrebna definicija da nas odredi. Jer, sve je već određeno. Ne pričam ja ovdije o unaprijed zapisanim sudbinama. Toga nema. To ne postoji. Praznovjerje protiv ljudske slobode koje je ukida – ne mogu prihvatiti. Ništa nigdje nije zapisano. Mi smo ti koji zapisujemo i bilježimo, određujemo.

Ipak, da, u toj svojoj slobodi pristajemo jedini uz druge. Druge osobe, pojave, stvari. One koje smo izabrali. I kao što gotovo svaki izbor isključuje barem jedan i neki drugi tako je nekako…..Biti nečijim snom… Krasno je, lijepo i nikad dovoljno. Ali…. Ja nisam san, a, zapravo, nisi ni ti. Ali više od sna… “Trotočka”. Znaš i zašto. Ti barem znaš.I boljelo me. Zera razuma il’ savjesti ušla je, pustio sam je i nije mi rekla ništa “sretno”, ništa lijepo, ništa što bi me utješilo. Nimalo. Nije lagala.
Ja sam željeni san, sjena koja nikada neće biti materijalizirano obličje. Ne barem pored tebe. Moguće (iz nekih drugih il’ trećih razloga) niti pored nekog drugog. Al’ postoji nešto što se zove nada.

Čekanje s njome zna biti teško i mučno, a čekanje bez nje zapravo se svodi na agoniju. Na grč, na kontinuitet ogromne hladnoće. A mi, ti i ja, jesmo bez nje….
I ne, ne radi se ovdje i sada o nečem što bi se eventualno nazvalo “nije mi stalo više” ili slično.
I ne, ovo nema nikakve veze sa onim “brinuti”, sa “voljeti”. Da je tome tako, da ima, bilo bi isuviše lako i ja dan, u najmanju ruku, ne bih proveo u krevetu. Ali ti to znaš. Zapravo, čitava tragedija leži u našim, tvojim i mojim postojanim čekanjima, čutanjima.

Ja ne mogu voljeti dvije osobe u isto vrijeme.
Da mogu možda bi bilo drugačije. Ne bih možda osjećao kao da stojim zarobljen (da, pa makar i svojevoljno) na točki sa koje nema pomaka. Sa koje je bilo kakav pomak nemoguć. Jest, možda ga ne bi bilo niti da se nikada ne bi sreli ili da sam upoznao neko četrnaesto lice, ali…. Nada, … Spomenuo sam to.
Mi se možemo viđati. Možemo se vidjeti i milijun puta. Milijun nam puta može biti lijepo. Milijun puta može biti milijun puta ljepše, …ako može biti ljepše!
Ali gdje bi bili? Bili bi tamo gdje smo i sada. Baš tako.
Nisu ovo predbacivanja, a niti želim neke tvoje osjećaje zamijeniti osjećajima krivnje. Nema krivnje! U ovome svemu kakvo je – nema krivnje. Nitko nije napravio ništa loše. Jednostavno nema humusa. To je sve. Jednostavno. A ne znam što bih dao da ga ima, da ga mogu izmisliti, a u Pandorinu kutiju ipak se ne usudim dirati! Ne zbog sebe toliko, već zbog tebe. Za sve postoji cijena tako i za nju. Ja, platiti ne mogu više, ali ti… Ipak da, a to se ne smije desiti. I ti sam to jako dobro znaš. Dok razmišljam često odlutam i stavljam obojicu u neke druge okvire okolnosti. Tebe više nego sebe. No, iza toga odmah leti neki predmet koji razbije misao, koji kaže “To je san!”. I onda zaboli. Onako, u trzaju i …prolije se.
Iza toga ostaje mrlja po kojoj je moguće vidjeti koliko je ovo ovakvo različito od….zamišljenog.

Priznajem, ponekd mi glavom proleti zapravo misao.
The Misao! Posramim se pred sobom tada, ali si je i priznajem – i nju, i krivnju i sram. Koliko su te i takve misli dobre ne ovisi o tome koliko ih mi smatramo dobrima ili lošima. Pričao sam ti o jednoj svojoj Misli staroj gotovo 11 godina. Ta misao trajala je ne više od jednog običnog trena. Isto je bila ružna, i zapravo pomalo podla, vezana za tada moju Nju. Ono što sam pomislio iste se večeri …desilo. Nikada se nisam prestao pitati da li bi se isto desilo da nisam pomislio i u toj sekundi kao zaželio.

I ne, ja ne želim ovime reči da …. te ne želim više vidjeti! Želim.
To želim sada više od ičega, ali “Život će biti samo ono što čovjek od njega učini, a može učiniti radost ili očaj, smisao ili besmisao, to ovisi o tebi, čovječe”(1) .
Poanta? Moja poanta, bit ovog našeg slučaja?
Ti si moja “radost” i ti si moj “očaj” iako bi, da je ovdje, Sartre uzeo svoju neveliku šaku, skinuo naočale i dobro me izšamarao...jer birati mogu, izbor postoji.
I, da, postoji - istina, ali ja se iznova odlučujem da me ti radostiš (2) entre le désir et la peur.
A lagao sam se. Uspjevao sam svjesno u večini vremena to činiti. I iako je bilo trpko ja sam se od ovog svega uspijevao tako skloniti, sakriti. Možda uspijem još koji puta. Vjerujem da da. I to po cijeni da te nema kada te trebam, kada sam bolestan, star, …mučan, dosadan, radostan, sretan, kada mi je lijepo sjediti pored nekog jezera ili na nekom osamdesetipetom mjestu. Ni onda kada liježem u krevet, a jastuk…. jastuk je sve više samo jastuk i…suvenir bez obzira koliko to ja želio ili ne.

Jer vremenom sve se više vremena sakuplja bez tebe i mala slatka samoprevara ne dostaje, nije dovoljna.
I ako naučim kako da te zauvijek zadržim i ako me zauvijek zadržiš, ako se zauvijek prislonim na tebe ja ću zauvijek biti sam. Moji će dani morati biti grubi ili krasni samo za mene, a ja se tako neću moći dijeliti onoliko koliko bih možda mogao… Da, ipak nekako tako. Ali, …ne brini. Ja te čekam. Trenutak.
A zahladilo je. Opet sniježi. Želim sniti oganj. Obrisati znoj sa orgulja. Vrijeme i grad svojim zvati. Zahladilo je. Radujem se kao dijete jutru. Probudit će me rose, a ja ću tašto skriti Capricorno u sebi, pamuk na rukama i domovinu u očima – darove sanjanih ždralova. Tašto i čisto. Sniti oganj.
_____________________________________________________________
(1)citat – J.P. Sartre
(2)prijevod – između užitka i boli.

- 11:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se