ponedjeljak, 17.07.2017.

Sezona povratnika

Dan 912.

Nisam ni trepnula, a već je prošlo gotovo četiri mjeseca od zadnjeg objavljenog posta. Naime, u međuvremenu sam ih nekoliko napisala, ali iz ne znam ni ja kojih razloga nije niti jedan završio vani. Valjda me prošla euforija.

Dok se vi u Hrvatskoj pržite na suncu, mi ovdje šećemo i dalje u jaknama. Doduše, vrlo tankima, ali ipak. No moram primijetiti da je ova godina vremenski i temperaturno puno povoljnija od prošle koje mi je valjda bila vremenski najgora u životu. Ima za sada puno manje padalina i puno više sunčanih dana što je vrlo ugodno iznenađenje.

Rijetko sam pisala o drugim Hrvatima koji ovdje žive, no spomenula sam da se dijelimo u dvije skupine: Gastarbajteri starosjedioci koji su ovdje stigli u prvoj i drugoj generaciji prije 10+ godina, i na nas, gastarbajtere nove generacije koji smo došli nakon ulaska Hrvatske u EU.

Dugo nisam simpatizirala ove prve jer sam smatrala da imamo prerazličite svjetonazore s obzirom da zadnjih par desetljeća nismo živjeli u istoj zemlji. No, nedavno sam na aerodromu upoznala jednu obitelj iz druge generacije gastarbajtera, koja živi već 30-ak godina u Njemačkoj i uvidjela da imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislila.

I jedni i drugi smo se jednako dobro integrirali, no isto tako i jedni i drugi u srcu nosimo domovinu, s tom razlikom da se oni vjerojatno nikada više neće vratiti jer su im djeca rođena i odrasla u Njemačkoj, te će zbog njih ostati ovdje.
Gospodin s aerodroma mi je toga dana rekao: „Ako ikako imaš mogućnosti, nemoj dugo ostati ovdje“. Oni bi se vrlo rado vratili, ali djeca su rođena ovdje i ne žele čuti za odlazak iz Njemačke, te su stoga primorani ostati ovdje.

Ono što sam primijetila i što mi je vrlo zanimljivo je da i nakon 30-ak godina i dalje imaju snažan naglasak koji ih odaje.

Eto, koliko god se trudili integrirati zauvijek nam ostaje obilježje da smo stranci!

_________________________________________

Moja predviđanja se obistinjuju.

Ne mogu ne primijetiti da se zadnjih pola godine u Njemačkoj pokrenuo ogroman val povratnika u domovinu. Gotovo polovica Hrvata i Bošnjaka koje sam upoznala u ove skoro 3 godine se vratila ili se uskoro vraća kući. Primijetila sam to kada se društvo u kojem sam se kretala i još uvijek krećem od jednom sve više počelo smanjivati.

Velikim dijelom je zaslužna turistička sezona u Hrvatskoj u kojoj se, iako se puno radi, ipak može zaraditi solidan novac, a uz to i provesti ljeto u domovini, što je mnogima primamljiva opcija. Radi se u cijelosti o novim gastarbajterima koji su došli nakon ulaska Hrvatske u EU, većinom sami ili u društvu prijatelja ili rodbine, te se još nisu potpuno asimilirali u njemački način života. Nisu „pustili korijenje“, još uvijek natucaju njemački, te su radili većinom na slabije plaćenim poslovima u Njemačkoj tipa građevina, gastronomija, čišćenje ili proizvodnja. Oni će se krajem godine najvjerojatnije vratiti u Njemačku.

Druga skupina su također gastarbajteri nove generacije, ovakvi kao što sam ja, koji su otišli van više radi stjecanja znanja, iskustva i avanture, te im je nakon godinu - dvije dosta Njemačke, te se iz tog razloga odlučuju vratiti ili čak neki i otići u neku drugu stranu zemlju. Takvi su u mnogo manjem broju, točnije, znam samo trojicu. Napustili su dobre poslove u Njemačkoj, jedan je već pokrenuo vlastitu firmu, drugi je u međuvremenu našao također dobar posao u Hrvatskoj, a treći je još uvijek u potrazi za poslom, no ne sumnjam da će se vrlo brzo zaposliti.

Uz to moram primijetiti da ove godine ima puno manje novih gastarbajtera u mojim krajevima u odnosu na 2015. i 2016. koje su bile udarne godine kada smo na mjesečnoj bazi upoznavali nove ljude i pomagali im u asimilaciji.

Je li u Hrvatskoj napokon zasjalo sunce nakon toliko godina tame i beznađa?

Kreće li stanje napokon na bolje?

_________________________________________

A sad malo o meni.

Travanj je bio jedan od onih mjeseci koje želimo što prije zaboraviti i nikada ih se više ne sjetiti, koji su nas naučili neku važnu životnu lekciju, a čiji nas događaji proganjaju još mjesecima kasnije. U travnju mi se dogodila jedna situacija zbog koje sam odlučila (opet) okrenuti novu stranicu u životu.

Većina ljudi bi zažmirila, duboko udahnula i krenula dalje, ali ja nisam jedna od tih ljudi. Nemam strpljenja za situacije koje mi ne odgovaraju i nikada mi nije bio problem donositi velike životne odluke, što nije nužno dobra stvar jer me često koštalo živaca (ali koje na kraju uvijek ispadnu pozitivne!) i zato sam nedavno donijela još jednu – vraćam se kući!

Odluka je ovoga puta konačna i već sam najavila odlazak u obje firme u kojima radim. Možda najbolja, a možda i najgora odluka u životu, no voljna sam prihvatiti taj rizik.

Vrijeme događanja: Jesen 2017.

Njemačka je nevjerojatna zemlja koja mi je pružila sve što sam u tom trenutku trebala i željela, ali me dugoročno nije učinila sretnom i ne vjerujem da bude.

Ovo je zaista odlična zemlja za zaraditi lijepu ušteđevinu, skupiti iskustva (ne samo poslovnog nego i životnog!), upoznati multikulturno okruženje, državni aparat koji zaista funkcionira i pruža svojim građanima ugodan život sa mnogo manje praznog hoda i stresa nego u Hrvatskoj, te doživjeti nešto novo i drugačije, ali dugoročno se nikako ne vidim ovdje, te ovo nije mjesto na kojem bih ostavila veći dio svog života i jednog dana odgajala djecu.

Nakon što sam u ovih par godina obišla veći dio zapadne Europe slobodna sam konstatirati da zaista nema ljepše zemlje od Hrvatske.

Financijski povoljnije? Naravno!
Socijalno sigurnije? 100%
Sretnije? Nikako!

Oznake: Njemačka, njemački, Hrvatska, povratak, gastarbajterica

- 21:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2017.

Za mene još uvijek nema mjesta u Hrvatskoj

Dan 791.

Zima je bila hladna i duga. Čak nije bilo ni kiše, ali oblaci se nisu mrdnuli tamo negdje od početka studenoga pa do prije par dana. Snijega je bilo u tragovima, padne jedan dan, ali se ne zadrži ili se zadrži eventualno do sljedećeg dana kada ga rastopi kiša. Tipično za Njemačku.

No vrijeme depresije se privelo kraju i prije koja dva tjedna je proljeće pokucalo na vrata. Priroda se lagano budi, cvijeće lagano cvjeta, a čak se ukazalo i sunce na par dana u komadu što je ovdje vrlo rijetko. Vjerojatno će uskoro opet započeti neumorni tjedni kiše i oblaka, kako to već bila sa zatopljenjem vremena u Njemačkoj.

Ja sam uhvatila nekakvu svakodnevicu između posla, kupovine namirnica, pranja rublja, odlaska na kavu ili pivu jednom jedno i povremenih izleta u susjedne gradove i zemlje. Jedina zemlja u okolici koju u ove dvije godine nisam posjetila je Poljska. Moram to ispraviti prije nego što se oprostim od zapadne Europe.

_____________________________

Opazila sam u vrijeme prehlada i gripa jednu jako ružnu naviku kod Nijemaca. Kada su bolesni ispuhuju noseve na najjače, doslovno kao da je slon u prostoriji. Tamo od kuda sam ja došla to se pred drugim ljudima radi potiho, gotovo poskrivečki da nitko ne čuje.

Uz to su i vrlo neuredni. Ostavljaju stvari i gdje stignu i ne stignu, ne ispiru posude iz kojih jedu prije stavljanja u perilicu suđa pa nas često idući dan dočeka oprano - a prljavo suđe. Kada čiste aparat za kavu to je tako loše i prljavo da mi se nekada gadi piti kavu na poslu. Diraju hranu rukama itd. Pravi prljavci.

Pitam se jesam li ja luda ili je to stvarno normalno??

Ali zato se rijetko rukuju i nikada ne ljube u obraze jer je to fuj. I meni je to iskreno super. Kod nas se ljudi ljube u obraze svaki put kada se vide. Za rođendane još mogu razumjeti, ali baš pri svakom susretu je ipak malo previše. A Nijemci se ne ljube ni kada si čestitaju rođendane. Distanca je ovdje SVE!

Uz to su i vrlo lijeni. Vole kada se radi, ali ne da oni rade, nego drugi, a oni da gledaju i preuzimaju zasluge. Pravi šefovi. No ta priča je za neki drugi post.

_____________________________

Misli o povratku mi ovih dana neprestano prolaze glavom. Odluka još nije konačna, ali sam počela gledati oglase za poslove u Hrvatskoj... i ostala jako razočarana. Pitam se, ima li za mene mjesta u Hrvatskoj? Po viđenom još uvijek nema... Ponuda oglasa u zagrebu za radna mjesta koja mene zanimaju su na bazi 1-2 mjesečno, a samo u Kölnu ih se svakodnevno vrti preko 50-ak.

Kao što sam u prethodnom postu najavila, spremam se lagano na povratak u južnije (tužnije) krajeve. Možda najveća, a možda najbolja odluka života. Vrijeme će pokazati. Stalno čekam nešto, a nikada da dočekam, a kada i dočekam, nešto obavezno krene po zlu. I već sam lagano umorna od toga. Na početku života, a toliko umorna da mi je sve neugodno...

Želja za povratkom iz dana u dan jača, ali i sumnja. Ako odem, hoće li to biti najgora odluka ikada? Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag.

Nikada ne znaš što te čeka iza zatvorenih vrata, možda je vrijedno boriti se, a možda ću ostati razočarana i plakati za Njemačkom. Mrzim velike odluke. Bilo ih je toliko puno u zadnjih par godina da mi je već svejedno.

Prošla je još jedna nedjelja, moj najgori dan. Dan kada se ništa ne događa, jedini dan kada Njemačka spava.

Oznake: Njemačka, posao, povratak

- 18:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

Dan 732.

Prošle su točno dvije godine od dana kada sam došla u Njemačku. Toga dana, kada sam kročila na njemačko tlo, nisam mislila da ću se ovoliko dugo zadržati ovdje. Prvotni plan je bio naučiti jezik i vratiti se za 6 mjeseci kući u potragu za radnim mjestom nakon friško završenog fakulteta. No, tamo negdje usred kursa njemačkog sam odlučila promijeniti planove i zadržati se još neko vrijeme ovdje.

Dugo sam se pitala jesam li dolaskom u Njemačku pogriješila, a prije točno godinu dana sam napisala da još uvijek nisam sigurna da li sam donijela dobru odluku. I tek sada mogu sama sebi odgovoriti na pitanje - nisam pogriješila. Jako mi je drago što sam iskusila život u nepoznatom kraju i tuđoj domovini jer ću jednoga dana kada se vratim ponijeti divne uspomene, dogodovštine i iskustva, ali i važne lekcije sa sobom.

Pričala sam vam tamo negdje prije dvije godine o mojem strahu od muslimana. Nakon svega što sam se ovdje nagledala toga straha više nema. Navikla sam se i na sve takozvane „freakove“ i alternativce koji ponosno koračaju ulicama Njemačke dok ih se kod nas u Hrvatskoj zadirkuje, mlati i vrijeđa. Pa što ako netko ima zelenu kosu i 25 piercinga na licu? Ovdje je to sasvim normalno i imam jednu baš takvu kolegicu u uredu.

Napokon sam naučila i "pravila ponašanja" u Njemačkoj, te pravila ophođenja s ljudima; znam već sa udaljenosti procijeniti koga smijem pogledati na cesti, a koga moram zaobići u širokom luku (nećete vjerovati, ali takvih koje treba zaobilaziti ima mnoooooogo više nego u Hrvatskoj), kako i u najvećim gužvama ući u vlak tako da uvijek uhvatim mjesto za sjesti (stvar je u pozicioniranju!), a da pritom ne riskiram da će me netko gurnuti pod vlak, gdje kupovati iste namirnice, a da izađem van s računom od 25 € umjesto 45 €, kako se obuči u kojim vremenskim prilikama (za ovo mi je trebalo dugo vremena), gdje se ide na kavu, a gdje na pivu…

Naučila sam disati s Njemačkom i njenim građanima i mislim da sam se više nego uspješno integrirala.

Shvatila sam i da se čovjek zaista može priviknuti na život u novoj zemlji. Nisam vjerovala kada ste mi govorili da će nostalgija prestati i da će doći kraj mojoj tuzi za Hrvatskom, no i to se dogodilo. I dalje imam povremeno krizne situacije kada se slomim iz čistoga mira i isplačem potok (više ne rijeku) suza, no takve su situacije sada mnogo rjeđe i mogu se nabrojati na prste jedne ruke za razliku od prve godine.

Kada sam tek došla, kao izgubljena djevojčica nakon diplomiranja, nisam bila spremna na sve što me ovdje dočekalo, što psihički, što radi neiskustva, no napokon sam ojačala i odrasla.


Puno toga se u ove dvije godine promijenilo…

...i to uglavnom u mojoj glavi, ali i neke druge stvari;

U ovih godinu dana sam smanjila druženja sa strancima, a povećala s Nijemcima i Hrvatima. Glavni razlog je posao. Dok su stranci, i pri tome mislim na Ruse, Talijane, Poljake i druge nacionalnosti s kojima sam se prošle godine najviše družila, uglavnom ostali na razini na kojoj sam bila i ja – potraga za poslom, slabo plaćeni poslovi, skakanje iz jednog nesigurnog posla u drugi, život na Job centru i svakodnevna borba oko novca i jezika, ja sam uspjela dobiti i zadržati stabilan i relativno dobar posao te osjetno poboljšala jezik - što me približilo Nijemcima.

Puno sam se brže integrirala, čak brže i od nekih ljudi koji su u Njemačkoj godinama pa i desetljećima. Ne znam koji su tome točno razlozi, no neki od njih su definitivno moje ambicioznost i konstantna želja za nečim novim i boljim, dok su oni zadovoljni s povremenim slabije plaćenim poslovima i životom unutar svoje nacionalne zajednice iliti kako bi neki rekli – unutar svoga geta.

I ja sam se približila svome „getu“ u zadnjih godinu dana i stvorila mnogobrojna poznanstva među Hrvatima, uglavnom također novopridošlima. Kako sam došla među prvima u novoj generaciji nakon ulaska Hrvatske u EU, osim Hrvata starosjedioca čije mi društvo radi drugačijeg odgoja i svjetonazora nije baš najbolje odgovaralo, nisam imala previše istomišljenika s naših prostora za ostvariti neki ozbiljniji kontakt. Sada, gotovo dvije godine kasnije, situacija se osjetno promijenila. Iz mjeseca u mjesec dolazi sve više Hrvata, pa se time i moj krug poznanika i prijatelja povećao. Više nisam sama i usamljena kao prošle godine, te imam s kime podijeliti svoje strahove i nesigurnost u novoj zemlji jer sada zajedno prolazimo kroz isto.

A tu su i Nijemci koji me sve više prihvaćaju u svoje živote i pozivaju na druženja i izlaske. Od Nijemaca sam naučila jako puno. Oni ne žive kao mi čuvajući novac na računu i razmišljajući što će jednoga dana. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme u sadašnjosti, žive u unajmljenim stanovima i ne planiraju se situirati kupujući imovinu, rijetko imaju djecu i žive za sunčane godišnje odmore u dalekim krajevima, finu odjeću i obući, tulume i dobre aute. Barem ovi tzv. poslovnjaci s kojima radim. Od 60-ak ljudi u centrali firme, možda 10-ak ih ima djecu.

Što se tiče moga znanja njemačkog, ono je, po mišljenju mnogih Nijemaca, iznad svake razine za razliku od prosječnog stranca. Više ne postoje situacije u kojima ne razumijem o čemu je riječ i ne znam odgovoriti. Još sam daleko od savršenog znanja njemačkog, ali na vrlo dobrom putu.

________________________________________

Njemačka mi je otvorila mnoga vrata i dala ogromnu šansu za razliku od Hrvatske koja me u najmanju ruku išamarala i ismijala. No bez obzira na to, ja svoj život dugoročno ne vidim ovdje i mislim da će treća biti i posljednja godina moje avanture u Njemačkoj. Ne zato što nisam uspjela, naprotiv, zarađujem bolje nego mnogi direktori u Hrvatskoj, te si po prvi puta u životu mogu priuštiti gotovo sve što želim i trebam, putovati i istraživati svijet bez da moram razmišljati hoću li imati od čega živjeti idući mjesec,

ali...

Ovo nije moj dom i iako sam dobro prihvaćena, ja ovdje ne pripadam i uza sve što mi je Njemačka dala, nisam onoliko sretna niti ću vjerojatno ikada biti, koliko sam sretna u Hrvatskoj. Naučila sam i da se ne kaže bez razloga da nije sve u novcu - jer zaista nije kako god se trenutno činilo.

2017. je tek počela, ali ja već vidim da će ovogodišnja tema biti: „Povratak gastarbajtera“.

...i dok prevodim životopis na hrvatski opet se vratila ona ista neugodna, davno spomenuta knedla u grlu, ali ovoga puta pritišće, kontradiktorno, ne zato što tugujem za Hrvatskom, nego zato što joj se vraćam.

Ponekada stvarno imam osjećaj da me netko gleda odozgo i smije mi se…

Sretna mi 2. godišnjica!

Oznake: Njemačka, povratak, preseljenje

- 23:19 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se