ponedjeljak, 17.07.2017.

Sezona povratnika

Dan 912.

Nisam ni trepnula, a već je prošlo gotovo četiri mjeseca od zadnjeg objavljenog posta. Naime, u međuvremenu sam ih nekoliko napisala, ali iz ne znam ni ja kojih razloga nije niti jedan završio vani. Valjda me prošla euforija.

Dok se vi u Hrvatskoj pržite na suncu, mi ovdje šećemo i dalje u jaknama. Doduše, vrlo tankima, ali ipak. No moram primijetiti da je ova godina vremenski i temperaturno puno povoljnija od prošle koje mi je valjda bila vremenski najgora u životu. Ima za sada puno manje padalina i puno više sunčanih dana što je vrlo ugodno iznenađenje.

Rijetko sam pisala o drugim Hrvatima koji ovdje žive, no spomenula sam da se dijelimo u dvije skupine: Gastarbajteri starosjedioci koji su ovdje stigli u prvoj i drugoj generaciji prije 10+ godina, i na nas, gastarbajtere nove generacije koji smo došli nakon ulaska Hrvatske u EU.

Dugo nisam simpatizirala ove prve jer sam smatrala da imamo prerazličite svjetonazore s obzirom da zadnjih par desetljeća nismo živjeli u istoj zemlji. No, nedavno sam na aerodromu upoznala jednu obitelj iz druge generacije gastarbajtera, koja živi već 30-ak godina u Njemačkoj i uvidjela da imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislila.

I jedni i drugi smo se jednako dobro integrirali, no isto tako i jedni i drugi u srcu nosimo domovinu, s tom razlikom da se oni vjerojatno nikada više neće vratiti jer su im djeca rođena i odrasla u Njemačkoj, te će zbog njih ostati ovdje.
Gospodin s aerodroma mi je toga dana rekao: „Ako ikako imaš mogućnosti, nemoj dugo ostati ovdje“. Oni bi se vrlo rado vratili, ali djeca su rođena ovdje i ne žele čuti za odlazak iz Njemačke, te su stoga primorani ostati ovdje.

Ono što sam primijetila i što mi je vrlo zanimljivo je da i nakon 30-ak godina i dalje imaju snažan naglasak koji ih odaje.

Eto, koliko god se trudili integrirati zauvijek nam ostaje obilježje da smo stranci!

_________________________________________

Moja predviđanja se obistinjuju.

Ne mogu ne primijetiti da se zadnjih pola godine u Njemačkoj pokrenuo ogroman val povratnika u domovinu. Gotovo polovica Hrvata i Bošnjaka koje sam upoznala u ove skoro 3 godine se vratila ili se uskoro vraća kući. Primijetila sam to kada se društvo u kojem sam se kretala i još uvijek krećem od jednom sve više počelo smanjivati.

Velikim dijelom je zaslužna turistička sezona u Hrvatskoj u kojoj se, iako se puno radi, ipak može zaraditi solidan novac, a uz to i provesti ljeto u domovini, što je mnogima primamljiva opcija. Radi se u cijelosti o novim gastarbajterima koji su došli nakon ulaska Hrvatske u EU, većinom sami ili u društvu prijatelja ili rodbine, te se još nisu potpuno asimilirali u njemački način života. Nisu „pustili korijenje“, još uvijek natucaju njemački, te su radili većinom na slabije plaćenim poslovima u Njemačkoj tipa građevina, gastronomija, čišćenje ili proizvodnja. Oni će se krajem godine najvjerojatnije vratiti u Njemačku.

Druga skupina su također gastarbajteri nove generacije, ovakvi kao što sam ja, koji su otišli van više radi stjecanja znanja, iskustva i avanture, te im je nakon godinu - dvije dosta Njemačke, te se iz tog razloga odlučuju vratiti ili čak neki i otići u neku drugu stranu zemlju. Takvi su u mnogo manjem broju, točnije, znam samo trojicu. Napustili su dobre poslove u Njemačkoj, jedan je već pokrenuo vlastitu firmu, drugi je u međuvremenu našao također dobar posao u Hrvatskoj, a treći je još uvijek u potrazi za poslom, no ne sumnjam da će se vrlo brzo zaposliti.

Uz to moram primijetiti da ove godine ima puno manje novih gastarbajtera u mojim krajevima u odnosu na 2015. i 2016. koje su bile udarne godine kada smo na mjesečnoj bazi upoznavali nove ljude i pomagali im u asimilaciji.

Je li u Hrvatskoj napokon zasjalo sunce nakon toliko godina tame i beznađa?

Kreće li stanje napokon na bolje?

_________________________________________

A sad malo o meni.

Travanj je bio jedan od onih mjeseci koje želimo što prije zaboraviti i nikada ih se više ne sjetiti, koji su nas naučili neku važnu životnu lekciju, a čiji nas događaji proganjaju još mjesecima kasnije. U travnju mi se dogodila jedna situacija zbog koje sam odlučila (opet) okrenuti novu stranicu u životu.

Većina ljudi bi zažmirila, duboko udahnula i krenula dalje, ali ja nisam jedna od tih ljudi. Nemam strpljenja za situacije koje mi ne odgovaraju i nikada mi nije bio problem donositi velike životne odluke, što nije nužno dobra stvar jer me često koštalo živaca (ali koje na kraju uvijek ispadnu pozitivne!) i zato sam nedavno donijela još jednu – vraćam se kući!

Odluka je ovoga puta konačna i već sam najavila odlazak u obje firme u kojima radim. Možda najbolja, a možda i najgora odluka u životu, no voljna sam prihvatiti taj rizik.

Vrijeme događanja: Jesen 2017.

Njemačka je nevjerojatna zemlja koja mi je pružila sve što sam u tom trenutku trebala i željela, ali me dugoročno nije učinila sretnom i ne vjerujem da bude.

Ovo je zaista odlična zemlja za zaraditi lijepu ušteđevinu, skupiti iskustva (ne samo poslovnog nego i životnog!), upoznati multikulturno okruženje, državni aparat koji zaista funkcionira i pruža svojim građanima ugodan život sa mnogo manje praznog hoda i stresa nego u Hrvatskoj, te doživjeti nešto novo i drugačije, ali dugoročno se nikako ne vidim ovdje, te ovo nije mjesto na kojem bih ostavila veći dio svog života i jednog dana odgajala djecu.

Nakon što sam u ovih par godina obišla veći dio zapadne Europe slobodna sam konstatirati da zaista nema ljepše zemlje od Hrvatske.

Financijski povoljnije? Naravno!
Socijalno sigurnije? 100%
Sretnije? Nikako!

Oznake: Njemačka, njemački, Hrvatska, povratak, gastarbajterica

- 21:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2016.

Obitelj

Dan 654.

Opet je prošlo mnogo vremena od zadnjeg posta. Ovaj post pišem preko mjesec dana, ne znam niti sama zašto. Mislim da me uhvatila radna svakodnevica, a i Njemačka više nije tako nova i interesantna kao na početku.

Spomenula sam kako ne volim ništa potpisivati u Njemačkoj, od bilo kakvih ugovora pa do papira za preuzimanje pošiljke. Svako stavljanje potpisa na papir mi je izuzetno mrsko. Čak se i pri preuzimanju najobičnije pošiljke u firmi potpisujem sa i.A. odnosno im Auftrag.

Em što ovdje ima vrlo mnogo prijevara i "besplatnih" stvari za koje se kasnije ispostavi da ipak nisu besplatne, odnosno sljedeći mjesec vam pošalju račun jer njima pristanak na besplatno znači da želite pretplatu. Drugi razlog je što u Njemačkoj sve pa i najmanje nepravilnosti (čitaj: gluposti) idu preko odvjetnika, a ja nemam Rechtsschutzversicherung (osiguranje za pravne troškove) kao što ima 90% ljudi ovdje pa bi me i najmanja „nepravilnost“ mogla odvesti u teški bankrot od kojeg bih se oporavljala mjesecima, a možda i godinama.
Osim toga svakim potpisom se osjećam dalje od Hrvatske i vezana za Njemačku, a ja se želim što je manje moguće vezati za Njemačku jer još uvijek mislim da svaki čas idem doma.

Manje ugovora i potpisa = lakši i brži odlazak.

No ipak sam potpisala jedan ugovor i to na neodređeno. Firma u kojoj radim me preuzela i sada sam direktno zaposlena na neodređeno. Nemam niti probni rok, dakle ostajem do daljnjega i sada me se neće tako lako riješiti, a ni ja njih.

Bruto plaća mi je narasla za 700 € u odnosu na zeitarbeit, ali zbog velikog poreza, te troškova putovanja i užine koje sada sama podmirujem, neto je veći samo za oko 150 €. Nisam se nešto previše usrećila, no sve je bolje nego ništa kada se sjetim prošle godine dok sam jadna u beznađu tragala za poslom i mjesecima sakupljala odbijenice. Uz to radim u super timu s ljudima koji su mi postali kao obitelj i što je najvažnije - odlazim sa smiješkom na posao.

Obitelj…

Da, u tuđini stranci postaju obitelj. Neki od njih su Nijemci, neki Hrvati, a neki... svakojakih nacionalnosti. Svi su mi oni i dalje stranci i ja sam njima stranac, no stranci smo zajedno u Njemačkoj. To nije niti približno slično obitelji na koju smo svi navikli. To je neka nova vrsta obitelji s kojom nikada nećemo biti bliski na način kao što smo s onom pravom, ali ćemo u nekim stvarima koje nas trenutno vežu biti bliži nego što smo s pravom ikada bili. Zauvijek na distanci, no bliski u mislima i osjećajima. Tako nekako bih to najkraće dočarala.

________________________________


Već je studeni (trebalo mi je jako dugo da prevedem November na studeni), zima je odavno pokucala na vrata, no moram priznati da je ova jesen toplija nego prošla što je vrlo zanimljivo s obzirom na činjenicu da je ljeto bilo u najmanju ruku – odvratno.
Izuzetno hladno i kišno. Opisala bih ga kao najgore i najdepresivnije ljeto u mom životu. Niti dva tjedna sunčanog odmora u Hrvatskoj nisu ga uspjela popraviti. Dovoljno je da kažem da sam početkom rujna (opet mi je dugo trebalo) imala još jednu depresivnu epizodu čak goru od onih mnogobrojnih iz prošle godine. Ako se sjećate, pisala sam da su napadaji nostalgije u prvoj godini stizali redovito svaka dva mjeseca i rezultirali totalnim raspadom sistema na par sati/dana. Zadnji takav sam doživjela za prošli Božić i odlično se držala sve do kraja ovog ljeta, odnosno početka rujna kada sam ponovno doživjela jednu strašnu epizodu – ovaj put u trajanju od oko dva tjedna.

Jedino što me zadržalo u Njemačkoj je otkazni rok i žalopojke nezaposlenih iz Hrvatske. Prestalo je tek kada sam se uvjerila da se Hrvatska još uvijek nije popravila i da nemam tamo što raditi osim sjediti doma u stanu i beznadno se javljati na natječaje.
A i jedan Nijemac mi je otvorio oči i pomogao preživjeti taj horor, vjerojatno zato što mu trebam za posao, ali možda i samo zato što je dobar. On je ujedno i jedan od članova moje nove njemačke obitelji.

Ove godine je bilo najvažnije sačuvati posao jer imati normalan posao je ovdje polazna stanica za SVE. Tako da za sada još definitivno ostajem ovdje, a sljedeće godine ćemo vidjeti. Imam nekakve nove planove u vidu, no sve u svoje vrijeme.

Odustala sam ipak od kupnje stana. Ne zato što ga ne mogu kupiti, dapače, otplatila bih ga kroz najviše 3 godine, no ipak se ne želim baš toliko vezati za ovaj kraj. Tako da sada istražujem druge oblike investiranja jer više zarađenih eura = brži povratak.

________________________________


Nedavno sam malo kalkulirala i shvatila da sam mogla dva tjedna živjeti od novaca koje sam do sada potrošila na WC-e u Njemačkoj. Gdje god dođeš moraš platiti od 50 centi do 1 € za WC. Sada pokušavam kada je god to moguće trpjeti do doma ili vlaka ili se eventualno prošvercati besplatno u WC u nekom kafiću.

Primijetila sam nešto zanimljivo u Njemačkoj. Nigdje nema osmrtnica po gradovima. Mislim da još nisam niti jednu jedinu vidjela u Njemačkoj. Definitivno zanimljiva tema, morat ću se raspitati o tome kod Nijemaca.

Pozdravljam vas do sljedećeg posta. Potrudit ću se da pauza ne traje kao ovaj put, obećajem!

Oznake: Njemačka, putovanje, obitelj, njemački

- 20:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2016.

Kad Nijemci uče hrvatski

Dan 526.

Šest mjeseci ful time posla + dodatnog posla učinilo je od mene stijenu. Čini mi se da su napokon sve one rijeke suza i život na rubu siromaštva i beznađa urodili plodom.

Stres koji me prije 6 mjeseci razarao, postao je moj saveznik i oružje u okrutnom svijetu biznisa. Nisam imuna na stres, još uvijek se ponekada tresem u vlaku dok putujem doma s posla i teže dišem te se borim sama sa sobom da ne padnem u nesvijest, ali takve su situacije sada puno rjeđe i puno manje utječu na moje fizičko i psihičko zdravlje. Mislim da me stres čak isprogramirao na viši level. Bistrija sam u glavi i gotovo da više nema situacije u poslu koja me može izbaciti iz takta. Također sam razvila zavidnu razinu multitaskinga, što za gotovo niti jednog Nijemca ne mogu reći. Strašno su loši u multitaskingu i koncentracija im je na razini osnovnoškolske djece. Još uvijek proučavam moguće razloge tomu, za sada krivim njemački jezik i kompliciranu strukturu rečenica s kojom su odrasli. Mislim da ipak neće biti tako teško „osvojiti“ Njemačku kao što se na početku činilo.

Dane i dalje uglavnom dijelim na one kada sam na vrhu svijeta i gdje mi dođe da poljubim njemačko tlo radi ove sjajne prilike za učenje, putovanja i internacionalno radno iskustvo koju mi je ta zemlja pružila, a Hrvatska nikada nije mogla, zatim na dane kada mi dođe da prvim avionom odletim nazad i nikada se ne okrenem za sobom, i na treće, neke neutralne dane kada mi je svejedno, samo da preživim od ponedjeljka do petka i napokon se naspavam k'o čovjek za vikend.

Njemački je odavno savladan i već dugo vremena ne postoji situacija u kojoj ne znam što reći ili ne razumijem o čemu se radi. To je još godinama daleko od savršenstva, ali vrlo sam zadovoljna razinom koju sam do sada postigla. Potpuno sam neovisna i samostalno mogu riješiti sve situacije, uz povremenu pomoć rječnika, što se ne može reći za mnoge ljude koji žive godinama, pa i desetljećima u Njemačkoj. Ne biste vjerovali, ali ima ih strašno puno, neke sam i osobno upoznala.

Još uvijek nakon sveg ovog vremena nema dana u kojem ne čujem i naučim neku novu riječ. Uglavnom su to neke poslovne, stručne riječi, ali i svakojaki glagoli, mnogi od njih koji se koriste u svakodnevnom govoru. Sa djeljivim glagolima sam još uvijek na „vi“ ali nekako se hvatam u koštac s njima i sve češće ih koristim. Trudim se zapamtiti i naučiti ih bez grešaka koristiti, ali jednostavno ih je previše i savladavanje će potrajati još najmanje koji mjesec / godinu. Kažu da ne znaš njemački dok potpuno ne ovladaš artiklima i djeljivim glagolima.

A i Nijemci su naučili pokoju hrvatsku riječ. Najdraža riječ im je kurva, koju su zapravo naučili od susjeda Poljaka. Mislili su da znači scheiße, jer je Poljaci i Česi uglavnom koriste u tom kontekstu, a onda sam im objasnila pravo značenje pa su sad malo oprezniji u izgovaranju u blizini Slavena, a naročito žena iz slavenskih zemalja.
Mnogi znaju da kod nas da znači ja i da kod nas ja znači ich, i to im je jako zabavno jer da na njemačkom da znači tamo. Osim toga mnogi znaju za riječ sranje, a izgovaraju je jako smiješno i slatko, umjesto nj kažu n i j kao dva slova. SranJe.

Kako ispunjavamo razne obrasce i potvrde za zaposlenike tako ponekada zaposlenice trebaju potvrdu za vrtiće, u njemačkom poznatije kao ni više ni manje nego KITA. Sve je počelo jednog dana kada je kolegica do mene 15-ak minuta telefonirala s dotičnom zaposlenicom, a svaka peta riječ joj je bila kita. Nakon nekog vremena više nisam mogla izdržati i obuzeo me snažan napadaj smijeha. Kada je kolegica završila s telefoniranjem upitala me što mi je, a onda sam joj objasnila značenje Kite u hrvatskom jeziku. Prvo je uslijedilo zgražanje jer nešto što ima veze s djecom i vrtićima znači nešto totalno… drugačije kod nas, a onda su naučili i tu riječ i sada svakodnevno zbijaju šale kad obrađujemo papire za Kite. I dalje se zgražaju nad značenjem, ali im je zabavno.

U moju obranu, pokušala sam ih naučiti i dobar dan, kako si, doviđenja i slično, ali ništa od toga im nije bilo dovoljno zanimljivo da bi zapamtili. I tako se moji Nijemci i ja svakodnevno zabavljamo na poslu i učimo nove riječi.

Nedavno smo čak imali i prvi (za sada i posljednji) ljetni dan. Temperatura je skočila iznad 30 stupnjeva i bilo je pakleno vruće, kao svaki dan u Hrvatskoj kako čujem. Ja sam prvi put ove godine uživala u nostalgičnim temperaturama i ljetu, a oni su odmah rano ujutro zapičili klimu na 21 stupanj. Ja se smrznula u uredu, a oni su i dalje teško uzdisali od toplinskog udara. Ljetni dan je na (moju) žalost trajao samo jedan dan nakon kojeg su nas ponovno oprale liltre kiše i vjetrovi koji su vratili temperature na ispod 20 stupnjeva.

No bilo je lijepo dok je trajalo...

Oznake: Njemačka, njemački, ljeto, jezik

- 15:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se