utorak, 01.11.2016.

Obitelj

Dan 654.

Opet je prošlo mnogo vremena od zadnjeg posta. Ovaj post pišem preko mjesec dana, ne znam niti sama zašto. Mislim da me uhvatila radna svakodnevica, a i Njemačka više nije tako nova i interesantna kao na početku.

Spomenula sam kako ne volim ništa potpisivati u Njemačkoj, od bilo kakvih ugovora pa do papira za preuzimanje pošiljke. Svako stavljanje potpisa na papir mi je izuzetno mrsko. Čak se i pri preuzimanju najobičnije pošiljke u firmi potpisujem sa i.A. odnosno im Auftrag.

Em što ovdje ima vrlo mnogo prijevara i "besplatnih" stvari za koje se kasnije ispostavi da ipak nisu besplatne, odnosno sljedeći mjesec vam pošalju račun jer njima pristanak na besplatno znači da želite pretplatu. Drugi razlog je što u Njemačkoj sve pa i najmanje nepravilnosti (čitaj: gluposti) idu preko odvjetnika, a ja nemam Rechtsschutzversicherung (osiguranje za pravne troškove) kao što ima 90% ljudi ovdje pa bi me i najmanja „nepravilnost“ mogla odvesti u teški bankrot od kojeg bih se oporavljala mjesecima, a možda i godinama.
Osim toga svakim potpisom se osjećam dalje od Hrvatske i vezana za Njemačku, a ja se želim što je manje moguće vezati za Njemačku jer još uvijek mislim da svaki čas idem doma.

Manje ugovora i potpisa = lakši i brži odlazak.

No ipak sam potpisala jedan ugovor i to na neodređeno. Firma u kojoj radim me preuzela i sada sam direktno zaposlena na neodređeno. Nemam niti probni rok, dakle ostajem do daljnjega i sada me se neće tako lako riješiti, a ni ja njih.

Bruto plaća mi je narasla za 700 € u odnosu na zeitarbeit, ali zbog velikog poreza, te troškova putovanja i užine koje sada sama podmirujem, neto je veći samo za oko 150 €. Nisam se nešto previše usrećila, no sve je bolje nego ništa kada se sjetim prošle godine dok sam jadna u beznađu tragala za poslom i mjesecima sakupljala odbijenice. Uz to radim u super timu s ljudima koji su mi postali kao obitelj i što je najvažnije - odlazim sa smiješkom na posao.

Obitelj…

Da, u tuđini stranci postaju obitelj. Neki od njih su Nijemci, neki Hrvati, a neki... svakojakih nacionalnosti. Svi su mi oni i dalje stranci i ja sam njima stranac, no stranci smo zajedno u Njemačkoj. To nije niti približno slično obitelji na koju smo svi navikli. To je neka nova vrsta obitelji s kojom nikada nećemo biti bliski na način kao što smo s onom pravom, ali ćemo u nekim stvarima koje nas trenutno vežu biti bliži nego što smo s pravom ikada bili. Zauvijek na distanci, no bliski u mislima i osjećajima. Tako nekako bih to najkraće dočarala.

________________________________


Već je studeni (trebalo mi je jako dugo da prevedem November na studeni), zima je odavno pokucala na vrata, no moram priznati da je ova jesen toplija nego prošla što je vrlo zanimljivo s obzirom na činjenicu da je ljeto bilo u najmanju ruku – odvratno.
Izuzetno hladno i kišno. Opisala bih ga kao najgore i najdepresivnije ljeto u mom životu. Niti dva tjedna sunčanog odmora u Hrvatskoj nisu ga uspjela popraviti. Dovoljno je da kažem da sam početkom rujna (opet mi je dugo trebalo) imala još jednu depresivnu epizodu čak goru od onih mnogobrojnih iz prošle godine. Ako se sjećate, pisala sam da su napadaji nostalgije u prvoj godini stizali redovito svaka dva mjeseca i rezultirali totalnim raspadom sistema na par sati/dana. Zadnji takav sam doživjela za prošli Božić i odlično se držala sve do kraja ovog ljeta, odnosno početka rujna kada sam ponovno doživjela jednu strašnu epizodu – ovaj put u trajanju od oko dva tjedna.

Jedino što me zadržalo u Njemačkoj je otkazni rok i žalopojke nezaposlenih iz Hrvatske. Prestalo je tek kada sam se uvjerila da se Hrvatska još uvijek nije popravila i da nemam tamo što raditi osim sjediti doma u stanu i beznadno se javljati na natječaje.
A i jedan Nijemac mi je otvorio oči i pomogao preživjeti taj horor, vjerojatno zato što mu trebam za posao, ali možda i samo zato što je dobar. On je ujedno i jedan od članova moje nove njemačke obitelji.

Ove godine je bilo najvažnije sačuvati posao jer imati normalan posao je ovdje polazna stanica za SVE. Tako da za sada još definitivno ostajem ovdje, a sljedeće godine ćemo vidjeti. Imam nekakve nove planove u vidu, no sve u svoje vrijeme.

Odustala sam ipak od kupnje stana. Ne zato što ga ne mogu kupiti, dapače, otplatila bih ga kroz najviše 3 godine, no ipak se ne želim baš toliko vezati za ovaj kraj. Tako da sada istražujem druge oblike investiranja jer više zarađenih eura = brži povratak.

________________________________


Nedavno sam malo kalkulirala i shvatila da sam mogla dva tjedna živjeti od novaca koje sam do sada potrošila na WC-e u Njemačkoj. Gdje god dođeš moraš platiti od 50 centi do 1 € za WC. Sada pokušavam kada je god to moguće trpjeti do doma ili vlaka ili se eventualno prošvercati besplatno u WC u nekom kafiću.

Primijetila sam nešto zanimljivo u Njemačkoj. Nigdje nema osmrtnica po gradovima. Mislim da još nisam niti jednu jedinu vidjela u Njemačkoj. Definitivno zanimljiva tema, morat ću se raspitati o tome kod Nijemaca.

Pozdravljam vas do sljedećeg posta. Potrudit ću se da pauza ne traje kao ovaj put, obećajem!

Oznake: Njemačka, putovanje, obitelj, njemački

- 20:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se