srijeda, 31.08.2016.

Moralne prodike

Dan 592.

Dok je prošla bila godina stranaca, ova je za mene definitivno godina Nijemaca. U cijeloj prošloj godini ih nisam upoznala više od 10, a sada upoznajem par na svakodnevnoj bazi. Vrlo mi je zanimljivo proučavati njihove radne navike, način komunikacije s kolegama i prijateljima, slušati o čemu razgovaraju kada vode neobavezne razgovore, gledati ih kako se snalaze u iznenadnim situacijama, izraze lica nakon raznih događaja i promatrati reakcije.

Znam da zvučim kao da promatram pokusne kuniće u laboratoriju, ali zaista su vrlo interesantni! Pogotovo kada ih uspoređujem s nama. Tako da će (i) ovaj post biti o Nijemcima!


Vjerojatno je svaki doseljenik primijetio jednu zanimljivu karakteristiku koju posjeduje većina Nijemaca, možda čak i svi. A to je da im je u glavu usađen pojam za... ne znam kako bih to točno nazvala, ali recimo pojam za - dobro i loše. Ne mogu reći moral jer ono što je njima moral mnogima drugima nije. Ali imaju to nešto... Stvarno je teško za objasniti.

Uglavnom, jako se trude živjeti po nekim "moralnim pravilima" i ako netko na bilo koji način odstupa od istih, neće se ni malo ustručavati dati mu to do znanja, naprotiv, nego će ga pokušati "preodgojiti" iliti naučiti lekciju.
Nebrojeno puta sam svjedočila takvim događajima.

Kada netko npr. u vlaku/autobusu stavi noge na sjedalo, uvijek će se bez iznimke naći jedan Nijemac koji će mu očitati bukvicu i neće odustati dok dotični ne makne noge sa sjedala. Počela sam i sama reagirati na isto tako da sada namjerno sjednem na stolicu na kojoj netko drži noge. Ne znam ni sama zašto, prije mi je bilo svejedno, a sada mi tlak skoči kada vidim noge na sjedalu. Možda sam se napokon germanizirala?

Ili ako netko pokuša ući u autobus dok njemačka bakica istovremeno izlazi iz njega, ona se stane nasred vrata i NE DA unutra. Nema šanse. Još ako imaju kakve vrećice izguraju ih van samo tako uz razne moralne prodike. Urnebesan prizor!

Ima i vozača koji neće krenuti s vožnjom ako je netko slučajno ušao u autobus bez da je pokazao kartu.
Imam i priču od prije neki dan. Ušao stariji čovjek u S-Bahn s biciklom i kako je bila velika gužva, a vozio se samo jednu stanicu, sparkirao je bicikl pred vrata. Svi su već ušli, vlak je bio spreman za polazak, a onda je jednom kontroloru zapeo za oko. Iako se vozio samo jednu stanicu, nije se stao na „mjesto za bicikle“ i ovaj ga nije pustio na miru dok se nije jadan preko 10 ljudi jedva nekako probio do tamo. Jer ipak je to mjesto za bicikle. Ako se mene pita, to je već pretjerivanje, ali Nijemca baš briga, red se mora poštovati pa čak i ako poštivanje tog istog reda vodi do još veće gužve i ne-reda! Slično sam još par puta doživjela kada su ušli na srednja vrata biciklom pa morali ići na prva pokazati da imaju kartu za bicikle.

Zatim redovi na blagajnama. Legenda kaže da se nitko nikada nije uspio progurati preko reda u Njemačkoj. Tko se samo slučajno fizički približi blagajni i baci pogled na nju neće izbjeći osuđujuće poglede nezadovoljne horde spremne za verbalni napad.

Prelaženje ceste dok je crveno za pješake često će biti popraćeno ne odobravajućim pomicanjem glava lijevo-desno ostalih pješaka koji čekaju zeleno na semaforu. Osobno sam isto više puta bila "osuđivana" jer nikada ne čekam zeleno ako je prazna cesta (shame on me). No onda sam jednom vidjela kako ulični redar zaustavlja teenagera i piše mu kaznu pa sam se zamislila. Sada prolazim na crveno samo izvan centra gdje nema zločestih redara.

Ali zato je prelaženje ceste na zebri bez semafora prava uživancija. Dovoljno je baciti jedan kratki pogled prema zebri, pa čak i ako nemate namjeru prelaziti cestu, osjećat ćete se kao na crvenom tepihu prostranom samo za vas. To se odmah staje i to barem metar prije zebre!

Ono što mi je predivno iz njihovog morala jest to što Nijemci ne zatvaraju oči kao mi. Svi smo mi "uvijek spremni pomoći osobi u nevolji", ali za razliku od nas Hrvata, Nijemci to uistinu i čine! Pa koliko su mi samo puta nepozvani priskočili u pomoć dok sam zbunjeno s GPS-om u ruci bauljala ulicama gradova ili se nisam mogla sjetiti kako se kaže neka riječ na njemačkom...

Ono što nikada ili vrlo rijetko rade je davanje sitniša prosjecima. Oni su uvjereni da svatko tko želi, i može raditi (što u Njemačkoj i nije daleko od istine) i da prosjaci prosjače zato što im se ne da raditi. Jako rijetko vidim da itko ikome daje sitniš na cesti. Češće ga presjeku osuđujućim pogledom.

I ne dižu se rado starijima u autobusima i vlakovima. Ustvari, vrlo rijetko ima starijih ljudi u javnom prijevozu jer oni imaju posebne karte koje vrijede od 9 sati ujutro kako bi se izbjegle gužve oko 7-8 kod odlaska na posao. Definitivno bi se naš ZET trebao ugledati.

_____________________________________

Nedavno sam se vratila s godišnjeg u Hrvatskoj, a ljeto se na moju sreću nastavilo i u Njemačkoj. Čim se temperature popnu iznad 25° odmah se pale klime na najjače, a jadni Nijemci jedva dišu od tog „pakla“. Cijelu godinu sam plakala za ljetom, a sada kada je napokon došlo shvatila sam da mi sparine na kopnu i nisu previše nedostajale. Osim sandala i kratke odjeće. E to je bila prava uživancija ponovno nositi!

More je bilo plavo i toplo, zvuk brodova koji se usidravaju najljepša pjesma na svijetu, gužve na plažama i dernjava djece vremeplov u neka prošla, možda sretnija vremena, zrak topao i s mirisom soli. kokteli su bili veliki i jeftini, kava jaka, turska (zanimljivo da kraj toliko Turaka u Njemačkoj nigdje nema dobre kave, a bome ni kebaba), pizza veća i slasnija, a ćevapi s lukom. A uspjela sam nešto malo i pocrniti. Svaka minuta je iskorištena do zadnje sekunde u uživanciji, a u glavi samo jedna misao: „samo da što duže traje“.

Nije dugo trajalo. A onda sam stigla na aerodrom. Dok sam čekala poziv za boarding na gateu računala sam sate koje sam u zadnje dvije godine provela u avionu. Od prilike 20-ak. Gotovo jedan cijeli dan! Letenje mi više nije zanimljivo kao nekada kada nisam mogla noć prije spavati od sreće i uzbuđenja. Sada samo jedva čekam da sletim, preživim i dođem kući.

...pa sam stigla na još jedan aerodrom. Knedla u grlu je i dalje vjerni pratitelj na svim putovanjima za Njemačku, a kroz pick-up čekaonicu na aerodromu samo produžim ubrzanim korakom i bacim zadnji pogled na Hrvate s kojima sam upravo sletjela jer mene tamo nikada nitko ne dočeka niti neće. Možda i bolje. Više ne plačem na aerodromima, ali nije da mi puno fali.

I onda sam se probudila u stvarnosti i nastavila sa životom. Ili je Njemačka samo jedan san, a probudit ću se uskoro doma u svojoj sobi u Zagrebu i nastaviti sa životom koji sam stavila na pauzu?

Iskreno, ne znam više ni sama...

Oznake: Njemačka, nijemci, Hrvatska, putovanje

- 22:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2016.

Njemačka je siva i tmurna

Dan 566.

Znam da je europsko prvenstvo daleko iza nas, no moram s vama podijeliti jednu anegdotu.

U subotu kada je Hrvatska ispala s europskog prvenstva Nijemci su mi odmah nakon nesretne utakmice porukama na Whatsapp-u izrazili saučešće. Dvoje me dan kasnije i nazvalo.

Ponedjeljak nakon ispadanja su me na poslu dočekali e-mailovi podrške i žalosti od par Francuza i Nizozemaca. Možete li to zamisliti?? Mislim da im je poraz teže pao nego meni. Nisam mogla vjerovati da uopće znaju da u tolikoj korporaciji negdje u Njemačkoj radi neka Hrvatica, no eto, izgleda da ipak nisam samo broj!

Što još ima novoga kod mene?

Prošli tjedan sam slučajno oprala korektor za lice u javnoj praonici rublja. Nadam se da nitko nije shvatio da sam to bila ja i da sljedeći put neće stajati moje lice na crnoj listi na ulazu.
Naime, imali smo važan sastanak i morala sam ponijeti korektor jer od ovog (ne)vremena u Njemačkoj imam užasnih problema s licem i izgledam kao teenager u cvijetu puberteta. I tako je ostao u džepu hlača gdje sam ga spremila nakon što sam se „zacementirala“ u WC-u prije sastanka, a hlače su isti tjedan završile na pranju… Shvatila sam to tek nakon što sam slagala rublje i uvidjela da trećina ima sumnjive smeđe fleke. Ups!

Zurück zu Deutschland...

Nedavno sam shvatila da u Njemačkoj cijelu godinu nosim istu odjeću i to mi je počelo lagano ići na živce. Kod nas se točno zna koja je odjeća za koje godišnje doba i tom prilikom se preslaže ormar 2-3 puta godišnje. Ovdje cijelu godinu nosim duge hlače/traperice, majice kratkih rukava u kombinaciji s vestom (da, čak i ljeti!!!) ili laganiju majicu dugih rukama, te neizostavno, jaknu. Jedino što se mijenja je debljina jakne, ali to je i dalje jakna! Već je kolovoz, a ja i dalje mogu doslovno na prste nabrojati dane koje sam provela bez jakne i u kratkim hlačama/suknjama. Inače, kažu kolege Nijemci da ovako loše vrijeme nije dugo bilo.

Prošle godine u ovo vrijeme je par dana bilo užasno vruće, tipično "zagrebačko" ljeto sa oko 30 stupnjeva, taman dovoljno da jedva dišeš i krećeš se od vrućine. Taj dan neću nikada zaboraviti. Bila sam na razgovoru za posao i nisu imali klimu. I ja i osobe preko puta mene smo se topili na stolicama i bez prestanka brisali znoj maramicama te jedva dolazili do riječi od sparine.
Pomislila sam: „…ajme, zar je moguće da je Hrvatska u nečemu naprednija od Njemačke? Pa u ovoj zemlji nitko nema klimu! Koja zaostala zemlja!“

Kako li sam se samo prevarila… S razlogom nitko u Njemačkoj nema klimu – jer je koriste uvrh glave 5 dana u godini! Inače, prošla godina je navodno bila jedna od, što se tiče vremenskih uvjeta, najljepših u zadnjih par godina. A za ovu kažu da je jedna od najgorih ikada. Kiša i dalje nije stala… Pa, nekih 7 mjeseci do sada. Divno, zar ne?

Jednom mi je djed rekao: „Njemačka je siva i tmurna“. Smijala sam se, jer kako je to moguće? No sada shvaćam što je pod time mislio.
Danas sam prvi put primijetila da se dužina dana mijenja. Jutru treba već nešto duže da svane, a već u 21:30 je noć. Winter is coming.

_________________________________________

Nijemci su vrlo interesantan narod. Naizgled sramežljivi i šutljivi, no s vremenom postaju otvorena knjiga. Ono što mi se kod njih posebno sviđa je to što duže ostaju djeca, odnosno mladi u glavi. Trebate vidjeti te ljude u 30-ima i 40-ima, pa i starije. Naizgled odrasli, no u glavi još uvijek djeca. I dalje izlaze, zezaju se, smiju se dječačkim forama. Sjedim na sastanku sa 14 odraslih ljudi, a atmosfera kao na satu matematike u srednjoj školi. Samo fali gađanje papirićima. Predivno nešto! Naši ljudi se definitivno puno brže „pobabe“. Uz to, iako neki od kolega Nijemaca imaju djecu, nikada ne pričaju o njima. Ili ih eventualno spomenu jednom mjesečno ako se dogodilo nešto posebno zanimljivo ili smiješno. Nijemci se negdje do 40-e godine u ponašanju puno ne razlikuju od naših srednjoškolaca.

No, s jednom ogromnom razlikom. Oni također i puno prije preuzimaju odgovornost. Puno ranije od nas stupaju na tržište rada, neki već sa 15-16 godina. I to ne kao mi, da do 25. godine kuhaju kavu u uredu i preslažu registre, a zatim im tu i tamo bude dopušteno napisati koju fakturu ili poslati koji e-mail.

Oni čim izađu iz škole (ili još za vrijeme iste!) stupaju na ozbiljno tržište rada i imaju identične zadatke i odgovornosti kao 20-30 godina stariji kolege. Dugo mi je trebalo da shvatim zašto se Nijemce uzdiže u nebesa kao najbolje i najmarljivije radnike, jer brat-bratu, nisu najbistriji ljudi na svijetu, a niti nekakvi stručnjaci. Naprotiv, smatram da smo mi teorijski i stručno puno bolje potkovani od njih. A niti opća kultura im nije jača strana. No radi ranog radnog iskustva su puno konkurentniji na tržištu rada.

Do 25. godine imaju 7-10 godina staža. Ja sam sa 25 godina tek zakoračila u pravo tržište rada.
Što mi vrijede sve one knjižurine koje sam naučila napamet kada 7 godina mlađi Nijemac zna rješenje, dok sam ja tek na početku jednadžbe?!?

I tako, još uvijek profesionalno hvatam korak s Nijemcima, no za petama sam im. Ova godina je uvod, sljedeće neće ni znati što ih je snašlo!

Oznake: Njemačka, posao

- 22:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se