ponedjeljak, 17.07.2017.

Sezona povratnika

Dan 912.

Nisam ni trepnula, a već je prošlo gotovo četiri mjeseca od zadnjeg objavljenog posta. Naime, u međuvremenu sam ih nekoliko napisala, ali iz ne znam ni ja kojih razloga nije niti jedan završio vani. Valjda me prošla euforija.

Dok se vi u Hrvatskoj pržite na suncu, mi ovdje šećemo i dalje u jaknama. Doduše, vrlo tankima, ali ipak. No moram primijetiti da je ova godina vremenski i temperaturno puno povoljnija od prošle koje mi je valjda bila vremenski najgora u životu. Ima za sada puno manje padalina i puno više sunčanih dana što je vrlo ugodno iznenađenje.

Rijetko sam pisala o drugim Hrvatima koji ovdje žive, no spomenula sam da se dijelimo u dvije skupine: Gastarbajteri starosjedioci koji su ovdje stigli u prvoj i drugoj generaciji prije 10+ godina, i na nas, gastarbajtere nove generacije koji smo došli nakon ulaska Hrvatske u EU.

Dugo nisam simpatizirala ove prve jer sam smatrala da imamo prerazličite svjetonazore s obzirom da zadnjih par desetljeća nismo živjeli u istoj zemlji. No, nedavno sam na aerodromu upoznala jednu obitelj iz druge generacije gastarbajtera, koja živi već 30-ak godina u Njemačkoj i uvidjela da imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislila.

I jedni i drugi smo se jednako dobro integrirali, no isto tako i jedni i drugi u srcu nosimo domovinu, s tom razlikom da se oni vjerojatno nikada više neće vratiti jer su im djeca rođena i odrasla u Njemačkoj, te će zbog njih ostati ovdje.
Gospodin s aerodroma mi je toga dana rekao: „Ako ikako imaš mogućnosti, nemoj dugo ostati ovdje“. Oni bi se vrlo rado vratili, ali djeca su rođena ovdje i ne žele čuti za odlazak iz Njemačke, te su stoga primorani ostati ovdje.

Ono što sam primijetila i što mi je vrlo zanimljivo je da i nakon 30-ak godina i dalje imaju snažan naglasak koji ih odaje.

Eto, koliko god se trudili integrirati zauvijek nam ostaje obilježje da smo stranci!

_________________________________________

Moja predviđanja se obistinjuju.

Ne mogu ne primijetiti da se zadnjih pola godine u Njemačkoj pokrenuo ogroman val povratnika u domovinu. Gotovo polovica Hrvata i Bošnjaka koje sam upoznala u ove skoro 3 godine se vratila ili se uskoro vraća kući. Primijetila sam to kada se društvo u kojem sam se kretala i još uvijek krećem od jednom sve više počelo smanjivati.

Velikim dijelom je zaslužna turistička sezona u Hrvatskoj u kojoj se, iako se puno radi, ipak može zaraditi solidan novac, a uz to i provesti ljeto u domovini, što je mnogima primamljiva opcija. Radi se u cijelosti o novim gastarbajterima koji su došli nakon ulaska Hrvatske u EU, većinom sami ili u društvu prijatelja ili rodbine, te se još nisu potpuno asimilirali u njemački način života. Nisu „pustili korijenje“, još uvijek natucaju njemački, te su radili većinom na slabije plaćenim poslovima u Njemačkoj tipa građevina, gastronomija, čišćenje ili proizvodnja. Oni će se krajem godine najvjerojatnije vratiti u Njemačku.

Druga skupina su također gastarbajteri nove generacije, ovakvi kao što sam ja, koji su otišli van više radi stjecanja znanja, iskustva i avanture, te im je nakon godinu - dvije dosta Njemačke, te se iz tog razloga odlučuju vratiti ili čak neki i otići u neku drugu stranu zemlju. Takvi su u mnogo manjem broju, točnije, znam samo trojicu. Napustili su dobre poslove u Njemačkoj, jedan je već pokrenuo vlastitu firmu, drugi je u međuvremenu našao također dobar posao u Hrvatskoj, a treći je još uvijek u potrazi za poslom, no ne sumnjam da će se vrlo brzo zaposliti.

Uz to moram primijetiti da ove godine ima puno manje novih gastarbajtera u mojim krajevima u odnosu na 2015. i 2016. koje su bile udarne godine kada smo na mjesečnoj bazi upoznavali nove ljude i pomagali im u asimilaciji.

Je li u Hrvatskoj napokon zasjalo sunce nakon toliko godina tame i beznađa?

Kreće li stanje napokon na bolje?

_________________________________________

A sad malo o meni.

Travanj je bio jedan od onih mjeseci koje želimo što prije zaboraviti i nikada ih se više ne sjetiti, koji su nas naučili neku važnu životnu lekciju, a čiji nas događaji proganjaju još mjesecima kasnije. U travnju mi se dogodila jedna situacija zbog koje sam odlučila (opet) okrenuti novu stranicu u životu.

Većina ljudi bi zažmirila, duboko udahnula i krenula dalje, ali ja nisam jedna od tih ljudi. Nemam strpljenja za situacije koje mi ne odgovaraju i nikada mi nije bio problem donositi velike životne odluke, što nije nužno dobra stvar jer me često koštalo živaca (ali koje na kraju uvijek ispadnu pozitivne!) i zato sam nedavno donijela još jednu – vraćam se kući!

Odluka je ovoga puta konačna i već sam najavila odlazak u obje firme u kojima radim. Možda najbolja, a možda i najgora odluka u životu, no voljna sam prihvatiti taj rizik.

Vrijeme događanja: Jesen 2017.

Njemačka je nevjerojatna zemlja koja mi je pružila sve što sam u tom trenutku trebala i željela, ali me dugoročno nije učinila sretnom i ne vjerujem da bude.

Ovo je zaista odlična zemlja za zaraditi lijepu ušteđevinu, skupiti iskustva (ne samo poslovnog nego i životnog!), upoznati multikulturno okruženje, državni aparat koji zaista funkcionira i pruža svojim građanima ugodan život sa mnogo manje praznog hoda i stresa nego u Hrvatskoj, te doživjeti nešto novo i drugačije, ali dugoročno se nikako ne vidim ovdje, te ovo nije mjesto na kojem bih ostavila veći dio svog života i jednog dana odgajala djecu.

Nakon što sam u ovih par godina obišla veći dio zapadne Europe slobodna sam konstatirati da zaista nema ljepše zemlje od Hrvatske.

Financijski povoljnije? Naravno!
Socijalno sigurnije? 100%
Sretnije? Nikako!

Oznake: Njemačka, njemački, Hrvatska, povratak, gastarbajterica

- 21:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2017.

Za mene još uvijek nema mjesta u Hrvatskoj

Dan 791.

Zima je bila hladna i duga. Čak nije bilo ni kiše, ali oblaci se nisu mrdnuli tamo negdje od početka studenoga pa do prije par dana. Snijega je bilo u tragovima, padne jedan dan, ali se ne zadrži ili se zadrži eventualno do sljedećeg dana kada ga rastopi kiša. Tipično za Njemačku.

No vrijeme depresije se privelo kraju i prije koja dva tjedna je proljeće pokucalo na vrata. Priroda se lagano budi, cvijeće lagano cvjeta, a čak se ukazalo i sunce na par dana u komadu što je ovdje vrlo rijetko. Vjerojatno će uskoro opet započeti neumorni tjedni kiše i oblaka, kako to već bila sa zatopljenjem vremena u Njemačkoj.

Ja sam uhvatila nekakvu svakodnevicu između posla, kupovine namirnica, pranja rublja, odlaska na kavu ili pivu jednom jedno i povremenih izleta u susjedne gradove i zemlje. Jedina zemlja u okolici koju u ove dvije godine nisam posjetila je Poljska. Moram to ispraviti prije nego što se oprostim od zapadne Europe.

_____________________________

Opazila sam u vrijeme prehlada i gripa jednu jako ružnu naviku kod Nijemaca. Kada su bolesni ispuhuju noseve na najjače, doslovno kao da je slon u prostoriji. Tamo od kuda sam ja došla to se pred drugim ljudima radi potiho, gotovo poskrivečki da nitko ne čuje.

Uz to su i vrlo neuredni. Ostavljaju stvari i gdje stignu i ne stignu, ne ispiru posude iz kojih jedu prije stavljanja u perilicu suđa pa nas često idući dan dočeka oprano - a prljavo suđe. Kada čiste aparat za kavu to je tako loše i prljavo da mi se nekada gadi piti kavu na poslu. Diraju hranu rukama itd. Pravi prljavci.

Pitam se jesam li ja luda ili je to stvarno normalno??

Ali zato se rijetko rukuju i nikada ne ljube u obraze jer je to fuj. I meni je to iskreno super. Kod nas se ljudi ljube u obraze svaki put kada se vide. Za rođendane još mogu razumjeti, ali baš pri svakom susretu je ipak malo previše. A Nijemci se ne ljube ni kada si čestitaju rođendane. Distanca je ovdje SVE!

Uz to su i vrlo lijeni. Vole kada se radi, ali ne da oni rade, nego drugi, a oni da gledaju i preuzimaju zasluge. Pravi šefovi. No ta priča je za neki drugi post.

_____________________________

Misli o povratku mi ovih dana neprestano prolaze glavom. Odluka još nije konačna, ali sam počela gledati oglase za poslove u Hrvatskoj... i ostala jako razočarana. Pitam se, ima li za mene mjesta u Hrvatskoj? Po viđenom još uvijek nema... Ponuda oglasa u zagrebu za radna mjesta koja mene zanimaju su na bazi 1-2 mjesečno, a samo u Kölnu ih se svakodnevno vrti preko 50-ak.

Kao što sam u prethodnom postu najavila, spremam se lagano na povratak u južnije (tužnije) krajeve. Možda najveća, a možda najbolja odluka života. Vrijeme će pokazati. Stalno čekam nešto, a nikada da dočekam, a kada i dočekam, nešto obavezno krene po zlu. I već sam lagano umorna od toga. Na početku života, a toliko umorna da mi je sve neugodno...

Želja za povratkom iz dana u dan jača, ali i sumnja. Ako odem, hoće li to biti najgora odluka ikada? Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag.

Nikada ne znaš što te čeka iza zatvorenih vrata, možda je vrijedno boriti se, a možda ću ostati razočarana i plakati za Njemačkom. Mrzim velike odluke. Bilo ih je toliko puno u zadnjih par godina da mi je već svejedno.

Prošla je još jedna nedjelja, moj najgori dan. Dan kada se ništa ne događa, jedini dan kada Njemačka spava.

Oznake: Njemačka, posao, povratak

- 18:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

Dan 732.

Prošle su točno dvije godine od dana kada sam došla u Njemačku. Toga dana, kada sam kročila na njemačko tlo, nisam mislila da ću se ovoliko dugo zadržati ovdje. Prvotni plan je bio naučiti jezik i vratiti se za 6 mjeseci kući u potragu za radnim mjestom nakon friško završenog fakulteta. No, tamo negdje usred kursa njemačkog sam odlučila promijeniti planove i zadržati se još neko vrijeme ovdje.

Dugo sam se pitala jesam li dolaskom u Njemačku pogriješila, a prije točno godinu dana sam napisala da još uvijek nisam sigurna da li sam donijela dobru odluku. I tek sada mogu sama sebi odgovoriti na pitanje - nisam pogriješila. Jako mi je drago što sam iskusila život u nepoznatom kraju i tuđoj domovini jer ću jednoga dana kada se vratim ponijeti divne uspomene, dogodovštine i iskustva, ali i važne lekcije sa sobom.

Pričala sam vam tamo negdje prije dvije godine o mojem strahu od muslimana. Nakon svega što sam se ovdje nagledala toga straha više nema. Navikla sam se i na sve takozvane „freakove“ i alternativce koji ponosno koračaju ulicama Njemačke dok ih se kod nas u Hrvatskoj zadirkuje, mlati i vrijeđa. Pa što ako netko ima zelenu kosu i 25 piercinga na licu? Ovdje je to sasvim normalno i imam jednu baš takvu kolegicu u uredu.

Napokon sam naučila i "pravila ponašanja" u Njemačkoj, te pravila ophođenja s ljudima; znam već sa udaljenosti procijeniti koga smijem pogledati na cesti, a koga moram zaobići u širokom luku (nećete vjerovati, ali takvih koje treba zaobilaziti ima mnoooooogo više nego u Hrvatskoj), kako i u najvećim gužvama ući u vlak tako da uvijek uhvatim mjesto za sjesti (stvar je u pozicioniranju!), a da pritom ne riskiram da će me netko gurnuti pod vlak, gdje kupovati iste namirnice, a da izađem van s računom od 25 € umjesto 45 €, kako se obuči u kojim vremenskim prilikama (za ovo mi je trebalo dugo vremena), gdje se ide na kavu, a gdje na pivu…

Naučila sam disati s Njemačkom i njenim građanima i mislim da sam se više nego uspješno integrirala.

Shvatila sam i da se čovjek zaista može priviknuti na život u novoj zemlji. Nisam vjerovala kada ste mi govorili da će nostalgija prestati i da će doći kraj mojoj tuzi za Hrvatskom, no i to se dogodilo. I dalje imam povremeno krizne situacije kada se slomim iz čistoga mira i isplačem potok (više ne rijeku) suza, no takve su situacije sada mnogo rjeđe i mogu se nabrojati na prste jedne ruke za razliku od prve godine.

Kada sam tek došla, kao izgubljena djevojčica nakon diplomiranja, nisam bila spremna na sve što me ovdje dočekalo, što psihički, što radi neiskustva, no napokon sam ojačala i odrasla.


Puno toga se u ove dvije godine promijenilo…

...i to uglavnom u mojoj glavi, ali i neke druge stvari;

U ovih godinu dana sam smanjila druženja sa strancima, a povećala s Nijemcima i Hrvatima. Glavni razlog je posao. Dok su stranci, i pri tome mislim na Ruse, Talijane, Poljake i druge nacionalnosti s kojima sam se prošle godine najviše družila, uglavnom ostali na razini na kojoj sam bila i ja – potraga za poslom, slabo plaćeni poslovi, skakanje iz jednog nesigurnog posla u drugi, život na Job centru i svakodnevna borba oko novca i jezika, ja sam uspjela dobiti i zadržati stabilan i relativno dobar posao te osjetno poboljšala jezik - što me približilo Nijemcima.

Puno sam se brže integrirala, čak brže i od nekih ljudi koji su u Njemačkoj godinama pa i desetljećima. Ne znam koji su tome točno razlozi, no neki od njih su definitivno moje ambicioznost i konstantna želja za nečim novim i boljim, dok su oni zadovoljni s povremenim slabije plaćenim poslovima i životom unutar svoje nacionalne zajednice iliti kako bi neki rekli – unutar svoga geta.

I ja sam se približila svome „getu“ u zadnjih godinu dana i stvorila mnogobrojna poznanstva među Hrvatima, uglavnom također novopridošlima. Kako sam došla među prvima u novoj generaciji nakon ulaska Hrvatske u EU, osim Hrvata starosjedioca čije mi društvo radi drugačijeg odgoja i svjetonazora nije baš najbolje odgovaralo, nisam imala previše istomišljenika s naših prostora za ostvariti neki ozbiljniji kontakt. Sada, gotovo dvije godine kasnije, situacija se osjetno promijenila. Iz mjeseca u mjesec dolazi sve više Hrvata, pa se time i moj krug poznanika i prijatelja povećao. Više nisam sama i usamljena kao prošle godine, te imam s kime podijeliti svoje strahove i nesigurnost u novoj zemlji jer sada zajedno prolazimo kroz isto.

A tu su i Nijemci koji me sve više prihvaćaju u svoje živote i pozivaju na druženja i izlaske. Od Nijemaca sam naučila jako puno. Oni ne žive kao mi čuvajući novac na računu i razmišljajući što će jednoga dana. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme u sadašnjosti, žive u unajmljenim stanovima i ne planiraju se situirati kupujući imovinu, rijetko imaju djecu i žive za sunčane godišnje odmore u dalekim krajevima, finu odjeću i obući, tulume i dobre aute. Barem ovi tzv. poslovnjaci s kojima radim. Od 60-ak ljudi u centrali firme, možda 10-ak ih ima djecu.

Što se tiče moga znanja njemačkog, ono je, po mišljenju mnogih Nijemaca, iznad svake razine za razliku od prosječnog stranca. Više ne postoje situacije u kojima ne razumijem o čemu je riječ i ne znam odgovoriti. Još sam daleko od savršenog znanja njemačkog, ali na vrlo dobrom putu.

________________________________________

Njemačka mi je otvorila mnoga vrata i dala ogromnu šansu za razliku od Hrvatske koja me u najmanju ruku išamarala i ismijala. No bez obzira na to, ja svoj život dugoročno ne vidim ovdje i mislim da će treća biti i posljednja godina moje avanture u Njemačkoj. Ne zato što nisam uspjela, naprotiv, zarađujem bolje nego mnogi direktori u Hrvatskoj, te si po prvi puta u životu mogu priuštiti gotovo sve što želim i trebam, putovati i istraživati svijet bez da moram razmišljati hoću li imati od čega živjeti idući mjesec,

ali...

Ovo nije moj dom i iako sam dobro prihvaćena, ja ovdje ne pripadam i uza sve što mi je Njemačka dala, nisam onoliko sretna niti ću vjerojatno ikada biti, koliko sam sretna u Hrvatskoj. Naučila sam i da se ne kaže bez razloga da nije sve u novcu - jer zaista nije kako god se trenutno činilo.

2017. je tek počela, ali ja već vidim da će ovogodišnja tema biti: „Povratak gastarbajtera“.

...i dok prevodim životopis na hrvatski opet se vratila ona ista neugodna, davno spomenuta knedla u grlu, ali ovoga puta pritišće, kontradiktorno, ne zato što tugujem za Hrvatskom, nego zato što joj se vraćam.

Ponekada stvarno imam osjećaj da me netko gleda odozgo i smije mi se…

Sretna mi 2. godišnjica!

Oznake: Njemačka, povratak, preseljenje

- 23:19 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Godina nova, svi nešto žele...

Dan 714.

Još jedna godina je došla kraju. Za razliku od prošle koju sam zbog tada novoga posla provela u Njemačkoj, ovoga puta je slavim sa obitelji i prijateljima u Hrvatskoj, kao i Božić. Zagreb je ljepši nego ikada i s ponosom tvrdim da se niti jedan od mnogobrojnih njemačkih Weihnachtsmärkta ne može mjeriti s ovim u Zagrebu, a posjetila sam ih do sada zbilja mnogo. Zagreb je čaroban i ima ono nešto što se u Njemačkoj ne osjeti. Opisala bi to kao neko ujedinjenje cijelog naroda za vrijeme blagdana, dok kod multinacionalne Njemačke toga nema jer je upravo to – (pre) multinacionalna.

Ovo je za mene bila prva prava radna godina u punom smislu riječi. Isto se moglo i primijetiti s obzirom da se učestalost pisanja ovoga bloga znatno smanjila ove godine (mea culpa!). Jednostavno sam bila prezaposlena, preopterećena i nakon napornih radnih dana i tjedana – preumorna.

Buđenje u 6 sati ujutro mi više nije bauk. I dalje mi teško pada, ali sam se navikla. U vlakovima i busevima sam se vozila gotovo svaki dan, dakle preko 600 puta ove godine. Mnogo puta su me naživcirali i sve više razumijem zašto ljudi ovdje toliko masovno posjeduju aute. Mislim da mogu na prste jedne ruke nabrojati Nijemce koje poznajem, a koji ne posjeduju automobil. Iako je znatno skuplje i velika obaveza, pruža neovisnost i puno veću fleksibilnost koja bi mi ponekada baš dobro došla, pogotovo vikendima.

Za odlazak na posao ostaje vlak kao puno bolja, brža i povoljnija opcija. Ozbiljno razmišljam o nabavi auta u dolazećim mjesecima.

Osim auta, razmišljam i o promjeni posla. Nije mi ovdje loše, ali sada kada sam upoznala sistem i svašta naučila mislim da mogu više i bolje, što u poslovnom, što u materijalnom smislu. Više mi nije toliko zanimljivo kao na početku i želim učiti i raditi nešto novo, a potragu ću prošiti i na jug Njemačke pa možda uskoro padne i neko preseljenje. Spremna sam na nove izazove i ozbiljno radim na tome da ih ostvarim.

Bila je ovo još jedna teška i duga godina. Emocionalno i materijalno puno lakša od prethodne, no fizički napornija. Malo sam se previše uživjela u eure na računu pa dio spiskala na i ono što treba i ono što ne treba, no i dalje sam puno uštedjela. Najviše je, ipak, otišlo na avionske karte. Ove godine sam letjela sveukupno 10 puta. Aerodromi su za nas gastarbajtere bili i ostali najtužnija mjesta na svijetu.

Uskoro se bliži dan „D“, odnosno 2. godišnjica od kada sam napustila Hrvatsku i tada ću vam opširnije opisati što se sve u ove dvije godine promijenilo i u kojoj mjeri.

Do tada vam svima od srca zahvaljujem na potpori i želim ugodne blagdane i sretnu novu 2017. godinu!

Frohe Weihnachten und einen guten Rutsch!
Auf Wiedersehen 2016, willkommen 2017!

A sad odoh na party!

Vaša Gastarbajterica

Oznake: Njemačka, nova godina

- 20:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2016.

Obitelj

Dan 654.

Opet je prošlo mnogo vremena od zadnjeg posta. Ovaj post pišem preko mjesec dana, ne znam niti sama zašto. Mislim da me uhvatila radna svakodnevica, a i Njemačka više nije tako nova i interesantna kao na početku.

Spomenula sam kako ne volim ništa potpisivati u Njemačkoj, od bilo kakvih ugovora pa do papira za preuzimanje pošiljke. Svako stavljanje potpisa na papir mi je izuzetno mrsko. Čak se i pri preuzimanju najobičnije pošiljke u firmi potpisujem sa i.A. odnosno im Auftrag.

Em što ovdje ima vrlo mnogo prijevara i "besplatnih" stvari za koje se kasnije ispostavi da ipak nisu besplatne, odnosno sljedeći mjesec vam pošalju račun jer njima pristanak na besplatno znači da želite pretplatu. Drugi razlog je što u Njemačkoj sve pa i najmanje nepravilnosti (čitaj: gluposti) idu preko odvjetnika, a ja nemam Rechtsschutzversicherung (osiguranje za pravne troškove) kao što ima 90% ljudi ovdje pa bi me i najmanja „nepravilnost“ mogla odvesti u teški bankrot od kojeg bih se oporavljala mjesecima, a možda i godinama.
Osim toga svakim potpisom se osjećam dalje od Hrvatske i vezana za Njemačku, a ja se želim što je manje moguće vezati za Njemačku jer još uvijek mislim da svaki čas idem doma.

Manje ugovora i potpisa = lakši i brži odlazak.

No ipak sam potpisala jedan ugovor i to na neodređeno. Firma u kojoj radim me preuzela i sada sam direktno zaposlena na neodređeno. Nemam niti probni rok, dakle ostajem do daljnjega i sada me se neće tako lako riješiti, a ni ja njih.

Bruto plaća mi je narasla za 700 € u odnosu na zeitarbeit, ali zbog velikog poreza, te troškova putovanja i užine koje sada sama podmirujem, neto je veći samo za oko 150 €. Nisam se nešto previše usrećila, no sve je bolje nego ništa kada se sjetim prošle godine dok sam jadna u beznađu tragala za poslom i mjesecima sakupljala odbijenice. Uz to radim u super timu s ljudima koji su mi postali kao obitelj i što je najvažnije - odlazim sa smiješkom na posao.

Obitelj…

Da, u tuđini stranci postaju obitelj. Neki od njih su Nijemci, neki Hrvati, a neki... svakojakih nacionalnosti. Svi su mi oni i dalje stranci i ja sam njima stranac, no stranci smo zajedno u Njemačkoj. To nije niti približno slično obitelji na koju smo svi navikli. To je neka nova vrsta obitelji s kojom nikada nećemo biti bliski na način kao što smo s onom pravom, ali ćemo u nekim stvarima koje nas trenutno vežu biti bliži nego što smo s pravom ikada bili. Zauvijek na distanci, no bliski u mislima i osjećajima. Tako nekako bih to najkraće dočarala.

________________________________


Već je studeni (trebalo mi je jako dugo da prevedem November na studeni), zima je odavno pokucala na vrata, no moram priznati da je ova jesen toplija nego prošla što je vrlo zanimljivo s obzirom na činjenicu da je ljeto bilo u najmanju ruku – odvratno.
Izuzetno hladno i kišno. Opisala bih ga kao najgore i najdepresivnije ljeto u mom životu. Niti dva tjedna sunčanog odmora u Hrvatskoj nisu ga uspjela popraviti. Dovoljno je da kažem da sam početkom rujna (opet mi je dugo trebalo) imala još jednu depresivnu epizodu čak goru od onih mnogobrojnih iz prošle godine. Ako se sjećate, pisala sam da su napadaji nostalgije u prvoj godini stizali redovito svaka dva mjeseca i rezultirali totalnim raspadom sistema na par sati/dana. Zadnji takav sam doživjela za prošli Božić i odlično se držala sve do kraja ovog ljeta, odnosno početka rujna kada sam ponovno doživjela jednu strašnu epizodu – ovaj put u trajanju od oko dva tjedna.

Jedino što me zadržalo u Njemačkoj je otkazni rok i žalopojke nezaposlenih iz Hrvatske. Prestalo je tek kada sam se uvjerila da se Hrvatska još uvijek nije popravila i da nemam tamo što raditi osim sjediti doma u stanu i beznadno se javljati na natječaje.
A i jedan Nijemac mi je otvorio oči i pomogao preživjeti taj horor, vjerojatno zato što mu trebam za posao, ali možda i samo zato što je dobar. On je ujedno i jedan od članova moje nove njemačke obitelji.

Ove godine je bilo najvažnije sačuvati posao jer imati normalan posao je ovdje polazna stanica za SVE. Tako da za sada još definitivno ostajem ovdje, a sljedeće godine ćemo vidjeti. Imam nekakve nove planove u vidu, no sve u svoje vrijeme.

Odustala sam ipak od kupnje stana. Ne zato što ga ne mogu kupiti, dapače, otplatila bih ga kroz najviše 3 godine, no ipak se ne želim baš toliko vezati za ovaj kraj. Tako da sada istražujem druge oblike investiranja jer više zarađenih eura = brži povratak.

________________________________


Nedavno sam malo kalkulirala i shvatila da sam mogla dva tjedna živjeti od novaca koje sam do sada potrošila na WC-e u Njemačkoj. Gdje god dođeš moraš platiti od 50 centi do 1 € za WC. Sada pokušavam kada je god to moguće trpjeti do doma ili vlaka ili se eventualno prošvercati besplatno u WC u nekom kafiću.

Primijetila sam nešto zanimljivo u Njemačkoj. Nigdje nema osmrtnica po gradovima. Mislim da još nisam niti jednu jedinu vidjela u Njemačkoj. Definitivno zanimljiva tema, morat ću se raspitati o tome kod Nijemaca.

Pozdravljam vas do sljedećeg posta. Potrudit ću se da pauza ne traje kao ovaj put, obećajem!

Oznake: Njemačka, putovanje, obitelj, njemački

- 20:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2016.

Moralne prodike

Dan 592.

Dok je prošla bila godina stranaca, ova je za mene definitivno godina Nijemaca. U cijeloj prošloj godini ih nisam upoznala više od 10, a sada upoznajem par na svakodnevnoj bazi. Vrlo mi je zanimljivo proučavati njihove radne navike, način komunikacije s kolegama i prijateljima, slušati o čemu razgovaraju kada vode neobavezne razgovore, gledati ih kako se snalaze u iznenadnim situacijama, izraze lica nakon raznih događaja i promatrati reakcije.

Znam da zvučim kao da promatram pokusne kuniće u laboratoriju, ali zaista su vrlo interesantni! Pogotovo kada ih uspoređujem s nama. Tako da će (i) ovaj post biti o Nijemcima!


Vjerojatno je svaki doseljenik primijetio jednu zanimljivu karakteristiku koju posjeduje većina Nijemaca, možda čak i svi. A to je da im je u glavu usađen pojam za... ne znam kako bih to točno nazvala, ali recimo pojam za - dobro i loše. Ne mogu reći moral jer ono što je njima moral mnogima drugima nije. Ali imaju to nešto... Stvarno je teško za objasniti.

Uglavnom, jako se trude živjeti po nekim "moralnim pravilima" i ako netko na bilo koji način odstupa od istih, neće se ni malo ustručavati dati mu to do znanja, naprotiv, nego će ga pokušati "preodgojiti" iliti naučiti lekciju.
Nebrojeno puta sam svjedočila takvim događajima.

Kada netko npr. u vlaku/autobusu stavi noge na sjedalo, uvijek će se bez iznimke naći jedan Nijemac koji će mu očitati bukvicu i neće odustati dok dotični ne makne noge sa sjedala. Počela sam i sama reagirati na isto tako da sada namjerno sjednem na stolicu na kojoj netko drži noge. Ne znam ni sama zašto, prije mi je bilo svejedno, a sada mi tlak skoči kada vidim noge na sjedalu. Možda sam se napokon germanizirala?

Ili ako netko pokuša ući u autobus dok njemačka bakica istovremeno izlazi iz njega, ona se stane nasred vrata i NE DA unutra. Nema šanse. Još ako imaju kakve vrećice izguraju ih van samo tako uz razne moralne prodike. Urnebesan prizor!

Ima i vozača koji neće krenuti s vožnjom ako je netko slučajno ušao u autobus bez da je pokazao kartu.
Imam i priču od prije neki dan. Ušao stariji čovjek u S-Bahn s biciklom i kako je bila velika gužva, a vozio se samo jednu stanicu, sparkirao je bicikl pred vrata. Svi su već ušli, vlak je bio spreman za polazak, a onda je jednom kontroloru zapeo za oko. Iako se vozio samo jednu stanicu, nije se stao na „mjesto za bicikle“ i ovaj ga nije pustio na miru dok se nije jadan preko 10 ljudi jedva nekako probio do tamo. Jer ipak je to mjesto za bicikle. Ako se mene pita, to je već pretjerivanje, ali Nijemca baš briga, red se mora poštovati pa čak i ako poštivanje tog istog reda vodi do još veće gužve i ne-reda! Slično sam još par puta doživjela kada su ušli na srednja vrata biciklom pa morali ići na prva pokazati da imaju kartu za bicikle.

Zatim redovi na blagajnama. Legenda kaže da se nitko nikada nije uspio progurati preko reda u Njemačkoj. Tko se samo slučajno fizički približi blagajni i baci pogled na nju neće izbjeći osuđujuće poglede nezadovoljne horde spremne za verbalni napad.

Prelaženje ceste dok je crveno za pješake često će biti popraćeno ne odobravajućim pomicanjem glava lijevo-desno ostalih pješaka koji čekaju zeleno na semaforu. Osobno sam isto više puta bila "osuđivana" jer nikada ne čekam zeleno ako je prazna cesta (shame on me). No onda sam jednom vidjela kako ulični redar zaustavlja teenagera i piše mu kaznu pa sam se zamislila. Sada prolazim na crveno samo izvan centra gdje nema zločestih redara.

Ali zato je prelaženje ceste na zebri bez semafora prava uživancija. Dovoljno je baciti jedan kratki pogled prema zebri, pa čak i ako nemate namjeru prelaziti cestu, osjećat ćete se kao na crvenom tepihu prostranom samo za vas. To se odmah staje i to barem metar prije zebre!

Ono što mi je predivno iz njihovog morala jest to što Nijemci ne zatvaraju oči kao mi. Svi smo mi "uvijek spremni pomoći osobi u nevolji", ali za razliku od nas Hrvata, Nijemci to uistinu i čine! Pa koliko su mi samo puta nepozvani priskočili u pomoć dok sam zbunjeno s GPS-om u ruci bauljala ulicama gradova ili se nisam mogla sjetiti kako se kaže neka riječ na njemačkom...

Ono što nikada ili vrlo rijetko rade je davanje sitniša prosjecima. Oni su uvjereni da svatko tko želi, i može raditi (što u Njemačkoj i nije daleko od istine) i da prosjaci prosjače zato što im se ne da raditi. Jako rijetko vidim da itko ikome daje sitniš na cesti. Češće ga presjeku osuđujućim pogledom.

I ne dižu se rado starijima u autobusima i vlakovima. Ustvari, vrlo rijetko ima starijih ljudi u javnom prijevozu jer oni imaju posebne karte koje vrijede od 9 sati ujutro kako bi se izbjegle gužve oko 7-8 kod odlaska na posao. Definitivno bi se naš ZET trebao ugledati.

_____________________________________

Nedavno sam se vratila s godišnjeg u Hrvatskoj, a ljeto se na moju sreću nastavilo i u Njemačkoj. Čim se temperature popnu iznad 25° odmah se pale klime na najjače, a jadni Nijemci jedva dišu od tog „pakla“. Cijelu godinu sam plakala za ljetom, a sada kada je napokon došlo shvatila sam da mi sparine na kopnu i nisu previše nedostajale. Osim sandala i kratke odjeće. E to je bila prava uživancija ponovno nositi!

More je bilo plavo i toplo, zvuk brodova koji se usidravaju najljepša pjesma na svijetu, gužve na plažama i dernjava djece vremeplov u neka prošla, možda sretnija vremena, zrak topao i s mirisom soli. kokteli su bili veliki i jeftini, kava jaka, turska (zanimljivo da kraj toliko Turaka u Njemačkoj nigdje nema dobre kave, a bome ni kebaba), pizza veća i slasnija, a ćevapi s lukom. A uspjela sam nešto malo i pocrniti. Svaka minuta je iskorištena do zadnje sekunde u uživanciji, a u glavi samo jedna misao: „samo da što duže traje“.

Nije dugo trajalo. A onda sam stigla na aerodrom. Dok sam čekala poziv za boarding na gateu računala sam sate koje sam u zadnje dvije godine provela u avionu. Od prilike 20-ak. Gotovo jedan cijeli dan! Letenje mi više nije zanimljivo kao nekada kada nisam mogla noć prije spavati od sreće i uzbuđenja. Sada samo jedva čekam da sletim, preživim i dođem kući.

...pa sam stigla na još jedan aerodrom. Knedla u grlu je i dalje vjerni pratitelj na svim putovanjima za Njemačku, a kroz pick-up čekaonicu na aerodromu samo produžim ubrzanim korakom i bacim zadnji pogled na Hrvate s kojima sam upravo sletjela jer mene tamo nikada nitko ne dočeka niti neće. Možda i bolje. Više ne plačem na aerodromima, ali nije da mi puno fali.

I onda sam se probudila u stvarnosti i nastavila sa životom. Ili je Njemačka samo jedan san, a probudit ću se uskoro doma u svojoj sobi u Zagrebu i nastaviti sa životom koji sam stavila na pauzu?

Iskreno, ne znam više ni sama...

Oznake: Njemačka, nijemci, Hrvatska, putovanje

- 22:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2016.

Njemačka je siva i tmurna

Dan 566.

Znam da je europsko prvenstvo daleko iza nas, no moram s vama podijeliti jednu anegdotu.

U subotu kada je Hrvatska ispala s europskog prvenstva Nijemci su mi odmah nakon nesretne utakmice porukama na Whatsapp-u izrazili saučešće. Dvoje me dan kasnije i nazvalo.

Ponedjeljak nakon ispadanja su me na poslu dočekali e-mailovi podrške i žalosti od par Francuza i Nizozemaca. Možete li to zamisliti?? Mislim da im je poraz teže pao nego meni. Nisam mogla vjerovati da uopće znaju da u tolikoj korporaciji negdje u Njemačkoj radi neka Hrvatica, no eto, izgleda da ipak nisam samo broj!

Što još ima novoga kod mene?

Prošli tjedan sam slučajno oprala korektor za lice u javnoj praonici rublja. Nadam se da nitko nije shvatio da sam to bila ja i da sljedeći put neće stajati moje lice na crnoj listi na ulazu.
Naime, imali smo važan sastanak i morala sam ponijeti korektor jer od ovog (ne)vremena u Njemačkoj imam užasnih problema s licem i izgledam kao teenager u cvijetu puberteta. I tako je ostao u džepu hlača gdje sam ga spremila nakon što sam se „zacementirala“ u WC-u prije sastanka, a hlače su isti tjedan završile na pranju… Shvatila sam to tek nakon što sam slagala rublje i uvidjela da trećina ima sumnjive smeđe fleke. Ups!

Zurück zu Deutschland...

Nedavno sam shvatila da u Njemačkoj cijelu godinu nosim istu odjeću i to mi je počelo lagano ići na živce. Kod nas se točno zna koja je odjeća za koje godišnje doba i tom prilikom se preslaže ormar 2-3 puta godišnje. Ovdje cijelu godinu nosim duge hlače/traperice, majice kratkih rukava u kombinaciji s vestom (da, čak i ljeti!!!) ili laganiju majicu dugih rukama, te neizostavno, jaknu. Jedino što se mijenja je debljina jakne, ali to je i dalje jakna! Već je kolovoz, a ja i dalje mogu doslovno na prste nabrojati dane koje sam provela bez jakne i u kratkim hlačama/suknjama. Inače, kažu kolege Nijemci da ovako loše vrijeme nije dugo bilo.

Prošle godine u ovo vrijeme je par dana bilo užasno vruće, tipično "zagrebačko" ljeto sa oko 30 stupnjeva, taman dovoljno da jedva dišeš i krećeš se od vrućine. Taj dan neću nikada zaboraviti. Bila sam na razgovoru za posao i nisu imali klimu. I ja i osobe preko puta mene smo se topili na stolicama i bez prestanka brisali znoj maramicama te jedva dolazili do riječi od sparine.
Pomislila sam: „…ajme, zar je moguće da je Hrvatska u nečemu naprednija od Njemačke? Pa u ovoj zemlji nitko nema klimu! Koja zaostala zemlja!“

Kako li sam se samo prevarila… S razlogom nitko u Njemačkoj nema klimu – jer je koriste uvrh glave 5 dana u godini! Inače, prošla godina je navodno bila jedna od, što se tiče vremenskih uvjeta, najljepših u zadnjih par godina. A za ovu kažu da je jedna od najgorih ikada. Kiša i dalje nije stala… Pa, nekih 7 mjeseci do sada. Divno, zar ne?

Jednom mi je djed rekao: „Njemačka je siva i tmurna“. Smijala sam se, jer kako je to moguće? No sada shvaćam što je pod time mislio.
Danas sam prvi put primijetila da se dužina dana mijenja. Jutru treba već nešto duže da svane, a već u 21:30 je noć. Winter is coming.

_________________________________________

Nijemci su vrlo interesantan narod. Naizgled sramežljivi i šutljivi, no s vremenom postaju otvorena knjiga. Ono što mi se kod njih posebno sviđa je to što duže ostaju djeca, odnosno mladi u glavi. Trebate vidjeti te ljude u 30-ima i 40-ima, pa i starije. Naizgled odrasli, no u glavi još uvijek djeca. I dalje izlaze, zezaju se, smiju se dječačkim forama. Sjedim na sastanku sa 14 odraslih ljudi, a atmosfera kao na satu matematike u srednjoj školi. Samo fali gađanje papirićima. Predivno nešto! Naši ljudi se definitivno puno brže „pobabe“. Uz to, iako neki od kolega Nijemaca imaju djecu, nikada ne pričaju o njima. Ili ih eventualno spomenu jednom mjesečno ako se dogodilo nešto posebno zanimljivo ili smiješno. Nijemci se negdje do 40-e godine u ponašanju puno ne razlikuju od naših srednjoškolaca.

No, s jednom ogromnom razlikom. Oni također i puno prije preuzimaju odgovornost. Puno ranije od nas stupaju na tržište rada, neki već sa 15-16 godina. I to ne kao mi, da do 25. godine kuhaju kavu u uredu i preslažu registre, a zatim im tu i tamo bude dopušteno napisati koju fakturu ili poslati koji e-mail.

Oni čim izađu iz škole (ili još za vrijeme iste!) stupaju na ozbiljno tržište rada i imaju identične zadatke i odgovornosti kao 20-30 godina stariji kolege. Dugo mi je trebalo da shvatim zašto se Nijemce uzdiže u nebesa kao najbolje i najmarljivije radnike, jer brat-bratu, nisu najbistriji ljudi na svijetu, a niti nekakvi stručnjaci. Naprotiv, smatram da smo mi teorijski i stručno puno bolje potkovani od njih. A niti opća kultura im nije jača strana. No radi ranog radnog iskustva su puno konkurentniji na tržištu rada.

Do 25. godine imaju 7-10 godina staža. Ja sam sa 25 godina tek zakoračila u pravo tržište rada.
Što mi vrijede sve one knjižurine koje sam naučila napamet kada 7 godina mlađi Nijemac zna rješenje, dok sam ja tek na početku jednadžbe?!?

I tako, još uvijek profesionalno hvatam korak s Nijemcima, no za petama sam im. Ova godina je uvod, sljedeće neće ni znati što ih je snašlo!

Oznake: Njemačka, posao

- 22:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2016.

Kad Nijemci uče hrvatski

Dan 526.

Šest mjeseci ful time posla + dodatnog posla učinilo je od mene stijenu. Čini mi se da su napokon sve one rijeke suza i život na rubu siromaštva i beznađa urodili plodom.

Stres koji me prije 6 mjeseci razarao, postao je moj saveznik i oružje u okrutnom svijetu biznisa. Nisam imuna na stres, još uvijek se ponekada tresem u vlaku dok putujem doma s posla i teže dišem te se borim sama sa sobom da ne padnem u nesvijest, ali takve su situacije sada puno rjeđe i puno manje utječu na moje fizičko i psihičko zdravlje. Mislim da me stres čak isprogramirao na viši level. Bistrija sam u glavi i gotovo da više nema situacije u poslu koja me može izbaciti iz takta. Također sam razvila zavidnu razinu multitaskinga, što za gotovo niti jednog Nijemca ne mogu reći. Strašno su loši u multitaskingu i koncentracija im je na razini osnovnoškolske djece. Još uvijek proučavam moguće razloge tomu, za sada krivim njemački jezik i kompliciranu strukturu rečenica s kojom su odrasli. Mislim da ipak neće biti tako teško „osvojiti“ Njemačku kao što se na početku činilo.

Dane i dalje uglavnom dijelim na one kada sam na vrhu svijeta i gdje mi dođe da poljubim njemačko tlo radi ove sjajne prilike za učenje, putovanja i internacionalno radno iskustvo koju mi je ta zemlja pružila, a Hrvatska nikada nije mogla, zatim na dane kada mi dođe da prvim avionom odletim nazad i nikada se ne okrenem za sobom, i na treće, neke neutralne dane kada mi je svejedno, samo da preživim od ponedjeljka do petka i napokon se naspavam k'o čovjek za vikend.

Njemački je odavno savladan i već dugo vremena ne postoji situacija u kojoj ne znam što reći ili ne razumijem o čemu se radi. To je još godinama daleko od savršenstva, ali vrlo sam zadovoljna razinom koju sam do sada postigla. Potpuno sam neovisna i samostalno mogu riješiti sve situacije, uz povremenu pomoć rječnika, što se ne može reći za mnoge ljude koji žive godinama, pa i desetljećima u Njemačkoj. Ne biste vjerovali, ali ima ih strašno puno, neke sam i osobno upoznala.

Još uvijek nakon sveg ovog vremena nema dana u kojem ne čujem i naučim neku novu riječ. Uglavnom su to neke poslovne, stručne riječi, ali i svakojaki glagoli, mnogi od njih koji se koriste u svakodnevnom govoru. Sa djeljivim glagolima sam još uvijek na „vi“ ali nekako se hvatam u koštac s njima i sve češće ih koristim. Trudim se zapamtiti i naučiti ih bez grešaka koristiti, ali jednostavno ih je previše i savladavanje će potrajati još najmanje koji mjesec / godinu. Kažu da ne znaš njemački dok potpuno ne ovladaš artiklima i djeljivim glagolima.

A i Nijemci su naučili pokoju hrvatsku riječ. Najdraža riječ im je kurva, koju su zapravo naučili od susjeda Poljaka. Mislili su da znači scheiße, jer je Poljaci i Česi uglavnom koriste u tom kontekstu, a onda sam im objasnila pravo značenje pa su sad malo oprezniji u izgovaranju u blizini Slavena, a naročito žena iz slavenskih zemalja.
Mnogi znaju da kod nas da znači ja i da kod nas ja znači ich, i to im je jako zabavno jer da na njemačkom da znači tamo. Osim toga mnogi znaju za riječ sranje, a izgovaraju je jako smiješno i slatko, umjesto nj kažu n i j kao dva slova. SranJe.

Kako ispunjavamo razne obrasce i potvrde za zaposlenike tako ponekada zaposlenice trebaju potvrdu za vrtiće, u njemačkom poznatije kao ni više ni manje nego KITA. Sve je počelo jednog dana kada je kolegica do mene 15-ak minuta telefonirala s dotičnom zaposlenicom, a svaka peta riječ joj je bila kita. Nakon nekog vremena više nisam mogla izdržati i obuzeo me snažan napadaj smijeha. Kada je kolegica završila s telefoniranjem upitala me što mi je, a onda sam joj objasnila značenje Kite u hrvatskom jeziku. Prvo je uslijedilo zgražanje jer nešto što ima veze s djecom i vrtićima znači nešto totalno… drugačije kod nas, a onda su naučili i tu riječ i sada svakodnevno zbijaju šale kad obrađujemo papire za Kite. I dalje se zgražaju nad značenjem, ali im je zabavno.

U moju obranu, pokušala sam ih naučiti i dobar dan, kako si, doviđenja i slično, ali ništa od toga im nije bilo dovoljno zanimljivo da bi zapamtili. I tako se moji Nijemci i ja svakodnevno zabavljamo na poslu i učimo nove riječi.

Nedavno smo čak imali i prvi (za sada i posljednji) ljetni dan. Temperatura je skočila iznad 30 stupnjeva i bilo je pakleno vruće, kao svaki dan u Hrvatskoj kako čujem. Ja sam prvi put ove godine uživala u nostalgičnim temperaturama i ljetu, a oni su odmah rano ujutro zapičili klimu na 21 stupanj. Ja se smrznula u uredu, a oni su i dalje teško uzdisali od toplinskog udara. Ljetni dan je na (moju) žalost trajao samo jedan dan nakon kojeg su nas ponovno oprale liltre kiše i vjetrovi koji su vratili temperature na ispod 20 stupnjeva.

No bilo je lijepo dok je trajalo...

Oznake: Njemačka, njemački, ljeto, jezik

- 15:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2016.

S krive strane Rajne

Dan 514.

Neki su primijetili da sam uzela pauzu od bloganja. Bila su mi ovo naporna 2 (ili čak 3?) mjeseca i hitno mi je trebao „godišnji“ od bloga pa sam iz tog razloga malo zapustila pisanje i usredotočila se na neke druge stvari. Stari postovi i komentari su i dalje na blogu, samo su trenutno skriveni.

Još uvijek sam u Njemačkoj, ali sam se preselila na obalu Rajne. Ukazala se dobra prilika za povoljan, a puuuno bolji stan pa sam je iskoristila. Za 50-ak eura više imam grijanje, nove prozore, balkon, ali zato nešto manje kvadrata, no jedva da se primijeti. Još se navikavam na novi grad i okolinu, slično je kao kada sam prvi put doselila u Njemačku, no s nešto manje „wow“ efekata. Vrijeme putovanja na posao se nešto smanjilo, ne drastično, ali spavam 20-ak minuta duže što puno znači. Novi grad - nove mogućnosti!

Kolege me zezaju da sam se preselila „na krivu stranu Rajne“. To je neka interna njemačka fora, kao jedna strana je pristojna, skuplja, sigurnija, a druga, „tamnija“, strana je opasnija, s više imigranata i tamo se ne zalazi poslije 21 sat. Kako sam preživjela sve do sada, budem i ovo!

I dalje sam na istom poslu i poziciji, puno sam naučila, posebno o njemačkim zakonima, a učim i dalje. Više nije tako zanimljivo i uzbudljivo kao na početku, no i dalje idem na posao sa osmjehom na licu. Kako vrijeme ide, sve više uviđam sličnosti, ali i razlike između nas i Nijemaca kada se radi o poslu. Imaju neki svoj malo drugačiji đir i način rada, neke stvari su mi super, a neke me malo živciraju, no više o tome možda nekom drugom prilikom.

U međuvremenu sam upoznala još par naših ljudi i stranaca s kojima se sve češće družim tako da mi više nije tako dosadno. Gotovo da nema vikenda kojeg provodim sama, tako da sam s te strane sve zadovoljnija. I dalje to nije niti približno slično kao u Hrvatskoj, no s obzirom na situaciju od prije godinu dana ne mogu se žaliti. Sa strancima idem uglavnom u prirodu i na fešte, a sa našima na kave i u knajpe, na žalost nisu baš raspoloženi za izlete i otkrivanje novih gradova, no svejedno je lijepo povremeno biti u domaćem društvu i pričati hrvatski jezik za promjenu.

Kad smo već kod jezika, već duže vremena si ne moram postavljati pitanja za dativ i akuzativ pri pričanju, a počela sam koristiti i pasiv kojega sam cijelu prošlu godinu izbjegavala. Njemački mi se u ovih 6 mjeseci znatno poboljšao i poboljšava se i dalje rapidno iz dana u dan, čak toliko da sam odlučila ne ići dalje na tečaj njemačkog nego se samostalno za koji mjesec prijaviti na B2 ispit njemačkog. Stvarno nema bolje škole stranih jezika od posla i svakodnevnog okruženja s Nijemcima!

Dani opet postaju sve duži, evo već je pola 10, a vani još dan, može se ići u šetnju. Kiša i dalje pada i gotovo da nije stala tjednima, sa povremenim izletima sunca.

Dugo vremena nisam bila depresivna, tj. jesam par puta na kratko, ali zaista nezamjetno u odnosu na teška razdoblja s kojima sam se suočavala prošle godine ako se sjećate.
S financijske strane već stojim bolje nego u cijelom životu do sada i uskoro je vrijeme za jedan pravi shopping!

Osim toga upravo sam kupila avionsku kartu za godišnji u Hrvatskoj i osjećam se kao da sam ponovno dobila krila nakon dugo vremena.

Eto, ovaj dosadni post je tek toliko da se javim da sam živa, idući će biti zanimljiviji, obećajem!

Bis gleich

Oznake: Njemačka, posao, rajna

- 21:13 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 21.05.2016.

Na što računati pri preseljenju u Njemačku...

1. Ime i prezime će vam redovito izgovarati krivo
Vjerojatno uvijek i zauvijek. Uz to pripremite se na slovkanje svoga imena i prezimena u svim prilikama u kojima se obavlja bilo kakva dokumentacija.

2. Na ulicama ćete viđati svašta, ali stvarno SVAŠTA
Od svakakvih ludih i manje ludih tetovaža i piercinga, do agresivnih i napadnih ljudi, uličnih bandi, freakova svih vrsta, odjevnih stilova kakve do sada niste mogli ni zamisliti i svih onih ludih, a ponekada i opasnih situacija iz filmova. Iako ćete se naviknuti nakon par mjeseci, preporučam i dalje uvijek biti na oprezu jer nikad ne znaš. Ali stvarno nikad…

3. Nesrazmjer između bogatih i teško siromašnih
Je puno veći i izraženiji nego na našim prostorima. Svakodnevno ćete viđati stotine skupocjenih automobila o kakvima većina nas može samo sanjati, ali istovremeno i takvu sirotinju da ćete pomisliti da ste na nekom drugom kontinentu.

4. Hrana
Povrće i voće nikada više neće imati isti okus, na burek ćete morati čekati da se vratite doma, kao i na ostale fine delicije iz naših pekara, ili bolje reći, pripremite se na šečer. U pekarama je sve zašećereno i vrlo je teško najesti se kao kod naših pekara. Kebab se ne može usporediti s onim kojega ste do sada jeli, kao ni pizza i ostali naši specijaliteti. Također možete zaboraviti tzv. kruh sendvič, ali zato su tu žemlje koje su puno bolje nego kod nas.

5. Odjeća
Zimska odjeća se nosi tamo negdje od listopada pa gotovo do svibnja, s ponekim danom iznimke. Ljetna samo 3-4 tjedna u godini kada se potrefe vrućine, a ostali dio godine proljetno/jesenski. Dani bez jakne, barem one tanke, su vrlo rijetki.

6. (Ne)vrijeme
Obavezno uložite u kvalitetan kišobran jer će vam stvarno trebati. Kiša okupira po mojoj procjeni 60-70% dana u godini, barem u zapadnom dijelu Njemačke. Svaki sunčani dan ćemo bez iznimke skupo platiti s 5-10 dana kiše i hladnoće, pa ih treba što je moguće bolje iskoristiti. Nakon kiše ne dolazi sunce, nego nakon sunca dolazi kiša. PUNO kiše.

7. Drušvo
Društveni život je bolna točka svima nama friškim doseljenicima. Nema više svakodnevnih ispijanja kava na suncu (a ni na kiši), a i svako drugo druženje treba pomno i iscrpno planirati unaprijed jer jednostavno su ovdje ljudi drugačiji. Preferiraju mir i za razliku od nas svoje slobodno vrijeme radije provode bez društva ili s pomno izabranim krugom ljudi u koji je vrlo teško ući. U ovom slučaju se sličnosti definitivno privlače, odnosno friški s friškima, a starosjedioci sa starosjediocima.

8. Dan i noć
Jutru treba nešto duže da svane, ali zato dan traje beskonačno, ljeti i do 22-23 sata!

9. Jezik
Došli ste u Njemačku, smjestili se u stan, našli posao i skupili neki krug ljudi s kojim se družite. Život može početi! Preostaje još samo jedan problem – od 80 milijuna ljudi vi razumijete samo njih par. Da, izabrali ste državu u kojoj se govori težak jezik i da, potrajat će neko vrijeme dok ga ne savladate i zato se što prije bacite na posao jer jednom kad ga pohvatate otvorit će se i ona vrata iza kojih ste sumnjali da ćete ikada zaviriti!

10. „Red, rad i disciplina“
Nit je red, nit je (baš) toliki rad, a i disciplina je upitna. Zaboravite sve što ste do sada naučili o Nijemcima i Njemačkoj. I oni su samo ljudi, i oni ponekada rade na crno i muljaju (češće nego što bi pomislili!), zabavljaju se, druže, bave sportom, vikendom izlaze i ubijaju se u alkoholu, s tom razlikom da imaju nešto više novaca od nas.

11. Vrijeme u domovini neće stati
Redovito zovete doma, komunicirate sa starim društvom, planirate stvari koje ćete raditi kada dođete u posjetu natrag, uz to vodite novi uzbudljivi život u novoj zemlji i snovi lagano postaju stvarnost! Neke će stvari ostati onakvima kakvima ste ih ostavili, ali prije ili kasnije ljudi koje ste ostavili će se naviknuti živjeti bez vas, neki odnosi će se prorijediti, a možda i nepovratno izgubiti, neki ojačati, ali gotovo na svim razinama će se nešto promijeniti, a neke promjene vam se sigurno neće svidjeti. Sve ima svoju cijenu i odlaskom iz domovine ćemo je kad-tad platiti. Na kraju dana sve što u životu imamo je – vrijeme.

12. Dobra prometna povezanost je sve
Ako pogledate njemačke gradove vjerojatno ćete zamijetiti nepisano pravilo da stranci žive u centru, a Nijemci na rubovima grada. Osim što vole mir i tišinu, svi Nijemci posjeduju i automobile. Stranci su pak s druge strane najčešće ovisni o javnom prijevozu i zbog toga je vrlo važno živjeti tamo gdje je povezanost redovita i česta u svako doba dana i noći. A osim toga, kada si nov u stranoj zemlji cilj je biti u centru zbivanja, a ne na rubu grada u samoći i još većoj izolaciji.

13. Stanovi se ne adaptiraju
Ili vrlo rijetko, a oni koji su adaptirani i na nešto liče su u pravilu i puno skuplji. Uglavnom ih nemaju potrebu obnavljati jer će se i najružniji stan vrlo lako iznajmiti nekome, a ako se nalazi na poželjnoj lokaciji onda i po visokoj cijeni. Zato ne očajavajte kao ja što živite u ružnom stanu jer ovdje je jako puno stanova neodržavano za razliku od stanova u Hrvatskoj.

Oznake: Njemačka, život u njemačkoj, prilagodba

- 19:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se