srijeda, 24.01.2018.

Povratak II. dio

www.gastarbajterica.com

Dan 1102.

Planirala sam potpuno prestati s pisanjem bloga jer tematika više nije ista pa i nema baš nekog smisla, ali puno vas mi šalje divne mailove i pita za izvještaj nakon povratka pa sam se osjetila dužnom podijeliti s vama i nastavak ove nove priče, one u Hrvatskoj.

3 godine.

Prije par dana bi mi bila treća godišnjica života u Njemačkoj. Međutim, kao što znate, vratila sam se u Hrvatsku.

3 godine… Što reći, a da nije već rečeno? Neću nabrajati dobre i loše strane Njemačke po 1000. put jer smo to sve već prošli kroz ove tri godine. Ovaj post će biti o Hrvatskoj.

Prvi tjedni u Hrvatskoj su bili nestvarni. Ostao mi je onaj osjećaj dinamike i urbanističkog života koji me stalno požurivao i činio nervoznom. Nije mi bilo prirodno odmarati i cijele dane ništa ne raditi. Stalno sam mislila da moram rezervirati kartu za natrag, za povratak kući, ne realizirajući da sam sada kod kuće. Dugo se u Hrvatskoj nisam osjećala doma.

Sve je bilo baš onakvo kakvo sam ostavila prije 3 godine, a zapravo više ništa nije bilo isto. Nikle su neke nove zgrade, otvorile se nove trgovine i izgradile ceste. Klubovi u koje sam do 2015. izlazila su se u velikom broju zatvorili ili više nisu bili popularni. Neki novi klinci su vladali tom scenom.

A najviše od svega su se promijenili ljudi. Na prvi pogled su svi bili isti, ali sada u nekom drugom filmu. Neki su razvili ili razvijaju karijere, neki su se poudavali i poženili, neki su bili isti kao prije, ali opet nekako karakterno drugačiji. Ja sam sada stranac u vlastitom gradu i domovini, a tako me i drugi gledaju. Ne osjećam da pripadam ni tu ni tamo, kao neki alien.

Nedavno sam negdje pročitala da kada jednom odeš, zauvijek ostaješ stranac gdje god živio. Bilo mi je smiješno, ali sada uviđam da ipak ima nešto istine u tome. Htjela sam nastaviti sa životom iz 2014. ne shvaćajući da sam povratkom u Hrvatsku opet na početku neke nove priče.

Pitala sam se: „Zašto svima život teče dalje, a ja uvijek moram sve ispočetka? Što ja radim krivo u životu?“

Opet neki novi grad i neki novi ljudi. Pomalo sam već umorna od konstantnih novih početaka, ali što je tu je. Možda je to i jedna ljepota života koju tek moram zavoljeti i prihvatiti.

Bilo mi je lijepo opet biti kod kuće sa svojom obitelji, ali isto tako mi je vrlo brzo počela nedostajati privatnost i imanje vlastitog stana. Život u hotelu mama mi se isprva činio kao luksuz jer me neprestano kuhanje i čišćenje posljednje 2,5 godine pošteno iscrpilo, ali nakon nekog vremena mi se više i nije činilo tako strašno (iako svakodnevno kuhanje JE strašno!). Osim toga, u Njemačkoj sam često bila usamljena u stanu, pogotovo vikendima kada su svi bili sa svojim obiteljima, a ja nisam imala nikoga. U tim trenucima bih dala sve na svijetu da je moja obitelj bila tu, barem na kratko, ili da sam ja mogla otići k njima. To je definitivno jedan od najvećih, a možda i najveći nedostatak samačkog života u stranoj zemlji. I najbolje i najteže trenutke moraš preživjeti sam jer su oni tisućama kilometara daleko i ne mogu biti tu kada ih trebaš. A trebala sam ih puno puta…

Danas, gotovo pola godine kasnije, ipak intenzivno maštam o vlastitom stanu, ali mislim da će mi ovaj put biti lakše otići i biti sama jer sam se naučila nositi s time.

Mislim da je to i najveća lekcija koju sam donijela iz Njemačke. Naučila sam živjeti i boriti se sama, što nisam morala nikada prije. Možda mi je zato preseljenje u Njemačku bio velik šok radi kojeg sam prolazila sve te drame i depresivna razdoblja o kojima sam vas redovito izvještavala. Rez je napravljen naglo, a ja nisam bila spremna na njega. Iz sigurnosti hotela mama i okružena brojnim prijateljima sam bačena na drugi kraj svijeta među neke drugačije ljude koje u početku nisam ni razumjela, sama na svijetu.

Definitivno NE preporučam solo odlazak u inozemstvo osim ako je negdje bliže granici da povremeno možete svratiti kući za vikend. Neizmjerno je lakše ako imate barem jednu poznatu osobu kraj sebe, makar prijatelja ili poznanika. Bilo koga. Da je moja obitelj otišla sa mnom u Njemačku sigurno bih ostala još koju godinu tamo. Ovako je to bio ne glavni, ali jedan od većih razloga za povratak.

____________________________________

Hrvatska se naočigled promijenila u ove tri godine. U Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj se osjeti manjak ljudi, duša otjeranih u bijeli svijet, primoranih potražiti sreću izvan granica Lijepe naše.

Isto tako se osjeti i izlazak iz krize. Ponuda poslova je definitivno puno veća nego prije nešto više od 3 godine kada sam zadnji put aplicirala za radna mjesta u Hrvatskoj, a konkurencija za iste je puno manja.

Ne mislim da poboljšanje općenite situacije leži u masovnoj emigraciji od 2013. godine nego u puno drugih čimbenika koje proživljava cijeli svijet, a ne samo Hrvatska, ali ne želim skrenuti blog u te vode pa neću previše komentirati.

____________________________________


Čim sam došla u Hrvatsku bacila sam se na traženje posla. Glavni kriteriji su mi bili: mora biti posao u mojoj struci, plaća minimalno 6000 kuna, mora biti internacionalna firma, te je poželjno da se na redovitoj bazi koristi i njemački i/ili engleski jezik, ali nije uvjet.

Long story short, vrlo brzo sam pronašla posao koji ispunjava sve navedene kriterije, upravo zahvaljujući znanju njemačkog, te i dan danas tamo radim. Nisam oduševljena, ali nisam previše ni očekivala s obzirom da se radi o Hrvatskoj.
Od prvog dana sam si obećala da se nikada više neću dati muljati i ponižavati. Neću raditi niti sata prekovremeno ako nije plaćeno (a i onda samo u nuždi), a ukoliko netko pokuša bilo kakav mobbing, omalovažavanje ili patroniziranje vratit ću mu istom mjerom i još ću ga prijaviti svim nadležnim institucijama na svijetu. To sam im odmah dala do znanja i tako je i bilo. To je luksuz koji si ovoga puta mogu priuštiti za razliku od prije tri godine.

Ako sam išta naučila u Njemačkoj, to je da je slobodno vrijeme i psihičko zdravlje neprocjenjivo i nema tog novca koji će me uvjeriti u to da je neka tamo firma važnija od mene, mog života i zdravlja. Ljudi u današnje vrijeme podcjenjuju vrijednost ugovora o radu, a baš on je najvažniji, tj. ljudi jer niti jedna firma ne može opstati bez kvalitetnih radnika.

Neki će možda reći da sam bahata, ali ja sam samo korektna, te isto očekujem i od druge strane i neću nikada više pristati na ništa manje. Dosta je bilo.
Kako bi Amerikanci rekli: „Life is too short for that sh*t!“

____________________________________


Od Nijemaca sam naučila puno toga o životu, a isto tako i jednu vrlo važnu lekciju o prijateljstvu, a to je da je većina prijateljstava prolazna i da smo mi svi jedinke koje se moraju samostalno boriti za sebe jer nitko osim nas neće pokrenuti svijet za nas.

Ne kaže se bez veze: „uzdaj se u se i u svoje kljuse!“

Voljela bih da nije tako, ali život u Njemačkoj me naučio da većini ljudi nisam toliko bitna koliko sam mislila da jesam što me pomalo rastužuje, ali takav je život i moramo se prilagoditi.

Eto, to vam je kratki osvrt na moje početke u Hrvatskoj.
Još uvijek se privikavam i ne osjećam kao kod kuće i svako malo provjeravam prognozu i čitam vijesti iz Njemačke. Kada mi je teško pošaljem poruku nekom Nijemcu da se opet osjećam kao da sam tamo s njima i ostanem u toku, a i da malo prozborim njemački. Dan danas koristim oba telefonska broja, i njemački i hrvatski. Google je zbunjen i još uvijek mi prikazuje i njemačke i hrvatske reklame, a dobivam i njemačku spam poštu. Često sanjam Njemačku i da sam tamo pa se onda razočaram kada se probudim i shvatim da više nisam. Povremeno znam imati i noćne more na sličnu tematiku. Možda imam psihičke posljedice?

Što se tiče jezika, nisam primijetila da zaboravljam njemački ili lošije govorim. Jedan od razloga je i taj što ga puno koristim na novom poslu tako da nema dana da ne pričam i pišem na njemačkom.
Na trenutke mi je Hrvatska jako dosadna i dođe mi da kupim kartu i odletim natrag, ali me brzo prođe. Živim iz dana u dan nekim hrvatsko-njemačkim životom i odbrojavam dane do ponovnog odlaska u Njemačku, ali ovaj put na puno kraće vrijeme. Fizički sam u Hrvatskoj, a u mislima još uvijek većinom tamo, baš kao što je bilo prije tri godine kada sam napustila Hrvatsku, samo obrnuto. Nostalgija je gadna stvar.

Ono što je drugačije je da sam nekako smirenija nego što sam bila u Njemačkoj, vjerojatno zbog blizine i topline obitelji i prijatelja. Život je u Hrvatskoj definitivno opušteniji i usporeniji iliti lagodniji. Nekima to odgovara, a nekima ne. Ja sam negdje u sredini.

Još se nisam 100% opredijelila niti za jednu zemlju jer kao što sam spomenula, ja sam sada alien

To be continued...

Oznake: Njemačka, odlazak, povratak, idemo u njemačku, gastarbajterica

- 20:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 25.11.2017.

Povratak I. dio

Web: gastarbajterica.com/povratak-I.-dio

Dan 970.

Napokon je svanuo i dan povratka u Hrvatsku. Doslovno sam odbrojavala dane zadnja 2-3 mjeseca u Njemačkoj. Bilo mi je preko glave kiše, samoće, stana, njemačkog, kava koje ništa ne valjaju i svakodnevnog dugog putovanja na posao i kući.

Ostvarila sam ono najvažnije po što sam došla: naučila njemački, skupila nešto inozemnog radnog iskustva, uštedjela lijepu svotu novaca o kojoj sam u Hrvatskoj mogla samo sanjati, naučila i iskusila svašta novo i upoznala puno novih ljudi. Ali dosta je bilo. To definitivno nije život kojeg želim dugoročno živjeti.

Rastanak od kolega i svih ljudi s kojima sam u Njemačkoj provodila vrijeme je očekivano bio bolan i stresan, čak puno više nego rastanak od Hrvatske prije nešto manje od tri godine. Proživjela sam puno teških i stresnih trenutaka u ove tri godine, ali rastanak od Njemačke me posebno dotukao. Istovremeno mu se i jesam i nisam veselila.


Veselila sam se što ću napokon pobjeći od nekih stvari koje su me zadnjih mjeseci mučile i vratiti se životu kojeg sam prije tri godine stavila na pauzu, a istovremeno se s knedlom u grlu pozdravljala od svega što sam u ove tri godine mukotrpno gradila i ostvarivala, što sam sada morala srušiti i ostaviti iza sebe, od čega sam na kraju odlučila pobjeći.


Zadnji tjedni su bili posebni.

Po zadnji put sam obilazila sve najdraže gradove u NRW: Düsseldorf, Erkrath, Dortmund, Essen, Wuppertal, Hagen, Leverkusen i naravno Köln, prisjećajući se uspomena, trenutaka i ljudi s kojima sam tamo u ove tri godine provodila vrijeme, izlazila, šetala, pila, jela, plakala i veselila se. Prolazeći zadnji put tim ulicama srce mi se steglo jedno tisuću puta, a na nekim sam mjestima jedva susprezala suze i sakrivala oči sunčanim naočalama.
Na primjer, gledajući Rajnu na obali Düsseldorfa. Iako nikada nisam vidjela prljaviju i ružniju rijeku ipak mi je užasno prirasla srcu.

Gledajući druge sunarodnjake koji odlaze i dolaze iz Njemačke i slušajući njihova iskustva imam dojam da odlasci nikome ne padaju toliko teško kao meni. Svi se doimaju jaki i samouvjereni, samo se ja raspadam na tisuće komadića. Bit će da je do mene ili oni svoje doživljaje samo dobro skrivaju, dok ja svoje opisujem cijelom svijetu? Zaista bih htjela čuti iskustva drugih na ovu temu pa napišite u komentaru ukoliko imate vlastito ili tuđe iskustvo!

Zadnji radni dan je bio skroz nestvaran. Vratio me u vrijeme zadnjeg predavanja na studiju.
Sve se odvijalo usporeno i nestvarno, kao da gledam neki film kroz tuđe oči. To jutro sam druga došla u ured, nakon kolegice kojoj je to također bio zadnji radni dan u firmi. Okrenula se prema meni i rekla mi sa polu-smiješkom i nagnutom glavom: „I to je to.“ Bila je opuštena i vesela, a ja sam progutala knedlu, što je primijetila.
Lako tebi, pomislih. Ona napušta samo posao, a ja državu i život koji sam zadnje tri godine živjela i gradila.

„Što ako sam napravila najveću pogrešku u životu?“, pitala sam je, a ona mi je odgovorila: „Dugo si razmišljala o odluci i znaš da nisi.“ I nadodala nešto u stilu: „Kada se jedna vrata zatvore, uvijek se otvore druga, još bolja. Uostalom, uvijek se možeš vratiti ako se predomisliš ili ti neće biti dobro u Hrvatskoj“. , čime je bila u pravu.

U tom trenutku nisam znala da li je to bila dobra odluka, ali sam znala da MORAM otići iz Njemačke, barem na neko vrijeme. Ne mogu previše ići u detalje, ali vjerujte mi da sam morala otići. Možda vam jednog dana ispričam što me zaista potjeralo iz Njemačke.

Radni dan je prošao ugodno i u zezanciji, dobile smo par poklona, pozdravile se sa svim kolegama i oko 14 sati napravile posljednji tzv. „Feierabend“ (tim riječima Nijemci pozdravljaju kolege kada idu kući nakon posla). Bila sam vesela i optimistična, što nije teško kada imaš kolege koji se samo poželjeti mogu. Užasno će mi faliti ta firma i moj stol i ured.

Spakirala sam zadnje stvari, te smo se nas dvije veselo zaputile prema izlazu. Ja sam išla stepenicama, a ona liftom. Pozdravile smo se i mi međusobno i tu sam se slomila i isplakala omanju rijeku na stepeništu. Sva sreća pa nitko nije naišao u tih 5 minuta.

___________________________________________

Još 4 dana do leta!

Koliko god se trudila rotirati odjeću između Hrvatske i Njemačke ovisno o godišnjim dobima tako da ne nakupim previše, naravno da mi ni jedna trećina nije stala u kofere. Ne znam kako, ali uspjela sam preseliti gotovo cijeli ormar iz Hrvatske u Njemačku. Lažem, znam, pretjerala sam sa shoppingom. Ne moram ni napomenuti da puno tih stvari nisam nikada ni obukla. Tipično žensko. I tako sam ostavila većinu ormara u susjedovoj garaži što me zapravo veselilo jer sam imala razlog za vratiti se, barem na kratko.

Zadnji dan mi je prošao u pozitivnim mislima iako je bio tmuran i kišan. Lijevalo je k'o iz kabla dok sam putovala vlakom do najtužnijeg mjesta na svijetu – aerodroma. Avantura završava tamo gdje je i počela. Sve je taj dan bilo nekako simbolično, ali vjerojatno samo u mojoj glavi jer sam bila pod svakakvim emocijama. Na aerodromu sam taj dan upoznala hrvatski bračni par koji živi 30-ak godina u Njemačkoj i koji je pozdravio moju odluku o odlasku i time mi dao vjetar u leđa.

Veselila sam se više od svega bureku i ćevapima s lukom, udobnom krevetu i druženju sa starim prijateljima. Moj život je stao u 2014. i sada ću ga napokon ponovno pokrenuti!

Moram samo pronaći neki posao, za što sam računala da ne bi trebalo biti preteško, i onda započinje uživancija u Zagrebu, najljepšem gradu na svijetu...

...pomislih naivno.

Oznake: Njemačka, gastarbajterica

- 19:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 20.09.2017.

Moji Tips & Tricks za uspjeh u Njemačkoj

Web: http://gastarbajterica.com/

Dosta vas me je pitalo za savjet kako uspjeti u Njemačkoj. Pod uspjeti većinom se misli na pronalazak dobrog posla u svojoj struci i ostvarivanje skladnog života u stranoj zemlji. Pa evo ukratko kako sam ja uspjela.

Dugo sam pisala ovaj članak i razmišljala o toj temi. Savjeta je bezbroj, a ovo su neki od glavnih koji su meni pomogli.
Savjeti vezani uz posao odnose se u prvom redu na ekonomiste i administrativna zanimanja.

1. Ne pristajte na manje od onoga što vrijedite

- kao što jedan Nijemac ne bi radio kao npr. Buchhalter iliti knjigovođa za minimalac, tako nemojte ni vi. Proguglajte prosječnu plaću na razini države i vaše regije za zanimanje za koje se natječete (npr. ovdje: www.gehaltsvergleich.com) i na temelju toga recite potencijalnom poslodavcu koju plaću želite/očekujete. Prosjek je baš to – prosjek. Tako da očekujte na početku nešto ispod prosjeka, ali ne idite previše nisko jer kao što vi trebate NJIH, trebaju i oni VAS.

Ja sam se u početku iz očaja nudila firmama za 1000 € mjesečno pa čak i manje i to sam fino pisala u molbe ne znajući da je kao prvo, bruto plaća od 1000 € zakonom zabranjena jer je ispod zakonskog minimuma za posao na puno radno vrijeme (minimalna bruto satnica u Njemačkoj je trenutno 8,84 €!), a kao drugo zvučala sam očajno i naravno da me nitko od njih nije ni pozvao na razgovor za posao. Bi li vi?

Druga greška koju sam napravila je ta da sam kada sam nakon više mjesečne potrage napokon dobila prvi posao u struci iz sreće i očaja odmah pristala na prvu plaću koju su mi ponudili. Doslovno daj što daš! Dobro, plaća nije bila baš taaako loša, ali mislim da sam mogla ispregovarati kojih 200-tinjak eura više jer na kraju krajeva oni su bili ti koji su MENE htjeli. Valjda nisam mogla vjerovati da bi mene u Njemačkoj neka firma stvarno htjela.

Eto sada znate, da - oni VAS trebaju jednako kao što i vi trebate i njih :)

I upamtite – u većim gradovima su i plaće u pravilu par stotina eura veće i obrnuto. Nećete dobiti istu plaću u npr. Düsseldorfu i Solingenu. Idealno je živjeti u manjem gradu s jeftinom stanarinom, a raditi u većem, ako vam je novac od veće važnosti.

2. Ne radite poslove koji nisu vezani uz vašu struku

- osim ako baš ne morate ili želite razviti karijeru u nekom drugom pravcu. Razumijem da je ovo pravilo za neke teško ili nemoguće izvedivo jer se od zraka ne živi pa apeliram na one koji si mogu priuštiti koji mjesec bez plaće. Iz perspektive poslodavca u životopisu bolje izgleda par mjeseci nezaposlenosti i učenja jezika nego dvije godine konobarenja. Takve se nažalost rijetko uzima u obzir kasnije za ozbiljniju uredsku poziciju.

Što duže izbivate iz struke i veću pauzu imate, to će biti teže vratiti se u struku iz razloga što misle da nakon tolike pauze više ne znate raditi svoj posao. Iz mog iskustva, u Njemačkoj je bitan kontinuitet i priča> koja isti mora zaokružiti. Na razgovoru će vas prije pitati da im ispričate svoj poslovni i životni put, uključujući hobije i privatni život, nego vam dati razne testove da im dokažete da to doista znate raditi jer početne uredske poslove može naučiti gotovo svatko, čak i ako nema ništa ili ima malo iskustva.

3. Zeit firme nisu zlo

- poslali ste 100-tinjak molbi i sve do jedne su rezultirale odbijenicom. To ne znači da ste loš radnik nego se firme, a pogotovo velike često ne usude riskirati sa strancima kojima njemački nije materinji jezik ili na minimalno B2 razini. Glavni razlog tomu je što je osim vas na istu poziciju apliciralo 30-ak Nijemaca i isto toliko stranaca koji su rođeni ili su veći dio života proveli u Njemačkoj te su ovdje završili školovanje.
I najgora njemačka diploma nažalost još uvijek vrijedi više od strane diplome.
Što je znači da morate naknadno upisivati razne Ausbildunge i studije kako biste došli do posla. Nikada ne idite stepenicu niže od diplome koju već imate, osim ako se radi o diplomi koja je u Njemačkoj potpuno nepriznata. Time podcjenjujete i sebe i državu i instituciju koja je diplomu izdala. Založite se za sebe i vaš mukotrpan studij te im dokažite da ste (smo!) jednako vrijedni!

Zato probajte i sa zeit firmama. Njihov je posao upravo vama pronaći posao i imaju vrlo dobar razlog potruditi se da se zaposlite – jer ste vi njima zarada. Ako je recimo bruto plaća za neku poziciju 2500 €, preko zeit firme će isti radnik firmu koštati oko duplo više (da, vidjela sam dokumente na svoje oči!).

Pa zašto bi onda neka firma uzela radnika preko zeit firme? Glavni je razlog odgovornost, odnosno nepostojanje iste od strane firme za tog radnika što znači da vas se može riješiti kada god poželi ako joj iz bilo kojeg razloga ne odgovarate, a što opet znači da ste prvih par mjeseci na tankom ledu i morate šarmirati firmu u kojoj radite pod zeit ugovorom.

No naravno da ćete biti super i da će vas preuzeti nakon nekog vremena (obično 6-9 mjeseci) ;)
Tada ste u super poziciji jer možete ispregovarati barem par stotina eura veću plaću (bruto naravno. Neto se nikada ne spominje poslodavcu!).

4. Sredite životopis

- par stvari koje su kod nas diskriminacija u Njemačkoj su muss. A to su slika (profesionalna ali sa smiješkom – pogledati pod Bewerbungsfoto), osobni status (samac, u braku itd.), broj djece i hobiji. Također se piše i nezavršeno školovanje (ako ste npr. odustali od fakulteta – pripremite se objasniti razloge odustajanja na razgovoru za posao).

Bez tih informacija su vam šanse znatno smanjene. Osim toga životopis ne smije biti duži od dvije stranice osim u posebnim slučajevima kada imate mnogogodišnje radno iskustvo, te mora biti poslan u PDF formatu (Word je out i poslodavcu znači da ste pomalo neprofesionalni i ne pratite trendove u poslovnom svijetu).

Također zaboravite Europass. Nijemci kao i svi narodi previše ne favoriziraju svoje susjede, tj. stvari koje izvorno dolaze od njih, u ovom slučaju iz Beneluxa. A i preopširan je.

5. Budite brzi i precizni u poslu, ali ne radite prekovremeno ako baš ne morate i ne uzimajte dodatne zadatke koje vam nisu dali

- nitko ne voli ulizice iz jednostavnog razloga jer ih ugrožavaju. Ako se previše trudite drugi bi kraj vas mogli izgledati kao ljenčine i neradnici (što većina ljudi duboko u sebi i je htjeli si to priznati ili ne :)). Budite korektni, brzo učite, tražite pomoć, ali ne konstantno i dugoročno jer ćete ih time početi živcirati.

Imam primjer iz svoje firme. Zaposlili smo Njemicu koja je i nakon par mjeseci tokom radnog dana svako malo nešto zapitkivala i time usporavala ostale koji se nisu mogli koncentrirati na svoj dio posla. Ne moram ni napomenuti da je uslijedio zloglasni otkaz unutar probnog roka. Dobro je da nije htjela riskirati da krivo napravi posao, ali nakon 2 mjeseca od nje se očekivala puno veća samostalnost.

Zato budite samostalni i radite svoj posao brzo, ali točno, te radije zapisujte natuknice nego da konstantno i nakon par mjeseci još uvijek stalno nešto zapitkujete i tražite pomoć u situacijama koje se svakodnevno ili često ponavljaju u poslu.
Tražite pomoć samo kada se nađete pred zidom, tj. ni nakon istraživanja niste uspjeli samostalno pronaći rješenje ili kada ste u stisci s rokovima.

6. Učite njemački

- za nas ekonomiste njemački je sve! Uvijek se može naći posao i sa znanjem samo engleskog, no takvih je poslova vrlo malo te su to uglavnom visoke menadžerske pozicije i rijetki poslovi s velikom odgovornošću za koje postoji malo stručnjaka ili pak najniže pozicije poput NKV zanimanja.

Kako uopće krenuti? Obavezno ako možete završite Integrationskurs. Nakon toga (odnosno B1 stupnja) možete krenuti u ozbiljniju potragu za poslom u struci. Više puta sam napomenula da njemački otvara bezbroj vrata i zaista je tako.


A sada kada smo riješili formalni dio…


7. Provodite što više vremena s Nijemcima i drugim strancima

- otvorit će vam se neki novi vidici, iskustva i načini razmišljanja za koje niste ni znali da postoje. Naučit ćete i iskusiti jedinstvene stvari i situacije te obogatiti svoj što profesionalni što privatni život zauvijek!

Neće svako iskustvo biti ugodno i lijepo, no naučit će vas koju više o samom životu koju sigurno ne biste naučili u domovini i provodeći svoje vrijeme samo sa sunarodnjacima.

8. Štedite

- osim stanarine koja varira od grada do grada, u Njemačkoj se zaista može povoljno živjeti. Hrana i osnovne potrepštine su duplo jeftiniji nego u npr. Hrvatskoj. Priuštite si i zabavu i putovanja, ali umjereno. Sve je lakše s par tisuća eura viška na računu, a do njih uz posao zaista nije teško doći. Početak nije vrijeme za trošenje. To vrijeme će doći. S vremenom :)

9. Stalno upoznajte nove ljude

- sprijateljite se s Hrvatima u okolici na facebook grupama, a na tečajevima i u izlascima sa strancima. Networking nikada nije poprimio tolike razmjere kao u današnje doba kada je postao SVE. Važno je znati što više različitih profila ljudi. Em radi koristi (razni popusti na stvari i savjeti prilikom kupnje), em zato što nikada ne znate u kakvoj ćete se situaciji naći. Možda će vam jednom trebati pomoć i biti će puno lakše ako ćete se nekome moći obratiti za istu.

10. Zamolite Nijemce da vas ispravljaju u govoru i pismu

- većini se iz mog iskustva neće dati, ali oni koji pristanu biti će od velike pomoći. Meni su prvih godinu dana kolege Nijemci pregledavali gotovo sve dopise i važne emailove koje sam pisala na treće osobe što je ubrzalo moje savladavanje jezika za 1000%!

Danas sam 95% potpuno samostalna u svojoj struci što je ogroman napredak za nekoga tko je tek manje od 3 godine u Njemačkoj te je počeo s učenjem jezika gotovo od nule. Svako malo doživljavam čuđenje kako dobro baratam njemačkim, a uspoređuju me i s ljudima koji su po 10-20 godina u Njemačkoj.

11. Izlazite, krećite se što više među ljudima!

- najgore što možete napraviti dok ste sami u stranoj zemlji je da se zabarikadirate u svoja četiri zida i provodite to teško vrijeme odsutnosti od obitelji i domovine sami sa svojim mislima i na relaciji posao – kuća – posao.

Vjeruje mi, been there, done that. Nostalgija je gadna stvar i iako je ponekad neizbježna poželjno ju je što je moguće više odgoditi.

Velika je vjerojatnost da će od 100 ljudi koje upoznate njih 90 biti zlobnici i sebični gadovi koji bi vam okrenuli leđa u svakoj iole nepoželjnoj situaciji, no bez sumnje će onih 10 biti oni pravi, spremni pomoći, prijatelji, a nakon vremena će vam postati i druga obitelj, kao što su meni moji postali.

Ja ću se uvijek imati kamo vratiti u Njemačku, pa i kada odjavim stan imat ću sigurno na neko vrijeme krov nad glavom kod svoje nove, njemačke obitelji, ukoliko se ikada odlučim na povratak u ovu zemlju snova i mogućnosti.

Oznake: Njemačka, odlazak, inozemstvo

- 21:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2017.

Muke po WordPressu

Dan 954.

I ja sam se napokon bacila u web dizajn vode.
Tko želi - može čitati ovdje: http://gastarbajterica.com/

Prije nekih godinu i pol sam dobila novi zadatak od šefa u Njemačkoj kod kojega radim minijob, a to je da održavam firminu web stranicu. Inače sam prirodno nadarena za IT i dosta se dobro snalazim u tome svijetu, ali na nesreću još se nikad nisam našla s „druge strane“ web stranica.

I tako je njemu, da bi smanjio troškove održavanja web stranice za koju plaća pozamašnu cifru svaki mjesec IT firmi koja je izradila stranicu i održava je, palo na pamet da bi ja to mogla preuzeti. On je naime uvjeren da ja znam sve strane jezike i mogu sve odraditi pa mi bez srama daje svakakve zadatke bez straha da nešto neće biti obavljeno. Što je najbolje, uz malo muke, truda i živciranja sam zaista sve i uspijevala do sada, pa čak i telefonirati s Rumunjem koji ne razumije niti jedan jezik osim rumunjskog (moram napomenuti da nemam pojma rumunjski!). Također je primijetio da malo tko može odoljeti mom naglasku i osteuropäischem Aussicht-u pa uvijek mene šalje u kupovinu i pregovaranja jer zna da ću dobiti bolji popust od njega. Njegova je teorija da se mene ljudi ili boje ili sam im slatka pa mi uvijek popuštaju i daju povoljnije cijene. A dobro.

Dobro poslužim i kao rezervna babaroga ako kojeg od radnika treba ukoriti ili mu reći u čemu griješi, kao i „zaprijetiti“ klijentima ako ne plate na vrijeme, a sve s ciljem da im se on ne zamjeri.

Nekada mi se čini da Nijemci misle da mi stranci imamo posebne magične sposobnosti i da smo došli u Njemačku kako bi obavljali „prljave poslove“ koji su njima mrski.

Svašta ovim Nijemcima padne na pamet!N o dok dobro plaća neću se buniti! Uostalom, nekada baš godi malo igrati se šefa i trenirati strogoću za promjenu. Svašta novog sam naučila u Njemačkoj.

Pišući ovaj blog shvatila sam da posjedujem i nevjerojatnu sposobnost skretanja s teme a čak sam dobila i kompliment da se mogu baciti i u komičarske vode.

Vratimo se na njegovu web stranicu.

I tako sam dobila zadatak održavati web stranicu u WordPressu s kojim se do tada nikada nisam susrela, naravno na njemačkom. Imala sam 2 sata instrukcija kod dotične IT firme od koje sam preuzela posao, gdje su mi pokazali osnove tipa kako se ulogirati, a dalje snađi se kako znaš i umiješ, kao i svaki put do sada. Na početku sam morala samo mijenjati i dodavati slike i tekst što sam brzo pohvatala, a onda su došli i zahtjevniji zadaci poput dodavanja i uređenja potpuno nove stranice (page-a?), izrade menu-a i slično. Zahvaljujući skupo temi i plugin-ovima uspjela sam i to.

A onda sam nadobudno počela uređivati ovu stranicu…

Moram priznati da je teže nego što sam mislila. Slušajući priče o WordPressu zvučalo je kao slaganje slagalice i dodavanje sličica, što je s jedne strane i bilo tako dok sam uređivala skupu stranicu od šefa. Sada sam naučila razliku između plaćene i besplatne teme i plugin-ova. Kod njega je sve jednostavno i doslovno „ubacivanje sličica“ zato što ima kupljene plugin-ove i widgete, a ja sam se na ovoj bome namučila. Mislila sam da ću biti gotova u par sati i uspjeti poslagati stranicu bez Youtube tutoriala, no zapela sam već na samom početku na ovom ružnom slideshow-u s kojim sam se mučila dobrih tjedan dana (a kako vidim, opet ne radi!!).

Zbog anonimnosti nisam nikoga mogla pitati za pomoć tako da je sve ostalo na mojem snalaženju i Youtube-u. Još učim i pokušavam se snaći pa nemojte zamjeriti. Bit će bolje obećajem!

Uz to me dosta živciraju ovi nedefinirani proredi i što za svaku sitnicu od kontakt formulara do slideshowa treba instalirati neki dodatak bez kojih je WordPress gotovo neupotrebljiv što me moram priznati, razočaralo. Uz to je i dosta spor.

Ako imate kakvih savjeta ili vas nešto posebno bode u oči na stranici javite mi :)!

Oznake: Njemačka, web, gastarbajterica

- 11:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.07.2017.

Sezona povratnika

Dan 912.

Nisam ni trepnula, a već je prošlo gotovo četiri mjeseca od zadnjeg objavljenog posta. Naime, u međuvremenu sam ih nekoliko napisala, ali iz ne znam ni ja kojih razloga nije niti jedan završio vani. Valjda me prošla euforija.

Dok se vi u Hrvatskoj pržite na suncu, mi ovdje šećemo i dalje u jaknama. Doduše, vrlo tankima, ali ipak. No moram primijetiti da je ova godina vremenski i temperaturno puno povoljnija od prošle koje mi je valjda bila vremenski najgora u životu. Ima za sada puno manje padalina i puno više sunčanih dana što je vrlo ugodno iznenađenje.

Rijetko sam pisala o drugim Hrvatima koji ovdje žive, no spomenula sam da se dijelimo u dvije skupine: Gastarbajteri starosjedioci koji su ovdje stigli u prvoj i drugoj generaciji prije 10+ godina, i na nas, gastarbajtere nove generacije koji smo došli nakon ulaska Hrvatske u EU.

Dugo nisam simpatizirala ove prve jer sam smatrala da imamo prerazličite svjetonazore s obzirom da zadnjih par desetljeća nismo živjeli u istoj zemlji. No, nedavno sam na aerodromu upoznala jednu obitelj iz druge generacije gastarbajtera, koja živi već 30-ak godina u Njemačkoj i uvidjela da imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislila.

I jedni i drugi smo se jednako dobro integrirali, no isto tako i jedni i drugi u srcu nosimo domovinu, s tom razlikom da se oni vjerojatno nikada više neće vratiti jer su im djeca rođena i odrasla u Njemačkoj, te će zbog njih ostati ovdje.
Gospodin s aerodroma mi je toga dana rekao: „Ako ikako imaš mogućnosti, nemoj dugo ostati ovdje“. Oni bi se vrlo rado vratili, ali djeca su rođena ovdje i ne žele čuti za odlazak iz Njemačke, te su stoga primorani ostati ovdje.

Ono što sam primijetila i što mi je vrlo zanimljivo je da i nakon 30-ak godina i dalje imaju snažan naglasak koji ih odaje.

Eto, koliko god se trudili integrirati zauvijek nam ostaje obilježje da smo stranci!

_________________________________________

Moja predviđanja se obistinjuju.

Ne mogu ne primijetiti da se zadnjih pola godine u Njemačkoj pokrenuo ogroman val povratnika u domovinu. Gotovo polovica Hrvata i Bošnjaka koje sam upoznala u ove skoro 3 godine se vratila ili se uskoro vraća kući. Primijetila sam to kada se društvo u kojem sam se kretala i još uvijek krećem od jednom sve više počelo smanjivati.

Velikim dijelom je zaslužna turistička sezona u Hrvatskoj u kojoj se, iako se puno radi, ipak može zaraditi solidan novac, a uz to i provesti ljeto u domovini, što je mnogima primamljiva opcija. Radi se u cijelosti o novim gastarbajterima koji su došli nakon ulaska Hrvatske u EU, većinom sami ili u društvu prijatelja ili rodbine, te se još nisu potpuno asimilirali u njemački način života. Nisu „pustili korijenje“, još uvijek natucaju njemački, te su radili većinom na slabije plaćenim poslovima u Njemačkoj tipa građevina, gastronomija, čišćenje ili proizvodnja. Oni će se krajem godine najvjerojatnije vratiti u Njemačku.

Druga skupina su također gastarbajteri nove generacije, ovakvi kao što sam ja, koji su otišli van više radi stjecanja znanja, iskustva i avanture, te im je nakon godinu - dvije dosta Njemačke, te se iz tog razloga odlučuju vratiti ili čak neki i otići u neku drugu stranu zemlju. Takvi su u mnogo manjem broju, točnije, znam samo trojicu. Napustili su dobre poslove u Njemačkoj, jedan je već pokrenuo vlastitu firmu, drugi je u međuvremenu našao također dobar posao u Hrvatskoj, a treći je još uvijek u potrazi za poslom, no ne sumnjam da će se vrlo brzo zaposliti.

Uz to moram primijetiti da ove godine ima puno manje novih gastarbajtera u mojim krajevima u odnosu na 2015. i 2016. koje su bile udarne godine kada smo na mjesečnoj bazi upoznavali nove ljude i pomagali im u asimilaciji.

Je li u Hrvatskoj napokon zasjalo sunce nakon toliko godina tame i beznađa?

Kreće li stanje napokon na bolje?

_________________________________________

A sad malo o meni.

Travanj je bio jedan od onih mjeseci koje želimo što prije zaboraviti i nikada ih se više ne sjetiti, koji su nas naučili neku važnu životnu lekciju, a čiji nas događaji proganjaju još mjesecima kasnije. U travnju mi se dogodila jedna situacija zbog koje sam odlučila (opet) okrenuti novu stranicu u životu.

Većina ljudi bi zažmirila, duboko udahnula i krenula dalje, ali ja nisam jedna od tih ljudi. Nemam strpljenja za situacije koje mi ne odgovaraju i nikada mi nije bio problem donositi velike životne odluke, što nije nužno dobra stvar jer me često koštalo živaca (ali koje na kraju uvijek ispadnu pozitivne!) i zato sam nedavno donijela još jednu – vraćam se kući!

Odluka je ovoga puta konačna i već sam najavila odlazak u obje firme u kojima radim. Možda najbolja, a možda i najgora odluka u životu, no voljna sam prihvatiti taj rizik.

Vrijeme događanja: Jesen 2017.

Njemačka je nevjerojatna zemlja koja mi je pružila sve što sam u tom trenutku trebala i željela, ali me dugoročno nije učinila sretnom i ne vjerujem da bude.

Ovo je zaista odlična zemlja za zaraditi lijepu ušteđevinu, skupiti iskustva (ne samo poslovnog nego i životnog!), upoznati multikulturno okruženje, državni aparat koji zaista funkcionira i pruža svojim građanima ugodan život sa mnogo manje praznog hoda i stresa nego u Hrvatskoj, te doživjeti nešto novo i drugačije, ali dugoročno se nikako ne vidim ovdje, te ovo nije mjesto na kojem bih ostavila veći dio svog života i jednog dana odgajala djecu.

Nakon što sam u ovih par godina obišla veći dio zapadne Europe slobodna sam konstatirati da zaista nema ljepše zemlje od Hrvatske.

Financijski povoljnije? Naravno!
Socijalno sigurnije? 100%
Sretnije? Nikako!

Oznake: Njemačka, njemački, Hrvatska, povratak, gastarbajterica

- 21:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2017.

Za mene još uvijek nema mjesta u Hrvatskoj

Dan 791.

Zima je bila hladna i duga. Čak nije bilo ni kiše, ali oblaci se nisu mrdnuli tamo negdje od početka studenoga pa do prije par dana. Snijega je bilo u tragovima, padne jedan dan, ali se ne zadrži ili se zadrži eventualno do sljedećeg dana kada ga rastopi kiša. Tipično za Njemačku.

No vrijeme depresije se privelo kraju i prije koja dva tjedna je proljeće pokucalo na vrata. Priroda se lagano budi, cvijeće lagano cvjeta, a čak se ukazalo i sunce na par dana u komadu što je ovdje vrlo rijetko. Vjerojatno će uskoro opet započeti neumorni tjedni kiše i oblaka, kako to već bila sa zatopljenjem vremena u Njemačkoj.

Ja sam uhvatila nekakvu svakodnevicu između posla, kupovine namirnica, pranja rublja, odlaska na kavu ili pivu jednom jedno i povremenih izleta u susjedne gradove i zemlje. Jedina zemlja u okolici koju u ove dvije godine nisam posjetila je Poljska. Moram to ispraviti prije nego što se oprostim od zapadne Europe.

_____________________________

Opazila sam u vrijeme prehlada i gripa jednu jako ružnu naviku kod Nijemaca. Kada su bolesni ispuhuju noseve na najjače, doslovno kao da je slon u prostoriji. Tamo od kuda sam ja došla to se pred drugim ljudima radi potiho, gotovo poskrivečki da nitko ne čuje.

Uz to su i vrlo neuredni. Ostavljaju stvari i gdje stignu i ne stignu, ne ispiru posude iz kojih jedu prije stavljanja u perilicu suđa pa nas često idući dan dočeka oprano - a prljavo suđe. Kada čiste aparat za kavu to je tako loše i prljavo da mi se nekada gadi piti kavu na poslu. Diraju hranu rukama itd. Pravi prljavci.

Pitam se jesam li ja luda ili je to stvarno normalno??

Ali zato se rijetko rukuju i nikada ne ljube u obraze jer je to fuj. I meni je to iskreno super. Kod nas se ljudi ljube u obraze svaki put kada se vide. Za rođendane još mogu razumjeti, ali baš pri svakom susretu je ipak malo previše. A Nijemci se ne ljube ni kada si čestitaju rođendane. Distanca je ovdje SVE!

Uz to su i vrlo lijeni. Vole kada se radi, ali ne da oni rade, nego drugi, a oni da gledaju i preuzimaju zasluge. Pravi šefovi. No ta priča je za neki drugi post.

_____________________________

Misli o povratku mi ovih dana neprestano prolaze glavom. Odluka još nije konačna, ali sam počela gledati oglase za poslove u Hrvatskoj... i ostala jako razočarana. Pitam se, ima li za mene mjesta u Hrvatskoj? Po viđenom još uvijek nema... Ponuda oglasa u zagrebu za radna mjesta koja mene zanimaju su na bazi 1-2 mjesečno, a samo u Kölnu ih se svakodnevno vrti preko 50-ak.

Kao što sam u prethodnom postu najavila, spremam se lagano na povratak u južnije (tužnije) krajeve. Možda najveća, a možda najbolja odluka života. Vrijeme će pokazati. Stalno čekam nešto, a nikada da dočekam, a kada i dočekam, nešto obavezno krene po zlu. I već sam lagano umorna od toga. Na početku života, a toliko umorna da mi je sve neugodno...

Želja za povratkom iz dana u dan jača, ali i sumnja. Ako odem, hoće li to biti najgora odluka ikada? Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag.

Nikada ne znaš što te čeka iza zatvorenih vrata, možda je vrijedno boriti se, a možda ću ostati razočarana i plakati za Njemačkom. Mrzim velike odluke. Bilo ih je toliko puno u zadnjih par godina da mi je već svejedno.

Prošla je još jedna nedjelja, moj najgori dan. Dan kada se ništa ne događa, jedini dan kada Njemačka spava.

Oznake: Njemačka, posao, povratak

- 18:49 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 18.01.2017.

Dan 732.

Prošle su točno dvije godine od dana kada sam došla u Njemačku. Toga dana, kada sam kročila na njemačko tlo, nisam mislila da ću se ovoliko dugo zadržati ovdje. Prvotni plan je bio naučiti jezik i vratiti se za 6 mjeseci kući u potragu za radnim mjestom nakon friško završenog fakulteta. No, tamo negdje usred kursa njemačkog sam odlučila promijeniti planove i zadržati se još neko vrijeme ovdje.

Dugo sam se pitala jesam li dolaskom u Njemačku pogriješila, a prije točno godinu dana sam napisala da još uvijek nisam sigurna da li sam donijela dobru odluku. I tek sada mogu sama sebi odgovoriti na pitanje - nisam pogriješila. Jako mi je drago što sam iskusila život u nepoznatom kraju i tuđoj domovini jer ću jednoga dana kada se vratim ponijeti divne uspomene, dogodovštine i iskustva, ali i važne lekcije sa sobom.

Pričala sam vam tamo negdje prije dvije godine o mojem strahu od muslimana. Nakon svega što sam se ovdje nagledala toga straha više nema. Navikla sam se i na sve takozvane „freakove“ i alternativce koji ponosno koračaju ulicama Njemačke dok ih se kod nas u Hrvatskoj zadirkuje, mlati i vrijeđa. Pa što ako netko ima zelenu kosu i 25 piercinga na licu? Ovdje je to sasvim normalno i imam jednu baš takvu kolegicu u uredu.

Napokon sam naučila i "pravila ponašanja" u Njemačkoj, te pravila ophođenja s ljudima; znam već sa udaljenosti procijeniti koga smijem pogledati na cesti, a koga moram zaobići u širokom luku (nećete vjerovati, ali takvih koje treba zaobilaziti ima mnoooooogo više nego u Hrvatskoj), kako i u najvećim gužvama ući u vlak tako da uvijek uhvatim mjesto za sjesti (stvar je u pozicioniranju!), a da pritom ne riskiram da će me netko gurnuti pod vlak, gdje kupovati iste namirnice, a da izađem van s računom od 25 € umjesto 45 €, kako se obuči u kojim vremenskim prilikama (za ovo mi je trebalo dugo vremena), gdje se ide na kavu, a gdje na pivu…

Naučila sam disati s Njemačkom i njenim građanima i mislim da sam se više nego uspješno integrirala.

Shvatila sam i da se čovjek zaista može priviknuti na život u novoj zemlji. Nisam vjerovala kada ste mi govorili da će nostalgija prestati i da će doći kraj mojoj tuzi za Hrvatskom, no i to se dogodilo. I dalje imam povremeno krizne situacije kada se slomim iz čistoga mira i isplačem potok (više ne rijeku) suza, no takve su situacije sada mnogo rjeđe i mogu se nabrojati na prste jedne ruke za razliku od prve godine.

Kada sam tek došla, kao izgubljena djevojčica nakon diplomiranja, nisam bila spremna na sve što me ovdje dočekalo, što psihički, što radi neiskustva, no napokon sam ojačala i odrasla.


Puno toga se u ove dvije godine promijenilo…

...i to uglavnom u mojoj glavi, ali i neke druge stvari;

U ovih godinu dana sam smanjila druženja sa strancima, a povećala s Nijemcima i Hrvatima. Glavni razlog je posao. Dok su stranci, i pri tome mislim na Ruse, Talijane, Poljake i druge nacionalnosti s kojima sam se prošle godine najviše družila, uglavnom ostali na razini na kojoj sam bila i ja – potraga za poslom, slabo plaćeni poslovi, skakanje iz jednog nesigurnog posla u drugi, život na Job centru i svakodnevna borba oko novca i jezika, ja sam uspjela dobiti i zadržati stabilan i relativno dobar posao te osjetno poboljšala jezik - što me približilo Nijemcima.

Puno sam se brže integrirala, čak brže i od nekih ljudi koji su u Njemačkoj godinama pa i desetljećima. Ne znam koji su tome točno razlozi, no neki od njih su definitivno moje ambicioznost i konstantna želja za nečim novim i boljim, dok su oni zadovoljni s povremenim slabije plaćenim poslovima i životom unutar svoje nacionalne zajednice iliti kako bi neki rekli – unutar svoga geta.

I ja sam se približila svome „getu“ u zadnjih godinu dana i stvorila mnogobrojna poznanstva među Hrvatima, uglavnom također novopridošlima. Kako sam došla među prvima u novoj generaciji nakon ulaska Hrvatske u EU, osim Hrvata starosjedioca čije mi društvo radi drugačijeg odgoja i svjetonazora nije baš najbolje odgovaralo, nisam imala previše istomišljenika s naših prostora za ostvariti neki ozbiljniji kontakt. Sada, gotovo dvije godine kasnije, situacija se osjetno promijenila. Iz mjeseca u mjesec dolazi sve više Hrvata, pa se time i moj krug poznanika i prijatelja povećao. Više nisam sama i usamljena kao prošle godine, te imam s kime podijeliti svoje strahove i nesigurnost u novoj zemlji jer sada zajedno prolazimo kroz isto.

A tu su i Nijemci koji me sve više prihvaćaju u svoje živote i pozivaju na druženja i izlaske. Od Nijemaca sam naučila jako puno. Oni ne žive kao mi čuvajući novac na računu i razmišljajući što će jednoga dana. Naprotiv, oni su cijelo vrijeme u sadašnjosti, žive u unajmljenim stanovima i ne planiraju se situirati kupujući imovinu, rijetko imaju djecu i žive za sunčane godišnje odmore u dalekim krajevima, finu odjeću i obući, tulume i dobre aute. Barem ovi tzv. poslovnjaci s kojima radim. Od 60-ak ljudi u centrali firme, možda 10-ak ih ima djecu.

Što se tiče moga znanja njemačkog, ono je, po mišljenju mnogih Nijemaca, iznad svake razine za razliku od prosječnog stranca. Više ne postoje situacije u kojima ne razumijem o čemu je riječ i ne znam odgovoriti. Još sam daleko od savršenog znanja njemačkog, ali na vrlo dobrom putu.

________________________________________

Njemačka mi je otvorila mnoga vrata i dala ogromnu šansu za razliku od Hrvatske koja me u najmanju ruku išamarala i ismijala. No bez obzira na to, ja svoj život dugoročno ne vidim ovdje i mislim da će treća biti i posljednja godina moje avanture u Njemačkoj. Ne zato što nisam uspjela, naprotiv, zarađujem bolje nego mnogi direktori u Hrvatskoj, te si po prvi puta u životu mogu priuštiti gotovo sve što želim i trebam, putovati i istraživati svijet bez da moram razmišljati hoću li imati od čega živjeti idući mjesec,

ali...

Ovo nije moj dom i iako sam dobro prihvaćena, ja ovdje ne pripadam i uza sve što mi je Njemačka dala, nisam onoliko sretna niti ću vjerojatno ikada biti, koliko sam sretna u Hrvatskoj. Naučila sam i da se ne kaže bez razloga da nije sve u novcu - jer zaista nije kako god se trenutno činilo.

2017. je tek počela, ali ja već vidim da će ovogodišnja tema biti: „Povratak gastarbajtera“.

...i dok prevodim životopis na hrvatski opet se vratila ona ista neugodna, davno spomenuta knedla u grlu, ali ovoga puta pritišće, kontradiktorno, ne zato što tugujem za Hrvatskom, nego zato što joj se vraćam.

Ponekada stvarno imam osjećaj da me netko gleda odozgo i smije mi se…

Sretna mi 2. godišnjica!

Oznake: Njemačka, povratak, preseljenje

- 23:19 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Godina nova, svi nešto žele...

Dan 714.

Još jedna godina je došla kraju. Za razliku od prošle koju sam zbog tada novoga posla provela u Njemačkoj, ovoga puta je slavim sa obitelji i prijateljima u Hrvatskoj, kao i Božić. Zagreb je ljepši nego ikada i s ponosom tvrdim da se niti jedan od mnogobrojnih njemačkih Weihnachtsmärkta ne može mjeriti s ovim u Zagrebu, a posjetila sam ih do sada zbilja mnogo. Zagreb je čaroban i ima ono nešto što se u Njemačkoj ne osjeti. Opisala bi to kao neko ujedinjenje cijelog naroda za vrijeme blagdana, dok kod multinacionalne Njemačke toga nema jer je upravo to – (pre) multinacionalna.

Ovo je za mene bila prva prava radna godina u punom smislu riječi. Isto se moglo i primijetiti s obzirom da se učestalost pisanja ovoga bloga znatno smanjila ove godine (mea culpa!). Jednostavno sam bila prezaposlena, preopterećena i nakon napornih radnih dana i tjedana – preumorna.

Buđenje u 6 sati ujutro mi više nije bauk. I dalje mi teško pada, ali sam se navikla. U vlakovima i busevima sam se vozila gotovo svaki dan, dakle preko 600 puta ove godine. Mnogo puta su me naživcirali i sve više razumijem zašto ljudi ovdje toliko masovno posjeduju aute. Mislim da mogu na prste jedne ruke nabrojati Nijemce koje poznajem, a koji ne posjeduju automobil. Iako je znatno skuplje i velika obaveza, pruža neovisnost i puno veću fleksibilnost koja bi mi ponekada baš dobro došla, pogotovo vikendima.

Za odlazak na posao ostaje vlak kao puno bolja, brža i povoljnija opcija. Ozbiljno razmišljam o nabavi auta u dolazećim mjesecima.

Osim auta, razmišljam i o promjeni posla. Nije mi ovdje loše, ali sada kada sam upoznala sistem i svašta naučila mislim da mogu više i bolje, što u poslovnom, što u materijalnom smislu. Više mi nije toliko zanimljivo kao na početku i želim učiti i raditi nešto novo, a potragu ću prošiti i na jug Njemačke pa možda uskoro padne i neko preseljenje. Spremna sam na nove izazove i ozbiljno radim na tome da ih ostvarim.

Bila je ovo još jedna teška i duga godina. Emocionalno i materijalno puno lakša od prethodne, no fizički napornija. Malo sam se previše uživjela u eure na računu pa dio spiskala na i ono što treba i ono što ne treba, no i dalje sam puno uštedjela. Najviše je, ipak, otišlo na avionske karte. Ove godine sam letjela sveukupno 10 puta. Aerodromi su za nas gastarbajtere bili i ostali najtužnija mjesta na svijetu.

Uskoro se bliži dan „D“, odnosno 2. godišnjica od kada sam napustila Hrvatsku i tada ću vam opširnije opisati što se sve u ove dvije godine promijenilo i u kojoj mjeri.

Do tada vam svima od srca zahvaljujem na potpori i želim ugodne blagdane i sretnu novu 2017. godinu!

Frohe Weihnachten und einen guten Rutsch!
Auf Wiedersehen 2016, willkommen 2017!

A sad odoh na party!

Vaša Gastarbajterica

Oznake: Njemačka, nova godina

- 20:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2016.

Obitelj

Dan 654.

Opet je prošlo mnogo vremena od zadnjeg posta. Ovaj post pišem preko mjesec dana, ne znam niti sama zašto. Mislim da me uhvatila radna svakodnevica, a i Njemačka više nije tako nova i interesantna kao na početku.

Spomenula sam kako ne volim ništa potpisivati u Njemačkoj, od bilo kakvih ugovora pa do papira za preuzimanje pošiljke. Svako stavljanje potpisa na papir mi je izuzetno mrsko. Čak se i pri preuzimanju najobičnije pošiljke u firmi potpisujem sa i.A. odnosno im Auftrag.

Em što ovdje ima vrlo mnogo prijevara i "besplatnih" stvari za koje se kasnije ispostavi da ipak nisu besplatne, odnosno sljedeći mjesec vam pošalju račun jer njima pristanak na besplatno znači da želite pretplatu. Drugi razlog je što u Njemačkoj sve pa i najmanje nepravilnosti (čitaj: gluposti) idu preko odvjetnika, a ja nemam Rechtsschutzversicherung (osiguranje za pravne troškove) kao što ima 90% ljudi ovdje pa bi me i najmanja „nepravilnost“ mogla odvesti u teški bankrot od kojeg bih se oporavljala mjesecima, a možda i godinama.
Osim toga svakim potpisom se osjećam dalje od Hrvatske i vezana za Njemačku, a ja se želim što je manje moguće vezati za Njemačku jer još uvijek mislim da svaki čas idem doma.

Manje ugovora i potpisa = lakši i brži odlazak.

No ipak sam potpisala jedan ugovor i to na neodređeno. Firma u kojoj radim me preuzela i sada sam direktno zaposlena na neodređeno. Nemam niti probni rok, dakle ostajem do daljnjega i sada me se neće tako lako riješiti, a ni ja njih.

Bruto plaća mi je narasla za 700 € u odnosu na zeitarbeit, ali zbog velikog poreza, te troškova putovanja i užine koje sada sama podmirujem, neto je veći samo za oko 150 €. Nisam se nešto previše usrećila, no sve je bolje nego ništa kada se sjetim prošle godine dok sam jadna u beznađu tragala za poslom i mjesecima sakupljala odbijenice. Uz to radim u super timu s ljudima koji su mi postali kao obitelj i što je najvažnije - odlazim sa smiješkom na posao.

Obitelj…

Da, u tuđini stranci postaju obitelj. Neki od njih su Nijemci, neki Hrvati, a neki... svakojakih nacionalnosti. Svi su mi oni i dalje stranci i ja sam njima stranac, no stranci smo zajedno u Njemačkoj. To nije niti približno slično obitelji na koju smo svi navikli. To je neka nova vrsta obitelji s kojom nikada nećemo biti bliski na način kao što smo s onom pravom, ali ćemo u nekim stvarima koje nas trenutno vežu biti bliži nego što smo s pravom ikada bili. Zauvijek na distanci, no bliski u mislima i osjećajima. Tako nekako bih to najkraće dočarala.

________________________________


Već je studeni (trebalo mi je jako dugo da prevedem November na studeni), zima je odavno pokucala na vrata, no moram priznati da je ova jesen toplija nego prošla što je vrlo zanimljivo s obzirom na činjenicu da je ljeto bilo u najmanju ruku – odvratno.
Izuzetno hladno i kišno. Opisala bih ga kao najgore i najdepresivnije ljeto u mom životu. Niti dva tjedna sunčanog odmora u Hrvatskoj nisu ga uspjela popraviti. Dovoljno je da kažem da sam početkom rujna (opet mi je dugo trebalo) imala još jednu depresivnu epizodu čak goru od onih mnogobrojnih iz prošle godine. Ako se sjećate, pisala sam da su napadaji nostalgije u prvoj godini stizali redovito svaka dva mjeseca i rezultirali totalnim raspadom sistema na par sati/dana. Zadnji takav sam doživjela za prošli Božić i odlično se držala sve do kraja ovog ljeta, odnosno početka rujna kada sam ponovno doživjela jednu strašnu epizodu – ovaj put u trajanju od oko dva tjedna.

Jedino što me zadržalo u Njemačkoj je otkazni rok i žalopojke nezaposlenih iz Hrvatske. Prestalo je tek kada sam se uvjerila da se Hrvatska još uvijek nije popravila i da nemam tamo što raditi osim sjediti doma u stanu i beznadno se javljati na natječaje.
A i jedan Nijemac mi je otvorio oči i pomogao preživjeti taj horor, vjerojatno zato što mu trebam za posao, ali možda i samo zato što je dobar. On je ujedno i jedan od članova moje nove njemačke obitelji.

Ove godine je bilo najvažnije sačuvati posao jer imati normalan posao je ovdje polazna stanica za SVE. Tako da za sada još definitivno ostajem ovdje, a sljedeće godine ćemo vidjeti. Imam nekakve nove planove u vidu, no sve u svoje vrijeme.

Odustala sam ipak od kupnje stana. Ne zato što ga ne mogu kupiti, dapače, otplatila bih ga kroz najviše 3 godine, no ipak se ne želim baš toliko vezati za ovaj kraj. Tako da sada istražujem druge oblike investiranja jer više zarađenih eura = brži povratak.

________________________________


Nedavno sam malo kalkulirala i shvatila da sam mogla dva tjedna živjeti od novaca koje sam do sada potrošila na WC-e u Njemačkoj. Gdje god dođeš moraš platiti od 50 centi do 1 € za WC. Sada pokušavam kada je god to moguće trpjeti do doma ili vlaka ili se eventualno prošvercati besplatno u WC u nekom kafiću.

Primijetila sam nešto zanimljivo u Njemačkoj. Nigdje nema osmrtnica po gradovima. Mislim da još nisam niti jednu jedinu vidjela u Njemačkoj. Definitivno zanimljiva tema, morat ću se raspitati o tome kod Nijemaca.

Pozdravljam vas do sljedećeg posta. Potrudit ću se da pauza ne traje kao ovaj put, obećajem!

Oznake: Njemačka, putovanje, obitelj, njemački

- 20:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 31.08.2016.

Moralne prodike

Dan 592.

Dok je prošla bila godina stranaca, ova je za mene definitivno godina Nijemaca. U cijeloj prošloj godini ih nisam upoznala više od 10, a sada upoznajem par na svakodnevnoj bazi. Vrlo mi je zanimljivo proučavati njihove radne navike, način komunikacije s kolegama i prijateljima, slušati o čemu razgovaraju kada vode neobavezne razgovore, gledati ih kako se snalaze u iznenadnim situacijama, izraze lica nakon raznih događaja i promatrati reakcije.

Znam da zvučim kao da promatram pokusne kuniće u laboratoriju, ali zaista su vrlo interesantni! Pogotovo kada ih uspoređujem s nama. Tako da će (i) ovaj post biti o Nijemcima!


Vjerojatno je svaki doseljenik primijetio jednu zanimljivu karakteristiku koju posjeduje većina Nijemaca, možda čak i svi. A to je da im je u glavu usađen pojam za... ne znam kako bih to točno nazvala, ali recimo pojam za - dobro i loše. Ne mogu reći moral jer ono što je njima moral mnogima drugima nije. Ali imaju to nešto... Stvarno je teško za objasniti.

Uglavnom, jako se trude živjeti po nekim "moralnim pravilima" i ako netko na bilo koji način odstupa od istih, neće se ni malo ustručavati dati mu to do znanja, naprotiv, nego će ga pokušati "preodgojiti" iliti naučiti lekciju.
Nebrojeno puta sam svjedočila takvim događajima.

Kada netko npr. u vlaku/autobusu stavi noge na sjedalo, uvijek će se bez iznimke naći jedan Nijemac koji će mu očitati bukvicu i neće odustati dok dotični ne makne noge sa sjedala. Počela sam i sama reagirati na isto tako da sada namjerno sjednem na stolicu na kojoj netko drži noge. Ne znam ni sama zašto, prije mi je bilo svejedno, a sada mi tlak skoči kada vidim noge na sjedalu. Možda sam se napokon germanizirala?

Ili ako netko pokuša ući u autobus dok njemačka bakica istovremeno izlazi iz njega, ona se stane nasred vrata i NE DA unutra. Nema šanse. Još ako imaju kakve vrećice izguraju ih van samo tako uz razne moralne prodike. Urnebesan prizor!

Ima i vozača koji neće krenuti s vožnjom ako je netko slučajno ušao u autobus bez da je pokazao kartu.
Imam i priču od prije neki dan. Ušao stariji čovjek u S-Bahn s biciklom i kako je bila velika gužva, a vozio se samo jednu stanicu, sparkirao je bicikl pred vrata. Svi su već ušli, vlak je bio spreman za polazak, a onda je jednom kontroloru zapeo za oko. Iako se vozio samo jednu stanicu, nije se stao na „mjesto za bicikle“ i ovaj ga nije pustio na miru dok se nije jadan preko 10 ljudi jedva nekako probio do tamo. Jer ipak je to mjesto za bicikle. Ako se mene pita, to je već pretjerivanje, ali Nijemca baš briga, red se mora poštovati pa čak i ako poštivanje tog istog reda vodi do još veće gužve i ne-reda! Slično sam još par puta doživjela kada su ušli na srednja vrata biciklom pa morali ići na prva pokazati da imaju kartu za bicikle.

Zatim redovi na blagajnama. Legenda kaže da se nitko nikada nije uspio progurati preko reda u Njemačkoj. Tko se samo slučajno fizički približi blagajni i baci pogled na nju neće izbjeći osuđujuće poglede nezadovoljne horde spremne za verbalni napad.

Prelaženje ceste dok je crveno za pješake često će biti popraćeno ne odobravajućim pomicanjem glava lijevo-desno ostalih pješaka koji čekaju zeleno na semaforu. Osobno sam isto više puta bila "osuđivana" jer nikada ne čekam zeleno ako je prazna cesta (shame on me). No onda sam jednom vidjela kako ulični redar zaustavlja teenagera i piše mu kaznu pa sam se zamislila. Sada prolazim na crveno samo izvan centra gdje nema zločestih redara.

Ali zato je prelaženje ceste na zebri bez semafora prava uživancija. Dovoljno je baciti jedan kratki pogled prema zebri, pa čak i ako nemate namjeru prelaziti cestu, osjećat ćete se kao na crvenom tepihu prostranom samo za vas. To se odmah staje i to barem metar prije zebre!

Ono što mi je predivno iz njihovog morala jest to što Nijemci ne zatvaraju oči kao mi. Svi smo mi "uvijek spremni pomoći osobi u nevolji", ali za razliku od nas Hrvata, Nijemci to uistinu i čine! Pa koliko su mi samo puta nepozvani priskočili u pomoć dok sam zbunjeno s GPS-om u ruci bauljala ulicama gradova ili se nisam mogla sjetiti kako se kaže neka riječ na njemačkom...

Ono što nikada ili vrlo rijetko rade je davanje sitniša prosjecima. Oni su uvjereni da svatko tko želi, i može raditi (što u Njemačkoj i nije daleko od istine) i da prosjaci prosjače zato što im se ne da raditi. Jako rijetko vidim da itko ikome daje sitniš na cesti. Češće ga presjeku osuđujućim pogledom.

I ne dižu se rado starijima u autobusima i vlakovima. Ustvari, vrlo rijetko ima starijih ljudi u javnom prijevozu jer oni imaju posebne karte koje vrijede od 9 sati ujutro kako bi se izbjegle gužve oko 7-8 kod odlaska na posao. Definitivno bi se naš ZET trebao ugledati.

_____________________________________

Nedavno sam se vratila s godišnjeg u Hrvatskoj, a ljeto se na moju sreću nastavilo i u Njemačkoj. Čim se temperature popnu iznad 25° odmah se pale klime na najjače, a jadni Nijemci jedva dišu od tog „pakla“. Cijelu godinu sam plakala za ljetom, a sada kada je napokon došlo shvatila sam da mi sparine na kopnu i nisu previše nedostajale. Osim sandala i kratke odjeće. E to je bila prava uživancija ponovno nositi!

More je bilo plavo i toplo, zvuk brodova koji se usidravaju najljepša pjesma na svijetu, gužve na plažama i dernjava djece vremeplov u neka prošla, možda sretnija vremena, zrak topao i s mirisom soli. kokteli su bili veliki i jeftini, kava jaka, turska (zanimljivo da kraj toliko Turaka u Njemačkoj nigdje nema dobre kave, a bome ni kebaba), pizza veća i slasnija, a ćevapi s lukom. A uspjela sam nešto malo i pocrniti. Svaka minuta je iskorištena do zadnje sekunde u uživanciji, a u glavi samo jedna misao: „samo da što duže traje“.

Nije dugo trajalo. A onda sam stigla na aerodrom. Dok sam čekala poziv za boarding na gateu računala sam sate koje sam u zadnje dvije godine provela u avionu. Od prilike 20-ak. Gotovo jedan cijeli dan! Letenje mi više nije zanimljivo kao nekada kada nisam mogla noć prije spavati od sreće i uzbuđenja. Sada samo jedva čekam da sletim, preživim i dođem kući.

...pa sam stigla na još jedan aerodrom. Knedla u grlu je i dalje vjerni pratitelj na svim putovanjima za Njemačku, a kroz pick-up čekaonicu na aerodromu samo produžim ubrzanim korakom i bacim zadnji pogled na Hrvate s kojima sam upravo sletjela jer mene tamo nikada nitko ne dočeka niti neće. Možda i bolje. Više ne plačem na aerodromima, ali nije da mi puno fali.

I onda sam se probudila u stvarnosti i nastavila sa životom. Ili je Njemačka samo jedan san, a probudit ću se uskoro doma u svojoj sobi u Zagrebu i nastaviti sa životom koji sam stavila na pauzu?

Iskreno, ne znam više ni sama...

Oznake: Njemačka, nijemci, Hrvatska, putovanje

- 22:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se