{

28.07.2008. / ponedjeljak

-->Kažu da sve ima svoj razlog....
<--

Nisan se mislila vratit... Ljeto je i treba se zabavljat... Moje ljeto je na jedan način gotovo... I mrzin ovo godišnje doba više od ičega i po prvi put u životu ljeto nije spas za ništa... Kažu da sve ima svoje razloge... Možda postoji razlog zašto ja znam pisat... Nekako se lakše izgubit u rečenicama...Nekad su one najgori neprijatelj...Jer ono izgovoreno možeš i zaboravit,ono napisano ostaje uvijek... Možda ja sad i pišem...Jer neželin zaboravit ovaj osjećaj... Mislila san da ga više neću osjetit ali sad je isti onaj osjećaj u meni. Oni osjećaj glupe nemoći i one praznine... Isti kao i onda kad mee zadnji put pogleda u oči. Taj zadnji put je bio jedini iskren... Pojavili su se drugi ljudi i život je krenio u nekom novom smjeru,ja san zaboravila i odrasla...Danas san se opet vratila na taj dan... Na mene i njega i na činjenicu da tad nisan znala da to stvarno je zadnji put... Sve ima svoje razloge i ti ćeš saznat svoj... Možda ali sad ovaj trenutak to mi nije nikakva utjeha... Zapravo neželin utjehu... Trenutno je nema i nepostoji... Ili ja neželin da postoji... Danas je neželin... I danas ću se sjećat svega... Jer kad ovi dan završi više neželin mislit o njemu i nama... Ali danas oću...Jer san sebična i razmažena i jer je on još moj...Još samo danas...A onda će bit samo poznanik,ono šta je i bio zadnje 2 godine... Koje su to bile krasne 2 godine i krasno san ih iskoristila...A danas je jednom rečenicom sve stavio na kocku...Jesan li se ja zabavljala s mojin vatrpolistima samo u inat njemu... Jesan li ga ja zapravo prebolila... I jesan li možda 2 godine živila u laži...Mrzin ga opet jer je samo jednom rečenicom srušio sve... Opet san se u djeliću sekunde osjetila kao svaki dan s njin 6 godina... Hvala dragin dizajnerima na velikim cvikama za sunce jer nije mogao vidjeti ništa... Kažu da su oči ogledalo duše... Moje se danas nisu vidjele... I možda je i bolje... Jer ja nisan hrabra...Ne danas...To nemogu bit... I sve oko mene su sad prazne riječi... Danas mi osmjeh opet nije iskren... I danas ga opet mrzin... Mrzin ga šta me nemože pogledat u oči,mrzin ga šta je mora reć u subotu da san mu ja uvik bila najbolja i da je bija debil,mrzin ga šta mi danas u niti jednom momentu na pamet nije pa zgodini crni vatrpolist koji je ljut na mene jer mu se nisan cili dan javila a obećala sam... I šta mi je u ušima prestalo odzvanjat ono njegovo doša san ti pomišano s onin zajebanim maco...Mrzin ga jer mi cila dan u ušima odzvanja jedno-ženin se... Mrzin ga jer moran razmišljat o svemu i jer se moran sićat iako neželin... I mrzin ga jer u sebi moran nać snagu i zaželit mu sriću... A to nemogu...Ne danas i nek to niko ne traži od mene... Mrzin ga jer san jedino njega volila i jer san se danas u djeliću sekunde sitila kakav je to osjećaj... Mrzin ga jer san se sitila kakva san kraj njega... I nisan se mogla niti lažno smijat i nisan mogla glumit i nisan mu mogla čestitat... I mrzin ga šta me posjetija u čemu san najbolja,u bježanju...Tu san prvak... Kažu da sve ima svoje razloge,ja danas nemogu smislit niti jedan dobar...Danas to ni neću napravit... Danas još nemogu... I mrzin ga jer mi je opet to napravija,nakon 2 godine u samo jednoj sekundi me podsjetija na sve... Na sve šta san zaboravila i mrzin ga zbog toga.I neželin da bude sritan... I znan da nije i to me veseli...Onako dječije i sebično me baš veseli... Sutra ću zaboravit sutra ću mu poželit sreću... Danas još nemogu... Danas ću još jednom reć da je moj i da san jedino njega volila i da ću ga na jedan način još volit...I drago mi je da me nije moga pogledat u oči... I znan da bar nešto nije laga... Ja san mu bila najbolja i zato je otiša...Tužno jer se nije zna izborit,a ja to više nisam mogla sama... I u jednom malom djeliću sekunde,u jednom malom djelu mene je progovorilo ono najskrivenije,da mi žao šta se nije izborija... Ali samo u malom djelu mene... Jeli to bilo ono glupo sebično dječje ili nešto drugo...Neću to nikad saznat a ovi dan je za to prekratak... Danas ću se jednostavno sjećat svega i neželin ni čut ni vidit nikoga,niti jednog vatrpolista niti osjetit iti jedan njihov gadljivi dodir niti jedan maco ništa.Danas ću se sjećat svega... Sutra je novi dan,sutra će možda jedan vatrpolist najjebenijeg osmjeha dobit priliku da buden njegova maca,ali danas neželin nikoga...Možda ću sutra shvatiti razlog,možda će mi sutra sve bit jasnije,možda ću sutra sve vidit drukčije,možda ću se svemu smijat... Možda ću sidit u crnom autu tamnih stakala i ljubit jednog crnog momka s kapicom broj 12 i gubit se u njegovim rukama i sve ovo od danas će mi bit miljama daleko...Možda ću u tom crnom autu svatit razlog... Možda ću svatit da 12 je moj sretan broj i da je sve opet dobro... Ali danas ću se sjećat svega i prevrtit ću pjesmu stari lav dok god mi nebude izlazila na uši.Slušat ću lane moje i mrzit ću željka joksimovića jer je mora otpjevat takvu pjesmu... Mrzit ću sve one vesele pjesme i mrzit ću ovaj dan... Sutra ću možda u crnom autu poslušat istu pjesmu i svatit da me nije briga i da san prebolila... Danas to još nemogu...Danas ću bit sebična i djetinjasta i neću tražit razlog... Danas ću pustit gospođici emociji da opet uđe u moj život... Sutra je novi dan... Možda je od sutra sve bolje...Drukčije je,oće li bit bolje neznam... Neznam kako će bit poljubit crnog momka u njegovom crnom autu znajući da je jedan dio mog života službeno gotov... Možda da sam to napravila jučer,danas nebi morala razmišljat... Možda bi sve danas bilo drukčije... Možda bi danas rekla čestitam i iskreno mislila... Možda bi danas sve bilo drukčije...Ali opet san napravila istu stvar...Pobjegla...

- 14:54 - Pucaj (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se