ponedjeljak, 25.02.2008.

IDEM TAMO GDJE JE SVE PO MOM!!!

MOTO DANAŠNJEG DANA!!!!

nedjelja, 24.02.2008.

ŠTO TO LJUBAV JE?!

O ljubavi se može toliko puno pričati.
Ima čak i puno različitih vrsta ljubavi...
Ljubav u obitelji, prijateljska ljubav, ljubav prema materijalnim stvarima, ljubav prema Bogu...
Ljubav između bračnih partnera, ljubav prema dečku/curi...
Iskrena ljubav, lažna ljubav, prisilna pa čak i imaginarna...
Koiom ljubavlju vi volite?
Kojom ljubavlju ja volim?

Ovaj post biti će o vezama...o ljubavi u vezi između djevojke i dečka...

Nisam u biti toliko iskusna u vezama "na duge staze" ali imam nešto malo iskustva i saznanja od prijatelja, i prema tome imam neko svoje mišljenje, teoriju pa čak i pokoji savjet ali i pitanja na koja ja nemam odgovor...
da bi lakše shvatili poantu priče uzet ću sebe za primjer...

U svojih 20 godina imala sam samo jednu ozbiljnu vezu, koja je propala. Jeli to dobro ili ne, neću vam reći. Jer neznam ni ja. Vrijeme će pokazati svoje.
U toj vezi koja u biti i nije bila tolilko duga (7 i nešto sitno mjeseci), prošla sam toliko toga da ni sama nemogu vjerovati što se sve izdogađalo! Dečko je bio, i još uvijek je, stariji od mene 10 i nešto sitno godina. Brzo sam ga zavoljela i vjerovala sam da je on ljubav moga života.Ali istovremeno, bio je to jedini i prvi čovjek kojeg sam zavoljela na taj način. Prema tome, logički mi je bilo da je on stvoren za mene i da mi je najbolji, jer nikog drugog prije njega nisam ni imala.
Ispočetka, veza je za mene bila kao da me je netko zavezao. Nikad nisam voljela nekome pravdati svoje postupke, izlaske i sl. Ali brzo me je taj osjećao napustio, jer sam shvatila da veza ne znači nužno i "zavezanost". Slagala sam se sa njim, jedno vrijeme. Neću sad pisati o događajima u vezi, jer to nije ni bitno sada. Samo ću reći da sam u toj vezi koja je završila brzo kako je i počela, naučila što zapravo znači ljubav.A govorim o ljubavi u vezi, da se odma razumijemo.
Voljeti nekoga onakvog kakav jeste, prihvatiti nekoga sa svim njegovim manama, ne pokušavati ga promjeniti i voljeti ga zbog onoga što jeste a ne zbog onoga kakav bi mogao postati pod vašim utjecajem.
Uglavnom, kad je ta veza pukla mislila sam da više nikada neću moći nekoga voljeti kao njega. Sada kad razmišljam o tome zapitam se jel to uopće bila ljubav ili neka čudna obostrana potreba?! Što zbog osjećaja samoće, što zbog osjećaja i potrebe za nekim koga možeš nazvati svojim.Ja sam bila njegova i on je bio moj! i dobar je osjećaj kad imaš nekog svog,nekoga tko je samo za tebe tu i uvijek je tu. Ja mislim da je to bila ljubav.

Dakle, pitanje koje ja postavljam sebi, i vama, kako prepoznati kada je netko stvoren za tebe i jel se ta prava ljubav uopće može prepoznati kad imaš samo 19 godina?!
On je bio moja prva ljubav i stvri koje sam prošla s njim su me na neki način odredila za daljnji život pa i buduće veze.

trenutno, iako neznam zašto, opet sam u vezi. U biti na početku veze koja mi, za razliku od one prošle, ne izgleda kao da će potrajati vječno. Ne zato što mi nije dobro, dapače. Nego samo iz razloga što sam nakon prekida s mojom prvom pravom ljubavi, shvatila da ništa ne traje vječno. I da me čeka još toliko toga što moram proći, sama. Na neki način volim svog dečka, sadašnjeg. Nemogu vjerojatno ni zamisliti nekoga tko bi bio bolji prema meni i tko bi se toliko trudio oko mene. Da, volim ga!!! Ali ne onako kako sam voljela onog prvog. On će uvijek ostati u jednom dijelu mene kao uspomena i sjećanje, kao moja prva ljubav. Iako je sve to stvar prošlosti, neke stvari su jednostavno takve kakve jesu.
Kao što sam napisala u jednom od svojih prvih postova, stvari nemožeš zaboraviti po naređenju....

toliko o ovoj temi za sada...

i'll be back...

nedjelja, 17.02.2008.

NOVOSTI!!!!

evo da napišem koju "pametnu"...
skrpala me neka čudna gripica...ništa strašno, ali iritirajuće..
nos mi je začepljen i kašljem i kišem i osjećam se kao da mi se sve u glavi poremetilo, ispremještalo...
ovo je moje vrijeme...

trenutno nema nikih stvarčica kojima si razbijam glavu...
pa sad samo pišem bezveze da nešto napišem...
obično ja sama sebe istlačim nekim ludim teorijama i razmišljanjima zašto je nešto "tako" a ne "ovako"
tipa, zašto olovci nije ime tepih i zašto tepihu nije ime olovka?!
i slične gluposti...
ili na primjer, kao što sam pročitala na jednom blogu, čiji je autor prestao sa tipkanjem, "zašto je Pink Panter uvijek gol?"
bla bla...
to su pitanjca koja mene inače muče....
zapravo, nije da me muče i da se opterećujem, nego čisto eto...

tata mi u utorak ide u ilok...
šefica mi je dala dva slobodna dana da mogu i ja ići...
tata me ne želi povesti sa sobom...
bedara...

mama ima novi sindrom, dva sindroma...
prvi se zove luxor-neka igrica s lopticama u šarenim bojama
drugi se zove slagalica od tri iljade komada ili bolje rečeno, komadića...
ili igra, ili slaže....

brat je morao izbrisat blog jer mu je tata vidio dizajn...
dizajn je nešto kao "spalit ćemo školu...bla bla...
koji šit....

sestra...
s njom neznam što je..nisam ju dugo vidjela...
al nagovaram je da se čejnđamo...
ja njoj svoj tv ona meni spravu za vježbanje...
tv je jeftiniji od sprave, pa ona naravno ne pristaje...

dečko...isto kao i uvijek...
u biti prešo je s konja na magarca...
kupio je golfa III starog 15godina...imao je fiat bravo...
ali to nije bitno...
neznam zašto sam to uopće spomenila...

saša još uvijek nije platio račun za mobitel koji je na moje ime...
ima nekih par iljadica kuna...
neće ga nikad ni platiti...

susjedina mačka opet je pila vodu iz kante za jupol,
a neki dan sam ju našla u kupaoni u kadi...šteta što nije bila puna...
mačke se boje vode...

ja sam opet počela previše srati i mislim da je vrijeme da prestanem sa tipkanjem jer mi je sad svašta nešto na pameti i mogla bi pisati ovake besmislice još tri dana...

I DON'T HAVE TO TAKE THIS!
I'M GOING HOME!! (Steve Urkel)


i'll be back...

P.S.
pitam se
pitam se pitam pitam se...
zašto pčele prave med
zašto volim sladoled
pitam se
pitam se pitam pitam se...

adio...

jonathan butler

tek prije par dana poslušala sam ovog genijalnog izvođača...
oduševila sam se... poslušajte/pogledajte...

petak, 15.02.2008.

valentinovo...jučer,danas.sutra...

namjerno nisam jučer pisala o valentinovu...jer su svi jučer pisali...
i namjerno nisam svojem dečku jučer dala poklon(nego dan prije)...jer su se svi jučer darivali...
ali sam jučer dobila svoju prvu ružu u životu!!!
meni je svaki dan valentinovo...

valentinovo je tako komercijalan praznik/blagdan-što god već jeste...
ajmo se istrošiti da bi nekome pokazali da ga volimo...

po meni je valentinovo dan kao i svaki drugi!
ako ću nešto pokloniti svom dečku, to ne mora biti valentinivo iliti dan zaljubljenih da bi to učinila!
slažem se da je lijepo dobiti i pokloniti nešto voljenoj osobi, ali ako je valentinovo i rođendani i godišnjice i sl. jedina prigoda za to, onda mi taj poklon ni ne treba!
doduše, ja nisam osoba koja pati za darovima!
priznajem da sam bila presretna zbog ruže, ali ima nešto što mi je uljepšalo jeučerašnji dan čak više nego ruža...
oni koji me poznaju znaju da sam ja osoba koja u ispunjavanju svojih želja i hirova, pa i obaveza, zna biti vrlo naporna...
meni je jučerašnji dan započeo skoro kao i svaki drugi.
radila sam popodne i,kao i uvijek kad radim popodne, išla sam u jutro s dečkom na kavu. Samo što je jučer uz kavu išla i obaveza..morala sam napraviti radnu knjižicu, koju sam već imala, ali sam ju izgubila.
i tako je moj dečko zbog mene ustao u 7h u jutro da bi išao samnom u grad. nakon kave, krenuli smo u "akciju".. naravno ja nisam znala što mi sve treba i čak i kad sam saznala nisam slušala što mi govore pa me je vozao s jednog kraja grada na drugi. izmrcvarila sam ga...ali on je bio strpljiv i smiren čak i dok sam ja živčanila zbog svega...
svjesna da je do cijele ove zbrke došlo mojom krivicom, ali nisam to htjela priznati...
ali, ponavljam, bio je samnom i ni u jednom trenutku nije pokazao da mu je pun racku što ga navlačim po gradu, a mogao je ostati doma spavat...
eto slučajno se potrefilo da je jučer bilo valentinovo i najveći poklon koji sam dobila je njegovo strpljenje i njegovo vrijeme...i ruža... :))
hvala ljubavi.... :)

enivej...sretan vam dan zaljubljenih....
što me podsjetilo...
"pita Fata muju: Mujo jel bi jeo graha od jučer?
- da, zašto nebi?
-E pa onda dođi sutra..."

ponedjeljak, 11.02.2008.

čežnja za domom...

Šetam uz more i osjetim njegov miris.
Bura mi mrsi kosu
dok netko pored mene drži moju ruku...

Tu sam, ali kao da me nema.
Jer pored mene je stranac
i sve oko mene je nepoznato...

Ništa nije kako bi trebalo biti!!
Pokušavam zamisliti obalu Dunava
i toranj crkve koji se jedva nazire kroz maglu...
Želim se vratiti među lozu i brda,
želim gledati rode kako prave svoja gnijezda na krovovima kuća,
želim prošetati svojim gradom i vidjeti poznata lica.
Želim...želim nazad u svoj dom!
Ova je čežnja nepodnošljiva, boli...
Čak ni suze više ne teku.
Sve što je bilo, oplakano je.
Kad bi se barem na tren vratila u svoj voljeni grad...

Ovdje sam stranac!
Sama sam i tužna!
Želim zaspati i nestati u snovima...


by me....

nedjelja, 10.02.2008.

jučer sam gledala tekmu...recimo...gledala sam košarku. Zadar vs. Zagreb....
i prisjetila sam se jednog svjetskog odjeba na moj račun...
pa da se malo sprdam kad već svi to rade...
istina je da nisam neka manekenka (ni nalik licu s naslovnice). Ali mislim da imam neke druge kvalitete....
u nekom drugom filmu nikad nebi ovako nešto javno priznala, ali opet....nije neznam kako strašno...
dakle...
bila ja jedan vikend u gradu...ekipa...bavaria...i staro mjesto do vrata...
zajebancija cijelo večer. Kao i obično bila sam u sama u muškom društvu. A kad si jedina među njima onda si, pa ajd recimo to tako, glavna tema sprdnje i smijeha...skoro pa u centru njihove pozornosti...
i tako, mic po mic, večer/noć se bližila kraju...bila sam zadovoljna "svojim nastupom" u društvu.
I sve je bilo super do tog trenutka odjeba...
stojimo mi tako i ulazi lik od jedno 2 metra....naravno, moj komentar na njega je bio : "ajme vidi ovog diva".
Ekipa se okrenila i jedan od njih mi je rekao: "Kozo to ti Pankracije Barač!! Nije vrag da njega neznaš?!"
A ja, naravno pojma nemam. Moj odgovor je bio: "Ne neznam, ali kad ga vi znate idem ga i ja upoznati..."
I tako dođem ja do tog lika od 2 metra..ukočio mi se vrat dok sam ga pokušavala pogledati u facu...
Naime, lik je zadarski košarkaš... I bocnem ja njega u leđa da se okrene da mu pružim ruku... I on se je okrenio, odmjerio me od glave do pete, onako, DOSLOVNO s visoka, rekao : PIH!! (sarkastično) i okrenuo mi leđa te nastavio dalje sa svojom ekipom patuljaka... Moje društvo je puklo od smijeha... A ja sam se osjećala kao zrno biže...
Smijali su mi se cijelu noć....I dan poslije...i dan poslije...i pogotovo jučer kad smo gledali tekmu...
Govorili su mi da mi evo najboljeg prijatelja....i bla bla bla...
eto, dragi moji, s "ponosom" mogu reći da znam kako su naše "javne face" bahate i pune sebe....
HMM...

pozz Pankraciju...(sreća tvoja što te znaju inače bi te svi ismijavali zbog imena...)

i'll be back...yes...

subota, 09.02.2008.

beauty....

"posvuda su se vagala tijela kao na tezgama na tržnici.Svatko je želio biti jedinstven, ali svi smo u stvarnosti željeli nalikovati istoj naslovnici časopisa..."

ovaj citat izvukla sam iz jedne knjige..Pročitala sam ga i zapitala se gdje je nestala ljepota?!
Sve se sakrilo ispod tone make up-a...Više nikome ona prava istinska ljepota nije važna...
Ja to ne mogu shvatiti...
kad pogledate naslovnicu bilo kojeg časopisa vidite uvijek isto....Zanosne ljepotice u donjem rublju od nekoliko stotina kunića/eurića...sjajne i blistave u svom "najboljem izdanju" koje je za njih napravio fotograf...Skrivene su sve do jedne mane njihova tijela i lica i svatko, a pri tome mislim i na sebe, poželi biti tako savršen kao i one...

postoji netko tko živi od toga...postoji nezko tko pronalazi sve te dive po noćnim klubovima, u kafićima gdje se skupljaju srednjoškolke i samo vrebaju na njihova nevina lišca...
koliko puta samo pogledate to "lice s naslovnice" i zapitate se koliko joj je godina?! i kad okrenete na stranice gdje piše sve o njoj zaprepastite se kad vidite da joj je samo 16...a izgleda tako zrelo i odraslo i svakom do jednog muškarcu se digne na nju...i nitko, pa ni ona sama, ne razmišlja o tome da je njoj samo 16...

"posvuda su se vagala tijela kao na tezgama na tržnici."

do kada ovako?!

i'll be back...

korizma...Vrijeme odricanja?!

Evo dijaloga koji se najćešće čuje u zadnja 2 dana:

A: Čega si se odrekao/la u korizmi?
B: Cigareta i čokolade. Ti?
A: Pa mislio/la sam i ja cigareta ali nevjerujem da ću izdržati. Zato sam se odrekao/la kave. To ionako ne konzumiram puno pa mi je svejedno...

koja glupost...
koji je smisao korizme?!
Jel odreći se cigareta, alkohola i/ili čokolade da bi za Uskrs, nakon što se prežderemo čokoladne torte, otišli u grad i napili se usput popušeći cijelu kutiju cigareta, jer nismo mogli dočekati ponovno osjetiti užitak tih "poroka"?!!
Jel možda odreći se izlazaka jer smo kao premalo doma a previše u gradu, pa bi kad osvane Uskršnje jutro izašli u đir i kulirali cijelu sedmicu, a doma bi možda samo prespavali?
Ili je smisao korizme odreći se nečega što nam i ne znači toliko u životu, ali eto odrekli smo se zato što tako nalaže neznam ti kakva tradicija...?!?!?!

Mislim da je smisao korizme nešto sasvim drugo!
Ta silna odricanja koja sam gore nabrojala su samo pusta laganja sama sebe...
Ako ću se već odreći nečega, onda ću se odreći za dobro drugih! Tu se sad radi o materijalnim stvarima...
Naravno, neću se odreći svoje plaće da bi nju dala siromasima, jer ni ja s toliko malom, konobarskom plaćom ne mogu živjeti...Ali može se i na druge načine pomoći siromašnima...

Smisao korizme...
"Kršćani se pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima. U korizmi, kršćani pristupaju sakramentu ispovijedi, da pomireni s Bogom i ljudima radosnije mogu slaviti Uskrs."
to je pravi smisao korizme...
Biti otvoren za Boga i bližnje...Sva ostala komercijalna sranja i "odricanja" nišu ništa više do običnih gluposti koja nam je netko jednom davno utulio u glavu i sad se svi toga drže kao pijan plota...
da me ne shvatite krivo...Ok je odreći se nečega, ali nečega sa smislom..i da to potraje..Ali znate onu staru: "grijeh ne ulazi u usta, nego izlazi iz njih..."

razmislite o tome...

i'll be back...

petak, 08.02.2008.

a što sada?

znate li kako je to živjeti daleko od ljudi koji ti znače život?

čovjek osvaja teritorij...pokušava..gura se naprijed...trudi se se živjeti, voljeti i biti voljen...
ide, što bi se reklo, trbuhom za kruhom...završi negdje di se nikad nebi nadao završiti..nezna želi li to iili ne...
kako započeti novi život u novoj sredini? steći nove prijatelje a istom ne zaboraviti stare?!
Ja se osjećam kao Mujo...znate onu:"kud svi, tu i mali Mujo..."
tako sam ja došla u nepoznat grad, među nepoznate ljude...slušala sam stalno pjesmu Anđe Marić..onu "nasmješi se, ovdje nikog nema tko te poznaje..." i smješila se i trudila se....i ništa...bila sam sjebana...
"što ću sam među gomilom neznanaca?" (Dostojevski)
tako sam se osjećala...kao Mujo, kao Pale...sama među gomilom neznanaca...

našla sam neku ekipicu...dečka...posao...ali sve je to beznačno...prazno...nema nikoga tko me zna...

jučer sam bila od dečka. nas dvoje i njegov frend...i pričali su kako su se prije zajebavali...uživali..prisjećali se sretnijih dana...i ja sam bila ljubomorna!!
ja nemam nikoga s kime se mogu prisjećat...
mama, tata i brat su tu...u istoj kući kao i ja...vidim ih svaki dan u prolazu..jednom tjedno progovorimo koju riječ...svi su previše zaposleni i usredotočeni na sebe...i sestra je tu...u istog gradu..u istom kvartu..nju vidim jednom tjedno, AKO!! Ponekad ju nevidim po nekoliko tjedana...

osjećam se šugavo i sjebano i SAMA!!! previše sama iako sam uvijek u društvu...takav mi je posao da sam uvijek u kontaktu s ljudima...ali to su stranci...ja sam stranac...oni me ne znaju i ja ne znam njih...

ima dana kad sam toliko sretna da bi zagrlilo prolaznika na ulici! zagrlila ga da osjeti moju sreću...
ima dana kad sam toliko tužna da bi zagrlila prolaznika na ulici! zagrlila ga da osjeti moju tugu...
da ne budem ni tužna ni sretna sama! da netko samnom prolazi ono što ja prolazim...
da me netko zagrli kad mi to treba i da ja nekog zagrlim kad nekome to treba...da imam nekoga tko me treba...
samo da osjetim da me netko treba...da imam taj osjećaj da sam nekome važna...i da je meni netko važan...
sada mi nitko nije važan.zapravo, jeste...ali svi ti koji su mi važni nisu tu...nema ih...

"provodio sam tjedna ne izlazeći iz kuće, povezan sa svijetom samo putem internetskih stranica...želio sam ne biti tužan, ali ništa se ne zaboravlja po naređenju. Neznam baš previše zašto vam sve ovo pričam..."

i have to go now...
but i'll be back

četvrtak, 07.02.2008.

život je sranje...

Cijeli život trudiš se napraviti nešto od sebe. Mučiš se da zbrojiš dva i dva i da onu hrpu sranja koja radiš zamjeniš nečim što će ti možda donijeti nešto dobro...Trudeći se tako, uzalud, izgubiš volju i vjeru da nešto dobro možda i postoji...I ostaneš tako živjeti s mišlju da si rođen pod ne baš sretnom zvijezdom...
Shvatiš da možda ako napraviš neko big sranje, netko će uvidjeti koliko si lud i možda pokušati ti se približiti i vidjeti što se s tobom događa...a ne zaboravite da živimo u svijetu u kojem je kod svih, ali doslovno svih generacija tračanje postalo važnije od pranja zubi ili što već...evo samo za usporedbu: prelistajte 24sata ili bilo koje druge novine i vidjet ćete za što se sve ljudi hvataju..Mislim, zar nije Britney najvažnija tema u svijetu?! kuiš ono e....
tak da sve i da pokušaš napraviti nešto možeš očekivati samo gnjusne komentare...da, svi će te vidjeti i čuti, ali iskreno, sve će žive boliti racku za tebe....

tako vam govorim iz vlastitog iskustva...Radila sam sranja...nisam ništa postigla..da, ljudi pričaju o meni i iz jedne "svjesne pogreške" koju sam napravila jer sam bila toliko sama i očajna, rodila se nevjerojatna priča..da bi redatelji i producenti ili koji već ostali seljoberi iz holivuda potrčali da snime film...još jedan u nizu onih srceparajućih drama u kojima jedino postoji kolko tolko sretan kraj...u stvarnosti toga nema....u stvarnosti ljudi žive kao štakori i nitko ih ne pita kako im je...ni mene ni vas....toliko puta se samo zapitam jel oni naši političari čitaju viceve u 24sata?! meni bi čisto bilo neugodno na njihovom mjestu...ali o tome ne vrijedi uopće pričati...to je nešto što svi znamo a nitko ništa ne zna...
no whatever....

"idemo dalje"...
dakle, tu sam ali nikad me nema...kad sretnem nekog starog poznanika/prijatelja obično ovako zvuči razgovor (trajanje:20sek):

XX: di si jebote? pa nedaš se vidjet!
JA:evo me. di si ti?
XX:evo me. što ima?
JA:niš.imam novi pos...
XX: e sorry, žurim! ajd javi se koji put. ciao!
JA:ajd...

naravno, ja se ne javim...poznanik/prijatelj također...i to tako ide..iz dana u mjesec, iz mjeseca u godinu...
i onda pomisliš da ti takvi ljudi ne trebaju..a vjerojatno ni ti njima ne trebaš...pa zašto onda ne biti sam?!
onda pokušaš biti sam i uvidiš da je to šugavo! Imaš slobodu i sve što želiš ali to polako gubi svoj smisao, odnosno, ta samoća gubi svoju vrijednost...i onda se ponovno vraćaš u masu da ne živiš sam...jer kao što sam navela gore, živimo kao štakori, a štakori nikad neidu sam po jedan...

dobro...dosta za sada...
iman neku knjigu koja čeka na čitanje pa ode...
but don't worry...I'll be back...