nedjelja, 24.02.2008.

ŠTO TO LJUBAV JE?!

O ljubavi se može toliko puno pričati.
Ima čak i puno različitih vrsta ljubavi...
Ljubav u obitelji, prijateljska ljubav, ljubav prema materijalnim stvarima, ljubav prema Bogu...
Ljubav između bračnih partnera, ljubav prema dečku/curi...
Iskrena ljubav, lažna ljubav, prisilna pa čak i imaginarna...
Koiom ljubavlju vi volite?
Kojom ljubavlju ja volim?

Ovaj post biti će o vezama...o ljubavi u vezi između djevojke i dečka...

Nisam u biti toliko iskusna u vezama "na duge staze" ali imam nešto malo iskustva i saznanja od prijatelja, i prema tome imam neko svoje mišljenje, teoriju pa čak i pokoji savjet ali i pitanja na koja ja nemam odgovor...
da bi lakše shvatili poantu priče uzet ću sebe za primjer...

U svojih 20 godina imala sam samo jednu ozbiljnu vezu, koja je propala. Jeli to dobro ili ne, neću vam reći. Jer neznam ni ja. Vrijeme će pokazati svoje.
U toj vezi koja u biti i nije bila tolilko duga (7 i nešto sitno mjeseci), prošla sam toliko toga da ni sama nemogu vjerovati što se sve izdogađalo! Dečko je bio, i još uvijek je, stariji od mene 10 i nešto sitno godina. Brzo sam ga zavoljela i vjerovala sam da je on ljubav moga života.Ali istovremeno, bio je to jedini i prvi čovjek kojeg sam zavoljela na taj način. Prema tome, logički mi je bilo da je on stvoren za mene i da mi je najbolji, jer nikog drugog prije njega nisam ni imala.
Ispočetka, veza je za mene bila kao da me je netko zavezao. Nikad nisam voljela nekome pravdati svoje postupke, izlaske i sl. Ali brzo me je taj osjećao napustio, jer sam shvatila da veza ne znači nužno i "zavezanost". Slagala sam se sa njim, jedno vrijeme. Neću sad pisati o događajima u vezi, jer to nije ni bitno sada. Samo ću reći da sam u toj vezi koja je završila brzo kako je i počela, naučila što zapravo znači ljubav.A govorim o ljubavi u vezi, da se odma razumijemo.
Voljeti nekoga onakvog kakav jeste, prihvatiti nekoga sa svim njegovim manama, ne pokušavati ga promjeniti i voljeti ga zbog onoga što jeste a ne zbog onoga kakav bi mogao postati pod vašim utjecajem.
Uglavnom, kad je ta veza pukla mislila sam da više nikada neću moći nekoga voljeti kao njega. Sada kad razmišljam o tome zapitam se jel to uopće bila ljubav ili neka čudna obostrana potreba?! Što zbog osjećaja samoće, što zbog osjećaja i potrebe za nekim koga možeš nazvati svojim.Ja sam bila njegova i on je bio moj! i dobar je osjećaj kad imaš nekog svog,nekoga tko je samo za tebe tu i uvijek je tu. Ja mislim da je to bila ljubav.

Dakle, pitanje koje ja postavljam sebi, i vama, kako prepoznati kada je netko stvoren za tebe i jel se ta prava ljubav uopće može prepoznati kad imaš samo 19 godina?!
On je bio moja prva ljubav i stvri koje sam prošla s njim su me na neki način odredila za daljnji život pa i buduće veze.

trenutno, iako neznam zašto, opet sam u vezi. U biti na početku veze koja mi, za razliku od one prošle, ne izgleda kao da će potrajati vječno. Ne zato što mi nije dobro, dapače. Nego samo iz razloga što sam nakon prekida s mojom prvom pravom ljubavi, shvatila da ništa ne traje vječno. I da me čeka još toliko toga što moram proći, sama. Na neki način volim svog dečka, sadašnjeg. Nemogu vjerojatno ni zamisliti nekoga tko bi bio bolji prema meni i tko bi se toliko trudio oko mene. Da, volim ga!!! Ali ne onako kako sam voljela onog prvog. On će uvijek ostati u jednom dijelu mene kao uspomena i sjećanje, kao moja prva ljubav. Iako je sve to stvar prošlosti, neke stvari su jednostavno takve kakve jesu.
Kao što sam napisala u jednom od svojih prvih postova, stvari nemožeš zaboraviti po naređenju....

toliko o ovoj temi za sada...

i'll be back...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.