Poezija, humoreske i priče

BEZ SVJETLOSTI IČIJE… Roko Dobra

BEZ SVJETLOSTI IČIJE…

pokušam li katkad sve do tebe stići,
je l' pokušaj znakom pola koplja puta?
pokušam li katkad čak u tebe sići,
je l' pokušaj znakom da mi duh još luta?

al' ako se ikad, osokoljen ti snom,
osmjelim bar nazret božanstveni tvoj vrh,
hoću li nać' ljestve il' ću i dalje dnom
tumarat dokle mi jeze ne zamre srh?

a trebao sam, znam, bezuvjetno znati:
i Juda i Pilat u isti smo mi mah,
iz svojeg mi oka ni trun nećeš dati…

ako sam svoj i sâm, i moj je zadnji dah,
pa nek' me nebeska moja zvijezda prati,
bez svjetlosti čije nevidljiv ja sam prah!


ZLATO MOGA PRAHA

odasvud more do mene dolazi,
pláveć moj lik u zrcalu zjen

oba mi oka, pa otud odlazi
živčevljem algi u predjele sjen


nemani strašne koja jezik plazi
životu tmine, prepunom opsjena
u svijetu slutnji; eno na dno slazi
dokle me, mrtvog, zaogrće pjena.

a more raste, ulazeć bešumno
u sve mi pore i, nimalo umno,
naginje lađe na sâmi rub straha,

a najzad kipti, šumeći šumno,
zalud me budi (sada već posthumno)
kiteći zvijezde zlatom moga praha.






DRAGE LAĐE RIJEČI

opet se spremaš odriješiti riječi,
ko drage lađe, da smjelo zaplove
do onkraj glasa, gdje te se ne priječi,
slobodna dušo, da prezreš orlove

stršećih hridi, dok iznad njih liječi
jedino sunce sušeći naplove
tlapnj+ – da nisi nalik onoj svijeći
koju se pali tek kada te oslove

genius loci – iza kraja svijeta,
u zgasloj zvijezdi, u pepelu cvijeta.
no moraš li, već, na pučini pasti,

svejedno žudiš neka nova ljeta,
u kojima te neće mrvit sjeta,
a riječ ti čedna u sonet će cvasti!


Roko Dobra