novosti i vijesti oko nas http://blog.dnevnik.hr/fvkmlnovosti

utorak, 17.11.2009.

SLIKA JE NEŠTO SUPTILNO, DUHOVNO

Image Hosted by ImageShack.us

Slikar Želimir Kukavica, rođen je 1955. godine. U mladosti bio je igrač domaćeg nogometnog kluba. Nakon Osnovne škole u Pitomači, Gimnaziju je završio u Virovitici, a zvanje dipl. inž. poljoprivrede stekao je u Zagrebu. Zaposlen je u društvu za kooperaciju i proizvodnju duhana. - "Na slikanje, koje je oduvijek čučalo u meni, naveo me nesvakidašnji slučaj. Godine 1988. naslikao sam manji akvarel i stavio ga na zid dječje sobe. Posjetila nas je likovno obrazovana rođakinja iz Zagreba i uočila ga. Pitala je; - tko je to radio-? Saznala je da je slika moja i ocijenila je dobrom. To me potaklo da se počnem baviti slikarstvom - započeo je razgovor Želimir Kukavica. Bilo je to prije dvadeset godina, u vrijeme kad sam se prestao baviti nogometom, a spontano zaljubio sam se u slikarstvo. Počeo sam s drvenim bojama, akvarelima, temperama. Slijedio je rad sa pastelima. Proučavao sam dostupnu likovnu literaturu, promatrao radove slikarskih majstora. Trebalo mi je vremena da skupim hrabrost i uvjerim sebe da i ja to mogu, da napravim fundus kvalitetnih slika s kojima ću biti zadovoljan. Uselio sam se s obitelji u vlastitu kuću i prvi atelje, prikupio znanja, likovno se usavršio i započeo rad s uljenim bojama. Nakon petnaest godina samoukog usavršavanja, priuštio sam si pohađanja jednogodišnjeg tečaja slikarstva kod renomiranog slikara Ivana Lovrekovića. Od njega sam puno naučio. Usadio mi je sigurnost i omogućio otkrivanje mnogih tajni slikanja. Sa izuzetnim zanimanjem razgledavao sam veliku izložbu Vlahe Bukovca u Zagrebu, ali i mnoge druge. Zanimali su me njihovi majstorski potezi kista na portretima. Shvatio sam da i ja to mogu. Opredijelio sam se za likovni izražaj ulja na platnu u maniri hiperrealizma. Koristio sam razne motive. Često sam slikao mrtve prirode, ptice, životinje. Posljednjih godina najčešće slikam podravsku ravnicu, obronke bilogore, dravske motive, vinograde, klijeti, sve u raznim godišnjim dobima. Osluškivao sam želje ljudi na izložbama, posebno na mostu kod Pejačevićevog dvorca u Virovitici i drugdje. Osjetio sam da ljudi vole nježne slike, prirodu, pejsaže. Posebno me oduševljava priroda zimi. Te slike su nježne i lepršave. U njima boje izvanredno dolaze do izražaja. Obožavam oslikavanje starih kuća, klijeti, čamaca na vodi. Sve to prebrzo nestaje, a i ja, barem dio toga želim oslikati uljem na platnu i sačuvati za povijest. Član sam likovnog kluba "Nikola Trick" u Virovitici. Tu s kolegama izlažem dva puta godišnje. Član sam i Likovne udruge "Kloštranska paleta". S njima sam učestvovao na brojnim skupnim izložbama. Moje slike možete naći i u prodajnoj likovnoj galeriji Kožić u Virovitici.
U proteklih 20 godina izradio sam tristotinjak slika raznih tehnika i formata. Najveći formati su mi slike "Zadnja večera" i "Venera". Posljednjih deset godina naslikao sam oko 150 slika u tehnici ulja na platnu. U razdoblju od 1989. do 2009. godine imao sam tri samostalne izložbe, sve u tadašnjem Pitomačkom Malss centru. Do sada učestvovao sam u tridesetak skupnih izložbi, dvadesetak likovnih kolonija. Učesnik sam brojnih donacija. Sve slobodno vrijeme posvećujem slikarstvu, svojoj ljubavi i hobiju. Radim i po narudžbama. Vjerujem u daljnji doseg, u kojem će slijedeće slike biti još bolje. Raduje me što su mi brojne slike dio privatnih zbirki. Živimo u krizno vrijeme, kad je plasman sve teži. Veseli me što me moji kupci ne zaboravljaju. Sami me potraže. U današnje vrijeme samostalne prodajne izložbe teško su isplative. Meni bi kao slikaru bilo drago da si mnogo više ljudi može priuštiti originalne slike, posebno slike izrađene tehnikom ulja na platnu. Zadovoljan sam, zadnjim uradcima, slikama sa fotografije, koje sam svježe izradio. Svjestan sam jake konkurencije kompjuterske grafike. To su štampani radovi gotovo po tekućoj vrpci. Znate li što se dogodilo prijatelju jednog mog poznanika? Za rođendan dobio je sliku, a istu takvu već je imao na svom zidu.
Poštujem onu: - duša čovjeka viti se u očima, slikara na slikama, a kuće na njenim zidovima. Slika je za mene nešto suptilno, duhovno - na kraju razgovora rekao je slikar Želimir Kukavica.

Barica Mihoković

17.11.2009. u 18:01 • 0 KomentaraPrint#^

PREDSTAVLJENA "ŠILJKOVICA"

Image Hosted by ImageShack.us

U subotu 4. 11. 2009. u pitomačkoj knjižnici i čitaonici gostovao je Vojo Šiljak, hrvatski novinar, radio i televizijski voditelj RTV Zagreba. Predstavio je svoju, petu po redu, knjigu sa oko 800 viceva, naslovljenu Šiljkovica, brojnim građanstvom Pitomače i šire. Započeo je u matrinjskom štimungu. Pročitao je pjesmu "Ote cure z menom v klet" pitomačkog pjesnika i svojeg osobnog prijatelja Drage Britvića. Na stručan, šaljiv i zanimljiv način, predstavio je knjigu i izazvao salve smijeha. Dao je priliku vic majstorima u sali da i sami ispričaju po koji vic. Bilo je zabavno i zanimljivo.
- Drago mi je da sam nakon dugo vremena ponovno došao u Pitomaču, u koju sam dolazio prethodnih godina, prvenstveno zbog mog dobrog prijatelja Drage Britvića. S njim sam radio 30 godina u istom uredništvu i 20 godina u istoj sobi. Sjećam se njegove kuće, njegovih roditelja. Nažalost bio sam ovdje i na njihovim pogrebima. Došao sam ovdje promovirati knjigu. Hvala gospođi Slavici iz Knjižnice, koja me je pozvala, hvala ljudima, koji su se usprkos kiše ovdje okupili. Knjiga se zove Šiljkovica. Svi koje knjigu nisu kupili ovdje, moju kupiti u I novinama. Moram također reći da je na ovoj knjizi surađivala još jedna mještanka Pitomače. To je Rosanda Tometić, koja je radila kao lektor, koja je vrsna lektorica i još vrsnija spikerica Hrvatskog radija. Publika je bila vrlo dobra. Toliko dobra da su surađivali, pričajući i sami viceve - na kraju razgovora, rekao je gospodin Vojo Šiljak.

Barica Mihoković

17.11.2009. u 17:59 • 0 KomentaraPrint#^

BOLJE DA NESTANE SVIJET NEGO OBIČAJI



Bio sam još dijete. Pamtim. S ocem sam na kolima i konjima, kao najstariji sin, često bio u našim goricama u Kladarskom brijegu, u Bilogori. Tamo smo imali vinograd, stoljetnu klijet i staru kruška presedaću. To su mi nezaboravne uspomene. Carsku školu u Pitomači, polazio je moj djed Jozeph Gibbah. Pismen je bio i moj otac. Ja sam rođen 13. 10. 1884. godine. Prvi sam u obitelji polazio osnovnu školu na hrvatskom jeziku. U to vrijeme austrijskog carstva i vojne krajine bila je dovršena nova školska zgrada, sada Srednja škola u Pitomači. U moje đačko doba Pitomača je imala općinsku upravu, načelnika, bilježnika, blagajnika, liječnika, primalju, pandure i vagomeštra. (izvadak je iz knjige nastavnika Luke Giba, rođenog 1884. u Pitomači). Puk su, uz veleposjednike, u svemu vodili svećenici i učitelji. U ta stara vremena u crkvi se oglašavalo kako i kada treba raditi. Do sv. Josipa 19. 3. trebale su biti obrezane gorice, iza sv. Marka sadi se kukuruz i tako redom do kraja godine, sve do 11. studenoga, do svetoga Martina. Tada je bilo vrijeme zahvaliti se Bogu, za ljetinu kakva je bila, a najpogodnija mjesta za to bile su klijeti. Skupljali su se pajdaši i pajdašice za punim stolom uz pečenu slasnu gusku, sočnoga purana i pune kupice vina. Bratimili su se. Primali su nove pajdaše u bratovštine. Pili su iz bilikuma i trilikuma i veselili se. U stara vremena svuda se nalazilo svakakve vojske. Takvi su se rado prikrpali slavlju. Zbog njih često su nastajale žestoke tuče i kvarile veselja. Pritužbe su prštale na sve stane. Posla su imali i panduri i suci. Tako to nije moglo ići. Iz potrebe ljudi su izmislili poslovnike, pravilnike, tada, a tako je i danas. Vinski Štatuti nastali su i proširili se po cijeloj Hrvatskoj. Otada ih poštivaju sva vesela, razdragana, mokra i gostoljubiva braća. Osnovali su pajdašije, kao npr. "Pajdašija sv. Matrina", "Pajdašija sv. Stjepana" "Pajdašija Stari trsi " i slično. Potvrđivalo se to uvijek ispijanjem vina iz bilikuma i trilikuma. U njih i kupice, nalijevalo se vino srabljivkama iz velikog drvenog škafa, često stavljenog nasred stola. Sve što se dogodilo na bratovštini, strogo se upisuje u hižni protokol, kojeg vodi pajdaški bilježnik sa punom odgovornošću. Pravi pajdaš za pajdaša bio je spreman i život dati. Udruženi u pajdaštvo međusobno su se u svemu ispomagali tokom cijele godine. Za Martinje svake godine su se opet sastajali da bi obelodanili koliko je tko komu pomogao. Pritom spominjali su doktore, veterinare, svećenike, ulične starješine i svima su bili zahvalni za završetak godine. Hiže domaćini držali su kićene govore, sa biranim riječima, koji su počinjali sa: "Prepoštovani", "Prepametni", "Premudri", "Preštimani". Pritom krstili su mošta u vino po unaprijed utvrđenim regulama. Sveti Martin kod nas slavi se stoljećima. Goričari u Pitomačkom vinogorju odavno su zaljubljeni u gorice, klijeti i običaje. Još uvijek se u Kladarskom, Otrovanjskom brijegu, Podaršanju, rjeđe u Aršanju, nađe sačuvan po koji "biser" - prastara klijet. Trebalo bi ih obnoviti i sačuvati za slijedeća pokoljenja. Stara uzrečica vrijedi i glasi: "Bolje da nestane svijet nego običaji". Turistička zajednica Pitomače postavila je kićene putokaze po cijelom vinogorju. Tako na početku Kladarskog brijega, na panou – putokazu piše: "Zlatni brijeg". Davne 1926. Kladarci i ostali vlasnici vinograda u tom dijelu Bilogore, složili su se, međusobno sakupili novac i iskopati bunar. Zdravu, bunarsku, dubinsku vodu i danas koriste. Ove godine bunar je prvi puta obnovljen. Zaslužni su za to: Josip Vranek, Josip Kaša, i Josip Tončić. "Mi za pet minuta, dok nam treba, dojdemo s kantom na zdenec i donesemo si vodu" - vele goričari: Miško Ivanec i Tomo i Stjepan Klinžić. Godine 1936. na najvećem brijegu pored kolskog puta i pješačke staze sagrađena je kapelica Svetoga Martina koju je izgradila obitelj Čikvar. Godine 2002. ukrašena je slikom svetog Martina na konju, koji pruža pola svojeg plašta siromahu. Slika je velikog formata. Rad je i donacija slikarice Milke Novosel. Milku također veže ljubav za gorice, bunar, klijet i stoljetna krušku, koja još uvijek živi. Ove 2009. godine na Martinje svetu misu pred kapelicom Svetog Martina, u prisutstvu dvjestotinjak vjernika, služio je župnik crkve Presvetog trojstva iz Turnašice, vlč. Pejo Uršulić. Rekao da od svetog Martina možemo mnogo naučiti. On je ljubav, razumijevanje, pomoć bližnjemu u nevolji. Po završetku mise cijelo se društvo preselilo u Podravsku strehu, podignutu nasuprot kapelice, za potrebe pitomačke Turističke zajednice. Prisutne prvi je pozdravio Rikard Bakan, predsjednik Turističke zajednice Pitomača i nastavio: "Danas smo se skupili ne samo da bi krstili mošt u vino, nego da bi promovirali prospekt, i pripremili se za službeno otvorenje PITOMAČKIH VINSKIH PUTA. Ovo je početak dugotrajne priče, na području naše Općine. U program uključena je Uduga vinogradara "Aršanj" s predsjednikom Alanom Pintarićem, ali i ostale udruga. Prospekt obilježava tridesetak putova vinskih Pitomačkih. Neka uz pomoć "Vila", što prevedeno znači Aršanj, vinska cesta zaživi. Proslavu je otvorio Željko Grgačić, načelnik Općine Pitomača. Nastavljeno je s veselom misom pod vodstvom vinskog biskupa Branka Sobote. Popilo se oko dvije stotine litara aršanjske graševine i pojeo gorični gulaš. Slavlje su uveličali i gosti iz Koprivničko-križevačke i Virovitičko-podravske županije. Potom su se društva preselila po pajdašijama, raspoređenim po Kladarskim, Aršanjskim i Otrovanskim klijetima. Slavilo se tada, ali i tjedan dana prije i tjedan dana poslije Martinja, prema dogovoru pojedinih pajadašija. Ponegdje dijelile su se diplome. Da bi ih pajdaš, nešto rjeđe pajdašica zaslužili, moraju biti jako veseli. Tad se može dogoditi da se zbog pretjeranog veselja nađu u bednju ili pod stolom. Tada im diploma nikako ne može pobjeći. Često se dogodi da se diploma slavi i po tri dana. "Kak da idem doma, kad jednu, jedinu diplomu, koju imam, zaslužio sam pod stolom", riječi su zaslužnog diplomanta zapisane u hižnom protokolu. Evo što se dogodi dok pajdaš na silu ide doma, onda skrene umjesto u pravi smjer, u krivi pravac. Zalutao je u Bilogori. Tri su ga dana tražili svi pajdaši. Prvi je cijeli dan prespavao u autu. Drugi je lutao šumskim putovima, jer nije znao gdje je. Treći dan pogodio je okrenuti auto u pravom smjeru i uspio se domoći kuće. Obitelj ga je još uvijek tražila i namjeravala ga proglasiti nestalim, a on otriježnjen, sam, gladan i umoran sjedi za stolom i čeka, iznenađene ukućane i pajdaše. Nikad nije saznao putove svojeg kretanja, a baš to je bio razlog za nastavak slavlja. Bilo je i razljućenih pajdašica. Uvrijeđene otišle su sa slavlja u trsje. Kako tamo nije bilo stolice, a one umorne, morale su sjesti na trsek. Tu su zadrijemale. Našli su ih pajdaši kako razdragano sjede na trseku. Dogodilo se da su se od prevelike sreće i veselja zagubili i zubi. Nađeni su drugo jutro "oblizani" pod šljivom bistricom. Iako vrijedi Šenoina "Bistra kaplja vina, vrednija je od zlata", još je vrednija pouka kako treba piti; "Uvijek s pameću, trijezno i ne prekomjerno". Želite li nastavak?

Barica Mihoković

17.11.2009. u 17:39 • 0 KomentaraPrint#^

SKIDANJEM ŠEŠIRA POZDRAVILI DIVLJAČ

SKIDANJEM ŠEŠIRA POZDRAVILI DIVLJAČ

Image Hosted by ImageShack.us

U nedjeljno kišno i maglovito jutro, po kalendaru lova, četrdeset troje lovaca Lovačke udruge "Fazan" Pitomača", nakon pozdrava predsjednika Damira Erhatića i uputa lovnika Darka Pavlekovića, uputilo se u Bilogoru, u lov na divlje svinje.
Image Hosted by ImageShack.us

Po završetku lova, oko 12 sati svi učesnici okupili su se na Babičanki a potom u Lovačkoj kući u Velikoj Črešnjevici, na dogovorenim mjestima. Lov je bio uspješan. Slijedio je pozdrav i zahvala poredanoj divljači skidanjem šešira, čestitka sretnim lovcima i hvala na učešću u lovu. Odstrijeljeno je 6 komada divljih svinja. Najuspješniji u lovu bio je mladi lovac Igor Perković. Odstrijelio je grlo kapitalnog vepra. - Ovo mi je šesta divlja svinja i do sada najveća lovina crne divljači. Vjerujem da će biti još i jačih. Lovci u LO "Fazan" su mi djed, otac i ja. Stažirao sam u LU "Vidra", koja ima u zakupu nezamjenjivo lovište Križnicu, moje rodno mjesto. U Pitomačkoj LU "Fazan" sam 4 godine. U ovom društvu mi je ljepše. Atmosfera je opuštenija. Bolja je ekipa lovaca i kolega. Ovdje se ugodno osjećam. Današnji trofej mi je najkvalitetniji - s ponosom rekao je Igor Perković. Strijelci su bili i: Damir Erhatić, Zlatko Fičko, Marijan Bajc, Darko Pavleković, a pogodak je imao i Zdravko Rukavina, rekao je Darko Pavleković, lovnik LU "Fazan" Pitomača.
Barica Mihoković

17.11.2009. u 17:37 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 06.11.2009.

NA MARTINJE I PRODAJNA IZLOŽBA GORIČNO OSLIKANIH SUVENIRA

Image Hosted by ImageShack.us

Pitomački goričari i štovatelji svetog Martina započeli su pripreme za Matrinje. Glavna svečanost u organizaciji Turističke zajednice Općine Pitomača i Udruge Vinogradara Aršanj biti će 11. 11. u 13 sati u kapelici Svetog Martina, u Kladarskom brijegu. Za one koje ne znaju, od županijske ceste Turnašica – Sedlarica, ucrtani su putokazi. Misu u 13 sati služiti će turnašički župnik vlč. Pejo Uršulić. Krštenje mošta, u natkritom prostoru kod kapelice, obaviti će, za tu prigodu, "Martinjski biskup" Branko Sobota. Svečanosti će se na istoj lokaciji pridružiti i Darko Domitrović – Miyi, pitomački slikar. On je pripremio prodajnu izložbu prigodnih eksponata, s goričnim motivima, koje dođite vidjeti. Oslikao je uljem na drvu, na dijelovima drvenih bačava, kačica, barilaca i drugo, raznih formata, zidne slike, noćne svjetiljke, držače čaša raznih oblika, sve posebno prilagođeno uređenju doma, posebno klijeti. Organizatori na Martinje očekuju odaziv brojnog građanstva. Obećavaju nastup Tamburaša i pitomačke Limene glazbe, u razgovoru rekao je Marinko Barčan, član Turističkog vijeća Turističke zajednice Općine Pitomača.

Barica Mihoković

06.11.2009. u 13:44 • 0 KomentaraPrint#^

JA JOŠ PRIJEĐEM 10 KILOMETARA DNEVNO

Image Hosted by ImageShack.us

Mala Črešnjevoca, naselje u općini Pitomača, Virovitičko–podravskoj županiji, oduvijek je bilo malo selo sa oko 300 stanovnika. Na istom mjestu, nekad je bilo srednjovjekovno naselje Chresto, kojeg su kao i druga u to vrijeme, Turci razrušili i spalili. Njegovo kršćansko stanovništvo razbježalo se u tadašnju Ugarsku, Moravsku i u okolne šume iznad Male Črešnjevice. Selo se u knjigama spominje po prvi puta 2. 12. 1698. zatim 1702. itd. (B.Begović: Tri stoljeća Pitomače). Po istjerivanju Turaka iz Virovitice 1684. godine ljudi se vraćaju iz divljeg prostora u staro selo. Zajedno s Vlasima doseljenim u tzv. "Okrugli brijeg" - Vlaško selo, u XVII stoljeću, obnavljaju staro selo i daju mu ime Mala Črešnjevica. Vlasi su činili 90% stanovništva, pa su 1772. godine osnovali svoju parohiju, obnovili i dogradili staru gotičku katoličku crkvu "Svetog Martina" i dali joj pravoslavno ime "Sveta Nedjelja". Suživotom s kršćanskim stanovništvom u selu i široj okolici, čestim bračnim povezivanjem, postepeno prelazili su na katoličku vjeru. Zbog toga je 1952. godine parohija ukinuta. Danas u selu ima još jedna osoba pravoslavne vjere. Nažalost više nema crkve, koja se zbog neodržavanja urušila. Ono što je najdulje ostalo, primjesa je štokavštine u kajkavskom govoru. Pored crkve na najvećem brdu u selu 1937. godine locirano je katoličko groblje. Sve to znaju sugovornici iz Male Črešnjevice Marija i Stjepan Orenda. - Nas dvoje smo, uz još jednog osamdeset godišnjaka, najstariji u selu, započela je priču gospođa Marija. Ja sam rođena 1938, a moj muž Stjepan 1937. godine. Oboje smo rođeni u Maloj Črešnjevici. Oženili smo se vrlo mladi. Meni je bilo 17, a njemu 18 godina. Prije 4 godine unutar uže obitelji obilježili smo 50 godišnjicu braka – zlatni pir. Nekad se sve radilo ručno, a nas dvoje, oduvijek smo puno radili. Zajedno smo počeli od ničega. Bili smo mladi, skrbni i tokom godina stvorili smo si dosta. Imamo dva oženjena sina. Mlađi Draško sa snahom Đurđicom i unukom živi s nama. Neku noć nisam mogla spavati, pa sam brojila koliko ljudi živi u selu. Nabrojila sam 209 osoba u 60 kuća. Ostale kuće su prazne. Posljednjih godina puno je umrlih, a rodilo se svega dvoje djece. Ne znam hoće li se više i roditi. Dečki nam ostaju neženje, a djevojke udajom odlaze u Pitomaču, Zagreb i drugdje. Škola je u selu od 1930. godine. Prvi učitelj bio je Albert Peteonik. Danas u četverogodišnjoj područnoj školi imamo devetero učenika u dva razreda. Za druga dva nema djece. Cesta nam je asfaltirana. Od 1959. godine imamo struju u selu, od 1968. društveni dom, dućan, sabirališta mlijeka, od 1972. vodovod, a te godine osnovan je Mjesni odbor i Dobrovoljno vatrogasno društvo. Nije nam loše. - Mala udaljenost od općinskog središta naša je prednost, nadovezao se gospodin Stjepan Orenda. Mala Črešnjevica locirana je na višem terenu. Pored šume smo. Imamo čisti zrak. Ovdje nema prometne buke. Dok sam bio mlađi bio sam član Dobrovoljno vatrogasnog društva. Danas je vatrogasac moj sin Draško. - Nisam baš aktivan. Podupirajući sam član, nadovezao se Draško. Nismo u 2008. obilježiti četrdeset godišnjicu DVD, mada smo imali uz odrasle i desetinu djece, koja su učestvovala u općinskom vatrogasnom natjecanju, ali proslavu nije imao tko organizirati. Za povijest čuvamo staru vatrogasnu špricu na konjsku zapregu.

Image Hosted by ImageShack.us
Ta slučaj požara imamo traktorsku cisternu. - Selo, a i naša obitelj živi od poljoprivrede. Ni mi više ne hranimo krave. Ne isplati se. Cijena mlijeka je premala, a prijevoz skup. Hranimo desetak bikova, koje danas nitko neće kupiti. Za sebe hranimo svinje, živad. Prije par godina posadili smo 1000 komada višanja i 250 sadnica trešanja. Ove godine kupili smo tresač, da si olakšamo berbu. Sve to radimo za firmu u Orahovici. Trešnjama je treća godina. Njih beremo sve u male posudice. Ove godine nabrali smo i prodali skoro tonu konzumnih trešanja. Škvorci su nam pomagali brati višnje, a vrane navaljuju u zelje. Teško se obraniti; - kaže gospođa Marija. Sadimo krumpir, papriku. Sve je to veliki posao. Naša djeca jako puno rade. Nas dvoje smo ostarjeli. Pomažemo. Nešto mlađih ljudi iz sela odlazi na posao u Jan spider u Pitomaču, i u Kloštar Podravski. Teško je živjeti samo od poljoprivrede. - Nekad smo iznad sela u Bilogori imali rudnik lignita. Ja sam, odlazeći trbuhom za kruhom, najprije bio rudar u Ravnoj Reki u Srbiji, a onda dvije godine doma, u rudniku "Bilo" Mala Črešnjevica, sve do stečaja i zatvaranja rudničkog okna. Svi rudari su ostali bez posla i porodice koje su od toga živjele iseljavale su se. Selo se smanjivalo. Puno rudarskih kuća rasutih po šumi ostajalo je prazno i postepeno se urušavalo raspričao se Stjepan. - Naši davni preci Orende došli su u ovaj kraj iz Mađarske, iako nisu Mađari - raspričao se simpatični bračni par. Roditelji su nam obojici rođeni ovdje. Moja baka je bila Poljakinja, a djed Čeh. Baka je znala pričati da su ona i djed još nevjenčani pobjegli ispred vojske zbog nekog rata u Poljskoj i ostali ovdje, pričala je gospođa Marija. - Kad se sve smirilo pokušali su se vratiti u staru domovinu. Tamo su ostavili veliku jelovu šumu, od koje su živjeli, ali joj se nisu smjeli ni približiti. Morali su se vratiti. Ostali su u Maloj Črešnjevici raditi s ostalim suseljanima na imanju veleposjednika Stjepana Đorđevića. Njegov posjed od 1870. godine sve do I. svjetskog rata obuhvaćao je velike komplekse šume, selo i okolicu. Da bi štedio plodnu zemlju, kuće sirotinje građene su po brdima kružno, na parcelama, koje veleposjednik nije mogao obrađivati. Đorđević je imao tri sina koje je poslao na studije u Zagreb. Posjedovao je mlin u Đurđevcu kojeg više nema, ali i današnju đurđevačku općinsku zgradu na glavnom trgu, u obliku slova L, zgradu u centru Kloštra Podravskom, također u najstrožem centru, nasuprot kipa svete obitelji. Djeca su mu se razišla, a nakon II. svjetskog rata imovina mu je nacionalizirana. Najbliže susjedno selo nam je Grabrovnica. Možda niste znali da su roditelji hrvatskog pjesnika Petra Preradovića sahranjeni unutar crkvene ograde sada, porušene crkve. Moram vam ispričati i ovo, nastavila je gospođa Marija: - Bila sam vrlo mala, ali pamtim proslave svete Nedjelje. To su bila slavlja na veliko. U naše malo selo, na kram, dolazili su na konjima i kolima hodočasnici iz cijele Slavonije i od svuda i svakuda. Moglo se kupiti svašta za ono doba. Bilo je licitara, gverca, igračaka za djecu, odjeće, obuće. Organizirane su velike zabave. Muzika je treštala. Cijelo selo bilo je na nogama. Crkva sv. Nedjelja bila je "zagovorna". U nju smo išli svi, jer druge u selu nismo imali. Taj blagdan poklapalo sa našim Presvetim Trojstvom. Svima nam je bio veliki blagdan. Selo je imalo dva krama godišnje. Veliki u lipnju i manji, za malu gospu u rujnu. Na sredini crkve nalazio se bunar. U njemu je bilo vode koju smo svi smatrali ljekovitom. Zidovi su bili oslikani freskama, a oltar su gradile prelijepe rezbarije. Bila je to vrijedna stara građevina, ali neodržavana. Toranj obučen limom, istrunuo je od zuba vremena i atmosferilija, prvi se urušio. Popustila je i noseća greda. Nešto se pokušavalo spasiti, ali bilo je premalo i prekasno i crkva se urušila. Nas dvoje to ne ćemo doživjeti, ali bude li se gradila nova crkva u selu, sigurno će biti posvećena Svetom Martinu, kao prva gotička crkva, prethodnica crkve sv. Nedjelje. U Maloj Črešnjevici osim nas, još se jedna obitelj preziva Orenda. Naša poljsko prezime bilo je Kovač. Dvoje braće, iz straha, nakon protjerivanja iz Poljske u Malu Črešnjevicu, promijenili su prezime u Orenda. Treći brat doselio se kasnije u Turnašicu i ostao je Kovač. Zanimljiva je predaja da je u vrijeme turskog opsjedanja ovog kraja postojao izlazni tunel iz Đurđevačkog Starog Grada u šumu kod Male Črešnjevice. Sličnih ostataka ima i u Sedlarici. Mi ne moramo strahovati od poplave. Premjere kažu da je vrh pitomačke Crkve "Svetog Vida" na istoj razini sa tlom dvorišta u našem susjedstvu. - Šteta je što nam selo postaje sve manje.

Image Hosted by ImageShack.us
Pitamo se što će za 20 godina ostati od Male Črešnjevice? Mi stari svoje smo odradili. U poljoprivrednoj smo mirovini, a djeca se bore. Djed je brao papriku do 70 g, kaže gospođa Marija. - Ja se još uvijek vozim na svojem biciklu, kaže gospodin Stjepan. Od moje kuće do Drave ima oko 20 kilometara. Idem u ribičiju. Ove godine nisam baš puno ulovio. Vodostaj Drave je bio velik, a šodrana me ne zanima. Dravskoj ribi nema para. Inače sam zdrav. Problema su mi noge, ali ne dam se. Puno bliže mi je šuma. Svako proljeće i u jesen berem vrganje i ljekovito bilje! Nema brijega do Bjelovara, do Virovitice, na kojem nismo bili sve što smo mogli osušiti i prodati. Zimzelen, ljubičice, korijenje kopriva, lipov i bazgov cvijet, kukuruznu svilu. - Naučili su me tome roditelji. - Znate li da je moj muž i ove godine u svojoj sedamdeset drugoj godini života zaradio sedam tisuća kuna branjem ljekovitog bilja? Sve nabrano dovezao je doma svojim biciklom. On ne može doma sjediti. Još uvijek je od koristi – kaže njegova supruga Marija. - Ja još na biciklu i pješice svaki dan prijeđem deset kilometara; - na kraju razgovora pohvalio se vrijedan i vitalan gospodin Stjepan Orenda.
Barica Mihoković

06.11.2009. u 13:35 • 0 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2010 (4)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (7)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (8)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (10)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (19)
Veljača 2010 (7)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (6)
Listopad 2009 (6)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (11)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Novosti i vijesti kao i zanimljivosti vezane uz Pitomaču i okolicu koje nisu u direktnoj vezi s aktivnostima Foto video kluba "Mirko Lauš" a prikupljaju ih članovi FVK, objavljujemo na ovom blogu koji se veže uz fvkml.blog.hr kao osnovni blog našeg kluba.

Linkovi

Foto video klub "Mirko Lauš"

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se