fuxa felicity

ponedjeljak, 24.09.2007.

nema do dobre juhe...

....iliti it's not how old are you, it' s how you are old....


svaki put kad vidim onu reklamu za juhe podravka, gdje jimmy stanić pjeva 'prolazi sve...al nasa ljubav, zar ne, nikad neće proć'...prođe me neka čudna tuga..uhvatim se kako buljim u ekran i imam neki neodređeno blesav smiješak...jer naravno, inače imam jasno određen blesav smiješak na faci..osim kad ne...
i možda nemam dovoljno godina da bih bila nostalgična za tim vremenima tapeta, obiteljskih zajedničkih ručkova i mirisa juhe uz evergreene...ali svejedno jesam...
jer tog vremena mojih roditelja više nema...

vjenčali su se prilično mladi..tata je imao 22, mama 20...i ja već na putu...(uvijek ih zezam kako sam bila prisutna na vjenčanju....)
nekad kad mi padne napamet da su već u mojim godinama imali dvoje djece, stalan posao, stan, Stojku i svaki petak druženje do ranih jutarnjih sati s ekipom iz zgrade uz remi i alkohol, pitam se kako..
je li im to bilo dosadno, nametnuto, odakle im hrabrost..ili su bili generacija koja nije toliko filozofirala...
svjesna sam da postoji tu vise faktora (ekonomskih, političkih...etc) koji su utjecali na tadašnji način života..
ali nekako mi se naivno čini da je bilo beskrajno lakše...ili je to ona grass is always greener on the other side...

možda je stvar u ograničenim mogućnostima...kada znaš da bas i ne možeš birati između ove i one škole..ili ovog i onog auta...ovog i onog života...onda ti je i ovo što imaš odlično.
nekad mi se čini da smo mi generacija koja može imati sve..i umjesto da nam to bude prednost..kao ostvarenje nekakve slobode izbora za kojom su desetljećima brojni žudjeli...čini mi se kao da smo baš zbog toga beskrajno inertni..zbunjeni količinom stvari koja nam se nudi u isto vrijeme..
kao da se bojimo odabrati nešto, jer znamo da time ostale opcije koje su jednako privlačne propadaju..nestaju..gube značenje..i zato cupkamo u mjestu..praveći se da značimo nešto.

nekad se pitam nije li čovjek ograničen a priori..kao ljudsko tijelo koje koliko god da je dobro pripremljeno ne može trčati 100 m drastično ispod 9.74 s, bez obzira na eksplozivan start i fokusiranost.....jednostavno se istrošiš..pregoriš....ima li i ljudski duh nekakvo ograničenje..due date...nekakvu kočnicu...safety button ako hoćete...kad zaustavi svaki rad... kada više ne može podnijeti bombardiranje konstantnim odabirima, odlukama, promjenama.....prelazi u inercijski mod...gdje je sve tupo, jasno i jednostavno..i samo živiš....?

ne znam za vas...ali osjećam se ponekad kao da živim petnaest života...
pokušavam zamisliti životni tempo mojih staraca u mojim godinama i uviđam da nikako nije bilo isto...bez obzira na djecu, stan i Stojku..i sve ostale faktore.. osjećam se toliko umorno i istrošeno da kao da sam već proživjela deset njihovih...pola se stvari više i ne sjećam...kao da sa svakom bitnom odlukom i promjenom, živim jedan posve drugačiji, novi život..
i kada te nekada netko ili nešto podsjeti na neke ranije živote, shvatiš da je u biti prošlo vrlo malo vremena...a tebi se čini stoljeće....

imam 26 godina i prosjek sam svih prosjeka...netko koga ne biste zamijetili na cesti...netko toliko običan da je nevidljiv..i takva, po ničemu posebna, mislim kako sam već sve učinila...a ono sto nisam, ne ispunjava me nekim uzbuđenjem i iščekivanjem..sve je kao nekakva obaveza koju moras ispuniti da bi je prekrižio sa životne to do liste..
nađi bolji posao...smij se..budi pristojan...imaj djecu...kupi stan....putuj...sviraj gitaru..čitaj novine..knjige...da bi mogao lamentirati u svakodnevnim besmislenim razgovorima sa hordom nekakvih kvaziljudi oko sebe..postajem nesto sto nisam mislila da cu ikada biti...indiferentna...
sve mi postaje svejedno i sve je relativno...
ono što me vjerojatno dotakne na toj reklami je što prikazuje to neko prošlo vrijeme onakvo kako je bilo..
nije ni fensi, ni kul, ni bogato i ne vrišti nekakvim emancipacijskim porukama u smislu živi život, just do it i sl..nego je isječak jednog popodnevnog ručka...gdje se svi okupljaju i iščekuju...i prokleto su sretni...zbog tog trenutka...jer su skupa i jer će ručati...banalno...i nedostižno.
sjetim se sebe za sličnim stolom i tate kako mi se smijesi dok je jos imao crnu kosu...namiguje mi jer smo upravo sklopili pakt da ćemo iznenaditi mamu dok izlazi iz kuhinje...sjetim se njenog vriska i cike...smijeha poslije...i mislim..ljudi su bića koja usrećuju male stvari...
samo ili su se promijenile te male stvari ili kriteriji kojima određujemo što je to vrijedno naše sreće, našeg truda..
ili je sve jednostavno negdje zapelo u nekim "mogao sam-htio bih-budem" međudimenzijama dok zapravo stojimo na mjestu...

čemu množina?
mene više ne ispunjava ništa...a tek sam, kažu, na početku...
baterije su prazne..i već mjesecima tražim nešto čime bi ih napunila...ali...
ili ja ne tražim dobro ili sam jednostavno već okasnila s potragom...
iskreno, dosta mi je i potrage...kao takve..
želim samo biti sretna zbog malih stvari..onako..iz dana u dan..
tren po tren...
jer kako kaže jimmy...prolazi sve...



- 21:11 - Komentari (53) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se