fuxa felicity

srijeda, 22.08.2007.

(de)activating sequence for self-destruction (iliti kako fuxa piše ljubiće 2)


Gledam kako mi se približava auto poznate registracije...i mislim kako se podsjećam na Juliu Roberts u Zgodnoj ženi..
Da, naravno da znam da je spomenuta prijateljica noći...i skoro se uvjeravam da, iako se osjećam prilično prljavo, nisam kurva.
Doduše, istina je da ova noć ima samo jednu svrhu. Seks. Divlji, nesputani, cjelonocni seks. Kako to uvijek biva u našem slučaju. A mi smo definitivno slučaj.
Otvaram vrata i ulazim u auto uz tiho 'Hej'...on me pozdravi jednako tiho i nastavi hipnotizirano gledati na cestu...oboje smo mislima odsutni i nezainteresirani za bilo kakvu komunikaciju...kao.
Promatram ga krajičkom oka...onako zamišljenog, mračnog i namrštenog..kao i uvijek pomislim kako je prokleto zgodan..

Na radiju počinje svirati dobro poznata stvar...lecnuh se...a on jos brze prebaci stanicu nenamjerno mi dodirnuvši koljeno....

...mi idemo na jebanje, ponavljam si u glavi..a ovo je glupi sentiš koji ne znači ništa..

Određeni stupanj brutalnosti prema samoj sebi često umiri moje tvrdoglavo srce...

On je odjednom izgledao još tmurnije..
Šutimo izgubljeni u svojim mislima dok s radija trešti nekakva vesela ljiga od muzike....koja je u totalnoj kontradikciji s ovom noći...gledam kroz prozor grad kojeg kao da su opsjela milijarde krijesnica...obožavam ovaj grad noću..obožavam jesen...ali onu još uvijek ljetnu....obožavam kako je topla, meka i sjetna...obožavam njene mirise i kako svemu, pa i nečemu što je u biti toliko bijedno, daje neku lijepu, dostojanstvenu boju...neprimjetno nas skrivajući pod velom sjete, ugode i mirnoće...
Iz misli me trgne stih....i don t believe that anybody feels the way i do about you now..pogledao me je iako je to pokušao izbjeći...ugasih radio...

...ovo je samo jebačina jebačine radi..ovo ne znači baš ništa... mislima dosegoh sasvim novu razinu brutalnosti...

Stigli smo pred njegovu zgradu....šutke smo ušli u lift....i konačno se suočili..kao da me je tek sada prvi put te noći primijetio...kao da me prvi puta tu večer zaista vidi...prošao mi je rukom po čelu sklanjajući mi pramen kose...prelijepa si...reče s beskrajnom tugom....ja se kao umorno oslonih na njegovu ruku, zapravo prigodno skrivajući izdajnički pogled...
Lift stade...i prolaskom kroz ta sasvim neugledna vrata našli smo se u našem svijetu...samo našem oblaku gdje svi drugi i sve druge nestaju...zatvorio je vrata za nama i naslonio se na njih....osjetila sam kako me prati pogledom dok polako lutam njegovim stanom...odvezujući vrpcu koja mi drži kosu....pustih Milesa D. i okrenuh se preko ramena...i ugledavši ga onako opušteno naslonjenog na svoje ruke....kako me ozbiljnog lica promatra svojim opasno lijepim očima....nasmiješih se..iako ništa nije bilo smiješno...ni najmanje..

Odgurnuvši se, sasvim polako se približavao..ne skidajući pogled s mene...toliko sam željela njegov dodir....ali sam paralizirano stajala pred njim...pokušavajući izdržati taj pogled...dodirnuo mi je lice..mazio mi je bradu i palcem prelazio preko usana...koje su se kao na naredbu rastvorile...liznuh mu prst....gledajući ga i dalje...osmijeh se zavukao u njegov pogled....naglo i snažno me je privukao sebi.....ali sasvim nježno ugrizao za usnu....

Let the games begin...

Volim način na koji me razodijeva i način na koji ljubi svaki milimetar moga tijela...volim kako me promatra cijelo vrijeme..ne dopuštajući mi da se sakrijem pred njim...prati s oduševljenjem i otvorenom nasladom svaki moj uzdah, svaki pokret,svaki trzaj.. pred njim sam ja ja....potpuno nesputana, slobodna, pomalo divlja i goropadna...naša se tijela savršeno razumiju...i u potpunoj harmoniji se prepuštamo uživanju...za koje nisam vjerovala da je moguće....

Dok poslije iscrpljeni ležimo i gledamo grad s te visine...mazimo se i predemo...iskreni smo do kraja..i prema sebi i jedno prema drugome...i sve nam je jasno...
Razumijemo se i bez riječi...znamo da je ovo sve što imamo..i uvjeravamo jedno drugo da smo dobro...ne, ne lažemo se....jer smo stvarno dobro....dok god smo skupa.....sutra...sutra neće biti dobro..onaj tren kad uđem u lift njegove zgrade neće biti dobro...kada se okrenem i odem uz nekakav usputan 'vidimo se'...tad neću biti dobro...kad budem osjećala njegov miris na sebi i danima nakon te večeri, neću biti dobro...kada će mi cijeli svijet izgledati sivo...neću biti dobro...ali ću ponavljati..poput nekakve mantre...to je samo jebanje..jebačine radi...
u nadi da ću, s vremenom, tu ljubav koja se nikada nije smjela dogoditi, svesti na čin parenja iz obijesti i dosade...da ću ubiti, zatući i smrskati svaki iskren i čist osjećaj....da ću je ušutkati..vulgarnim i ružnim riječima..da će jednom morati shvatiti koliko je besmislena...


***

Shvatila je..odavno..neke se stvari ipak moraju dogoditi..
Sad kad razmislim...bože, koje mučenje je to bilo...koliko smo samo mogli biti okrutni jedno prema drugome..i prema sebi samima...
Lekcije koje ucimo nekad znaju biti prilicno cudne..i da, brutalne...ali to ima smisla...jer tako nema ponavljanja...zapamtiš jako dobro..
I nećeš si to učiniti...nikad više..
- 02:02 - Komentari (60) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

when did my heart go missing? (iliti kako fuxa piše ljubiće...)


-Hej, bejbe...obuci se toplo..vani je hladno...

Čitam poruku i smješkam se dok drugom rukom nespretno pokušavam zakopčati košulju.... obožavam način na koji kaže bejbe...inače ta riječ i nije bogznašto...ali kad to kaže njegove oči dobiju nekakav čudan, zaigran sjaj...
Da, konačno imamo ugovoren izlazak..nas dvoje, od početka osuđenih na propast....
-A što ako mi je vruće? :)
...odgovaram....i zaslužujem prvi u nizu osmijeha tu večer...
Izlazim iz stana na jak vjetar i nehotice stišćem svoj crni kaput i mislim kako volim jesen..onu već zimsku..
-Jedva te čekam...
..čitam sa blentavim smješkom u tramvaju...i pokušavam se kontrolirati da ne poletim....jer ovih nekoliko milijardi kolibrića u mom trbuhu opasno prijete da će me oteti..i dok sve smrdi na kičaste romantične komedije, meni nije jasno kako mi to ne smeta...
-Koga? Mislim da imate krivi broj...Prostak!
...otpisujem..drugi smješkić promptno stiže ...niz je krenuo...

Valjda prvi put u životu stigoh negdje ranije....taman kad ne treba, naravno...iako je tek studeni, Park Prvog Spoja već je okićen.....sjedam na klupu i čekam..a čekanje je nešto za što često mislim da sam nesposobna...na nekoj genetskoj razini...
Gledam svoj dah...kao posve mirna, udobno zavaljena na klupici promatram sve te ljude okupane žutim svjetlima...a zapravo želim trčati, skakati, bježati i vraćati se...u glavi slatki košmar...iz svake pore vrišti iščekivanje...

-Dobra večer.. Mi se znamo od nekud možda?

..iznenadio me glas sa strane svijeta sa koje ga ne očekivah....kad se suočismo, prostruji mi kroz glavu da je prokleto zgodan...i da nije fer da je uz to i šarmantan...zar šarm nije nešto što stječeš godinama i iskustvom?...nije...ali tek onda će biti opasan...

-Ne..mislim da ste me zamijenili s nekim...

...njegove mekane, pune usne otkrile su nenadjebiv osmijeh....željela sam ga već tu i tada...

Hodamo jedno uz drugo....s rukama u džepovima...pomno pazeći da se ne dotaknemo..
-Znam da je staromodno..ali..khm..
...jedva se primjetno nakašlje i izvadi iz unutrašnjosti svoje smeđe, meni tako mazne jakne, jedan mali crveni cvjetić....takve stvari jednostavno treba znati izvesti....a on je itekako svladao tehniku..htjela sam ga poljubiti odmah tu i tada...
Umjesto toga se zacrvenih kao neko plaho djevojče...i rekoh nešto potpuno blesavo i neprimjereno, sasvim u svom stilu...ne sjećam se..ali sam prilično sigurna da je bilo trapavo, budući me je nasmiješen pogledao i zavrtio glavom u čuđenju...

Mislim da je to bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada sam imala osjećaj da sam u nekom čudno lijepom snu..sve je bilo prilično nadrealno....grad koji sjaji od božićnih ukrasa u jedanaestom mjesecu...i ljudi koji ti se smješkaju u prolazu bez razloga...pas koji se otrgne s gospodareve uzice, dotrči i počne se valjati baš pred tobom tražeći da ga pomaziš...to što se osjećaš kao da imaš najviše16 godina....i u nekakvoj si milini kao da si napušen..a nisi...pouzdano nisi.... mogao bi se zakleti da lik koji svira gitaru na ulici ima isti glas kao Kurt Cobain, i naravno od svih stihova svijeta koje može pjevati..on u trenu dok vi prolazite pjeva......I don't believe that anybody feels the way I do about you now...i to ti se cijelu noć vrti po glavi....kao zvučna kulisa...

I uz sve to osjetiš snijeg u zraku..jednostavno ga mirišeš...

Šetamo tako, usput tražeći dovoljno skriven i prazan birc....neprimjetno se penjemo na Gornji grad...kroz priču zaboravljamo gdje smo i ne znamo kuda idemo...ali smo ipak došli gdje smo trebali doći..
Iskreno, nikada prije i nikada poslije nisam bila u toj uličici....i tom toplom sobičku....
Poslije me je uvijek bilo strah da ću ući u taj kutak svemira..i vidjeti nas dvoje za onim stolom, zadubljene i zaljubljene jedno u drugo....da ću nas vidjeti kako se gledamo i gubimo jedno u drugome, slijepi na sve oko sebe...da ću uhvatiti njegov pogled kojim mi je obujmio tijelo kada sam konacno skinula kaput..
Izlazimo iz birca kada nam je i ono dvoje ljudi postalo previše....
Počinjem se tresti....ali ne tresem se od zime...iako stvarno jest hladno....trese me jedna drugačija groznica...
-Hladno ti je...
..nježno me primi oko struka dok smo nastavili koračati u tišini......i treskavica se preseli u mene....tresem se iznutra...treperim....
-Ne mogu....ne mogu ovo....teško je..
....procijedim konačno...zna na što mislim...zastadosmo..svojim prstom je podigao moju spuštenu bradu... primoravši me na susret sa svojim očima...gledao me je blago..pogledom me je tražio...i našao..
-Hej...prošapće...znam...ali tu sam..koliko god da treba....
....naslonih čelo na njegova prsa....samo onako..da se odmorim.....
-Nije fer..
....izustim....kao dijete kad se ljuti što nije pobijedilo u nekoj igri...nasmije se....osjetih kako se kroz njegovo toplo tijelo razlijeva zvuk...već tu i tada sam ga voljela više nego ikada ikog prije...i poslije.


Krenuli smo dalje jedno uz drugo...svatko u svojim mislima...posve smo sami.....pred nama je bio samo grad....i milijun sićušnih treperavih svjetala..

U onim rijetkim prebiranjima po uspomenama, kada se osvrnem na tu noć, nevjerojatno mi je kako se potrefilo da je sve, ali svaki pa i najmanji detalj, bio pa eto..kad baš moram reći, romantičan...nijedan čudan trenutak, nijedna kriva gesta, riječ...nikakav zamor ni neugodna tišina...bilo je samo one...jezivo dobre tišine, kada je jasno da neke stvari trebaju ostati neizgovorene....a toliko su očite da im se smijemo....
Ono što mi uvijek padne najteže je to što cijela ta večer nije iziskivala nikakav trud...biti s njim bilo je nešto toliko lako...i prirodno...nikada prije i nikada poslije se nije to dogodilo...
-Uostalom, mislim da će s tobom baš biti lijepo gledat' crtiće...
...izrekao je to posve ozbiljan...skoro zamišljen....prasnuh u smijeh....i trgnuh ga iz tih diznijevskih maštarija...
-Jesam ja to rekao na glas..? Jesam, jel da?
..uvijek me je mogao nasmijati.
-Ne..uopće mi nije neugodno...odbijam da mi je neugodno...
..reče i kao skroz ovlaš dodirne mi nasmijano lice..odjednom, više ništa nije bilo smiješno....

Gledali smo se, mislima isprepletni.. dok mi nije usnama dodirnuo čelo...bile su vrele...pa vrh nosa....poljubio mi je bradu nestvarno nježno...igrao se mojim obrazima...a ja, ja sam samo htjela disati...jer mi se učinilo da sam to nekako potpuno zaboravila...trudila sam smiriti proklete struje koje su me tresle iznutra....ali znala sam da je to izgubljena misija...sve je to ionako samo bila najave eksplozije.....spustio je svoje usne na moje...nježno mi rastvarajući usta svojim jezikom...ljubio me je toliko mazno i polako.. kao da imamo svo vrijeme svijeta ispred nas..skrušeno priznajem, oteo mi se uzdah...
rukama mi je mazio vrat dok su nam se dahovi miješali i grijali nam lica...od tog trena sam znala da se neki ljudi jednostavno rode s tim osjećajem za poljubac..ali opet, nije neka nauka tako se ljubiti s tim lijepim usnama....mazili smo se i ljubili, tamo baš kod te četvrte lampe, nježno i dugo...potpuno u svom nekom svemiru tako da nismo ni primijetili da smo promrzli...
Ne šetam ni tuda više..djetinjasto...ali jednostavno ne želim vidjeti tu prokletu lampu...

Prošlo je puno i malo vremena otad...a možda vrijeme i nije neko mjerilo...
Možda je bolje reći da se puno stvari dogodilo...a neke su nas nepovratno razdvojile...
Uvijek nekako zgodno zaključim da je tako jednostavno moralo biti..da nikada ne bismo bili dobri na duge staze..a, da...mozda je i to samo puko samozavaravanje i racionaliziranje...možda smo mogli dijeliti i ovaj život..uz sve one prošle u kojima smo se pronašli...ne znam.
Uostalom, sad je nebitno..
Ali ta večer...hm....cijeli jedan svijet u kojem se mogu izgubiti kad god poželim..
Zapravo, ako ćemo iskreno, on je jedan od mojih svjetova u kojem sam ponekad izgubljena...
...'cause I always miss him like a child misses its blanket...
- 02:51 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 11.08.2007.

...on people & regrets...


Postoje tri vrste ljudi.
Oni koji strpljivo čekaju u redu za wc iako će im mjehur eksplodirati.
Oni koji mrtvi hladni zaobiđu kilometarski red i ne reagiraju na nikoga i ništa jer se samo njemu ili njoj u glaksiji trenutno piša.
I oni koji vam se nasade na leđa misleći da će tako ubrzati red, a zapravo samo riskiraju nokaut direktom jer ne možete više trpiti isijavanje njihove tjelesne topline, osjećaj njihove od znoja vlažne kože i njihov dah na svojem vratu uz naravno nepodnošljivi pritisak u donjem dijelu trbuha.

I u tome je, vjerujte mi, sva razlika među ljudima.
Sve se drugo iz toga dade zaključiti o pojedincu.


****

Pomislih sinoć kako bi bilo divno da ljudski vid ima dodatnu funkciju...fotografsku..i kako bi bilo lijepo da mozak ima dodatnu funkciju, replay funkciju.
Nekako me rastuži kad se sjetim koliko nam savršenih slika propadne...nestane..izblijedi..ode u nepovrat...i koliko bi lijepo bilo sačuvati sve te, nama iz nekog razloga posebne, slike u neke svoje foldere koje po potrebi možemo vidjeti...opet..i opet..
Zamislite, imati zauvijek sve one lijepe trenutke.....nečiji osmijeh baš takav, kakav je tada u tom nekom trenutku, nečiji pogled, jedno predvečerje, bas taj snijeg i bas tu sliku...
Nazovite me naivcem, nepopravljivim optimistom i idealistom (ili je to postalo isto), ali mislim da nikada ne bismo bili sami...i mislim da bismo bili bolja bića..

A opet, možda postoji nekakav smisao u žaljenju za stvarima koje su nepovratno nestale...
..maybe all one can do is hope to end up with the right regrets..

- 19:12 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 10.08.2007.

sve to dođe na svoje...


I have my books

And my poetry to protect me;

I am shielded in my armor,

Hiding in my room, safe within my womb.

I touch no one and no one touches me.

I am a rock,
I am an island.

And a rock feels no pain;
And an island never cries.



enivej,
dobar dan, džezeri.. :)
- 08:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 07.08.2007.

Love me when I least deserve it, because that's when I really need it...



Lako je voleti psa, to savršeno biće ili nedokučivog Boga, tvorca dobra i zla…

Lako je voleti ispravan auto ili parfem koji zaluđuje….

Lako je voleti nekog glumca koga ne poznaješ ili pevača čiji te glas uzbuđuje..

Lako je voleti lepo vreme ili more kad do njega nekako stigneš..

Lako je sve to, znam…

Ali da te vidim kako bi da voliš mene..?

Elitnog predstavnika izgubljene vrste, uvek na dan od ponora,

Sat vremena od pravog odgovora…,

Rezervisan za marginu, bez ijedne tražene karte koja vodi na površinu…

Više nije bitno ko je i zašta kriv, kad i gde, ko je pogrešan potez napravio..

Čisto kažem, da se zna, da I ja tražim ono što svaki čovek traži..

Daj mi malo ljubavi pa da te kao pas izljubim


G.



***



sviće....
ispred nacionalne knjižnice smo...već par sati...samo mi..
prozori su potpuno zamagljeni....
sjedala spuštena.....pričamo i mazimo se...dok nebo polako postaje vatromet boja...
pospani smo....ali se ne želimo rastati....ne želimo nazad u stvarnost...
trenutak prije vatromet je bio u autu...skladno smo ječali od užitka..i smijali se....
misleći o tome kako je odlično voditi ljubav na parkiralištu usred grada..toliko izloženom da to što mi upravo činimo izgleda potpuno nemoguće..
a ipak, mi se baš tu već satima volimo...
svima naočigled...
nije nas briga...

ionako smo u pet ujutro sami u gradu..
ionako kad smo skupa, sami smo na svijetu..

možda se, godinama kasnije, baš zato blago zacrvenim kad se sretnemo NSK i ja..
ona zna..

- 22:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2007.

Gravitation cannot be held responsible for people falling in love...?


Sjedim sama na požarnim stepenicama...i'm pretty high...ali i strahu od visine unatoč, uživam...
U jednoj ruci imam pivo, u drugoj mi je cigareta...lagano uvlačim dim u sebe i s njim kao da u mene ulazi mir...
Gledamo se....grad i ja..mjerkamo, slušamo i mirišemo...samo što se ne dodirnemo...
Osjetim uzbuđenje i lagane trnce......
I nije fer...jer sasvim je jasno da nismo ista liga...nemam nikakve šanse...ima me i zna da me ima...
Neusporedivo je ljepši i šarmantniji..uvijek...a posebno večeras....
Sjaji....a ova mu noć, toplim vjetrom i velikim žutim kolutom od mjeseca, daje pomalo bajkovit i fantastičan štih....
Osjetila sam se potpuno opijena...i to ne pivom...već ljetom..
I potpuno zavedena...
Gradom....


- 02:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 03.08.2007.

...svi problemi ljudskog roda izviru iz čovjekove nesposobnosti da šuteći sjedi u nekoj prostoriji sam...

Rekoše mi
da sam tvrdoglava...izravna....smiješna..duhovita...ozbiljna...mrgud.. previše razborita i oprezna....glasna...prpošna..vesela..nježna...da udaram ko tyson...da sam cinik...da sam emotivac..idealist....da sam neženstvena i pravo žensko...da sam kuler...flegmatik...živac i pukotina...da uvijek znakovito šutim...da mi oči postaju crne kad volim i kad ludim (isto je)...da biram riječi kojima ću satirat neprijatelje..da uvijek pogrešne odaberem..i riječi i sve ostalo..da sam prava maza....uvijek blago distancirana..razbacam se dok pričam i objašnjavam...grlim..ljubim..da imam nevidljivi štit oko sebe...da se boje kad kažem da je sve u redu...da sam hrabra..da ne podnosim komplimente...da sam kukavica...da se bahatim kada sam nesigurna..da se ne znam ispričati..da se previše ispričavam...da se volim smijati sebi...da ne volim ljude...da previše volim ljude na svoju štetu...da opraštam i toleriram previše...da sam zlopamtilo..da sam čudak...i sasvim obična...da sam prilično perverzna..da pamtim nepotrebne pizdarije...da previše volim novine..da ne pričam o sebi....da ne osuđujem pa sam dobar slušač...da izgledam odlično dok pišam u WC-u birca..da sam prilično konzervativna i zatvorena....da sam nepristojna...da nikad ne plačem...da sam dobar pijanac...da sam plačipička najobičnija...da previše pijem...da sam najneodlučnija osoba koju poznaju...da sam lider.... da sam grozno povodljiva...da previše volim ugađati...da se nikome ne želim prilagoditi....da sam Caritas....i da ne pazim na novac....da mi je nebitno kako izgledam...da sam naivna..da se previse opterećujem izgledom...da se ne žalim....da nisam licemjer...da znam s ljudima....da non stop kukam...da sam opuštena...da sam društvena...da se često skrivam i nestajem..čak i kad sam tu..da mi previše stvari fali..i da nikada nisam sretna...da sam prepristojna...da sam samotnjak...da sam iritirajuće uredna...opsesivno kompulsivna..lijena..nametljiva...i hedonist...da čvrsto stojim na zemlji objema nogama...da mi je glava u oblacima i da sam konstantno smušena i pospana...da bi htjeli biti sretni kao ja..i imati ono sto ja imam...da bi me voljeli cijeli život...da ja kad volim onda oživljavam.....da sam ljubomorna...i okrutna u svom bijesu..da se znam obrukat kao nitko na svijetu...da sam obzirna...totalna sam šeprtlja..žele da budem majka njihove djece...da sam morbidna...konstantno brinem...pravi sam jebivetar i ništa me ne dira..da nosim neku gorčinu u sebi....da sam rođena na zadak i odmah svima rekla što mislim o njima..da sam topla...i draga...da nikada nikoga ne vrijeđam...da nikad namjerno ne povrijedim..
kažu da peče kad ih zarežem cinizmima...i da imam opak jezik..da znam biti nervozna bezveze...da izgledam smiješno s cigaretom u ustima...i da ne znam bas najbolje igrati biljar..ali da zato lijepo plazim po onom stolu...da cu lijepo stariti..da nikada neću odrasti..

Jadan onaj koji od drugih očekuje da mu razjasne tko je zapravo...
Jadan onaj koji vjeruje ljudima..
Jadan onaj koji se traži.

***

Moj cilj u životu je biti jednako dobra koliko moj pas misli da jesam.

- 10:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se