fuxa felicity

ponedjeljak, 21.01.2008.

..every time you come around...





Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Come loose your dogs upon me
And let your hair hang down
You are a little mystery to me
Every time you come around

We talk about it all night long
We define our moral ground
But when I crawl into your arms
Everything comes tumbling down

Come sail your ships around me
And burn your bridges down
We make a little history, baby
Every time you come around

Your face has fallen sad now
For you know the time is nigh
When I must remove your wings
And you, you must try to fly

- 17:50 - Komentari (33) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.12.2007.

Svako dobro želim...



Zadnji je dan protekle godine...i htjela-ne htjela moja me nimalo simpatična narav tjera na to prokleto godišnje svođenje računa...a ja se samo nadam da neću ipak završiti u minusu...
Sve u svemu, godina je bila dobra...
(reče ona poput nekakvog prekaljenog enologa:D)

Da se ne lažemo, bilo je tu svega....Možda puno više nekakvih crnih i sivih tonova...
Ali nije Fuxi baš od jučer...zna da i to vrijedi..možda se ipak samo tuge broje.

Kad se osvrnem, a ne volim se baš osvrtati ako već ne moram, imala sam sreće.
Preživjela sam...što s obzirom na auto nesreću u 1.om mjesecu (zar je već prošlo godinu dana?!) i nije samo figurativno...smijala sam se....puno...i glasno....ljutila se, raspravljala žustro i do kraja..pjevala sam...dok me grlo nije napustilo...pila sam, odlicno papala i druzila se...natjecala i uzivala u tome...putovala sam i divila se...bila sam zaljubljena i voljela...jako i bez zadrške..vjerovala sam..bila puna nade...išlo me je..i u poslu i u društvu i u ljubavi...bila sam samouvjerena vladarica svoga svijeta...nije bilo toga što nisam mogla....i ničega me nije bilo strah.

S druge strane, gubila sam..i to je gubitak bio proporcionalan...što me je više išlo, samo bih više izgubila...ali to je valjda sastavni dio igre....
Gubila sam prijatelje, ljubavi, poslove, ponos, dane...
Bivala bih sama...iznevjerena...tužna i prazna..beznađe i apatija su me znali po prvom imenu..sasvim osobno...sve bi mi se gadilo i od svega bih zazirala..i nije bilo jadnije osobe od mene..utoliko sto ne bih imala volje biti ni ljuta...samo bih se bojala...svega i svih...
bila sam prosjak u moru dalekih i stranih ljudi koji su cinili moj svijet..

Ali ono bitno je da sam naucila..ne puno...ali par vrijednih stvari.
Većina ljudi ih je vjerojatno davno apsolvirala..Ali ja nikad nisam rekla da sam pretjerano inteligentna..dapače, u životnoj sam školi jedan od gorih đaka...i neke stvari me moraju barem tri puta udariti u glavu pa da shvatim da to stvarno jest tako. Ali ako što znači, ono što jednom konačno naučim, nikada ne zaboravljam.

1. Prijatelje možeš nabrojiti na prste jedne ruke i to ako si stvarno sretan.

2. Život, ljudski odnosi, posebno ljubav doista NE funkcioniraju po principu koliko daš toliko dobiješ, bez obzira koliko ti daš.

3. Tip sam ličnosti kojeg bih opisala kao 'nakačim se jako brzo' iliti 'ovisnički' (kategorizacija vrijedi samo interno, hvala). Zato znam da je odlično što nikada nisam prtljala s drogom. Kako bih se tek navukla na herion, ako se ovako navučem na neke ljude.

4. Kad ti se dogodi sranje, tvojom ili tuđom krivnjom, nebitno, većina ljudi će, uz obavezno likovanje i dizanje svoga jadnog ega, iz toga izvući samo jedan zaključak: HAHAHAHAH!!!
Doduše, ni taj ih mudri i dobronamjerni osjećaj radosti nad tuđom nevoljom ne može spasiti samih sebe. Pa se tješim.

5. Sve poslije treće kave za tebe i tvoju okolinu znači da se pretvaraš u hiperaktivnog manijaka (koji izgovara 90 riječi u sekundi ili šuti od straha jer ne moze stići izgovoriti svih 90) i ne radi to iako voliš buzz.
Drži se vina i pelina. To ti se nikad ne događa kad to piješ.

Bilježim se sa štovanjem.
Sve lijepo i dobro vam želim...
Neka vam i iduća godina bude prije svega zanimljiva i bogata...
Na kraju, to je ono bitno, zar ne?





- 17:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2007.

maher Meša...


"Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, ljude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoji se, umori."
"Tužno je sad kod moje kuće."
"Onda hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš."
"Nasmijao sam se: Ti misliš da je putovanje svakome zadovoljstvo, kao tebi. Čak i lijek."
Taknuo sam u pravo mjesto i žica je zabrujala.
"Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme" rekao je paleći se.
"Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvješnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni"
Nikada nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio odeđene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?
"Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?"
"Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan."
"Onda treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?"
"Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva."
"Nije baš slavno."
"Rane su rane, dervišino" .......
....Nisam htio da idem nikud iz kasabe.... Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen...
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.11.2007.

play of the day...iliti kako je fuxi postala kuja



svi mi imamo 'hipotetske noćne more' aka really scary real life situacije koje, ako imaš ikakvog izbora, osjećaš da moraš izbjeći pod svaku cijenu...
jer jednostavno znaš da će sve ostalo zvršiti traumatičnim iskustvom, tj. blamažom koju ćeš vjerojatno pamtiti duuuugo...
danas, a i u nekoliko navrata prije, sam otkrila da sam pravi talent za proživjeti svoje...do svakog detalja i vrlo živo...

....i tako..šokantno odjednom i ničim upozorena...ulazeći sasvim opušteno u standardno mjesto ručka..očekujući par dobro znanih ljudi...zatičem...haos! prvo u mojoj glavi, a onda i dalje...
...da mi je samo bilo vidjeti vlastitu facu kada sam shvatila tko sve sjedi za onim prokletim stolom...to bih, kao svaki pravi mazohist, puštala u slow motionu samo da mogu procijeniti koliko točno sekundi nisam zatvorila usta...i kada su mi točno navrle suze očajnice....
docnije...
sjedim ja tako u jednoj od svojih najgorih noćnih mora (znam, savim je plitko, ali zahvaljujem samoj sebi što barem izgledam pristojno...) i jedem nekakvu predpotopnu mesnu hrpu jada (jos jedna greska u nizu...jao!)...jedva gutam, dok mi kroz glavu prolazi cijeli niz gnjusnih psovki....naravno sve su, bez greške, upućene (for the one and only) meni....i baš sve su se mogle svesti na: koji me je kurac tjerao da se pojavim...?!??.
sad..je li stvarno napadno ako uopće nisam gledala na lijevu stranu...i to što je on, blijed k'o krpa, šutio većinu vremena i uz par kurtoaznih smiješaka i kimanja glavom, buljio u svoje jelo kao da je ispred njega, u najmanju ruku, discovery channel, a ne nešto zeleno i prilično raskuhano...
nije..i ja isto mislim...ma da..što bi bilo napadno?!
samo mi uopće nije jasno zašto su ga pitali što je tako tih...pa neka je tih!
i treba biti tih!

da mi život ovisi o tome, nemam pojma što sam sve tamo rekla...
a pričala sam...ne puno...ali dovoljno da mogu reći da bijah prava kraljica..nenadjebivi autoritet za svaku bizarnost....neprikosnovena vladarica anegdota i pošalica kojima kao da označavam svoj teren..kojima kao da mu želim jasno dati do znanja da je nepotreban, malen, neprimjetan i da se grdno prevario, ako je mislio da ćemo se lijepo družiti uz ručak i vino... (o jada, bijede, nezrelosti i taštine...)..
ma ne...nekoliko trenutaka kasnije, mislim da nema šanse da bi pristao na ovo da je znao....
sjedimo za istim stolom..primorani...ničim nego samima sobom da održimo barem nekakav privid normalnosti...
moja verzija horora.

humorom sam se čupala van i smijeh za stolom je jedino što je zaustavilo moj poriv da počnem vrištati...ali ne...to nije sve..ne ne..uz sve to što u tom trenu radim ili ne radim, ja u glavi paralelno vrtim taj sasvim drugi film..gdje si dajem oduška i ponašam se u skladu s trenutnom navalom adrenalina (zasto je tako prokleto zgodan?!?!?!??aaaaaaaaaaaa) i bijesa...prouzročen bizarnim koincidencijama koje su nas dovele baš tu, u isto vrijeme....sa baš ovim ljudima i ovim mesnim fijaskom....mrzim slučajnosti...mrzim!!!!!
..u tom drugom svemiru već se vidim kako vrištim iz petnih zila....odvrištim svoje...podvučem sve sa jednim sočnim..o jebem te živote..kojim želim (nadasve patetično) naglasiti nepravednost kojom se svemir, priroda, bog, sudbina, prostorno vremenski kontinuum i fotoni, bezočno poigravaju mojim životom i pri tome je svejedno....svemu i svima... osim meni koja u tom malom odsječku vremena i prostora proživljavam kalvariju u malom...gledam tu drugu, mozda i inteligentniju, sebe kako se ustaje, demonstrativno odlaže svoju salvetu i sasvim polako i odmjereno napušta cijeli kadar....skoro je ispratih sa očajnim pogledom prema vratima...
ona ja koja je ostala...
uspjela je bezočno izignorirati cijelo ljudsko biće od kojih 180 cm...čiju je toplinu i miris osjećala skroz jasno....čija je ruka bila 10 cm od njene...njihova su se koljena skoro dodirivala...
cijelo to vrijeme, nije ga ni pogledala...

jezivo u cijeloj stvari je da mi toliko samokontrole i energije treba da odglumim da je nebitan...a još jezivije je to što mislim da sam čak i uspjela..osjetio je to....znao je to...skoro sam mogla čuti bisere iz njegove riznice cinizama i mudrosti kako mu prolaze mislima, kojima bi uvijek nastojao povrijediti kada bi ga nešto iznenadilo....a mislim da ga je ovo danas iznenadilo.....zaboravlja možda da sam ipak učila od najboljeg...od njega...i da učim prilično brzo.

nakon toga sam razmišljala samo o tome kako sam iscrpljena... i ispražnjena...kao da sam to morala proći...i rekoh si....pa bravo fuxi..bila si nenadjebiva...tako si bila kul da je to bilo čudo jedno...sama sebi se divim...odlično..sjedi 5....uspjela si..mogla si zatomit sebe u potpunosti...
gurnut se u sjenu...izvući najjaču masku i biti prava hladna, i've got everything under control, kuja....

at least on the outside..
inside it didn't feel so great...

play of the fucking day...nema što...
čestitam?

- 00:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

i sad čekam sabah sa šejtanom....


As my head just aches
When I think of
The things that I shouldn’t have done

But, life is for living
We all know




***
...sam đavo ti je dao brzinu eskivaže i razoran udarac desnom....


Da...evo me...nisam umrla, odbjegla, nestala...što god...
To sam samo ja... eto, sad znate..i to sam ja...
Taman kad je sve ok - skrenem...sad ne znam je li i doslovno...
U trenu kada sve ide kako treba, budite sigurni da ću napraviti nešto što nema veze s vezom (niđe veze :D)....nikakvog smisla...to je jedina dosljednost u mom karakteru....i još bolje, neću to moći objasniti nikome pa ni sebi...stoga se i ne trudim..

I ova me je eskivaža naučila puno....o da...sigurno se sjećate kako sam u zadnjem postu kukala nad svojom sudbom kletom i osjećajem ispraznosti..e pa... kukam previse...i pijem premalo vitamina, a previse alkohola...
Zasada je to u redu...dugorocno planiram nekakav reiki, tofu, jogu i trcanje po 10 kilometara i slicno...poštujem, divim se i ljubomorna sam...sve hvale vrijedne stvari...ali nisu za mene...barem ne jos, drugovi, a ne....
Jer..


I onda kad te agent 071
Pedagoški treh'o o stanični zid sivi
I uspio je da ubije boga u tebi
Al` đavo u tebi je
Ostao da živi


...ima u meni neki mali vražić koji mi nikada ne da mira....
I uvijek kontra (i iskorak)....
I koji je tu kad sve ode, nestane i kad sve izgubi smisao...
Tu je, fukara...jasno dođe do izražaja kada sve ostalo ode u krasni kurac..ili manje dramatično, kada sve postane baretina učmalosti i kada čuješ kako kržljaš...
Istina, zbog njega upadam u sranja, ali i on me cini živom..
Zbog njega pičim 100 na sat i kad mislim da je čudo kako uopće hodam...zbog njega imam najveći osmijeh na licu kada najviše (ne)treba...kad stisne i boli...ne pušća :)
Zbog njega upoznah ljude koji su mi nepovratno promijenili život..Zbog njega donesoh odluke koje su me dovele baš tu, u ovu točku u kojoj sam sada...
Zbog njega znam kada trebam pobjeći...jer on je ono najgore i najbolje u meni..Moja rezerva mene za crne dane...
Moja verzija mene za vrijeme kvara i kratkih spojeva....I dok sam ovih mjesec dana prolazila sva ta silna mjesta i viđala sve te drage ljude...slagala mozaike i rasipala kockice na sve strane...shvatila sam da nikada nije zakazao...
Zato....

Kafana je već poodavno pusta
A prijatelj ti je ostao još samo on
Kucnuo si se i iskapio čašu
Dok čekaš sabah sa šejtanom


..čekam sabah sa šejtanom..

E i da....jebote, pa vi ste se brinuli za mene.....ono, pravo sam dirnuta..ne znam jesam li to zasluzila...
Da nisam emocionalno zakočena (buahhahahah), rekla bih da vas sve lično volem!


- 20:23 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.09.2007.

nema do dobre juhe...

....iliti it's not how old are you, it' s how you are old....


svaki put kad vidim onu reklamu za juhe podravka, gdje jimmy stanić pjeva 'prolazi sve...al nasa ljubav, zar ne, nikad neće proć'...prođe me neka čudna tuga..uhvatim se kako buljim u ekran i imam neki neodređeno blesav smiješak...jer naravno, inače imam jasno određen blesav smiješak na faci..osim kad ne...
i možda nemam dovoljno godina da bih bila nostalgična za tim vremenima tapeta, obiteljskih zajedničkih ručkova i mirisa juhe uz evergreene...ali svejedno jesam...
jer tog vremena mojih roditelja više nema...

vjenčali su se prilično mladi..tata je imao 22, mama 20...i ja već na putu...(uvijek ih zezam kako sam bila prisutna na vjenčanju....)
nekad kad mi padne napamet da su već u mojim godinama imali dvoje djece, stalan posao, stan, Stojku i svaki petak druženje do ranih jutarnjih sati s ekipom iz zgrade uz remi i alkohol, pitam se kako..
je li im to bilo dosadno, nametnuto, odakle im hrabrost..ili su bili generacija koja nije toliko filozofirala...
svjesna sam da postoji tu vise faktora (ekonomskih, političkih...etc) koji su utjecali na tadašnji način života..
ali nekako mi se naivno čini da je bilo beskrajno lakše...ili je to ona grass is always greener on the other side...

možda je stvar u ograničenim mogućnostima...kada znaš da bas i ne možeš birati između ove i one škole..ili ovog i onog auta...ovog i onog života...onda ti je i ovo što imaš odlično.
nekad mi se čini da smo mi generacija koja može imati sve..i umjesto da nam to bude prednost..kao ostvarenje nekakve slobode izbora za kojom su desetljećima brojni žudjeli...čini mi se kao da smo baš zbog toga beskrajno inertni..zbunjeni količinom stvari koja nam se nudi u isto vrijeme..
kao da se bojimo odabrati nešto, jer znamo da time ostale opcije koje su jednako privlačne propadaju..nestaju..gube značenje..i zato cupkamo u mjestu..praveći se da značimo nešto.

nekad se pitam nije li čovjek ograničen a priori..kao ljudsko tijelo koje koliko god da je dobro pripremljeno ne može trčati 100 m drastično ispod 9.74 s, bez obzira na eksplozivan start i fokusiranost.....jednostavno se istrošiš..pregoriš....ima li i ljudski duh nekakvo ograničenje..due date...nekakvu kočnicu...safety button ako hoćete...kad zaustavi svaki rad... kada više ne može podnijeti bombardiranje konstantnim odabirima, odlukama, promjenama.....prelazi u inercijski mod...gdje je sve tupo, jasno i jednostavno..i samo živiš....?

ne znam za vas...ali osjećam se ponekad kao da živim petnaest života...
pokušavam zamisliti životni tempo mojih staraca u mojim godinama i uviđam da nikako nije bilo isto...bez obzira na djecu, stan i Stojku..i sve ostale faktore.. osjećam se toliko umorno i istrošeno da kao da sam već proživjela deset njihovih...pola se stvari više i ne sjećam...kao da sa svakom bitnom odlukom i promjenom, živim jedan posve drugačiji, novi život..
i kada te nekada netko ili nešto podsjeti na neke ranije živote, shvatiš da je u biti prošlo vrlo malo vremena...a tebi se čini stoljeće....

imam 26 godina i prosjek sam svih prosjeka...netko koga ne biste zamijetili na cesti...netko toliko običan da je nevidljiv..i takva, po ničemu posebna, mislim kako sam već sve učinila...a ono sto nisam, ne ispunjava me nekim uzbuđenjem i iščekivanjem..sve je kao nekakva obaveza koju moras ispuniti da bi je prekrižio sa životne to do liste..
nađi bolji posao...smij se..budi pristojan...imaj djecu...kupi stan....putuj...sviraj gitaru..čitaj novine..knjige...da bi mogao lamentirati u svakodnevnim besmislenim razgovorima sa hordom nekakvih kvaziljudi oko sebe..postajem nesto sto nisam mislila da cu ikada biti...indiferentna...
sve mi postaje svejedno i sve je relativno...
ono što me vjerojatno dotakne na toj reklami je što prikazuje to neko prošlo vrijeme onakvo kako je bilo..
nije ni fensi, ni kul, ni bogato i ne vrišti nekakvim emancipacijskim porukama u smislu živi život, just do it i sl..nego je isječak jednog popodnevnog ručka...gdje se svi okupljaju i iščekuju...i prokleto su sretni...zbog tog trenutka...jer su skupa i jer će ručati...banalno...i nedostižno.
sjetim se sebe za sličnim stolom i tate kako mi se smijesi dok je jos imao crnu kosu...namiguje mi jer smo upravo sklopili pakt da ćemo iznenaditi mamu dok izlazi iz kuhinje...sjetim se njenog vriska i cike...smijeha poslije...i mislim..ljudi su bića koja usrećuju male stvari...
samo ili su se promijenile te male stvari ili kriteriji kojima određujemo što je to vrijedno naše sreće, našeg truda..
ili je sve jednostavno negdje zapelo u nekim "mogao sam-htio bih-budem" međudimenzijama dok zapravo stojimo na mjestu...

čemu množina?
mene više ne ispunjava ništa...a tek sam, kažu, na početku...
baterije su prazne..i već mjesecima tražim nešto čime bi ih napunila...ali...
ili ja ne tražim dobro ili sam jednostavno već okasnila s potragom...
iskreno, dosta mi je i potrage...kao takve..
želim samo biti sretna zbog malih stvari..onako..iz dana u dan..
tren po tren...
jer kako kaže jimmy...prolazi sve...



- 21:11 - Komentari (53) - Isprintaj - #

utorak, 11.09.2007.

P.A.Č.K.* ti zeli sretan rodni dan, Virgina Iksijolić!! :)))






*(asocira li i vas P.A.Č.K. na jednu drugu riječ?)


--jedna slavljenička...---


Boli te ......

Uskoro će ti ispast zubi,
ali ono bitno se ne gubi jer
i dalje cugaš pravski i brzo,
onako s nogu
u samo tvom, baš ličnom,
Jelenrogu.

Sjećam se, Šemsa je pjevala,
a mi smo Blatinu pili..

I nije bilo bitno..

Gledala nas cijela birtija,
Pa čak i onaj Lima, pa Kizo, ma i Žac,
al',
kao sto rekoh, boli te k....!

:) Stay beautiful!
- 00:00 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 22.08.2007.

(de)activating sequence for self-destruction (iliti kako fuxa piše ljubiće 2)


Gledam kako mi se približava auto poznate registracije...i mislim kako se podsjećam na Juliu Roberts u Zgodnoj ženi..
Da, naravno da znam da je spomenuta prijateljica noći...i skoro se uvjeravam da, iako se osjećam prilično prljavo, nisam kurva.
Doduše, istina je da ova noć ima samo jednu svrhu. Seks. Divlji, nesputani, cjelonocni seks. Kako to uvijek biva u našem slučaju. A mi smo definitivno slučaj.
Otvaram vrata i ulazim u auto uz tiho 'Hej'...on me pozdravi jednako tiho i nastavi hipnotizirano gledati na cestu...oboje smo mislima odsutni i nezainteresirani za bilo kakvu komunikaciju...kao.
Promatram ga krajičkom oka...onako zamišljenog, mračnog i namrštenog..kao i uvijek pomislim kako je prokleto zgodan..

Na radiju počinje svirati dobro poznata stvar...lecnuh se...a on jos brze prebaci stanicu nenamjerno mi dodirnuvši koljeno....

...mi idemo na jebanje, ponavljam si u glavi..a ovo je glupi sentiš koji ne znači ništa..

Određeni stupanj brutalnosti prema samoj sebi često umiri moje tvrdoglavo srce...

On je odjednom izgledao još tmurnije..
Šutimo izgubljeni u svojim mislima dok s radija trešti nekakva vesela ljiga od muzike....koja je u totalnoj kontradikciji s ovom noći...gledam kroz prozor grad kojeg kao da su opsjela milijarde krijesnica...obožavam ovaj grad noću..obožavam jesen...ali onu još uvijek ljetnu....obožavam kako je topla, meka i sjetna...obožavam njene mirise i kako svemu, pa i nečemu što je u biti toliko bijedno, daje neku lijepu, dostojanstvenu boju...neprimjetno nas skrivajući pod velom sjete, ugode i mirnoće...
Iz misli me trgne stih....i don t believe that anybody feels the way i do about you now..pogledao me je iako je to pokušao izbjeći...ugasih radio...

...ovo je samo jebačina jebačine radi..ovo ne znači baš ništa... mislima dosegoh sasvim novu razinu brutalnosti...

Stigli smo pred njegovu zgradu....šutke smo ušli u lift....i konačno se suočili..kao da me je tek sada prvi put te noći primijetio...kao da me prvi puta tu večer zaista vidi...prošao mi je rukom po čelu sklanjajući mi pramen kose...prelijepa si...reče s beskrajnom tugom....ja se kao umorno oslonih na njegovu ruku, zapravo prigodno skrivajući izdajnički pogled...
Lift stade...i prolaskom kroz ta sasvim neugledna vrata našli smo se u našem svijetu...samo našem oblaku gdje svi drugi i sve druge nestaju...zatvorio je vrata za nama i naslonio se na njih....osjetila sam kako me prati pogledom dok polako lutam njegovim stanom...odvezujući vrpcu koja mi drži kosu....pustih Milesa D. i okrenuh se preko ramena...i ugledavši ga onako opušteno naslonjenog na svoje ruke....kako me ozbiljnog lica promatra svojim opasno lijepim očima....nasmiješih se..iako ništa nije bilo smiješno...ni najmanje..

Odgurnuvši se, sasvim polako se približavao..ne skidajući pogled s mene...toliko sam željela njegov dodir....ali sam paralizirano stajala pred njim...pokušavajući izdržati taj pogled...dodirnuo mi je lice..mazio mi je bradu i palcem prelazio preko usana...koje su se kao na naredbu rastvorile...liznuh mu prst....gledajući ga i dalje...osmijeh se zavukao u njegov pogled....naglo i snažno me je privukao sebi.....ali sasvim nježno ugrizao za usnu....

Let the games begin...

Volim način na koji me razodijeva i način na koji ljubi svaki milimetar moga tijela...volim kako me promatra cijelo vrijeme..ne dopuštajući mi da se sakrijem pred njim...prati s oduševljenjem i otvorenom nasladom svaki moj uzdah, svaki pokret,svaki trzaj.. pred njim sam ja ja....potpuno nesputana, slobodna, pomalo divlja i goropadna...naša se tijela savršeno razumiju...i u potpunoj harmoniji se prepuštamo uživanju...za koje nisam vjerovala da je moguće....

Dok poslije iscrpljeni ležimo i gledamo grad s te visine...mazimo se i predemo...iskreni smo do kraja..i prema sebi i jedno prema drugome...i sve nam je jasno...
Razumijemo se i bez riječi...znamo da je ovo sve što imamo..i uvjeravamo jedno drugo da smo dobro...ne, ne lažemo se....jer smo stvarno dobro....dok god smo skupa.....sutra...sutra neće biti dobro..onaj tren kad uđem u lift njegove zgrade neće biti dobro...kada se okrenem i odem uz nekakav usputan 'vidimo se'...tad neću biti dobro...kad budem osjećala njegov miris na sebi i danima nakon te večeri, neću biti dobro...kada će mi cijeli svijet izgledati sivo...neću biti dobro...ali ću ponavljati..poput nekakve mantre...to je samo jebanje..jebačine radi...
u nadi da ću, s vremenom, tu ljubav koja se nikada nije smjela dogoditi, svesti na čin parenja iz obijesti i dosade...da ću ubiti, zatući i smrskati svaki iskren i čist osjećaj....da ću je ušutkati..vulgarnim i ružnim riječima..da će jednom morati shvatiti koliko je besmislena...


***

Shvatila je..odavno..neke se stvari ipak moraju dogoditi..
Sad kad razmislim...bože, koje mučenje je to bilo...koliko smo samo mogli biti okrutni jedno prema drugome..i prema sebi samima...
Lekcije koje ucimo nekad znaju biti prilicno cudne..i da, brutalne...ali to ima smisla...jer tako nema ponavljanja...zapamtiš jako dobro..
I nećeš si to učiniti...nikad više..
- 02:02 - Komentari (60) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.08.2007.

when did my heart go missing? (iliti kako fuxa piše ljubiće...)


-Hej, bejbe...obuci se toplo..vani je hladno...

Čitam poruku i smješkam se dok drugom rukom nespretno pokušavam zakopčati košulju.... obožavam način na koji kaže bejbe...inače ta riječ i nije bogznašto...ali kad to kaže njegove oči dobiju nekakav čudan, zaigran sjaj...
Da, konačno imamo ugovoren izlazak..nas dvoje, od početka osuđenih na propast....
-A što ako mi je vruće? :)
...odgovaram....i zaslužujem prvi u nizu osmijeha tu večer...
Izlazim iz stana na jak vjetar i nehotice stišćem svoj crni kaput i mislim kako volim jesen..onu već zimsku..
-Jedva te čekam...
..čitam sa blentavim smješkom u tramvaju...i pokušavam se kontrolirati da ne poletim....jer ovih nekoliko milijardi kolibrića u mom trbuhu opasno prijete da će me oteti..i dok sve smrdi na kičaste romantične komedije, meni nije jasno kako mi to ne smeta...
-Koga? Mislim da imate krivi broj...Prostak!
...otpisujem..drugi smješkić promptno stiže ...niz je krenuo...

Valjda prvi put u životu stigoh negdje ranije....taman kad ne treba, naravno...iako je tek studeni, Park Prvog Spoja već je okićen.....sjedam na klupu i čekam..a čekanje je nešto za što često mislim da sam nesposobna...na nekoj genetskoj razini...
Gledam svoj dah...kao posve mirna, udobno zavaljena na klupici promatram sve te ljude okupane žutim svjetlima...a zapravo želim trčati, skakati, bježati i vraćati se...u glavi slatki košmar...iz svake pore vrišti iščekivanje...

-Dobra večer.. Mi se znamo od nekud možda?

..iznenadio me glas sa strane svijeta sa koje ga ne očekivah....kad se suočismo, prostruji mi kroz glavu da je prokleto zgodan...i da nije fer da je uz to i šarmantan...zar šarm nije nešto što stječeš godinama i iskustvom?...nije...ali tek onda će biti opasan...

-Ne..mislim da ste me zamijenili s nekim...

...njegove mekane, pune usne otkrile su nenadjebiv osmijeh....željela sam ga već tu i tada...

Hodamo jedno uz drugo....s rukama u džepovima...pomno pazeći da se ne dotaknemo..
-Znam da je staromodno..ali..khm..
...jedva se primjetno nakašlje i izvadi iz unutrašnjosti svoje smeđe, meni tako mazne jakne, jedan mali crveni cvjetić....takve stvari jednostavno treba znati izvesti....a on je itekako svladao tehniku..htjela sam ga poljubiti odmah tu i tada...
Umjesto toga se zacrvenih kao neko plaho djevojče...i rekoh nešto potpuno blesavo i neprimjereno, sasvim u svom stilu...ne sjećam se..ali sam prilično sigurna da je bilo trapavo, budući me je nasmiješen pogledao i zavrtio glavom u čuđenju...

Mislim da je to bio jedan od onih rijetkih trenutaka kada sam imala osjećaj da sam u nekom čudno lijepom snu..sve je bilo prilično nadrealno....grad koji sjaji od božićnih ukrasa u jedanaestom mjesecu...i ljudi koji ti se smješkaju u prolazu bez razloga...pas koji se otrgne s gospodareve uzice, dotrči i počne se valjati baš pred tobom tražeći da ga pomaziš...to što se osjećaš kao da imaš najviše16 godina....i u nekakvoj si milini kao da si napušen..a nisi...pouzdano nisi.... mogao bi se zakleti da lik koji svira gitaru na ulici ima isti glas kao Kurt Cobain, i naravno od svih stihova svijeta koje može pjevati..on u trenu dok vi prolazite pjeva......I don't believe that anybody feels the way I do about you now...i to ti se cijelu noć vrti po glavi....kao zvučna kulisa...

I uz sve to osjetiš snijeg u zraku..jednostavno ga mirišeš...

Šetamo tako, usput tražeći dovoljno skriven i prazan birc....neprimjetno se penjemo na Gornji grad...kroz priču zaboravljamo gdje smo i ne znamo kuda idemo...ali smo ipak došli gdje smo trebali doći..
Iskreno, nikada prije i nikada poslije nisam bila u toj uličici....i tom toplom sobičku....
Poslije me je uvijek bilo strah da ću ući u taj kutak svemira..i vidjeti nas dvoje za onim stolom, zadubljene i zaljubljene jedno u drugo....da ću nas vidjeti kako se gledamo i gubimo jedno u drugome, slijepi na sve oko sebe...da ću uhvatiti njegov pogled kojim mi je obujmio tijelo kada sam konacno skinula kaput..
Izlazimo iz birca kada nam je i ono dvoje ljudi postalo previše....
Počinjem se tresti....ali ne tresem se od zime...iako stvarno jest hladno....trese me jedna drugačija groznica...
-Hladno ti je...
..nježno me primi oko struka dok smo nastavili koračati u tišini......i treskavica se preseli u mene....tresem se iznutra...treperim....
-Ne mogu....ne mogu ovo....teško je..
....procijedim konačno...zna na što mislim...zastadosmo..svojim prstom je podigao moju spuštenu bradu... primoravši me na susret sa svojim očima...gledao me je blago..pogledom me je tražio...i našao..
-Hej...prošapće...znam...ali tu sam..koliko god da treba....
....naslonih čelo na njegova prsa....samo onako..da se odmorim.....
-Nije fer..
....izustim....kao dijete kad se ljuti što nije pobijedilo u nekoj igri...nasmije se....osjetih kako se kroz njegovo toplo tijelo razlijeva zvuk...već tu i tada sam ga voljela više nego ikada ikog prije...i poslije.


Krenuli smo dalje jedno uz drugo...svatko u svojim mislima...posve smo sami.....pred nama je bio samo grad....i milijun sićušnih treperavih svjetala..

U onim rijetkim prebiranjima po uspomenama, kada se osvrnem na tu noć, nevjerojatno mi je kako se potrefilo da je sve, ali svaki pa i najmanji detalj, bio pa eto..kad baš moram reći, romantičan...nijedan čudan trenutak, nijedna kriva gesta, riječ...nikakav zamor ni neugodna tišina...bilo je samo one...jezivo dobre tišine, kada je jasno da neke stvari trebaju ostati neizgovorene....a toliko su očite da im se smijemo....
Ono što mi uvijek padne najteže je to što cijela ta večer nije iziskivala nikakav trud...biti s njim bilo je nešto toliko lako...i prirodno...nikada prije i nikada poslije se nije to dogodilo...
-Uostalom, mislim da će s tobom baš biti lijepo gledat' crtiće...
...izrekao je to posve ozbiljan...skoro zamišljen....prasnuh u smijeh....i trgnuh ga iz tih diznijevskih maštarija...
-Jesam ja to rekao na glas..? Jesam, jel da?
..uvijek me je mogao nasmijati.
-Ne..uopće mi nije neugodno...odbijam da mi je neugodno...
..reče i kao skroz ovlaš dodirne mi nasmijano lice..odjednom, više ništa nije bilo smiješno....

Gledali smo se, mislima isprepletni.. dok mi nije usnama dodirnuo čelo...bile su vrele...pa vrh nosa....poljubio mi je bradu nestvarno nježno...igrao se mojim obrazima...a ja, ja sam samo htjela disati...jer mi se učinilo da sam to nekako potpuno zaboravila...trudila sam smiriti proklete struje koje su me tresle iznutra....ali znala sam da je to izgubljena misija...sve je to ionako samo bila najave eksplozije.....spustio je svoje usne na moje...nježno mi rastvarajući usta svojim jezikom...ljubio me je toliko mazno i polako.. kao da imamo svo vrijeme svijeta ispred nas..skrušeno priznajem, oteo mi se uzdah...
rukama mi je mazio vrat dok su nam se dahovi miješali i grijali nam lica...od tog trena sam znala da se neki ljudi jednostavno rode s tim osjećajem za poljubac..ali opet, nije neka nauka tako se ljubiti s tim lijepim usnama....mazili smo se i ljubili, tamo baš kod te četvrte lampe, nježno i dugo...potpuno u svom nekom svemiru tako da nismo ni primijetili da smo promrzli...
Ne šetam ni tuda više..djetinjasto...ali jednostavno ne želim vidjeti tu prokletu lampu...

Prošlo je puno i malo vremena otad...a možda vrijeme i nije neko mjerilo...
Možda je bolje reći da se puno stvari dogodilo...a neke su nas nepovratno razdvojile...
Uvijek nekako zgodno zaključim da je tako jednostavno moralo biti..da nikada ne bismo bili dobri na duge staze..a, da...mozda je i to samo puko samozavaravanje i racionaliziranje...možda smo mogli dijeliti i ovaj život..uz sve one prošle u kojima smo se pronašli...ne znam.
Uostalom, sad je nebitno..
Ali ta večer...hm....cijeli jedan svijet u kojem se mogu izgubiti kad god poželim..
Zapravo, ako ćemo iskreno, on je jedan od mojih svjetova u kojem sam ponekad izgubljena...
...'cause I always miss him like a child misses its blanket...
- 02:51 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 11.08.2007.

...on people & regrets...


Postoje tri vrste ljudi.
Oni koji strpljivo čekaju u redu za wc iako će im mjehur eksplodirati.
Oni koji mrtvi hladni zaobiđu kilometarski red i ne reagiraju na nikoga i ništa jer se samo njemu ili njoj u glaksiji trenutno piša.
I oni koji vam se nasade na leđa misleći da će tako ubrzati red, a zapravo samo riskiraju nokaut direktom jer ne možete više trpiti isijavanje njihove tjelesne topline, osjećaj njihove od znoja vlažne kože i njihov dah na svojem vratu uz naravno nepodnošljivi pritisak u donjem dijelu trbuha.

I u tome je, vjerujte mi, sva razlika među ljudima.
Sve se drugo iz toga dade zaključiti o pojedincu.


****

Pomislih sinoć kako bi bilo divno da ljudski vid ima dodatnu funkciju...fotografsku..i kako bi bilo lijepo da mozak ima dodatnu funkciju, replay funkciju.
Nekako me rastuži kad se sjetim koliko nam savršenih slika propadne...nestane..izblijedi..ode u nepovrat...i koliko bi lijepo bilo sačuvati sve te, nama iz nekog razloga posebne, slike u neke svoje foldere koje po potrebi možemo vidjeti...opet..i opet..
Zamislite, imati zauvijek sve one lijepe trenutke.....nečiji osmijeh baš takav, kakav je tada u tom nekom trenutku, nečiji pogled, jedno predvečerje, bas taj snijeg i bas tu sliku...
Nazovite me naivcem, nepopravljivim optimistom i idealistom (ili je to postalo isto), ali mislim da nikada ne bismo bili sami...i mislim da bismo bili bolja bića..

A opet, možda postoji nekakav smisao u žaljenju za stvarima koje su nepovratno nestale...
..maybe all one can do is hope to end up with the right regrets..

- 19:12 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se