don't look http://blog.dnevnik.hr/funkyplace

utorak, 05.09.2006.

„Svjesnost“ Anthony de Mello



Svlačenje do "ja"

(no picture avejlbl - porn is cenzurd)

Predlažem da sada napravite još jednu vježbu. Napišite ukratko na list papira svoj
opis, na primjer: poslovni čovjek, svećenik, ljudsko biće, katolik, Židov, bilo što.
Kako vidim, neki pišu stvari kao: uspješan, hodočasnik koji traži, sposoban, živ,
nestrpljiv, sabran, prilagodljiv, pomirivatelj, zaljubljenik, pripadnik ljudske vrste,
prekompliciran. Vjerujem da je to ishod samoopažanja. Kao da ste promatrali drugu osobu.
Ali pazite, imate "ja" koji promatra "sebe". To je jedan zanimljiv fenomen kojemu
se filozofi, mistici, znanstvenici i psiholozi nikada ne prestaju čuditi: "ja" promatra "sebe".
Čini se da životinje to ne mogu. Čini se da je za to potrebna određena mjera inteligencije.
Ono što ću vam sada reći nije metafizika, niti filozofija, već čisto opažanje i zdrav razum.
Veliki istočnjački mistici u biti govore o "ja", a ne o "sebi", o “pripadajućem”*. U stvari,
neki od tih mistika govore da bi prvo trebali početi sa stvarima, posvješćivanjem stvari, a
onda prelazimo na posvješćivanje misli (to jest "sebe", “pripadajućeg”), i na kraju
postižemo svjesnost mislitelja. Stvari, misli, misltelj. Ono što stvarno tražimo je mislilac.
Može li se mislitelj poznavati? Mogu li ja znati što je "ja"? Neki mistici odgovaraju: "Može
li nož rezati samog sebe? Može li zub gristi samog sebe? Može li oko vidjeti samo sebe?
Može li 'ja' poznavati sebe." Ali mene sada zanima nešto puno svrsishodnije, a to je da
odredimo što "ja" nije. Ići ćemo polako, najsporije moguće, jer posljedice su uništavajuće.
Strašne ili zastrašujuće, ovisno o stajalištu s kojeg gledate.

*“Pripadajuće” je ono što mi pripada, što je dio moje osobnosti, ali nije “ja”. op. p.


Poslušajte ovo: jesam li ja moje misli, misli koje mislim? Ne. Misli dolaze i odlaze,
ja nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da se milijuni stanica u našem tijelu
promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni
jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze,
pojavljuju se i nestaju, ali, čini se da je "ja" trajan. Onda, da li sam ja moje tijelo? Očito ne!
"Ja" je različito od tijela, i nešto više od njega. Možete reći da je tijelo dio "ja", ali
taj dio se mijenja. Stalno se pokreće, stalno se mijenja. Imamo jedno te isto ime za njega,
ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za Slapove Nijagare, ali Nijagarine
Slapove sačinjava voda koja se stalno mijenja. Koristimo isto ime za stvarnost koja se
stalno mijenja.

A moje ime? Je li "ja" moje ime? Očito ne, jer mogu promijeniti svoje ime a da ne
promijenim "ja". A moja karijera, moja uvjerenja? Ako kažem da sam katolik ili Židov - je
li to bitan dio "ja"? Kada promijenim svoju vjeroispovijest, hoće li se promijeniti i "ja"?
Hoću li imati novo "ja", ili je to ono isto "ja" koje se promijenilo? Drugim riječima, je li
moje ime bitan dio mene, dio "ja"? Spomenuo sam onu djevojčicu koja je upitala dječačića:
"Jesi li ti prezbiterijanac?" Netko mi je ispričao vic o Paddyju, Ircu iz Belfasta. Paddy je
hodao po ulici kad najednom osjeti pištoljsku cijev na potiljku, i začuje glas: "Jesi li ti
protestant ili katolik?" Peddy je morao brzo razmisliti, a onda reče: "Ja sam Židov." Glas
mu odgovori: "Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!"

Etikete su nam tako važne. Kažemo: "Ja sam republikanac." Ali, jeste li zaista? Ne
možeš reći da ako promijeniš stranku imaš novo "ja". Nije li to ono isto staro "ja" s novim
političkim uvjerenjima? Sjećam se čovjeka koji je pitao svojeg prijatelja: "Kaniš li glasovati
za Republikansku stranku?" Prijatelj mu odgovori: "Ne, namjeravam glasovati za
Demokrate. Moj otac bio je demokrat, moj djed bio je demokrat, i moj pradjed bio je
demokrat." Prvi reče: "To je neka luda logika. Mislim, ako ti je otac bio konjokradica, i ako
ti je djed bio konjokradica, i ako ti je pradjed bio konjokradica, što ćeš ti onda biti?" "Ha,
pa onda bih bio republikanac", odgovori mu ovaj.

Toliko puta u životu reagiramo na svoje i tuđe etikete. Poistovjećujemo etikete i
"ja". "Katolik" i “protestant" su vrlo česte etikete. Jedan čovjek došao je k svećeniku i
rekao: "Oče, želio bih da odslužite jednu misu za mog psa." Svećenik je bio ogorčen. "Kako
to mislite, da odslužim misu za psa?" "Taj pas je bio moj ljubimac", reče čovjek. "Volio
sam tog psa i želio bih da prikažete misu za njega." Svećenik reče: "Kod nas se ne prikazuju
mise za pse. Pokušajte kod onih dolje niže niz ulicu, oni su druge vjeroispovijesti. Pitajte
njih ako bi mogli imati obred za vas.” Dok je čovjek izlazio reče: "Šteta. Zaista sam volio
tog psa. Namjeravao sam ponuditi milijun dolara za misu. A svećenik reče: "Čekajte malo,
pa niste mi rekli da je pas bio katolik."

Kada se zarobite u etikete, koja je vrijednost tih etiketa, ako govorimo o "ja"?
Možemo li reći da "ja" nije ni jedna od etiketa koje na njega lijepimo? Etikete spadaju u
“pripadajuće”. Ono što se stalno mijenja je “pripadajuće”. Da li se "ja" ikad mijenja? Da li
se promatrač ikad mijenja? Činjenica je da se sve etikete (osim možda "ljudsko biće") koje
upotrebljavate spadaju u “pripadajuće”. "Ja" nije nijedna od tih stvari. I zato, kada izađete iz
sebe i promatrate “pripadajuće”, ne poistovjećujete se više s njim.

Patnja postoji u “pripadajućem”, i zato kada "ja" poistovjećujete s “pripadajućem”,
počinje patnja. Recimo da se bojite, ili nešto želite, ili ste tjeskobni zbog nečega. Kada se "ja"
ne poistovjećuje s novcem, ili imenom, ili nacionalnošću, ili ljudima, ili prijateljima, ili bilo
kojom odlikom, "Ja" nije nikada ugrožen. Može biti vrlo aktivan, ali nije ugrožen. Sjetite se
nečega što vam je uzrokovalo, ili vam još uvijek uzrokuje bol, ili tjeskobu, ili vas
zabrinjava. Prvo: možete li prepoznati želju koja leži ispod te patnje.
Ima nešto što jako želite jer inače ne biste patili. Koja je to želja? Drugo: nije riječ samo o želji,
riječ je o poistovjećivanju. Nekako ste se uvjerili u to da je blagostanje "ja", skoro i postojanje "ja",
povezano s tom željom. Sva patnja nastaje kada se čovjek poistovjeti s nečim u njemu ili
izvan njega.

05.09.2006. u 13:50 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 31.08.2006.

"Svjesnost" Anthony de Mello


Pronađi samoga sebe


Veliki učitelji nas uče da je najvažnije pitanje na svijetu: "Tko sam ja?" Ili točnije:
"Što je 'ja'?" Što je to što zovem "ja"? Što je to što zovem svojom osobnošću? Hoćete reći
da razumijete sve drugo na ovom svijetu, a ne razumijete to? Hoćete reći da se razumijete u
astronomiju, i crne rupe, i kvarkove, svladali ste računarsku znanost, a ne znate tko ste?
Čovječe, još spavate. Vi ste znanstvenik koji spava. Hoćete reći da znate tko je Isus Krist, a
ne znate tko ste vi sami? Kako znate da ste razumjeli Isusa Krista? Tko je ta osoba koja to
razumije? Prvo to saznajte. To je temelj svega, zar ne? Upravo zato što to nismo razumjeli,
svi ti bezumni vjernici vode te bezumne vjerske ratove: muslimani protiv Židova,
protestanti protiv katolika, i ostale gluposti. Ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova.
Kao kad je ono jedna djevojčica pitala jednog dječačića: "Jesi li ti prezbiterijanac?" A on
odgovori: "Ne, mi pripadamo jednoj drugoj crkavici!"

Međutim, ono što bih sada želio naglasiti je samoopažanje. Slušate me, ali čujete li i
neke druge zvukove osim mog glasa dok me slušate? Ako ne čujete, to znači da su vam
isprati mozak, ili bi pak na vas mogle djelovati sile iz vaše nutrine kojih uopće niste svjesni.
Čak i onda kada ste svjesni svojih reakcija na mene, jeste li istovremeno svjesni i toga
odakle dolaze te reakcije? Možda me uopće ne slušate, možda me sluša vaš tata. Ne znate je
li to moguće? Naravno da jest. Svaki put iznova u svojim terapeutskim skupinama srećem
ljude koji tamo uopće nisu prisutni. Njihov tata je tamo, njihova mama je tamo, ali oni nisu
tamo, niti su ikad bili. "Živim, ali ne više ja, nego moj tata živi u meni." To je apsolutno,
doslovno istinito. Mogao bih vas rastaviti na komadiće i pitati vas: "Dakle, ova rečenica,
dolazi li od mame, tate, bake, djeda - od koga?"

Tko živi u vama? Prilično je užasavajuće kada to saznate. Mislite da ste slobodni,
ali vjerojatno nema ni jedne geste, misli, čuvstva, stava, vjerovanja u vama koja ne dolazi
od nekoga drugoga. Zar to nije grozno? A niste toga svjesni. Govorim o mehaničkom
životu koji je utisnut u vas. Jako vam je stalo do nekih stvari i mislite da ste vi ta(j) kome je
stalo do njih, ali je li to zaista tako? Trebat će vam puno svjesnosti da biste mogli razumjeti
da je možda ta stvar koju vi nazivate "ja" samo nakupina vaših prošlih iskustava, vaše
uvjetovanosti i programiranosti.

To je bolno. U stvari, kada se počnete buditi, osjećate zaista snažnu bol. Bolno je
gledati kako se vaše iluzije rasplinjuju. Sve ono što ste mislili da ste izgradili pretvara se u
prah, i to je bolno. Kajanje znači upravo to, buđenje znači upravo to. Kako bi bilo da sada,
upravo tu gdje sjedite, provedete koju minutu u posvješćivanju, čak i dok pričam, onoga što
osjećate u svom tijelu, o čemu razmišljate, i kakvo je vaše čuvstveno stanje? Kako bi bilo
da, ako imate otvorene oči, postanete svjesni ploče koja je pred vama i boje ovih zidova, i
materijala od kojih su napravljeni? Kako bi bilo da postanete svjesni mojeg lica i vaših
reakcija na moje lice? U vama se uvijek događa reakcija, bili vi toga svjesni ili ne. A to
vjerojatno nije vaša reakcija, nego ona na koju ste uvjetovani. I kako bi bilo da postanete
svjesni nekih stvari koje sam upravo rekao, iako to neće biti svjesnost, nego samo sjećanje.
Posvijestite si svoju prisutnost u ovoj prostoriji. Recite u sebi: "Nalazim se u ovoj
prostoriji." To je kao da se nalazite izvan sebe promatrajući se izvana. Primijetite kako je to
malo drugačiji osjećaj od onoga kada promatrate druge stvari u prostoriji. Kasnije ćemo se
zapitati: "Tko je ta osoba koja promatra." Ja promatram sebe. Što je to "ja"? Što je "sebe"?

Za sada je dopušteno samo to da se promatrate, ali ako se počnete osuđivati ili opravdavati,
ne prekidajte ni osuđivanje ili suđenje ni opravdavanje, jednostavno nastavite, samo
promatrajte. Osuđujem se. Sudim si. Opravdavam se. Samo promatrajte i točka. Nemojte to
ni slučajno pokušati promijeniti! Nemojte govoriti: "Rečeno nam je da to ne smijemo
raditi." Samo promatrajte što se događa. Kao što sam vam već rekao, samoopažanje znači
gledanje - opažanje svega što se događa u vama i oko vas kao da se to događa nekome drugome.

31.08.2006. u 12:01 • 1 KomentaraPrint#^

„Svjesnost“ Anthony de Mello


Iluzija o nagradama


Veliki mistici i učitelji s istoka pitaju: "Tko si ti?" Mnogi misle da je najvažnije
pitanje na svijetu: “Tko je Isus Krist?” Krivo! Mnogi misle da je: "Postoji li Bog?" Krivo!
Drugi opet: "Postoji li život poslije smrti?" Krivo! Čini se da se nitko ne želi uhvatiti u
koštac s ovom poteškoćom: postoji li život prije smrti? Međutim, prema mojem iskustvu,
upravo oni koji ne znaju što bi učinili s ovim životom, gorljivo i zabrinuto razmišljaju o
drugom životu. Jedan od pokazatelja da je čovjek budan je taj da ga uopće nije briga što će
se dogoditi u drugom životu. To vas ne zabrinjava; nije vas briga. Ne zanima vas i točka.

Znate li što je to život vječni? Mislite da je to beskrajan život, ali teolozi će vam reći
da je to glupost, jer bi to bilo unutar vremena. To je vrijeme koje traje bez prestanka.
Vječno znači bezvremensko - vrijeme ne postoji. Ljudski razum to ne može shvatiti.
Ljudski razum može shvatiti što je vrijeme, i može nijekati postojanje vremena. Ono što je
bezvremensko prelazi granice našeg shvaćanja. A ipak, mistici nam kažu da je vječnost tu,
sada. Što mislite o toj radosnoj vijesti? Ljudi su tako uznemireni kad im kažem da zaborave
svoju prošlost. Tako su ponosni na svoju prošlost. Ludi su! Jednostavno je odbacite! Kada
čujete: "Pokaj se zbog svoje prošlosti", shvatite da je to velika vjerska zapreka za buđenje.
Probudite se! To je kajanje, a ne: "Plačite zbog svojih grijeha." Probudite se! Shvatite,
prestanite plakati. Shvatite! Probudite se!

31.08.2006. u 00:18 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.08.2006.

„Svjesnost“ Anthony de Mello


Svjesnost bez procjenjivanja svega



Želite li promijeniti svijet? Kako bi bilo da započnete sa sobom? Kako bi bilo da vi
budete preobraženi prije toga? Ali, kako se to može postići? Opažanjem. Razumijevanjem.
Bez vlastitog miješanja ili suđenja jer ono što sudite ne možete shvatiti.
Onoga trenutka kada za nekoga kažete: "On je komunist", prestaje razumijevanje.
Prilijepili ste etiketu na njega. "On je kapitalist." Toga trenutka razumijevanje prestaje.
Zalijepili ste na njega etiketu, i ako etiketa za sobom povlači slaganja ili neslaganja, tim
gore! Kako ćete razumjeti ono s čime se ne slažete, ili ono s čime se slažete?
Sve ovo izgleda kao neki novi svijet, zar ne? Nema suđenja, nema komentara, nema stavova:
samo opažate, proučavate, gledate, bez želje da mijenjate stanje stvari, jer ako želite promijeniti
stanje stvari, da bude onako kako vi mislite da bi trebalo biti, onda vaše razumijevanje
prestaje. Dreser pasa pokušava razumjeti psa kako bi ga mogao naučiti da izvodi određene
trikove. Znanstvenik promatra ponašanje mrava sa svrhom da prouči mrave, da što više
nauči o njihovom ponašanju. Nema drugih ciljeva. Ne pokušava ih istrenirati da nešto
dobije od njih. Mravi ga zanimaju, želi što više naučiti o njima. To je njegov stav.

Onoga dana kada postignete takav stav, doživjet ćete čudo. Promijenit ćete se - bez napora, na
pravi način. Promjena će se dogoditi, nećete se morati truditi da je postignete. Dok se život
svjesnosti nastanjuje u vašoj tami, sve što je zlo nestat će, a sve ono što je dobro bit će
njegovano. Morat ćete to sami iskusiti.

Ali, za to je potreban discipliniran duh. A kada kažem discipliniran, ne govorim o
naporu. Govorim o nečem drugom. Jeste li ikad proučavali nekog sportaša. Cijeli njegov ili
njezin život je sport, i kako disciplinirano mora živjeti. I promatrajte rijeku kako teče prema
u moru. Sama stvara svoje korito. Kada nešto u vama ide u pravom smjeru, onda to samo
stvara svoju stegu. Onaj trenutak, kada vas ubode žalac svjesnosti, doživjet ćete nešto
veličanstveno. To je najradosnija stvar na svijetu, najvažnija i najradosnija stvar na svijetu.
Ništa na ovome svijetu nije važnije od buđenja. Ništa! I to je isto tako stega na svoj način.
Ništa vas ne može tako oduševiti kao buđenje. Hoćete li radije živjeli u tami?

Hoćete li djelovati, a da niste svjesni što radite; govoriti a da niste svjesni svojih riječi?
Hoćete li radije slušati ljude, a da niste svjesni onoga što čujete, ili gledati stvari, a da niste
svjesni što vidite? Veliki Sokrat rekao je: "Nije vrijedno živjeti ako nisi svjestan da živiš."
To je samo po sebi razumljivo. Mnogi ljudi nisu svjesni da žive. Žive mehanički, misle
(redovito tuđe misli) mehanički, osjećaju mehanički, reagiraju mehanički. Želite li vidjeti
kako ste zaista mehanički? "O, imate lijepu košulju." Dobro se osjećate kad to čujete. Bože,
zbog košulje?! Ponosni ste na sebe kad to čujete. Ljudi dolaze k meni u Indiju, u moj
centar, i kažu mi: "Kako lijepo mjesto, kako lijepo drveće", (za što ja uopće nisam
zaslužan) "...kako ugodna klima." I već se osjećam dobro, dok ne shvatim da se osjećam
dobro, i kažem si: "Hej, možeš li zamisliti nešto gluplje od ovoga?"
Nisam zaslužan za to drveće, nisam ja odabrao ovu mjesto, nisam odabrao ovakvo
vrijeme - jednostavno se dogodilo. Ali "ja" se uključio u sve to, i osjećam se dobro.
"Moja" kultura, i "moj" narod stvaraju u meni dobre osjećaje. Gdje su granice ljudske
gluposti? Zaista tako mislim.

Rečeno mi je da je moja velika indijska kultura stvorila mnoge mistike. Ali nisam ih ja
stvorio. Ja za to nisam zaslužan. Ili mi kažu: "Ta tvoja zemlja i to siromaštvo, to je
odvratno", i sram me je. Ali nisam je ja stvorio. Što se to događa? Jeste li ikad stali da
razmislite? Netko vam kaže: "Mislim da ste jako šarmantni", i osjećate se divno. Dobijete
pozitivan poticaj (zato ljudi govore: ja sam O.K., ti si O.K.). Jednog dana napisat ću knjigu
i nasloviti je “Ja sam budala, ti si budala”. To je divna, najoslobađajuća stvar na svijetu,
kada otvoreno priznaš da si budala. Kada mi ljudi kažu: "U krivu si", ja kažem: "A što ste
drugo očekivali od jedne budale?"

Razoružani, svi moraju biti razoružani. U konačnom oslobođenju, ja sam budala, ti
si budala. Obično to ide ovako: pritisnem gumb i veseo si pritisnem drugi gumb i tužan si, i
to ti se sviđa. Koliko ljudi poznajete koji nisu pod utjecajem pohvale ili krivnje? Mislim da
to nije čovječno. Čovječno za vas znači da morate biti kao mali majmun kojem svatko
može potezati rep, i da činite sve ono što biste trebali činiti. Ali, je li to čovječno? Ako
mislite da sam šarmantan, to znači da ste sada dobro raspoloženi, i ništa više.
To također znači da sam na vašem popisu za kupovinu. Svi mi okolo nosimo popis
za kupovinu, i čini se da morate biti prema tom popisu: visok, tamne kose, zgodan, po
mojem ukusu. "Sviđa mi se boja tvoga glasa". Kažete: "Zaljubljen(a) sam." Niste
zaljubljeni, nego ste naivna budala. Svaki put kad ste zaljubljeni - nećkam se da li da vam
ovo kažem - postanete posebno tupi i tvrdoglavi. Sjednite malo, i promatrajte što vam se
događa: bježite od sebe, želite pobjeći. Netko je jednom rekao: "Hvala Ti, Bože, za
stvarnost, i za načine kako da pobjegnemo od nje."

To se, dakle, događa. Tako smo mehanički, tako upravljani. Pišemo knjige o tome kako
s nama upravljaju, i kako je to divno što s nam upravljaju, i kako je nužno da vam ljudi
kažu da ste O.K. Onda se dobro osjećate, zadovoljni ste sa sobom. Kako je divno biti u zatvoru!
Ili, kako mi je netko jučer rekao, u nečijoj krletci. Sviđa li vam se biti u zatvoru?
Da li vam se sviđa kada upravljaju s vama? Dopustite mi da vam nešto kažem: ako si ikad
dopustite da se dobro osjećate kadvam ljudi kažu da ste O.K., pripremate se za to da se
osjećate loše kada vam kažu da niste uredu. Dokle god živite prema očekivanjima drugih ljudi,
morate paziti kako se odijevate, kako se češljate, jesu li vam cipele ulaštene, ukratko - morate
živjeti prema svim njihovimprokletim očekivanjima. Mislite li da je to ljudski?

To je ono što ćete otkriti dok se budete promatrali! Bit ćete užasnuti! Činjenica je da
niste ni O.K., niti ne-O.K. Možda se uklapate u trenutačno raspoloženje, trend ili modu, ali
zna_i li to da ste postali O.K.? Ovisi li vaša "O.K.-nost" o tome? Ovisi li o tome što ljudi
misle o vama? Po tim mjerilima Isus Krist je sigurno bio prilično "ne-O.K." Niste O.K., niti
ste ne-O.K., vi ste vi. Nadam se da će to, barem za neke od vas, biti veliko otkriće. Ako
troje ili četvoro od vas dođe do tog otkrića tijekom ovih dana koje ćemo provesti zajedno,
to će biti odlično! Izvanredno! Odbacite sve ono "O.K" i "ne-O.K."; odbacite svako suđenje
i jednostavno promatrajte, gledajte. Doći ćete do velikih otkrića, ta će vas otkrića
promijeniti. Nećete se uopće morati truditi, vjerujte mi.

To me je podsjetilo na onog čovjeka iz poslijeratnog Londona. Sjedio je u autobusu,
a u svom krilu imao je paket zamotan u smeđi papir. Paket je bio velik i težak. Kondukter
dođe do njega i upita ga: "Što je to u vašem krilu?" I čovjek odgovori: "To je
neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu, i nosim je na policijsku stanicu." Kondukter
reče: "Bolje je da je ne držite u krilu. Stavite je ispod sjedala."

Psihologija i duhovnost (kako ih ljudi obično shvaćaju) premještaju bombu iz vašeg
krila i stavljaju je ispod vašeg sjedala. U stvari, ne rješavaju vaše probleme. Mijenjaju vaše
probleme za neke druge. Je li vam to ikad palo na pamet? Imali ste neki problem pa ste ga
zamijenili za neki drugi. Uvijek će biti tako dok ne riješimo problem koji se zove "vi". Dok
to ne riješimo, nećemo ništa napraviti.

28.08.2006. u 23:03 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.08.2006.

Why ? / why not






Nitko me nikada na ništa nije tjerao, u crkvu nisam išao... ali trebao sam odgovore. Majka i otac bili su zauzeti nekim drugim stvarima kao što su bili posao, kuća... i da budemo čisti i siti. Druge stvari.... kao što je ova o kojoj se govori u ovoj knjizi... buđenje... nisam nalazio nigdje... Religija? (ili kod nas većinom crkva) ... neznam baš... jedno jednostavno pitanje – zašto bi kršćanstvo bilo jedina prava istina? Drugo, zašto bi islam bio jedina prava istina? .... itd. Što da sam se rodio u Saudijskoj Arabiji (mali šeik J )...vrlo vjerojatno bi bio musliman. Što to znači onda... da sam bolji od njih što sam se eto nekim čudom rodio u Hrvatskoj gdje su većina kršćani... Bog me odabrao? Čiji Bog? Kršćanski?.... Pa ljudi istina nam je pred očima a mi se zajebavamo sa stvarima koje ništa ne znače.... sve je to samo politika .. u raznim varijacijama... kako bi se vladalo masama. Rastraši ga nečime što nitko nikada nije vidio, ALI nemoj se zajebavati sa duhovnim stvarima... jer će duhovne stvari sjebati tebe. Istina. Kao što je Pervan rekao u Večernjoj školi... (čuo sam tamo a u glavi mi je još...) .. „možeš neke ljude praviti budalama neko vrijeme, ali ne možeš cijelo vrijeme praviti budalama sve ljude.“ Ili tako nekako.

Strašno je vidjeti ljude kako se ponašaju, sve je puno glume. Sve sami pozeri, izlizane forme. Divim se ljudima koji žive kako hoće, oni su barem napravili korak prema naprijed. Divim se ljudima koji zaobilaze norme. Divim se ljudima koji su drugačiji. Jer jedino oni mogu ukazati na to da većina nema pravo. Da može i na drugi način. ... Živjela različitost.

Ljudi zamislite .. da na cijelom svijetu žive samo katolici, ili samo muslimani ( da se prvi ne uvrijede, a ni drugi.. samo služe kao primjer... a ostali da se ne ljute što nisu ušli u primjere ... svašta). Kakav bi to užasan svijet bio... Harmonija? Ma nemoj, harmonija ti u gaćama odozada. Ali to se nikada neće desiti. Zato se nemorate brinuti za svoje gaćice. Jer se priroda i njezin tok (a to je dio svijesti, a i mi smo dio te svijesti...i svi zajedno činimo Svijest, Boga,Ljubav,Radosnu vijest.... dalje? ) pobrinuo za to... svijet je po prirodi pun različitosti... i kao takav postoji i je... i uvijek će se pobrinuti da tako bude....zato se nemoramo previše time zamarati...Nikada nećemo imati jednu religiju koja će vladati svijetom apsolutno. Sasvim prirodno.

Dakle, vježbe iz knjige objavljujem samo zato da ih i još netko pročita, prvenstveno ljudi koji se pitaju iste stvari kao i ja , i pokušavaju shvatiti svijet oko sebe, ljude oko sebe, samog sebe, i još mnogo toga... Nije važno što ja mislim, važno je što vi mislite (za vas). Pa složili se vi sa mnom ili ne. Komentirajte priče! Razvijanjem diskusije možda dobjete odgovor na neko pitanje, ili dobjete novo pitanje koje će vas približiti odgovoru.



27.08.2006. u 12:00 • 0 KomentaraPrint#^

„Svjesnost“ Anthony de Mello


Samoopažanje





Jedini način na koji vam se može pomoći je da se vaša mišljenja stave u pitanje.
Ako ste spremni slušati i prihvatiti izazov, možete nešto učiniti, ali nitko vam ne može
pomoći. A što je najvažnije od svega? Najvažnije je samoopažanje. U tome vam nitko ne
može pomoći. Nitko vam ne može ponuditi postupak. Nitko vam ne može pokazati tehniku.

Onoga trenutka kada pokupite neku tehniku, opet ćete biti programirani. Ali samoopažanje
- promatranje samog sebe - vrlo je važno. To nije isto što i uronjenost u samoga sebe.
Uronjenost u samoga sebe je zaokupljenost samim sobom, kada brinete o sebi, kada ste
zabrinuti za sebe. Ja govorim o samoopažanju. Što je to? To je promatranje svega u sebi i
oko sebe, u granicama mogućnosti, kao da se to događa nekome drugome. Što znači ova
posljednja rečenica? To znači da ne poosobljujete ono što vam se događa. To znači da sve
promatrate kao da to nema nikakve veze s vama.

Razlog zbog kojeg patite od potištenosti i tjeskobe je poistovjećivanje s njima.
Kažete: "Potišten sam." Ali to je krivo. Vi niste potišteni. Ako želite biti točni, mogli biste
reći: "Trenutačno osjećam potištenost." Ali jedva da možete reći: "Potišten sam." Vi niste
vaša potištenost. To je jedna čudna varka našeg uma, jedna čudna vrsta uobrazilje. Varate
sami sebe misleći - iako toga niste svjesni - da vi jeste vaša potištenost, da vi jeste vaša
tjeskoba, da vi jeste vaša radost ili ushićenost koju osjećate. "Oduševljen sam!" Zasigurno
niste.

Možda je oduševljenje trenutačno u vama, ali pričekajte malo, promijenit će se to;
neće to trajati, nikada ne traje; stalno se mijenja, uvijek se mijenja. Oblaci dolaze i odlaze,
neki od njih su crni, a neki su bijeli, neki su veliki, a neki su mali. Ako želimo slijediti
analogiju, vi biste trebali biti kao nebo koje promatra oblake. Vi ste pasivan, nepristran,
distanciran promatrač. To je sablažnjivo, posebno za nekoga tko pripada zapadnjačkoj
kulturi. Ne miješate se. Nemojte se miješati. Nemojte ništa "popravljati". Gledajte!
Promatrajte!

Poteškoća je u tome što se ljudi upuštaju u popravljanje stvari koje čak ni ne
razumiju. Uvijek nešto popravljamo, zar ne? Nikada nam ne padne napamet da stvari ne
treba popravljati. Zaista ne treba. To je veliko prosvjetljenje. Stvari treba shvatiti. Kad biste
ih shvatili, promijenile bi se.

27.08.2006. u 09:09 • 0 KomentaraPrint#^

„Svjesnost“ Anthony de Mello


Naše iluzije o drugima


Dakle, kad biste stali i razmislili, shvatili biste da, na kraju krajeva, nemamo na što
biti posebno ponosni. Kako to utječe na vaš odnos s drugim ljudima? Na što se žalite? Neki
mladić požalio se da ga je njegova djevojka iznevjerila, da ga je varala. Na što se žalite?
Jeste li očekivali išta bolje? Očekujte najgore jer imate posla sa sebičnim ljudima.

Mladiću,ti si idiot - kovao si je u zvijezde, zar ne? Mislio si da je tvoja djevojka princeza,
mislio sida su ljudi dobri. Nisu! Nisu dobri. Loši su kao i ti, loši, shvaćate li? Spavaju kao i vi. I što
mislite, što će tražiti? Tražit će svoje interese, isto tako kao i vi. Nema razlike. Možete li
zamisliti kako će to biti oslobađajuće što više nikada nećete trpjeti razbijanje svojih iluzija,
više nikada nećete biti razočarani? Nikada više nećete biti ostavljeni na cjedilu. Više se
nikada nećete osjećati odbačenima. Želite li se probuditi? Želite li biti sretni? Želite li biti
slobodni? Evo što tražite: odbacite svoja kriva uvjerenja. Prozrite ljude. Ako možete
prozreti sebe, moći ćete prozreti bilo koga. I tada ćete voljeti druge. Inače ćete potratiti sve
svoje vrijeme, hrvajući se sa svojim pogrešnim mišljenjima o njima, i sa svojim iluzijama
koje se neprestano razbijaju u sudaru sa stvarnošću.

Vjerojatno izgleda previše neugodno mnogima od vas da shvatite da su svi, osim
onih rijetkih koji su se probudili, vrlo vjerojatno sebični i traže vlastitu korist, na profinjen
ili manje profinjen način. To vas dovodi do uvida da ne postoji ništa što vas može
razočarati, nemate iluzija koje bi se mogle razbiti. Da ste bili u dodiru sa stvarnošću, nikada
se ne biste razočarali. Ali, radije bojite ljude svijetlim bojama, nego da ih prozirete, zato jer
nerado prozirete sebe. Zato morate platiti cijenu.

Prije nego što krenemo u daljnju raspravu, dopustite mi da vam ispričam jednu
priču. Netko me je jednom pitao: "Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?” To
je kao kad se jedan beskućnik u Londonu spremao ići spavati. Tog dana je jedva uspio naći
koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa
se ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom. Već je skoro zaspao kad se iznenada kraj
njega zaustavi jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadniče,
zar ste nakanili provesti noć ovdje na nasipu?" I klošar reče: "Da." Ona reče:"Neću to
dopustiti. Idete sa mnom u moju kuću, dobro ćete večerati i provesti ugodnu noć."

Inzistirala je da čovjek uđe u auto. I tako su se dovezli izvan Londona i došli do njezine vile
koja je izgledala kao da je iz snova, okružena velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni
sluga, kome je dama rekla da se pobrine za čovjeka: "James, smjesti ga u jednu od soba za
poslugu, i lijepo postupaj s njime." I James se pobrinuo za sve. Mlada dama se već bila
skinula i htjela leći u krevet, kad se sjetila gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz
hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe izlazi tračak svjetlosti, pa je nježno
pokucala na vrata, otvorila ih i našla čovjeka budnog. Upitala ga je: "Je li sve u redu, dobri
čovječe. Je li večera bila u redu?" "Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospođo." "Je li ti
dovoljno toplo?" "Da, krevet je ugodan i topao." I onda mlada dama reče: "Možda trebate
nečije društvo. A, da se malo odmaknete?" I ona krene prema njemu, on se pomakne i
padne ravno u Temzu.

Ha! Ovo niste očekivali! Prosvjetljenje! Prosvjetljenje! Probudite se. Kada budete
spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za
činjenice, sve ćete pronaći. Tada život konačno dobije smisao. Život postaje lijep.
Ispričat ću vam priču o Ramirezu. Star je i živi u dvorcu na vrhu brežuljka. Gleda van
kroz prozor (nalazi se u krevetu jer je nepokretan) i ugleda svog neprijatelja. Njegov
neprijatelj je star i penje se na brežuljak oslanjajući se na štap, sporo i teško. Trebalo mu je
dva i pol sata da dođe do vrha. Ramirez ne može ništa učiniti jer sve sluge imaju slobodan
dan. Njegov neprijatelj otvara vrata, ulazi ravno u sobu i iz kaputa izvlači samokres.

"Konačno ćemo izravnati račune, Ramirez!" Ramirez daje sve od sebe da ga odgovori od
toga: "Hajde, Borgia, ne možeš to učiniti. Znaš da više nisam onaj isti Ramirez koji je s
tobom loše postupao dok si još bio mladić. Ni ti više nisi onaj isti mladić. Pusti to!" "O,
ne", kaže neprijatelj, "Tvoje slatke riječi neće me spriječiti u izvršavanju ove moje
božanske misije. Želim se osvetiti i ti glede toga ne možeš učiniti ništa." A Ramirez kaže:
"Ipak ima nešto!" "Što?" upita neprijatelj. "Mogu se probuditi!", reče Ramirez. I učinio je
to, probudio se! Kada vam netko kaže: "Tu se ništa ne može učiniti"; recite: "Može, mogu
se probuditi!" i odjednom, život više nije noćna mora, kako je prije izgledao. Probudite se!
Dođe me čovjek nešto pitati. Što mislite, što me je pitao? Pitao me je: "Jeste li vi
prosvijetljeni?" Što mislite što sam mu odgovorio? Zar je to važno!?

Želite li bolji odgovor? Moj odgovor bi bio: "Kako bih to ja mogao znati? Kako bih
to ja mogao znati? Zar je to važno?" Znate što! Ako za nečim previše žudite, nalazite se u
gadnom sosu. I znate još nešto? Kad bih bio prosvijetljen i kad bi me slušali zato što sam
prosvijetljen, bili biste u gadnom sosu. Želite da vam mozak ispire netko tko je
prosvijetljen? Kako bih to ja mogao znati? Znate, bilo tko vam može ispirati mozak. Kakve
to veze ima ako je netko prosvijetljen, ili ne? Ali gledajte, želimo se osloniti na nekoga, zar
ne? Želimo se osloniti na nekoga za koga mislimo da je uspio. To nam daje nadu, zar ne?
Čemu se nadate? Zar to nije samo jedan oblik želje?

Nadate se nečemu boljemu od onoga što sada imate, zar ne? Inače se ne biste ničemu
nadali. Međutim, zaboravljate da već posjedujete to čemu se nadate, samo što toga niste
svjesni. Zašto se ne usredotočite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u
budućnosti? Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite, i nadate se
budućnosti? Nije li budućnost samo još jedna zamka?

27.08.2006. u 01:00 • 1 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ponešto o svjesnosti, superjunacima, likovima iz bajke i zamišljenom svijetu.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Mail

funkyfrog@net.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se